Može se to gledati iz više uglova. Broj ljudi koji igraju šah nikad nije bio veći, prvo zbog onlajn platformi gde možeš da igraš, drugo zbog Kineza i Indusa koji pre 50 godina nisu postojali na šahovskoj mapi, a danas su možda i dve najjače šahovske sile.
Na zapadu (gde računam i nas ovde i bivši SSSR) je popularnost opala, ali to je zbog toga što se pojavilo toliko drugih mogućnosti za razonodu u sedećem stavu: nekada su ljudi imali opciju da uzmu šah ili karte, danas mogu da pikaju kanter, dotu, fifu i pes, heroje moći i magije u hotseatu i šta sve ne.
Fišer-Spaski je bila udarna vest zbog politike. Hladni rat na vrhuncu, crvena imperija drži svet šaha u svojim kandžama, ali jedan čovek... Pa Henri Kisindžer je zvao Fišera lično da ga ubeđuje da ne odustaje od meča, mislim da je tako nešto u sadašnjem svetu teško zamislivo za ma koji sport, a ne za šah. Pre toga, ceo program razvoja šaha u SSSR je imao za cilj da pokaže superiornost socijalističkog sistema u odnosu na dekadentne kapitaliste, a kasnije smo imali duele Karpova i Kasparova koji su takođe bili nabijeni politikom, samo manje očigledno. Da ne pominjemo ludog Korčnoja. Danas toga jednostavno nema, politički naboj je u sportu ili mali ili takav da sporta ni nema.
Mislim da je jedini bitan turnir u Beogradu u poslednjih 20 godina bio onaj gran-pri 2022, čak je i medijski ispraćen bio. A verovatno će se pamtiti najviše po onom našem imbecilu što je hteo da prekine Griščuka kada je ovaj želeo da se izjasni o ratu u Ukrajini.
Mislim da je ovako više fer, ali sa druge strane, poslednje kolo Kandidata 2013 je bilo neverovatno uzbudljivo upravo zato što je tajbrejk bio taj o kojem govoriš, tako da svakako to ima svojih prednosti.