Jump to content

RIP


...

Recommended Posts

Najveca ex-yu grupa, bez dileme, iako Smak i Generacija 5, Osvajaci... imaju posebno mesto u mom srcu. Ali, to sad i nije bitno i u pitanju su preferencije, svakako je Bora bio jedan narodski, jednostavan covek, i takvi su mu i tekstovi - jednostavni ali na granici remek dela. O samim ljudskim osobinama i poslednjem mitingu gde je svirao ne zelim ni da govorim ni da razmisljam, i to meni nije ni malo pokvarilo sliku koju imam o njemu, i o bendu. Odrastanje je, kao verovatno i za svakog iz generacija 80ih, 90ih bilo nezamislivo bez Bore. Toliko dobrih pesama, gitarskih rifova... kao nijedna druga grupa. 

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

Istinska legenda!

 

Prvi dodir mi je bio sa polaskom u osnovnu školu i njegov tada aktuelni hit "Avionu slomiću ti krila", ne znam zašto ali ta pesma me je tada opčinila, sve žive sam njom smarao 🙂 posle kako sam odrastao upoznavao sam njegov ali i opus Riblje Čorbe a onda su usledili brojni koncerrti, svi nezaboravni, poput onog u Sremskim Karlovcima pre nekih 15-ak godina kada je publika bukvalno pevala svaku pesmu s njim od pocetka do kraja, takvu energiju je tesko i opisati, ali i jedan malo drugaciji mnogo godina pre toga.

 

U studentskim danima smo delili istu kladionicu na Terazijama, kakav je to bio doživljaj za mladog provincijalca poput mene kada sto do mene sedi veliki Bora Čorba i s obzriom da čujem sve šta priča, imam utisak kao da sam u njegovom društvu, posle se svima time hvalio 🙂 , da bi smo se koju godinu kasnije zajednički preselili bliže Vuku, i u tom ambijentu sam ga stvarno upoznao i prvi put i pričao s njim, isključivo o sportu o kladioničarskim temama 🙂 obožavao je da se kladi na ženski tenis i turske kupove.

 

Bio je veliki Zvezdaš, još veći muzičar i definitivno istinska legenda. Neka počiva u miru a mi ćemo i dalje uživati u njegovoj zoastavštini dok mu se opet ne pridružimo na nekim drugim Terazijama.

  • Like 5
  • Love 4
Link to comment
Share on other sites

Sad nešto kompletno drugačije.

Boru sam precrtao i kao čoveka i kao umetnika pre nešto više od 30.godina...kada je odlučio da postane deo nacionalističkog mejnstrima i krenuo da huška na rat. Ipak,moje detinjstvo je obeležila i "Riblja čorba"..nije mogao da prođe ređendan,manifestacija ili mini-diskotekica bez nekog njihovog hita..

Tako za mene postoje dvojica Bore Đorđevića: jedan je živeo do rata,drugi od njega.
Prvog mi je žao. Drugom ću probati da oprostim sve ono što je radio,a nije morao.

Prvog je bilo više i na tome sam mu zahvalan.
Počivaj u miru.

  • Like 10
Link to comment
Share on other sites

Rambo o Bori:

 

"Jedna suza za Boru

 

 Dragi Boro, za tebe i tvoj “Rokenrol za kućni savet“ sam znao davno pre našeg susreta u kancelariji PGP-a, davne 1988. dok su urednici većali šta da rade, zatečeni mojim materijalom za prvu ploču. Tad si bio u naponu snage, na vrhuncu karijere, velika, prava zvezda, a ponašao si se kao dečak, neposredno i blagonaklono, baš kao da smo stari drugari. Kad si čuo materijal, pokazao si neskriveno oduševljenje pred zaprepaštenim urednicima, sećam se kako si rekao "Dajte ovom momku reklamu, gurajte ga na TV, ovaj će da bude zvezda, luđi je od mene! " Zvao sam te bojažljivo godinu dana kasnije, davne 1989., da mi gostuješ na ploči, ne bih li malo avanzovao na račun tvoje velike popularnosti. Oberučke si prihvatio, bez ikakvih potpitanja, nisi čak tražio nijedno slovo od teksta da se mijenja, obzirno poštujući moj “pesnički” rukopis. Treći put sam te sreo na zajednikom koncertu na Tašu, ti si bio zvijezda večeri, ja sam nastupao na početku, kao jedna od mnogih predgrupa. Taš je bio pun, od silne treme mi je pripalo loše, prućio sam na pod, Ti i Gaga ste prvi skočili, prišli, masirali me, donosili vodu sa šećerom, zabrinuti, vrlo nežni, kao da sam vam rod rođeni, uspjeli ste da me povratite i osposobite za nastup. Odmah zatim, to je bilo devedesetih, početkom rata u Bosni, našeg zajedničkog poznanika i menadžera, uhapsila je u Mostaru JNA . Zbog gorostasnog izgleda i osornog ponašanja, kombinovanog sa bošnjačkim imenom i prezimenom, tako ogroman i osoran, uz “sumnjivo” ime i prezime, u to histerično vrijeme naš drugar nije imao mnogo šansi da dokaže svoju nevinost. Da ne davim s detaljima, našeg druga su na lično Tvoju intervenciju pustili istog dana popodne, zauzeo si se u to gadno i opasno vreme za " nekog tamo, s one strane". To smo do danas znali samo ti i ja, i naš oslobođeni drugar. Mislim da je sasvim umesno da od danas to zna i još po neko. Boro, ja te pamtim kao vrlo nežnog i dobrog čoveka, a da si vrhunski pesnik u šoumen, to znaju svi. Na žalost, nIkom nisi znao da kažeš ne, pa si tako tvoj benigni kafanski nacionalni zanos trapavo preneo u javni prostor. Zgodno za zloupotrebe svih vrsta, nema šta. Godinama posle toga nosio si taj nametnuti teret na svojim pesničkim plećima. Ali , onako dostojanstven, ćutao si, bilo ti je ispod pojasa da se “vadiš”. Znam iz prve ruke da nisi bio u stanju ni mrava da zgaziš, a kamo li da nekog mrziš. Za razliku od mnogih, koji su vešto žonglirali svojim nacionalnim zanosom i u javnosti ga sasvim oprezno dozirali na kašičicu, tek da se čupne neka korist, a da se ne napravi dugoročna šteta na tržištu koje će se neminovno otvoriti za koju godinu, vešto okrećući ćurak tačno u trenutku kad će mediji novonastalih država početi da obraćaju pažnju na estradu - “onih tamo” . Nisu ti Boro ti svatovi ni do koljena. Počivaj u miru druže. Za mene si od prvog susreta bio legenda, i ostaćeš legenda za vek i vekov. Jer si prije svega bio nežan, skroman i dobar, uglavnom na svoju štetu. Na posletku tvoj veliki, grandiozni stih sve lepo kaže, onom ko zna da sluša: “ A sebe bih na poklon dao bilo kome, jer niko od vas ne zna moje brodolome", napisao je Rambo.

 

 

  • Like 8
  • Love 3
Link to comment
Share on other sites

Voleo sam Riblju Čorbu i pesme koje je Bora napisao.

 

U nekom trenutku, razočaran onim što je postao, počeo sam da govorim kako je Bora Đorđević odavno umro, a da je ovo sad samo neka propala osoba koja se igrom slučaja isto zove Bora Đorđević. I kada tako postavim stvari, ne potresa me smrt te osobe koja je sada preminula.

 

Međutim, to nije istina, takvo postavljanje stvari. To je bila jedna osoba. Sa ogromnim potencijalom i talentom, ali i mračnom stranom. Ta mračna strana je možda i terala talenat da se ispolji. Nije to izdržao, izgoreo je, postao je ljuštura... da je zaista umro tada, ne bi se čulo ništa sem hvalospeva velikom pesniku.

 

Jeste bio veliki pesnik, ali i veliki čovek, sa svim dobrim i lošim što je nosio u sebi. Veliki jer je proživeo život koji te natera da zastaneš i zapitaš se. Neka se odmori. Zbogom.

  • Like 7
  • Love 3
Link to comment
Share on other sites

Bora Djordjevic, jedan od najvecih ikada kada je rok muzika ex Jugoslavije u pitanju, mozda ne bih pogresio da kazem da je i najveci. Svojom autenticnoscu umeo je prizemlji najuzvisenije i da monumentalizuje najbednije momente koje svako od nas moze da dozivi. Zajedno sa Balasevicem verovatno najbolji kantautor koje su ovi prostori imali, a tesko da ce i imati bolje. Balasevic mi je svojim svetonazorima blizi, ali kod Bore sam voleo sto je u svojim pesmama umeo da skine rukavice koje je Balasevic cesto iz svoje neverovatne pristojnosti nosio. "Lutka sa naslovne strane" po meni uz "Za koji zivot treba da se rodim" je najbolja ex Yu rok pesma ikada a "Pogledaj dom svoj, andjele" jedna od najboljih pesama generalno. Zbog nekih njegovih stavova ne verujem da bih sa Borom seo u kafanu i popio pivo, ali toliko je svetskih rok zvezda cija muzika je deo mog identiteta, pa su na toj listi za izbegavanje daleko ispred Bore. 

 

Pozeleli mu da pociva u miru ili ne, on ce vecno ziveti kroz svoje pesme, i to nije fraza. 

Edited by Prijatelj Mitar
  • Like 8
Link to comment
Share on other sites

Quote

 'You either die a hero or live long enough to see yourself become the villain'

 

U secanju mi je neka davna davna talk show emisija, gde jedna gospodja Borinih godina kaze njemu: Boro, ja sam te vidjala kada si bio mlad i dolazio u ____ (neku ustanovu kulture Beograda, neka bude i SKC), sa beretkom, koznom jaknom, liberalan, odlucan, smeker, kako si od toga danas postao.... Pa samo sto ne kaze: masan, zapusten, neizbrijan... samo jos fali da poentira sa četnik. Što Bora na kraju i jeste bio, jbg.

 

Šteta. RIP. 

  • Like 3
Link to comment
Share on other sites

Rambo je sublimirao sve što treba znati o Bori. On definitivno nije bio zao i pokvaren tip, nije postao to ni danas. Šta je teralo na mračnu stranu i koji lični đavoli, jebem li ga. Na kraju dana njegova zaostavština je toliko ogromna, toliko značajna i sveobuhvatna da sve i da je namerno želeo da je posere, ne bi mogao toliko sranja da proizvede da prekrije decenije velikih albuma, turneja i generacija koje su odrasle sa njim a mnoge i ušle u rok vode. Samo zbog njega. 

 

Ljubav mora da pobedi i što se mene tiče, sve mu je oprošteno, ako je to i bitno. Definitivno najveći rok muzičar, kantautor, najveća grupa svih vremena ovih prostora. Odmaraj legendo, sjebao si nas sve do kraja.

Nije moralo danas 💔 

 

 

 

Edited by Molina23
  • Like 7
Link to comment
Share on other sites

Davor Beganović 08. 02. 2018. 

Maligni stihoklepac

https://www.jergovic.com/ajfelov-most/maligni-stihoklepac/

 

Rock-glazba i s njom povezana lirika već su, to nije nikakva tajna, dulje vrijeme postali standardni predmeti bavljenja kako znanosti o književnosti tako i muzikologije. I jedna se i druga ne libe prići tekstovima ili notnome materijalu s dozom skrupuloznosti koja zna inkorporirati i najsloženiju terminološku aparaturu. U nas je to nedavno, makar čini mi se i nedovoljno zamijećeno, briljantno pokazao Tomislav Brlek tekstom o Bobu Dylanu koji je objavljen na portalu Miljenka Jergovića, u rubrici Ajfelov most (v. https://www.jergovic.com/ajfelov-most/dylan-knjizevnost-na-struju/). U za njega tipičnom maniru koji se sastoji od iznimne informiranosti, analitičke i argumentativne strogosti te precizne pismenosti koja ne ustupa pred kompliciranim formulacijama već ih suvereno integrira u tekst, Brlek je pokazao u kolikoj  je mjeri obsoletna diskusija kojom se Dylanu pokušava zanijekati pravo na dobivanje Nobelove nagrade za književnost. Naravno da je on literat – kako bi se to dokazalo nisu potrebni seminari što ih o njemu drže znanstvenici na američkim sveučilištima. Već i sama struktura njegovih uglazbljenih stihova dostatna je kako bi se uvidjelo da se u njima radi o vrhunskoj književnosti, čak kada se i zapostave njegovi čisto literarni pokušaji, poput hermetičnoga romana Tarantula. Kao drugi bi se uzorak briljantnoga miješanja vrhunske književnosti i popularne glazbe mogao navesti Nick Cave.
 

Jugoslavenska je situacija bila unekoliko manje sklona formiranju takve, u principu složene, hibridnosti. Grupa Buldožer u svakom je slučaju bila sposobna sačiniti tekstove koji nisu bili tek pratnja glazbi, nego su posjedovali i vlastitu autentičnost. Branimir je Štulić autentični pjesnik čiji je talent zbog jedva prikrivene megalomanije znao biti žrtva samoga sebe. Pjesme su Milana Mladenovića, makar ponekad i teško razumljive, primjer kreativnog stapanja jezika i glazbe. Polariziranost koja vlada između zemalja nastalih raspadom Jugoslavije aktualizirala je, na potpuno pogrešnoj razini, raspravu o potencijalnoj estetskoj vrijednosti rok-lirike. Naime, nedavno je dodjeljivanje nagrade pretenciozna imena Velika nagrada Ivo Andrić (upitat ćemo se: Gdje je „mala“?) rok-glazbeniku Bori Đorđeviću prouzročila umjereno temperamentnu diskusiju. U nju se zasigurno ne bih uključivao da Amer Tikveša na portalu Prometej (v. http://www.prometej.ba/clanak/kultura/pop-poezija/o-poeziji-bore-djordjevica-3560) nije pokušao relativizirati vrijednost same raspre ističući, s pravom, da politički sumnjivo djelovanje Đorđevićevo ne deligitimira činjenicu da on jest pjesnik. Doista, pjesnik je, složit ćemo se uz škripanje zuba, svatko tko piše pjesme. Drugi je dio Tikvešina teksta, u kojemu se argumentira kako su Đorđevićeve pjesme iz ranije, jugoslavenske, faze doista vrijedne estetske pozornosti. Kako bi nas uvjerio u to, ponudit će analizu jedne od njih, politički intonirane Na Zapadu ništa novo. Pridajući analiziranome tekstu kvalitetu literarnosti (ili literarnu kvalitetu) Tikveša će ustvrditi da je jedan od središnjih razloga tomu kolažna konstrukcija kojom dominira interdiskurzivnost. „On pretapa poetski i novinski diskurs pri čemu se pokazuje moć poetskog da apsorbira bilo koji tip diskursa. Novinski naslovi su doslovno postali poezija, dok obrnut slučaj nije moguć.“ (v. http://www.prometej.ba/clanak/kultura/pop-poezija/o-poeziji-bore-djordjevica-3560) Na stranu pitanje zašto obrnut slučaj nije moguć: poezija, zasigurno, može biti pretočena u novinski naslov. Primjeri su tomu brojni ali i nebitni. Kenton kojim se Đorđević služi, bez obzira na momente ironije, banalan je i traljav. Taj se moment kompleksiteta, prema Tikveši svojstvenog „visokoj“ književnosti, nadopunjuje i intertekstualnošću – drugom karakteristikom književne autorefleksije. Ona se zrcali i u upotrebi naslova Remarqueova romana Na Zapadu ništa novo kao intertekstualne matrice na koju će se, prizivajući sličan sadržaj, projicirati Đorđevićeva lirika. Intertekstualnost živi od originalnosti, ne od banalnosti. „Na Zapadu ništa novo“ toliko je poznata sintagma da ni u kojem slučaju ne može izazvati bilo kakve kreativne asocijacije. Iz njega zrači samo plitkost neznalice koji ju primjenjuje zato što mu napamet ne pada ništa drugo. Promotri li se, dakle, pažljivije, obje će se komponente navedene u prilog tezi o Đorđeviću-vrijednom-pjesniku pokazati labilnima.


Tikveša ne pruža uvid u eventualne formalne kvalitete poezije: njezino stapanje s glazbom, samostalno djelovanje ritma i rime, eventualno metar… Bojim se, međutim, da ni ta analiza ne bi donijela nekakvo tumačenje koje bi Boru Đorđevića izdiglo iznad onoga što je potencirao Miljenko Jergović nazvavši nedavno Đorđa Balaševića, revitalizirajući pri tome riječ koja se pomalo zaboravlja, stihoklepcem (v. https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/krivi-smo-mi-ili-petominutni-traktat-o-savjesti-i-odgovornosti/). Jergović spašava Balaševića njegovog stihoklepaštva tako što mu, odričući njegovim stihovima estetsku, pridaje etičku vrijednost. Ta bi se tiha rehabilitacija mogla sažeti u formulaciji da je novosadski autor benigni stihoklepac. Za čačanskoga se rokera to ni u kojem slučaju ne može reći. Njegovo je ratno i poratno djelovanje indiskutabilno. Njime mi se nije ni baviti (ni Tikveša, uostalom, to ne čini). No kako stoje stvari s onim jugoslavenskim? Može li se u njemu pronaći klica razvitka kakvome ćemo, na svoj veliki jad, svjedočiti u sadašnjemu trenutku? Naravno da postoji. Kao što smo već mogli promatrati u nevješto sklopljenome kentonu, kojega Tikveša neuspješno podiže na razinu kvalitetne poezije, Đorđeviću lirski posao ne ide baš najbolje za rukom. No glavna je, a od Tikveše prešućena, osobina njegove lirike neprikriveni primitivizam koji se, u raznim oblicima, utapa u patrijarhalnu sliku svijeta. Ta se slika tek djelimice prikriva navodnom urbanošću tekstova. Pođe li se od imena samoga banda, vidjet će se razulareni kočijaški bijes. Riblja je čorba, znat će svatko s iole poznavanja beogradskoga slanga, jezivo mizogina oznaka za menstruaciju. Mizoginija je takoreći jedina konstanta Đorđevićeve poezije. Njegovo se lirsko Ja očituje prema svojim ženskim suputnicama u nizu prostačkih iskaza koje se može pratiti na različitim stupnjevima primitivizma. Tobože žovijalno („Draga ne budi peder“) prozirnom kavanskom duhovitošću mizoginiju spaja s homofobijom; pijani nesretnik pred vratima WC-a (kojega čisti „socijalni slučaj“) jeca jer ga je „žensko napravilo volom“ (obratiti pažnju na gramatičku formu srednjega roda „žensko“); možemo li u njemu prepoznati lirsko Ja koje upozorava (prvi hit skupine Lutka sa naslovne strane) djevojku što će s njom učiniti pokvareni pripadnici sekte prominentnih dok im se ona „daje“?; ili onoj „zadovoljnoj ženki“ kojoj plaća taksi kako bi otišla kući jer ne može shvatiti svu dubinu njegove ispražnjenosti pred svijetom. Naravno. Čitava je ta poezija koketna laž u kojoj se ne može pronaći ama baš ništa što bi zadovoljilo minimalne estetske – o etičkima i da ne govorim – kriterije. Kao što je odbacivao žene i homoseksualce zbog njihove niže vrijednosti, tako će Bora Čorba potkraj osamdesetih okrenuti ploču i početi prezirati „bečke konjušare“ (na čijim je binama kasirao lijepe honorare) da bi njegov pogled na svijet kulminirao – u inauguraciji u četničkoga vojvodu. Ergo u povratku u patrijarhalno-ruralni diskurs koji je uvijek provirivao iza njegovog rakijskog kazana. Bora je Đorđević maligni stihoklepac. To su pripadnici žirija nagrade smiješnoga naslova znali te su mu je dodijelili samo kako bi isprovocirali (s uspjehom) Druge. Provokacije su kratkotrajne, bar jednako kratkotrajne kao i nagrađena poezija. I tu ne pomaže nikakva književno-znanstvena analiza.  

 

  • Like 5
Link to comment
Share on other sites

9 hours ago, Kooineeperk said:

U okeanu velikih pesama na kojima je Bora imao doprinos (ne samo u Corbi), nekako, bukvalno kao neka himna (aluzija na Boze pravde) mi se izdvaja "Pogledaj dom svoj andjele"...

 

Sad ce i on imati tu perspektivu.

 

 

Mene jos vise odusevljava ujedno i rastuzuje sto je ovo iz '85 

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Ravnodušan prema plaču


Ravnodušan prema plaču
Obožavam ilovaču
Gotova je moja muka
Pa se smejem iz sanduka
Oko mene su, u stvari
Licemeri i govnari
Svako mi za dušu pije
A znam, lažu drkadžije
Svako ko je tu plakao
Poslô bi me u pakao


Ravnodušan prema plaču
I konačno sasvim sam
Obožavam ilovaču
Ne može mi ništa šljam
Ravnodušan prema plaču
I konačno sasvim sam
Obožavam ilovaču
Ne može mi ništa šljam

A gore mi pevaju popovi
I nasleđuju me lopovi
Šapuću samozvani proroci
"Upropastiše ga poroci"
Dok izjavljuju saučešće
Pljuju po meni sve češće i žešće
Na glavu mi stavljaju lovore
Drže mi posmrtne govore
Stoka što laže kako zine
Preuveličava moje vrline

 

 

Ravnodušan prema plaču
I konačno sasvim sam
Obožavam ilovaču
Ne može mi ništa šljam
Ravnodušan prema plaču
I konačno sasvim sam
Obožavam ilovaču
Ne može mi ništa šljam

Možda nema ko da plače
Pa plaćaju narikače
Mnogo sveta, divan sprovod
Za pijanku sjajan povod
Kô u svakom dobrom vicu
Sreća je na svakom licu
Grobar čeka napojnicu
Još po jedna za ubicu
Za presrećnu porodicu
I veselu udovicu

Ravnodušan prema plaču
I konačno sasvim sam
Obožavam ilovaču
Ne može mi ništa šljam
Ravnodušan prema plaču
I konačno sasvim sam
Obožavam ilovaču
Ne može mi ništa šljam

 

:default_coffee:

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

27 minutes ago, berti said:

Odlazak Bore znaci i odlazak Riblje corbe, jednog od poslednjih dinosaurus bendova i tihi nastavak odumiranja rok muzike. 

Taj odlazak se video jos od odlaska Rajka Kojica, Bajage, i Mise Aleksica pogotovo.

 

Svaka cast Vidoju Bozinovicu Dzindzeru - on je koncertnim uvodom u "Kada padne noc" sebe smestio na vrh gitarista sa ovih i sirih prostora....

 

 

ali Riblja Corba je i Rajko Kojic koji je sebi za zivota digao spomenik sa gitarskim solom u

 

 

Jednostavno, iz svake generacije ces naci nesto sto ga posebno pogadja i sto mu je drago, ali tu emociju koja ga za to veze ce ti tesko moci da objasni.

"Kad hodas" je Bajagina pesma u kompletu i nadzivela je i Riblju Corbu i Instruktore - da li je bitno ko ju je prvi put i gde napisao?

Link to comment
Share on other sites

PS. Ko god je ucio i svirao gitaru zna koliko je teza za izvodjenje deonica iz "Necu da ispadnem zivotinja" od "Kada padne noc".

Ko sumnja u to - stojim mu na raspolaganju da to proverimo uzivo.

Edited by Kronostime
Link to comment
Share on other sites

"Nema vise Dzenis, umro Elvis Prisli, umiru lagano zvezde rock'n'rolla, tek kad neko umre o njemu se misli, zapocinje opsta rasprodaja bola. O njemu se tada govori i pise, pokojniku slavnom naglo skace cena i svako se trudi da zaradi vise, lesinare trce po svoj deo plena. Sve to nije dobro, mrtvi nisu roba, pustite da mirno leze na dnu groba."

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Gluposti

 

Nemam vise motiv da bi bio protiv
nisam neukrotiv, ja priznajem poraz
k'o macka u dzaku
smucam se po mraku
sam u cor sokaku
i priznajem poraz


Ovih dana sve mi mirise na jesen
ja cu opet biti sasav i zanesen
gluposti, sve same gluposti
a kuda dalje Bog sveti zna

Nemam vise motiv da bi bio protiv
nisam neukrotiv, ja priznajem poraz
k'o macka u dzaku
smucam se po mraku
sam u cor sokaku
i priznajem poraz

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Quote

 

 

"HRVATSKA JE DOM KOJI BORIN ANĐEO TREBA DA POGLEDA, ALI MU NE PADA NA PAMET" Vedrana Rudan se žestokim rečima oprostila od rokera"

 

Bora Đorđević preminuo je juče, a od legendarnog muzičara sada se oprostila i Vedrana Rudan svojom kolumnom pod nazivom "Umro je najveći".

 

Kolumnu Vedrane Rudan prenosimo u celosti:

"Otišao je Bora Čorba. “Ne možeš pisati o Bori”, rekao mi je muž, “nisi ga poznavala.” Nisam ušla u diskusiju. Bora je deo moje duše onako kako to nikad neće biti ljudi koje poznajem otkako sam se rodila. Treba li nekoga “poznavati” da bi ti bio blizak onako kako je Bora bio meni i stotinama hiljada drugih koji ga takođe nisu “poznavali”?

Ne razumem se u muziku, ne slušam je često, ali Borine pesme su za mene uvek bile više od muzike. Uteha, pomoć da pogledam istini u oči. Kad bismo autom išli na put, slušala sam samo njega, pa njega i opet njega.

Kad potpuno izgubljena sedim u kući i tupo buljim u zid obuzeta svojim demonima, slušam Boru, Boru pa opet Boru. Toplina, očaj, glas gubitnika koji hrapavim glasom meni gubitnici i očajnici priča moju priču je ono što mi niko, najmanje njegova smrt, ne može oteti. Bora je moj brat, moj heroj, moj Pesnik nad pesnicima, moj štap dok bauljam kroz život u potrazi za čvrstim tlom.

 

 “Pogledaj dom svoj, anđele” može danas biti himna baš svake zemlje na Kugli. Bora je bez ikakve konkurencije najveći rok pesnik na ovim nekad našim prostorima koji su nažalost postali njihovi. Bora je bio “četnik”, pišu ovih dana.

 

Četnik? Je*e mi se ako je bio “četnik”, ja i ne znam ko je “četnik”. Meni je četnik, na primer, Plenković koji je svakoj hrvatskoj majci ili oteo dete ili ga ubijao glađu. On je Hrvatsku pretvorio u prah i pepeo, ni jedan mu četnik u tom zločinu nije, ne može i neće biti ravan. I Hrvatska je dom koji bi trebao pogledati Borin anđeo, ali mu to ne pada na pamet.

Teši me da će strahovlada našeg četnika jednom crknuti, Borin glas zvonit će doveka. Jasno mi je, totalno je neprimereno u istom tekstu spominjati Boru “četnika” i Plenkovića razbojnika, ali znam da se moj dragi “četnik” zbog ovog bogohuljenja ne bi uznemirio. Je*alo se njemu što oni oko njega misle.

 

Vrteo je svoj film koji je bio i moj i koji jeste moj i koji će biti moj dok budem disala. Dragi Bora, davne 1989. bila sam na tvom koncertu u Rijeci u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Pevao si, "u slučaju građanskog rata, letite avionima JAT-a”. Čitavo se kazalište smealo onako kako su se u to vreme smeali svi kojima bi netko spomenuo građanski rat u Jugoslaviji. Građanski rat u zemlji bratstva i jedinstva? Ha, ha, ha…

Jednom sam te srela na Radio Rijeci. Zapanjilo me tvoje čisto, gotovo devojačko lice. Izgledalo mi je poput maske koja skriva lice muškarčine grubog glasa i još grubljeg jezika. Ni glas ti nije bio grub. Bila sam zbunjena. Je li taj tihi, pristojni mladić Bora Čorba?

 

Svi mi imamo hiljadu lica, svi smo mi dobri ili loši glumci, ništa naša lica ni naše reči o nama ne mogu reći. Zato si, Bora, za neke četnik, blago onima koji sve znaju, a za mene ćeš uvek biti samo lek za dušu moju", navodi se u tekstu Vedrane Rudan.

Bas mocan tekst 

 

 

Edited by srlepajce
  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...