Jump to content

"Dara iz Jasenovca":umetnicko delo ili propagandni pamflet?


Drug Crni

Recommended Posts

24 minutes ago, MilošVB said:

Srebrenica je užas, ali jasna ti je poenta mog posta. Uvek sam za potenciranje zločina svih strana, ali ne treba ni u kakvom kontekstu stavljati Srebrenicu u ovoj priči, to se valjda svi slažemo da je zločin.

 

Voleo bih da čujem tvoje mišljenje o ovom filmu i svemu što ga okružuje ovih dana.

 

I dobro došao na forum, nadam se da ćeš se priključiti i na ostalim temama.

 

 

 

Mala ispravka, Srebrenica je medjunarodno dokazan i priznat genocid, a ne "samo" zlocin. Ali svakako da ne treba uopce na temi o filmu o Jasenovcu pricati bilo o Srebrenici bilo o Oluji. 

  • Like 5
Link to comment
Share on other sites

Pa,ovaj Antonijevic nije samo neznalica,vec je i lopov/plagijator. Tipicno za nase prostore:ne ide patriJotizam bez lopovisanja i drpanja. 
Zafranovicu Filmski centar Srbije nije odobrio sredstva za njegov film,a znate li ko je bio medju donosiocima odluke? Pa,Gaga. :18: Em,odbio,em ukrao. :roflmao:

Zestoko sam se pokajao sto sam pogledao film. Posten covek ne treba da ima nikakvog posla sa smradikalskim olosom.

  • Like 9
  • Ha-ha 1
Link to comment
Share on other sites

Meni je iskreno krivo što ne bih mogao da filmu dam više od neke šestice, jer mi je dobrim delom bio dosadan i nije izazvao dovoljno emocije kod mene. Ni mučnine. Neko je skoro spomenuo Gibsona ovde na temi, njegov Apokalipto je brutalan, ali me raspekmezi uvek i mogu da ga gledam svakih nekoliko meseci. Takva vrsta genijalca treba da režira ovakav film, Gaga je jednostavno potrošen. Možda je u Kusturici ostalo nešto magije da se nekada dohvati sličnog projekta.

 

 I iz ovog dr Ghoul-ovog prikaza se vidi koliko je komplikovano svesti ovaj film na prostu kritiku da je smeće. Jer to nije tačno. Tema je previše komplikovana, ali sa dosta stvari iz teksta se slažem, oprostite što je malo duži.

Quote

DARA IZ JASENOVCA (2021)

**(*)

3-

 

Zahvaljujući RTS-u – „Vašem pravu da, za svoje pare, znate samo ono što vladajuća stranka želi da znate, i ništa preko toga“ – bili smo, eto, u prilici da pretpremijerno, PRE bioskopa (ne zezajte me s tih pet projekcija u Gračanici!), na državnoj televiziji, pogledamo državni projekat, film DARA IZ JASENOVCA. Koji možda hoće, a možda i neće, u aprilu, kako je prvo bilo najavljeno, krenuti u naše bioskope. Na neku godišnjicu koja odjednom više nije bitna. Bitnije je bilo da se film pusti u narod što pre. Smisao eventualne, kasnije bioskopske distribucije mi izmiče, sad kad ga, nakon prikazivanja na TV, ima za skinuti i na Pajrat beju i drugde, ali… tražiti smisao u bilo čemu u ovoj zemlji jalova je rabota. Mada, kad se čovek bolje zagleda, iza privida haosa i iracionalnosti ipak se pomaljaju neki interesi i logika, makar i nakaradna.

Pokušaću da preskočim zakulisne, vanfilmske mutljavine vezane za to kako je ovaj film nastao, kolikim parama i čijim, kako je pobedio na konkursu FCS-a, kako je postao naš kandidat za Oskara, kako se krajnje neozbiljno i nesposobno igrao u traljavim pokušajima propagande i distribucije na poslednji dan glasanja za Oskara (sic!). Neću se baviti ni time ko je, na kraju svega, shvatio da je oko milion i po evra (!) državnih para namenjenih, navodno, za promidžbu filma u tuđini bilo doslovno BAČENO u bunar (!!!), jer niti je bilo promidžbe niti ikakvog vidljivog efekta, pa je taj misteriozni Neko, brže-bolje, videvši halabuku u medijima oko uspele promidžbe protivničkog tima, koja je svoj budžet opravdala konkretnim rezultatima, pozvao producente DARE i dao im „ponudu koja se ne odbija“: da se, protivno svemu razumnom, smislenom i tržišnom, skupoceni film smesta „baci“ na TV, pre ranije najavljene aprilske bioskopske eksploatacije. Ko zna, možda taj Neko koji je okrenuo telefon zna nešto što mi ostali ne znamo o verovatnoći da u aprilu bioskopi uopšte budu otvoreni…

 

Dakle, preskočiću taj deo priče jer, mada nezanemarljiv, njega prepuštam istražnim organima i drugim telima, sada ili kasnije, kad ovaj režim bude pao; meni je manje bitan od dva pitanja kojima želim da se pozabavim, a to su:

 

1) Da li je DARA IZ JASENOVCA zaista ono što su joj pripisali neki od vodećih američkih listova, Varajeti i El Ej Tajms, naime: gnusna kalkulisana antihrvatska baldly nativistička (?!) PROPAGANDA, toliko odvratna u svom nacionalističko-ratnohuškačkom sentimentu da zaslužuje, od njihovih „filmskih kritičara“, samo čisto gnušanje i bljuvanje?

 

2) Da li je DARA IZ JASENOVCA dobar film, i zašto (baš i) nije?

 

Što se prvog pitanja tiče, izlišno je da ulazim u njegova sitna crvca sad kad je svako ko je želeo da ga pogleda u Srbiji, ali i u regionu (zahvaljujući, pre svega, uvek pouzdanom Pajrat beju), to i učinio, pa još u toplini svoga doma, ne rizikujući Koronu. Ono što je svako sa više od dva grama mozga i bar jednim funkcionalnim okom u glavi mogao, ranije, da nanjuši u ona dva američka podlačka teksta, maskirana u „filmske kritike“, sad se jasno i transparentno vidi kao upravo to: bezosećajno, plaćeničko, najamničko, sasvim sigurno masno plaćeno podrivanje „srpskog kandidata za Oskara“ time što su mu nalepili „niđe veze“ etikete koje, videli smo sada svi, nemaju ni najblažeg uporišta u samom filmu. Da li su te kvalifikacije zločinačka projekcija od strane apologeta jasenovačkog genocida ili čisto naručeno mafijaško pucanje u noge suparničkom trkačkom konju, u trci za Oskara, istorija neka sudi; meni je odgovor više nego očigledan.  

Drugim rečima, sve to što je prikazano u filmu DARA IZ JASENOVCA – sadizam ustaških koljača, državno sponzorisan i organizovan genocid, neskrivena uloga katoličke crkve u svemu tome – to su sve notorne činjenice, opštepoznate svakome ko se, u ovim krajevima, ikada potrudio da bilo šta pročita ili u dokumentarnim filmovima pogleda na temu NDH, njenih „rasnih zakona“, njenih unikatnih logora smrti (kid special, women special, Gipsy special…)…

 

Američki „kritičari“ mogu da se prave nevešti, da glume neobaveštenost, ali njihovo navodno čuđenje („Ma zar su baš Srbi, a ne Jevreji, bili primarni cilj NDH genocida?!“ „Ma zar je baš katolička crkva direktno podržavala i sprovodila pokrštavanje, proterivanje i uništavanje srpskog stanovništva u NDH?!!!“) mogu da okače mačku o rep, jer je u najmanju ruku neprofesionalno što su, tako „neobavešteni“, negirali jasno dokazani genocid i svrstali se među njegove relativizatore i opravdavaoce. Odnosno, u mafijaške egzekutore, prljave plaćenike i kapoe, koji su bruka za profesiju filmskih kritičara. Možete me voleti ili ne, slagati se sa mnom ili ne, ali mene barem niko ne plaća a još manje potplaćuje da ovo pišem – ja u ovoj trci konja nemam. Ali i neću da me neko konjem pravi…

 

Ništa u ovom filmu nije „antihrvatsko“: nešto najbliže tome se, površno gledano, može videti u sceni pred kraj, kad imamo jednu ustašku svečarsku govoranciju o njihovim nazorima i planovima, gde se, uz sve tipične nebuloze, koje su se definitivno mogle 1940-ih čuti u tamošnjem javnom diskursu, dvaput referiše na godinu 2000-tu (pa time, u dalekoj implikaciji, i na današnje dane, i na novije srpskohrvatske odnose). Ali ni tu ne vidim ništa sporno: svaki autoritarni zlikovački režim, pa tako i ovaj naš, sadašnji, za sebe smatra da je večan (za razliku od demokratskih, koji znaju da su prolazni, smenjivi), i stoga je sasvim logično što ustaše, iz ugla 1940-ih godina, smatraju da će NDH postojati a oni biti na vlasti i godine 2000. (Neki će se čak i složiti s ovom prognozom i reći: „Tako je, sve je ustaša tačno prorekao…“ Dokažite da nije!)

 

Budući da, iz današnje perspektive, znamo da ustaštvo NIJE bilo zatrto u Blajburgu, da je ostalo da tinja u raznim delovima sveta (emigracija), ali i u hrvatskom podzemlju, i da se povampirilo i iz grobova ustalo u Hrvatskoj oko 1990. godine, u tom govoru koji se čuje pred kraj DARE vidim samo a) logično i dosledno iskazanu vizuru jednog zločinačkog režima, s kojim niko normalan ne može da saučestvuje i brani ga, i b) vanfilmsku aluziju (mig) na dugovečnost i voskresenije tog Zla na pragu 21. veka. Možda je to moglo biti izvedeno suptilnije, ali konotacije u moralnom smislu nimalo nisu upitne, a namere iza te scene mogu se projektovati samo iz svesno iskrivljene perspektive koja bi da brani ustaše (a NE Hrvate)! Odnosno: da, film jeste antiustaški, ali ama baš ni po čemu nije antihrvatski.

 

Razumem zašto nekome u Hrvatskoj, a i šire, danas nije drago kada ga ovaj film podseti na namrgođene njuške njihovih nekadašnjih „Poglavnika“ i verskih velikodostojnika, kao i njihovih nižih izvršilaca, verujem da im nije prijatno videti tako im drag poklič „Za dom SPREMNI!“ kao moto bande sadističkih ubica, i sigurno im ne godi gledati mahanje šahovnicom u kontekstu fašističkih i rasističkih govora kao zvanične doktrine NDH --- ali tako mu je kako mu je, to je sve tako bilo, i film to uopšte ne prikazuje tendenciozno ili falsifikatorski, a još manje nativistički, nego dosledno i tačno.

 

Na stranu gluposti i cepidlačenja nekih, tipa „Stepinac nije bio mnogo popularan tada, malo je verovatno da bi njegova slika stajala pored Pavelićeve“: ovo je film, i takve kondenzacije su normalne i na mestu. Nisam te kritičare i kritizere video da su se bunili zašto je Jasmila Žbanić modifikovala i prilagođavala i komprimovala dobro dokumentovane snimke Mladića u Srebrenici (imate ih na Jutjubu, pa uporedite sami s filmom), i od 20-ak minuta napravila svoju, dajdžestovanu, propagandnu verziju od kojih 3-4 minuta…

 

Nego, da vidimo ovo drugo, i bitnije: da se sad pozabavimo time da li je DARA IZ JASENOVCA dobar film, i zašto (baš i) nije…

Dva glavna tabora koja primećujem u prvim reakcijama na film tipično su srpski ekstremni, jer prosečan Srbin kao da je operisan od suptilnosti, smisla za sivu zonu, za gradacije i nijanse, ironije i sarkazme, nego mu je nešto ili Katastrofa-Bruka-Propast-GoloGovno ili je RemekDelo-Genijalnost-Savršenstvo!

Kao što moja ocena (3-) svedoči, moj stav je negde između. Ovo nije film o Jasenovcu kakav smo tražili, ali je film o Jasenovcu kakav smo zaslužili. Sada i ovde. Jer, kakva država – takav i državni projekat. Kakva kinematografija – takvi i njeni „veliki“ filmovi.

 

Politika na stranu, gledano estetski, film je polovičan jer je plod raznih kompromisa i kalkulacija, od kojih su neke razumljive i donekle opravdane, a neke nisu. Uprkos njima, on uspeva da se povremeno izdigne iznad svojih ograničenja i da pruži, ipak, potresnu i opominjuću priču, sasvim pristojno filmovanu i, u najvećoj meri, vrhunski odglumljenu. Vratiću se još na ovo malo niže…

 

Što se mene tiče, priči o kvalitetima ovog filma može se pristupiti dvojako: 1) Apsolutistički, i 2) Realno. Ja imam totalno razumevanje za ove prve, i ne sporim njihove argumente u izolaciji, odnosno kada se gledaju iz nekakve božanske, uzvišene, apstraktne perspektive, sub speciae aeternitatis. Međutim, proklet sam time da svaku bogovetnu stvar istovremeno sagledavam iz dijametralno suprotnih uglova, pa tako i ovu vidim ne samo iz ugla večnosti, nego i iz ugla sadašnjeg trenutka – a kad se to tako sagleda, u realnim okvirima, u konkretnom kontekstu, stvar nije toliko katastrofalna koliko katastrofolozi tvrde.

Da vidimo…

 

1) Apsolutistički: 75 godina čekamo da neko snimi prvi igrani film koji se u celosti bavi temom Jasenovca – i nemojte narodu zamagljivati oči, kao što neki čine, pominjanjem DEVETOG KRUGA (1960), gde neki neimenovani logor figurira samo u poslednjih 15 minuta. Ne budžite mi, na silu, navodno grdnu listu naslova koji su se „bavili“ Jasenovcem pominjanjem dokumentarnih filmova, kojima svaka čast, ali ko njih gleda, samo nekakvi zaludni posvećenici, filmofili, budale, a ne široke narodne mase! Plus, to je drugi žanr.

I naročito mi nemojte pričati o DNEVNIKU DIANE BUDISAVLJEVIĆ, hrvatskom naslovu od pre dve godine, kao o filmu o Jasenovcu. Kao prvo, i malo manje bitno, to je dokumentarno-igrani crnobeli (!) arty film za usko ograničenu arty publiku koja gleda crnobele filmove. Ja sam taj, vi koji ovo čitate ste (većinom) ti, ali mi smo kultisti, manjina zaluđenika u izumiranju…

Kao drugo, i esencijalno, povodom ovog filma mogu samo ponoviti, odnosno parafrazirati pregenijalnu opservaciju Stenlija Kjubrika. Naime, Kjubrik se dugo nosio namerom da snimi film o Holokaustu. A onda, kad je izašla ŠINDLEROVA LISTA, i pomrsila mu te planove, Kjubrik je kazao reči toliko genijalne da je to prosto jezivo koliko pogađa u srž. On je o tom filmu kazao: „Think that's about the Holocaust? That was about success, wasn't it? The Holocaust is about 6 million people who get killed. Schindler's List is about 600 who don't.“

U prevodu: „Mislite da je to film o Holokaustu? Ali on je o uspehu, zar ne? Holokaust se tiče šest miliona ljudi koje ubiju. Šindlerova lista je o šesto ljudi koje ne ubiju.“

U mojoj parafrazi: Mislite da je DNEVNIK DIANE BUDISAVLJEVIĆ film o Jasenovcu? Ali on je o uspehu, zar ne? Jasenovac se tiče najmanje 83.000 ljudi koji su bili ubijeni.* DNEVNIK DIANE BUDISAVLJEVIĆ je o par hiljada koji nisu ubijeni.

 

Ako uopšte ovu kristalno čistu i jasnu misao moram elaborirati: Jasenovac je priča o porazu i ponoru ljudskosti, o slomu, o crnilu, o gnusobi, o Zlu s velikim Z, o patologiji nezabeleženoj u analima dotadašnje istorije: dželati Inkvizicije, Asteka i Gestapoa nisu bili ni do kolena ustašama i njihovom iživljavanju. (Jedinu ozbiljnu konkurenciju imaju u Japancima i njihovim monstruoznim zločinima u Kini: videti kinesku splatter propagandu, MEN BEHIND THE SUN, ako baš morate i imate stomak od čelika). Jasenovac nije priča o uspehu, o pobedi čoveka (mada DARA, svojim skoro holivudskim krajem, kao da sugeriše nešto takvo) nego o njegovom ultimativnom i neiskupivom porazu…

* I nemojte me ovde uvlačiti u licitiranje brojkama: namerno pominjem najzvaničniju moguću, a ne onu koju su mene u osnovnoj školi, pre 40 godina, učili. Podrazumeva se da je brojka daleko veća od te 83.000 u Jasenovcu, ako bi se ubrojali i svi oni pobijeni na Kozari i Potkozarju, u grdnim spaljenim selima, i usput ka logoru, koji nisu ni doživeli da stignu u Jasenovac…

 

I sad, kažu Apsolutisti, kad smo najzad dočekali taj jedan film koji je u celosti o svetom mestu Srpstva, o našem najvećem mučilištu i Kalvariji, o „najvećem srpskom gradu pod zemljom“, taj film mora biti dostojan veličine te teme, mora biti remek-delo koje će besprekorno uhvatiti sve finese toga što svako od nas pomisli, što sanja ili zna, o Jasenovcu, mestu i istorijskom i mitskom, o toj reči koja odjekuje i od koje se ledi krv na sam pomen…

Da, lepo je maštati o tome, i lepo bi bilo da smo to, ili nešto tome blisko dobili – ali, nažalost, nismo. I to iz nekoliko razloga: prvo, ljudi koji su se toga poduhvatili nisu tog kalibra, te razmere umetničkog senzibiliteta i talenta da bi pružili nešto epohalno, antologijsko. I odmah da jasno kažem: DARA nije oskarovski materijal, nije film tih dometa, nevezano za „Buaaa, nas u svety niko ne voly, najboljy smo al ne daju nam nagradyyy!“ Istina, da se milion i po evra nije bacilo u ko zna čije džepove (to nek istraže nadležni organi, da ja sad ne upirem prstom napamet u producente, reditelja ili ne znam koga), nego da su te grdne pare bile pametno i na vreme potrošene za ono čemu su bile namenjene – promociju i medijski plasman filma – da smo bili brži (kao što nikad nismo) i na vreme, i pre Jasmilinog tima, pljunuli pare plaćeničkim kritičarima (dođavola, pa sa milion i po evra, što mu dođe skoro dva miliona dolara, mogli smo bre da kupimo ceo jebeni Varajeti: ne samo onu uštvu, Švajnberga, nego celu redakciju da si metnemo u džep!) DARA je možda mogla da se plasira u širi izbor u koji se ugurala Jasmila. Možda čak i u top-5, mada to je već preterana fantazija…

Ovako, neko je pare bacio, neko se obogatio, a film premijeru ima ne u Veneciji (kao Jasmila), ne u Berlinu, nego na RTS-u… Vašem pravu da za vašu pretplatu, koju vam na silu naplaćuju preko strujnog brojila, bar jednom u pet godina imate zašto pustiti taj kanal. Koji ja na jedvite jade nađoh na svom TV-u, koji inače skoro nikad ne palim, a svakako nikad radi RTS-a. Pet minuta sam brauzovao celom ponudom kanala dok, tek iz drugog puta, ne pronađoh na kom mi je broju memorisan RTS1…

 

Drugi razlog zašto film nije remek-delo je taj što je ovo unikatno reska, neprijatna, i maltene nesnimljiva tema. Odnosno, ako bi se dosledno, verno snimila, to bi bio torture porn splatter sa kojeg bi izlazili čak i najokoreliji ljubitelji horora, a kamoli tzv. obična publika. Stvar je u tome da je to mesto, i ono što je na njemu bilo rađeno zarobljenicima, jedna takva kvintesencija ZLA da bi, pred pravim, doslednim, realnim prikazom toga smesta u žanr „filma za decu“ otišli svi oni ŠINDLERI i ŠVINDLERI, pa čak i SAULOVI SINOVI. (Mada, ne poriče niko, a vidi se i u ovom filmu, bilo je tu i Jevreja i Roma; uzgred, kukaju neki što nisu prikazani i Hrvati: pa, alo, ovo je ipak film od jedva preko dva sata, nema mesta baš za sve; sigurno je u Jasenovcu bilo i ponekog komuniste, i geja, pa i trandže/virdžine, na spisku žrtava ovog logora videh čak i 5-6 Slovenaca, ali priča ne može da se rasplinjava u nedogled inkluzijom svake bogovetne manjine i grupacije koju su oni manijaci bili uzeli na zub.)

Što se mene tiče, srž zla Jasenovca (i ideologije koja ga je učinila mogućim) genijalno je i koncizno uhvaćena u kratkom romanu JEDENJE BOGOVA Gorana Čučkovića, ali to delo verovatno nikad neće biti ekranizovano, a sve i ako bi bilo, imalo bi krajnje svedenu distribuciju i skroman filmski život: kakav RTS, kakvi bioskopi, to bi išlo pravo na niskotiražni DVD, na istu policu sa naslovima kakvi su MEN BEHIND THE SUN i PHILOSOPHY OF A KNIFE. Ne bi ga gledala iole šira publika nego samo osobe koje se hrane frindž i kult splaterima mondo i kvazi-snuff provenijencije. A to nije poenta ovog i ovakvog filma. Sviđalo se to nekome ili ne, ovaj bi morao biti iole podnošljiv za širu publiku, a ne da se radi nekakav arty cult za ponoćne projekcije žanrovskih festivala, za „Ponoćna ludila“ i „Extreme“ edicije dvd i blu rej izdanja.

Moram da crtam, naročito za dođoše koji će na ovaj blog nabasati preko Imdb-a, Gugla ili ko zna kojih foruma, da ovde iz mene ne govori hororista gladan krvi: pa, film o Jasenovcu je bukvalno poslednje mesto gde bih uopšte poželeo da utažujem svoju ljubav prema fiktivnim hororima. Dakle, ne kažem da je DARA trebalo da bude krvavija zato što ja to tako volim, nego zato što to inherentno zahtevaju priča i njene konotacije i impakt koji je ovo moralo imati, a za iole verziranog gledaoca i filmofila ga nema u dovoljnoj meri.

Ipak, jednim okom gledajući apsolutistički a drugim realno – mislim da bi se u rukama veštijeg, talentovanijeg i mlađeg reditelja nego što je to Gaga Antonijević, Jasenovac ipak mogao sugerisati kroz „Manje je više“ („less is more“) pristup, koji ne bi morao insistirati na scenama prolivanja krvi kao takvim, ali koji bi promišljenim inscenacijama, režijom i montažom živahnijim i snažnijim od onoga što uglavnom imamo ovde, mogao da priđe bliže ugođaju tog Pakla na Zemlji – jer ovaj nam je, u DARI, ipak previše konvencionalno zamišljen i ublaženo, čisto, mekano prikazan.

Da, video sam na Fejsbuku i drugde na netu reakcije prostodušne domaće publike, od sorte koja refleksno skače sa stolice i kad voz krene prema ekranu, kako ih ne bi zgazio, a kako od takvih očekivati da reaguju kad neke ustaše iz pištolja pucaju na ženu ili dete. I zar njima prikazivati 57 dokumentovanih načina ubijanja u Jasenovcu, ili se ograničiti na dva-tri najblaža (otud toliko upucavanja u priči u kojoj se, u stvarnosti, daleko više koristilo hladno a ne vatreno oružje). Jasno mi je da je prosečnom gledaocu, neverziranom u vizuelnu umetnost i filmski jezik, a kamoli u žanrove i podžanrove (uključujući i filmove o Holokaustu, gde ovaj spada) i ovo, ovolicko, na kašičicu, ublaženo, još uvek previše i skoro nepodnošljivo.

I tu dobijamo podelu na dve oštro podeljene grupacije: 1) DAJTE JOŠ GROZOTE: „Ja sam pročitao i pogledao sve o Jasenovcu i sve znam o tome, i zašto ovde nisu prikazali OVO i ONO i ONO JOŠ GADNIJE, nego samo ove blage i lagane detinjarije koje izgledaju kao Diznilend prema Pravoj Istini Pakla Jasenovca?!“ i 2) PREVIŠE GROZOTE: „Jao, strašno, pa ovo nije film, ovo nema zaplet, ovo je samo parada zverstava, ubistvo za ubistvom za ubistvom, previše klanja, ko će ovo da gleda, kukuuu?!“

To me dovodi do dva pitanja i razmišljanja.

1) Da li film ozbiljnih pretenzija mora da se dodvorava prosečnoj publici, koja se u subotu uveče sa turske serije na Pinku prebacila direktno u RTS-ov Jasenovac, i da joj priču priča jezikom koji ona gotivi i razume, ili treba da cilja na onu filmski izgrađeniju, verziraniju, naročito ako planira da se nadmeće za Oskara sa najvećim filmmejkerima na svetu?

2) Tužno je primetiti koliko je ovaj narod sve kilaviji, sve osetljiviji, sve skloniji da kuka i slinavi u kibersvetu na najmanji povod. Gde nestadoše oni koji su u nedeljno jutro, u 11 sati prepodne, zajedno sa sitnom decom, u okviru „Dozvolite da se obratimo“ gledali sve one užase KOZARE i NE OKREĆI SE SINE i streljanja kragujevačkih đaka? Ubi sunt oni jaki Srbi koji su, početkom 1980-ih, u 20h na prvom programu, u nedelju uveče, sa celom porodicom, gledali seriju NEPOKORENI GRAD, a naročito epizodu „Crna kožna torba“, o unikatnom ustaškom mučenju ilegalaca putem let lampe i izgladnelog pacova na stomaku („Karlo je uvijek gladan“)?

Možda sam ja samo ishlapjeli starac, ali sve sam to ja, deco moja, gledao u svojim krhkim, formativnim godinama, u osnovnoškolskim danima, hej, čak su me vodili i na ekskurziju u Jasenovac kad sam bio 7. ili 8. razred i tamo sam gledao onaj dokumentarni nekro splater film (po sećanju, rekao bih da je to bio upravo Zafranovićev, evo ga OVDE.)

I? Šta mi fali danas? (Ovo je retoričko pitanje: ne šaljite svoje odgovore.)

A sadašnji vox populi cvili: „Jao, nysmo mogly da gledamy, moraly zaklonyty ochy, ala je strašny, upucao je iz pishtoljy, jao dete ubily…“

Bilo kako bilo, DARA previše kalkuliše i pravi PG-13 verziju od nečega što je moralo biti, u najmanju ruku, žestoki R. I to, ponavljam, ne toliko zbog količine krvavih scena, nego zbog TONA. Znate ono što su cenzori rekli Tobiju Huperu, koji je naivno i neiskusno nameravao da dobije PG za TEKSAŠKI MASAKR time što krv maltene nije ni prikazao – pa, kad je on u očaju rekao: „Dobro, drugovi, u redu, recite koju scenu da isečem, gde da skrešem i koliko sekundi, pa da dobijem PG rejting?“ a oni mu rekli: „E, moj Tobi, nema ovde kadra ili scene koje možeš iseći da dobiješ PG, jer nije problem u sekundama ili minutima ovde ili onde, nego u OPŠTEM (KOŠMARNOM) TONU ČITAVOG FILMA!“

E, takav nama film o Jasenovcu treba, koji će imati skoro neizdržljiv TON, ugođaj iracionalnog, besmislenog a opet istorijski uslovljenog i realnog KOŠMARA čiji intenzitet ne pada i prema kraju biva sve neizdržljiviji, sve klaustrofobičniji, iz kojeg nema bežanja: ugođaj paralize sna u kojoj ti u uglu sobe stoji ustaša u crnoj Hugo Boss odeždi i kaže: „Karlo je uvijek gladan“ a ti ne možeš ni prst da pomeriš. Treba nam film od kojeg se SMRZNEŠ, nije ti dobro, ne samo zbog teme nego i zbog toga kako je ona obrađena, kako udara i u mozak i u stomak i u srce i dušu, ali na način Umetnosti a ne na način Dokumentarnog filma. Imate u Zafranovićevom dokumentarce prizore mrtve dece, ulubljenih lobanja, prosutih utroba, istrulelih leševa u svim fazama… ali film bi morao prikazati ne nužno scene u kojima je došlo do pretvaranja živih ljudi u one tužne i ružne, unakažene lutke, koliko valja prikazati ambijent (i svetonazor, i psihu/psihopatologiju) koji su iza toga stajali i to omogućili. Ali filmičnijim sredstvima od jednog održanog govora…

Treba nam film koji bi na nas delovao potresno, otprilike kao pesma poput OVE (Vasilisa, „Rasti, rasti moj zeleni bore“). Šteta što je nju Gaga Antonijević već upotrebio u SAVIORu… ovde bi bolje legla…

Umesto nečega kao što je IDI I GLEDAJ, dobili smo film koncipiran, napisan i režiran znatno konvencionalnije, kao da je rađen u produkciji dekadentnog, današnjeg RTS-a, a ne davnašnjeg RTB-a, u vreme kad su tu vrhunske TV filmove radili ljudi kao što je npr. Đorđe Kadijević. Zamislite Kadijin film o Jasenovcu, sa intenzitetom PRAZNIKA… Uostalom, baš kao u tom filmu, sve nasilje može da bude offscreen, ali pametnim scenarijem, karakterizacijom i režijom koja ume da upotrebi detalj, simbol, metonimiju, opet bi svaki kadar bio prožet sveprisutnim, u uglu čučećim i na najmanji povod ili bez povoda skačućim atavističkim, iracionalnim Zlom… A mi, danas, po svemu sudeći nemamo reditelja kalibra jednog Kadije u naponu snage – ali, imamo li nekoga boljeg od reditelja ZASPANKE…?

Još uvek apsolutistički gledano, moglo bi se gunđati na račun scenarija: film propušta priliku da sirovu građu (istorijska svedočanstva, dokumente itd) uobliči u prikladno zaokruženo dramsko tkivo. Odluka da se usredsredi na jednu sudbinu – ili delić sudbine jedne devojčice, desetogodišnje Dare – jeste, u teoriji, dobra, jer svaka tragedija, makar i globalna (nacionalna), lakše se i prijemčivije od publike shvata i doživljava kad je prelomljenu kroz jedan lik za koji se gledalac veže. To je, npr. ista fora kao i u AIDI, gde se srebrenički masakr prelama kroz sudbinu jedne žene. Tamo je to majka koja očajnički, svemu uprkos, pokušava da zaštiti i spase svoje sinove i muža, i u tome ne uspe; ovde je to devojčica koja, svemu uprkos, pokušava da zaštiti i spase svog dvogodišnjeg brata, i u tome, ne baš ubedljivo, uspe. U oba slučaja su u centru ženski likovi, jer je u novije vreme filmski, i ne samo filmski kliše da žene više pate, njihovim se suzama lakše i više veruje, kad žena ili devojčica strada to je nekako strašnije i teže nego kad strada dečak ili muškarac…

Sad, u teoriji to jeste tako, a u praksi ovog konkretnog filma ta odluka, povezana s još nekim srodnim, koliko daje toliko i oduzima. Pre svega, kasting devojčice-glumice za naslovnu ulogu nije loš, ali mogao je biti još upečatljiviji kroz bolji rad reditelja s njom. Ona ima jedan te isti izraz lica kroz ceo film, sa vrlo malim modulacijama, i u toj krajnje svedenoj mikroglumi preteralo se sa anderstejtmentom.

Realno, to kroz šta je ona prošla, još od pre početka filma, a onda i tokom njegovog trajanja (razdvajanje od oca, ubistvo majke i starijeg brata na njene oči, niz drugih ustaških zločina koje izbliza vidi…) nije ništa manje od onoga čemu posvedoči glavni junak, dečak, iz ruskog filma IDI I GLEDAJ – koji, tamo, doslovno ostari prevremeno, dobije bore oko očiju a na licu jedan te isti smrznuti izraz trajnog šoka. Bilo bi previše traumatično za ovu devojčicu tražiti od nje da reprizira tu vrstu intenziteta patnje, pa i nehumano (čini mi se da sam čitao da je onaj dečak iz IDI I GLEDAJ ostao sa trajnim ožiljcima na psihi i duši od „kobajagi“ filmskih užasa kojima je na snimanju bio izložen), ali AKO se već išlo na to da njeno lice bude svesno svedeno, skoro bezizražajno, pod uplivom užasa oko nje, onda je to valjalo bolje naglasiti i artikulisati, modulirati, a svakako bi bilo dobro da smo je, PRE užasa, mogli videti bar jednom kako se bezbrižno smeje i izgleda kao dete, a ne odmah, od prve scene, da bude kao starmala.

Kao drugo, a s ovim u vezi, ovoliki fokus na nju i njenu vizuru previše ubija mogućnost kontekstualizacije svekolikog srpskog stradanja u NDH – odnosno, širi društveni kontekst tog vremena i masovnih zločina koje su ustaše činile po srpskim selima u Hrvatskoj i Bosni. Drugim rečima, nedostaje jasan kontekst, a pre svega motivacija ustaša da rade to što rade sa Srbima. 

Ovo je tim veći propust zbog ambicije da se obrate inostranom gledaocu, a taj iz filma apsolutno neće moći da shvati ZAŠTO su, usred Holokausta, dva bliska naroda iste rase (slovenske) i iste vere (hrišćanske) ratovala jedan protiv drugog, odnosno ZAŠTO je jedan od njih (Hrvati) toliko snažno bio zapeo da, pre svega i iznad svega, reši tzv. „srpsko pitanje“, pritom se baveći Jevrejima, Romima i ostalima više onako usput, da se ispuni nalog Velikog Gazde iz EU Rajha („Danke Dojčland“), dok se lov na Srbe pretvorio u intimnu strast i posvećenički hobi za koji se ne žali ni vremena ni truda.

Na ovo komplikovano pitanje na samom početku filma imamo prilično simplicistički odgovor, čije implikacije mogu da promaknu i mnogom domaćem gledaocu, dok onaj strani apsolutno neće da razume kad dečak Dari objasni zašto ustaše gone u logor samo Srbe, a ne i Hrvate, koji rade u obližnjem polju. On joj kaže, i pokaže: „Zato što se oni krste ovako (s dva prsta), a mi ovako (s tri).“ Da, verska zaleđina tih sukoba jeste bitan faktor, ali ne svodi se sve samo na sukob Vatikana i „Vizantije“, katolicizma i pravoslavlja, latinice i ćirilice.

Istina, ovo pitanje je vrlo složeno, i film koji se usredsredio na Jasenovac (dakle, na period 1941-45) teško može i da nagovesti genezu problema koji sežu u najmanju ruku do druge polovine 19. veka, a zaoštravaju se tokom I svetskog rata i odmah nakon njega, u novostvorenoj kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji. Ko hoće izuzetnu, besprekorno argumentovanu, konciznu ali dovoljno detaljnu knjigu koja bez greške objašnjava početke i razvoj mržnje Hrvata protiv Srba u rečenom periodu, a s najvećim naglaskom na početku II svetskog rata i ustaškim genocidnim zločinima u Hrvatskoj i Bosni, najtoplije preporučujem knjigu Violence as a Generative Force: Identity, Nationalism, and Memory in a Balkan Community, Max Bergholz (Cornell University Press, Ithaca and London, 2016). Vanredno prosvetljujuća, sjajna knjiga, odličnih uvida; žao mi je što nisam imao vremena prošle godine, kad sam je pročitao, da za blog napišem koju…

A u filmu, umesto i najmanjeg nagoveštaja o tome, postoji samo još jedna replika: kad gostujući Švaba pita zapovednika Jasenovca zašto gube toliko vremena, resursa i energije na klanje Srba, kad su im Gazde naredile da se bave samo Jevrejima i Romima, ovaj mu prosto kaže: „Zato što su Srbi.“ Ovo kao je ekstenzija neiskazanog, nego gestovima sugerisanog objašnjenja Dari, s početka. „Zašto oni nas ubijaju?“ „Zato što su Hrvati/katolici.“ Hm, mora da su se za ovo uhvatili oni što u filmu videše „nativizam“…

Sad, ne kažem da je na tom mestu trebalo da dođe mini-tirada o ustaškom nacionalnom pitanju i idejama „čiste“ hrvatske nacije (očišćene od Srba), ali moglo je to i drugačije, upečatljivije, a sažeto, da se sroči, a da se drugim scenama i replikama kasnije podupre. Ovako, strani gledalac teško da će u ovom filmu makar i naslutiti ZAŠTO tolika mržnja, zašto toliki sadizam, tolika naslada u ubijanju Srba, pa čak i žena i dece… To će morati da im se, u najavljenim spec. projekcijama po univerzitetima i slično, objašnjava na uvce, umesto slikom i zvukom, kroz sami film.

(Eh, gde su sad oni silni autobusi, kao kod Žbanićke, da barem žene i decu i starce odvedu na slobodnu teritoriju… Ali ne, kad ustaše rade genocid, oni ga rade po propisu, udžbenički, štreberski, prepisujući od Gazde, pa ga čak i nadmašujući u svom „i seme i pleme“ pristupu, toliko da čak i Gazda mora malko da bljucne. Ali ne previše, ne dovoljno da im zabrani to da rade. Dovoljno samo da zažmuri na jedno oko, pomisli u sebi „Jebem ti ovaj balkanski untermensch ološ, odo’ ja nazad u Dojčland gde se milioni ljudi ubijaju čisto i kulturno, gasom, i pale im tela, da ne smrde, u visokim pećima koje su dizajnirali nemački genijalni inženjeri, a ne uklanjaju ih prljavo, Srbosjekom, maljevima i kamama, fuj!“ i otperja odatle, pustivši konjušare da dovrše šta su naumili baš tako kako su naumili…)

U tom smislu, početak filma je izrazito slab: nekoliko desetina (!) ljudi hoda drumom, pod nemilosrdnim suncem odozgo i ustašama dole, i žuri se, odmah, u prvih pet minuta, da se pokaže kako ovo nije antihrvatski film, jer vidimo kako jedna Hrvatica, koja radi u polju kraj puta, prihvata srpsku bebu koju joj majka, u očaju, ostavi (jer zna da, inače, među ustašama, bebe ne preživljavaju)… Već od početka, ovakvog, vidimo kilavost i mlitavost: nedovoljno upečatljiva scena, lišena intenziteta drame i vizuelnih kvaliteta, skromna u svakom pogledu pa i u smislu broja statista koje vidimo. Kao da si nasumice upao u sredinu treće epizode serije čije si prve dve epizode propustio. Ne počinje se tako mlitavo ovako važan film…

Budući da je država izdašno odrešila kesu (zvanično, sam film je koštao je oko 3,2 miliona evra, čime se u ovoj zemlji gde je život jeftin može kupiti i dobiti MNOGO), taj je početak morao biti u svakom pogledu snažniji. Jedna opcija, vrlo pompezna: da počne na Kozari, da nas podseti na razmere stradanja i užasa tamo – da vidimo i partizane i hiljade civila u zbegu koje po šumama i brdima gone i love i masakriraju ustaše i njihovi EU sponzori. (Neka priča ko šta hoće o Bulajiću kao državnom, Titovom reditelju, itd, ali njegova KOZARA je moćan, ozbiljan film, do danas neumanjene snage… Gaga, koji je upravo avanzovao u poziciju državnog, Psihovog reditelja, niti je u naponu snage, niti je ikada bio reditelj ranga Bulajića.)

Vlak bez voznog reda

Ako je to bilo logistički prekomplikovano i preskupo, onda se moglo početi barem nešto malo skromnije: da vidimo npr. ustaše kako upadaju u srpsko selo i ubijaju, pljačkaju, pale i u zarobljeništvo vode aktere drame koju ćemo zatim gledati. To bi bilo i vizuelno i dramski daleko jače, a konotativno potentnije, tu bi se odmah, vizuelno, dramski, bez potrebe za mnogo govorancije, slikama i emocijama, pokazala ta želja da se ZATRE sve što je srpsko u NDH… Sve bi bilo bolje od ove skromne grupice (zar baš nisu mogli platiti malo više statista – ili ih barem kompjuterski umnožiti, kao u nesrećnim NEMANJIĆIMA?!) koja hoda drumom ne zna se otkuda i zašto…

Kako tu, tako i dalje u filmu: vidimo previše kalkulisanja, previše suzdržavanja, previše konvencionalnosti i ublaženosti. Snaga teme može samo donekle da te odvede, i ovaj film nije toliko loš koliko sam se bojao da će biti pre svega zato što je tema toliko jaka da, čak i u poludrhtavim, poluvezanim rukama reditelja čiji su najbolji dani (SAVIOR, 1998) bili pre četvrt veka, to sa svojom elementarno pismenom egzekucijom donekle pije vodu i donekle može da se gleda, ali odnekle zaista vapije za čvršćom, umetničkije nastrojenom, talentovanijom rukom koja bi bila zaista dostojna snage teme i njenih pravih potencijala.

U tome mu donekle pomaže solidna fotografija, ali iznad svega odlična i posvećena glumačka ekipa. Najveći dodir genija u pogledu kastinga bila je odluka da se većina glumaca angažuje iz Republike Srpske: kao prvo, oni ne skrnave storiju beogradskim naglaskom; kao drugo, baš zato što nama nisu poznati, nemaju teret stalnog podsećanja da gledamo igrani film što bismo imali da su to glumci koje smo juče gledali u nekoj TV seriji ili filmu; 

kao treće, imaju prirodnije fizionomije, ne izgledaju kao mazne Beograđanke koje su, iz svojih bundi i štikli, na silu našminkane i u marame uvezane da glume žene iz naroda; i četvrto, budući iz krajeva koji su bili pogođeni ustaškim zlodelima, mnogi od njih su iz porodica koje su mnoge članove izgubile pod ustaškom kamom, pa su svakako posvećeniji, iz srca i duše predaniji ovoj priči, imaju autentičnu emociju koju ne moraju mnogo da glume, ona sama iz njih izbija – i to se i oseća i vidi! Naročito kod ženskog dela glumačkog ansambla, koji je skoro besprekoran.

I ako sam zbog nečega (i nekoga) spreman da ovu polupraznu jasenovačku čašu, sa nedovoljno žuči,  posmatram kao ipak polupunu, ono je to zbog predanosti tih glumica, počev od malene koja igra Daru pa preko onih odraslih, zbog srca i duše koje su one neštedimice dale i proizvele emociju usred ambijenta kojem se inače ima štošta zameriti (nedovoljno klaustrofobična i gnusna scenografija, suviše čisti kostimi, rediteljsko suzdržavanje i gde treba i gde ne treba jer ubija impakt scene, previše se uzdajući u njen sadržaj a nedovoljno u svoju tehniku – npr. prebrza akcija Srbosjeka, prekratka scena bacanja konzerve otrovnog gasa u podrum pun sitne dece, kojoj fali samo par kadrova, samo 5-6 sekundi više da zaista udari…). Uz sve što je bilo protiv njih, što inherentno materijalu i temi, što zbog konvencionalnog scenarističko-rediteljskog pristupa, one su uspele da ovaj film podignu za nekoliko nijansi iznad nivoa jedne malo skuplje TV drame.

Da ne ispadnem previše strog prema reditelju, priznaću da je napravio i nekoliko upečatljivih scena ovde: pevanje žena u vagonu dok ih voze, sa decom, kao stoku, u logor, gde Antonijević, isto kao u SAVIORu, umešno koristi dirljive potencijale jedne „zaspanke“ za naglašavanje drame i tragedije. Sasvim je dobar saspens tokom celog filma, građen po istom principu kao u SAVIORu (da li će detence da svojim plakanjem natera neku od Zveri okolo da ga uhvate za noge i razbiju mu glavu o zid, kao što su ustaše rutinski radile) a naročito pred sam kraj, kad Dara ide u „dečju bolnicu“ da poseti brata, krišom, protivno ustaškoj zabrani; a najnapetiji je sam kraj, kad pokušava da prokrijumčari bratića u bus kojim Diana Budisavljević odvodi mališane iz katoličkog pakla demonskih opatica. 

To je dobro režirano, plus sadrži možda i najdirljiviju scenu, svojevrsnu parafrazu „Sofijinog izbora“, koji je ovde neizvesniji jer žena mora da bira između spasa svoje sopstvene ćerke od kojih desetak godina, i spasa mališana od dve godine koji joj nije ni rod ni pomoz’ bog. Spasen može biti samo jedan, a na njoj je da upre prstom, kao toliko puta do sada, kada je pokazivala ko da bude ubijen… Scena je kratka, kako jedino i mora biti, ali ubitačna.

Nasuprot tome, moram reći da mi usiljeni „hepiend“ donekle kvari utisak. Razumem da su osetili potrebu da domaćoj, a i stranoj publici, posle dva sata premlaćivanja, streljanja, klanja, čekićanja, trovanja, pruže bar neko krhko svetalce na kraju tunela – ali, ponavljam, Jasenovac nije priča o pojedinačnom uspehu (poneki život spasen) nego o globalnom ljudskom porazu i padu. I mada sam, kao i svaki normalan gledalac, navijao za Daru da spase i sebe i bratića, i mada sam negde, na tom prizemnom nivou, bio zadovoljen tim krajem, moje kritičko oko mršti se, nezadovoljno tim dahom neprikladne, nezaslužene vedrine na kraju, pojačane time što istovremeno uspe da pobegne čak i Darin tatko, koga u paralelnoj priči pratimo kao prinudnog kopača grobova i jama, pa se čak u vrhuncu neprobabilnosti i neplauzibilnosti u jednom trenu njihove putanje UKRSTE – dole, rekom, pluta tata, gore mostom ide bus sa ćerom i sinom.

Naglasio sam ovo UKRSTE kako bih ukazao na to da tu reditelj vrši promociju hrišćanstva na sličan (meni neubedljiv) način kao u SAVIORu. U oba filma značajno figurira krstić oko vrata: u onom starijem, to je (katoličko) raspeće koje Denisu Kvejdu oko vrata stavi sinčić par minuta pre nego što će mališan od muslimanske bombe poginuti, i koje ga, preko niza paklenih peripetija, kroz Golgotu rata u Bosni i Hrvatskoj, a na srpskoj strani (!), dovodi do identifikovanja sa SPASITELJEM. U ovom sada, to je drveni pravoslavni krstić u koji se Darin tata uzda dok kopa jame za stotine i hiljade pobijenih i koji, na kraju, steže u šaci dok pluta rekom u koju je utekao.

Povrh svega, film se okončava biblijskim citatom: „A Bog nije Bog mrtvijeh nego živijeh; jer su njemu svi živi“ (Luka, 20; 38).

Ne pretendujem da sam ekspert za teologiju, ali meni ona stilizacija sa snežno-mrtvim predelom i mračno-pustim stočnim vagonom u koji ulaze duše pobijenih i gde na neko vreme u društvu tužno čame (čame i tuguju, umesto da se raduju što su eto, kao mrtvijeh, prišli navodnom bogu „živijeh“), više liči na Čistilište, ako ne i neku vrstu Pakla, nego li na nešto pravoslavno i uopšte nadežno, obećavajuće, pozitivno. Ukratko, ja kalemljenje Nade (ma sa kojim temeljima, humanističkim ili religioznim) na priču o Jasenovcu ne vidim kao smislen postupak, ali opet, jasno mi je da široke mase ne žele crnilo, ne žele da gledaju dva sata film o devojčici koja pokuša da spase brata i ne uspe u tome, nego mrtva otpluta Savom, u mrak i ništavilo. Većini je, da bi opstala, da bi nastavila sa glavinjanjem po svom žrvnju, takva Nada neophodna. OK, neka im je…

Sve u svemu, kakvi su ga pravili i kako su ga pravili, ovaj je film još i dobar ispao. Kakvi smo mi koji ga gledamo i komentarišemo, pitam se da li smo bolji i zaslužili.

 

Za kraj, ako vam ova moja opširna tirada nije bila dovoljna, toplo vam preporučujem tri odličnija a daleko sažetija teksta.

Apsolutističku vizuru ubedljivo i emotivno brani Milan Ružić, koji veli:

„Ovakav film je trebalo da predstavlja paranje rana i oranje žiletom po mesu srpskog identiteta, pa posipanje solju, a onda nanovo – ono što je taj deo naše istorije i bio. Umesto toga, videli smo paranje budžeta i oranje plugom suštinskog odsustva ili poznavanja istorije i kinematografskog umeća po njivi kulture sećanja koja takvu brazdu ne zaslužuje. Barem ne onu prvu. Drago mi je što su filmom među nas vraćeni sveti jasenovački mučenici, a žao mi je što ih na onaj svet ponovo ispraćamo nedostojno.“

            Taj tekst imate OVDE.

 

            Tom apsolutističkom pristupu („O, zašto ovo nije ULTIMATIVNI film o Jasenovcu koji bi prikazao SAV UŽAS tog mesta?!“) blizak je i hrvatski teolog i istoričar Goran Šarić, koji kaže:

 

„Jasenovac nije bio neka izolovana kuća strave, nego je čitava NDH natopljena krvlju nevinih žrtava. Četiri godine pakla na Zemlji… Problem je što film, ako je rađen za međunarodnu publiku, nije objasnio ko je i zašto pobio stotine hiljade Srba, Židova, Roma i Hrvata u desetinama logora i u nebrojnim stratištima po selima NDH. Nije objasnio genezu zla. Nije ga potpisao, imenom i prezimenom...“

            Ostatak teksta vidi OVDE.

 

            Realnu vizuru jednako ubedljivo i prodorno izlaže Vladimir Kolarić, koji kaže:

„Uostalom, ne možemo od filma i njegovih autora tražiti da budu ono što ne smemo i ne možemo da budemo ni mi sami, a od državnog projekta nešto što ta država realno nije. To je svakodnevni, uporan, kontinuiran trud svakog od nas, uz spremnost za saradnju i dogovor, ličnu žrtvu, progutanu sujetu, što je ovde izgleda i dalje veoma teško. I tu ne bi smelo da bude izgovora i projektovanja svojih želja i slabosti na ove ili one ljude ili – u ovom slučaju – filmove. Zato, do nekog boljeg vremena – i njemu u prilog – „Dara iz Jasenovca“ će pre imati ulogu egzorcizma nego katarze; ali zar i to već nije nešto?“

Taj tekst imate OVDE.

 

            Da zaključim: na prvo gledanje i ja sam bio mnogo bliži apsolutističkoj vizuri: aut Cesar, aut nihil! My way or the highway! Daj mi SVE i daj mi SAD! PAINT IT BLACK! Bez kompromisa! Bez anestezije! Naguraj PAKAO NA ZEMLJI u dva sata, a ne ovo upeglano, čisto, beskrvno, neadekvatno kiklopskim razmerama strahote tog mesta.

            Međutim, kad sam malo promislio o filmu, i o tekstovima o njemu, ne samo gorepomenutim nego i drugim, slabijim, i video šta sve narod piše po fejsbucima, a onda još jednom prošao kroz DARU… zaključio sam da ovo ipak nije ni bruka ni sramota zbog toga što nije negledljiva orgija najcrnjeg, najsadističkijeg snuff užasa, i da čak i kroz rediteljska peglanja i scenarističke konvencije tu probija dovoljno emocije i istine, koja čak i u svom vrlo razblaženom obliku, ipak pogađa.  

Ja se pomalo sprdam sa prosečnim srpskim filmogledaocima, ali činjenica je da je ovaj film, koji za nas, verzirane, deluje kao Dizni ili Halmark produkcija, snažno delovao na ogromne mase ljudi i žena koji su ipak znatno iznad nivoa koji ja ismevam. Dakle, DARA deluje na većinu čak i u svom vrlo-razblaženom užasu. Pa ako ova maltene BOZA, jedva malo pepermint-ljutkasta, deluje na narod tako i toliko, a vidim po komentarima da deluje, kao što i TREBA da deluje, valja li baš da ga osuđujem i pljujem što nije sasuo čistu, gorku ŽUČ umesto te ljutkaste boze? Ne mogu svim srcem, nego samo do pola…

Uostalom, ko je rekao da je ovo poslednja šansa za film na ovu temu, da je sad ili nikad…? Možda je i bolje postepeno, a ne odmah nešto što može da se prikazuje samo iza 23h i što ni u ludilu ne smeš pogledati zajedno sa decom od kojih 10ak godinica.

I mada bih lično bio najsrećniji da je ovo oskarovski kalibar, kao ŠVINDLEROVA LISTA, a još zadovoljniji da je vanvremeni klasik, kao IDI I GLEDAJ, mirim se s onim što već ranije rekoh: Ovo nije film o Jasenovcu kakav smo tražili, ali je film o Jasenovcu kakav smo zaslužili.

 

P.S. Žao mi je što je ovaj tekst ispao i duži i razbrbljaniji a verovatno i nekoherentniji nego što sam hteo i umeo, ali ova mi je tema veoma bliska srcu, iz mnogo razloga (Jasenovac, videćete uskoro, snažno figurira i u PROKLETIJAMA…), a toliko je komplikovana, složena, da sam želeo da je poštujem tekstom u kojem bih pokušao da proniknem u većinu finesa, umesto da se, kao većina, priključim ma kojem od ekstremnih tabora, iako se sa oba, po većini zamerki ali i pohvala, slažem. Što je najgore, na kraju nemam osećaj da sam u tome uspeo. Praštajte ako ovaj tekst nije dostojan povoda, kao što ni film o kojem govorim to u potpunosti nije. Sve je ovo suviše komplikovano, i morao bih da snimim film, ili napišem roman, da ilustrujem šta sam hteo reći.

 

Link to comment
Share on other sites

38 minutes ago, alpaka Bereta Sida said:

Gdje ja to tacno sporim da su Jasenovac i ostali ustaski logori bili genocid nad Srbima, Zidovima i Romima? Imam porodici vjerovatno vise zrtava Jasenovca i ustaskih pokolja nego ti tako da doista nema potrebe za toliko glupim pitanjima. 

ne pada sneg da pokrije breg ...   

Link to comment
Share on other sites

11 hours ago, Vince Carter said:

 

Izuzetno poštujem njegov umetnički opus, ali Branko Lustig je bio prijatelj ratnog zločinca Franja Tuđmana. Zbog toga ne bih dao ni 5 para za njegovo mišljenje o "Dari iz Jasenovca".

Tko je Tuđmana i kada proglasio ratnim zločincem? Čisto informativno, nisam upoznat s tom činjenicom.

Link to comment
Share on other sites

5 hours ago, berti said:

Sva pominjanja Jasenovca su izbegavala pominjanje sustine a to je najpre totalno unistenje srpskog stanovnistva. Mi smo ucili o tamo nekom logoru u kojem su ubijani rodoljubi i nevini ljudi. Srbi, Hrvati... 

To je isto kao kada bi se po pitanju Ausvica uporno ponavljalo da je to bio logor u kojem su stradali Jevreji, Poljaci, Rusi, Nemci... Bez naglasavanja sustine osnivanja logora.

 

Ja stvarno ne znam sta ste vi ucili, ali kod nas se ucilo da su u Jasenovcu vecinski ubijeni Srbi. Nikad uopste nisam imala sumnju oko toga sta se tamo desilo.

  • Like 4
Link to comment
Share on other sites

7 minutes ago, Crni Bombarder said:

Tudjmana je smrt spasila verovatne optuznice. Da li bi bio osudjen? Ja ne verujem,ali je u optuznicama protiv nekolicine hr generala bio oznacen delom zajednickog zlocinackog poduhvata.
 

U potpunosti bi se složio s tobom. Smrt ga je vjerojatno spasila od optužnice. Ali nitko od Hr generala nije osuđen za zločinački pothvat, tako da bi se složio i sa tim da vjerojatno ne bi bio osuđen. 

Link to comment
Share on other sites

8 minutes ago, alpaka Bereta Sida said:

Gojko Susak i Franjo Tudjman su koliko znam navedeni u presudi HZHB sestorci kao sudionici udruzenog zlocinackog poduhvata u Hercegovini tokom sukoba ABiH i HVOa. 

Mislim da ne. U biti, za Tuđmana sam 99% siguran da nije. U optužnici moguće, ali da u presudi stoji da je bio dio zločinačkog pothvata, to ne.

Ispričavam se na offtopicu.

Link to comment
Share on other sites

More raskrinkace Vucic i Tudjmana, vec su najavili novo umetnicko delo koje ce biti nastavak Dare, sto je i logicno, teba konacno neko da posle 70 godina objasni sustinu i otvori oci narodu . Verujem da su vec narucili i novinske clanke o buducem filmu koji ce da rasplace Srbiju. Ako je neko posle gledanja filma zaplakao , onda je to zbog ocaja jer su do te mere usrali film sa takvom temom.

Nego nije mi jasno zasto su Kosticu morali da stavljaju onu Frankenstajn masku, koja se se iz aviona vidi da je maska. 

Link to comment
Share on other sites

6 hours ago, Bugl Khan said:

Tko je Tuđmana i kada proglasio ratnim zločincem? Čisto informativno, nisam upoznat s tom činjenicom.

 

Ako ćemo se voditi tom logikom, ni Slobodan Milošević nije ratni zločinac. Eto, ni Erih fon dem Bah Zelevski nije osuđen za ratne zločine u Drugom svetskom ratu, a zahvaljujući njemu Poljska je zavijena u crno.

  • Ha-ha 1
Link to comment
Share on other sites

13 hours ago, MilošVB said:

@Nicklord

 

 

Da je sreće da se i Aida(film o Srebrenici) i Dara masovno vrte po svim televizijama u regionu i gledaju bez predrasuda. Da svako bude svestan zločina i da se ne ponovi.

 

 

 

 

Aida je svakako daleko kvalitetniji film od Dare. Potpuno docarava uzase koji su se odigrali u Srebrenici.

 

Problem je sto je izraziti propagandni, jer scenarista i reziser svesno ne daju uvod u dogadjaje koji su bili okidač za srpski zlocin u Srebrenici,  kao i fakt da precutkuju da je medju zverski ubijenim muskarcima bilo pripadnika tadasnje BIH armije.

 

Naravno, to ne menja nista u sramoti koju su nama, pripadnicima srpskog naroda, generali Mladic i Krstic sa svojim streljackim vodom doneli srebrenickim masakrom, niti ce povratiti nevine zrtve u samoj Srebrenici, ali da bi film bio sveobuhvatan i posmatran kao istorijski bitan, nisu smele biti ispustene navedene cinjenice.

Link to comment
Share on other sites

Ne postoji kontekst za ubijanje civila. Da su oni streljali neku zarobljenu vojnu jedinicu mogli bismo da pričamo da je bitno šta se desilo pre pada Srebrenice ali pošto su tu streljani manje više svi muškarci koji su dopali šaka VRS tu nikakav uvod neće promeniti situaciju.

 

Što me podseti da u "Dari" nismo imali ni jednog hrvata kao žrtvu, a ako se dobro sećam romi su imali jedno dete kao statistu u jednom kadru, dakle možemo reći da su i oni izbačeni iz filma.

Link to comment
Share on other sites

17 hours ago, Angelia said:

Ja stvarno ne znam sta ste vi ucili, ali kod nas se ucilo da su u Jasenovcu vecinski ubijeni Srbi. Nikad uopste nisam imala sumnju oko toga sta se tamo desilo.

Ucili smo, naravno. U dve, tri recenice. Toliko smo ucili da je svako znao kako se zvao Brozov ker, ali retko ko je znao ko je Maks Luburic ili Jure Francetic. Ucili smo da je sirom bivse ndh bilo mnogo jama u koje su bacani pobijeni Srbi. Jame koje su zabetonirane, jame bez obelezja i do kojih se nije moglo doci zbog nepristupacnog terena. Jame iz kojih nisu izvadjeni ostaci poginulih i ljudski sahranjeni. O tome se cutalo, to se zataskavalo. Da se ne uznemire narodi i narodnosti.

Nismo ucili da Broz nije hteo da se oslobodi Jasenovac i dozvolio da fabrika smrti radi do maja 1945. Nismo ucili da je tokom 1944. Broz veliki broj ustasa preveo u partizane. Medju njima je bilo sigurno onih koji su kasnije valjda radili na pomirenju.

Nismo ucili da Broz nije hteo da dodje na otkrivanje spomenika u Jasenovcu. Valjda je imao pametnija posla druzeci se sa Idi Aminom i jos nekim ljudozderom. Nismo ucili da je Broz navodno dva puta bio u Jasenovcu. Kao neke neformalne posete, bez kamera i foto aparata. On, koga AV ovih dana sustize po opsednutosti da bude slikan, nije hteo da se to sazna.

Nismo ucili da su partizani kada su usli u napusten logor srusili do temelja sve sto je ostalo. Zasto? Da se ne uznemire narodi i narodnosti. Valjda su trebali onda i Ausvic da sruse, da se ne uznemire svi.

Da, ucili smo. Zato sto smo tako ucili, zato je i sama informacija da se film sniva izazvala gnev. U Hrvatskoj razumljivo, u Srbiji zastrasujuce.

 

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

Krv je moje svjetlo i moja tama.
   Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
   Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
   U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
   Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
   Tople i guste, koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi -
   Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći
   Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
   I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
   I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
   Vatrene suze s kojih duplje gori:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,
   Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
   Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
Kako ću tebe sada oplakati..."

A silno svjetlo, ko stotine zvona
   Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
   Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
   Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
   Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

II.

Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške
   Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
   Krvnici tupim i debelim šilom.
"Smijte se!" - ubod zapovijedi prati -
"Oboce svima pred krst ćemo dati!"

I grozan smijeh, cerekanje, grohot
   Zamnije, ko da grohoću mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot
   Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.

Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
   (Od straha valjda, što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,
   I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku čuli iz šume smo pticu);
Provlačili su kroz uške nam žicu.

I svaki tako, kada bi se mako,
   Od bola strašna muklo bi zarežo.
"Šutite!" - rikne krvnik - "nije lako,
   Al potrebno je, da tko ne bi bježo."
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

Krvožednike smiri žičan lokot
   I umorni su u hlad bliski sjeli;
I začuo se vode mrzli klokot
   U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.

Zaboravili kao da su na nas:
   Zijevali, vjetre puštali su glasne.
"Eh, jednu malu vidio sam danas..."
   Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce - žica me probode.

III.

U mome redu počela da ludi
   Neka žena. Vikala je: "Gori!
Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!"
   A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.

"Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke!
   Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!"
   Zareži pijan koljač kao zvijere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha, što se zaljulja vrh žice.

Urlik i teški topot slijepe žrtve
   (Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
   I tupi pad, kad lovca nož je stiže.
O, taj je spasen! - rekoh svojoj tami,
Ne opazivši da nas vode k jami.

Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
   Tad druga srca preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
   (Što srca skaču, kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.

I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
   Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem, kad unutra
   Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučih da brojim:
Ja, pedeseti, što u redu stojim.

I čekao sam. Skupljao sam točne
   Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda - zbrajo, odbijo, dok počne
   Udaranje, padovi. Sva snaga
Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.

Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
   Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam, kako jedan krvnik mokri,
   A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,
Sa bljeskom sunca na nožnome bridu.

IV.

Kad prva žrtva počela da krklja,
   Čuh meki udar, mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
   Dolazi prvi ubod, među pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu, gdje će s drugima da trune.

Netko se mrtvo ispred mene složi
   Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
   Odbijajući pale istog maha,
Mada sam svakog - što kriknu, zagrca -
Ćutio kao ugriz u dno srca.

Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
   Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Strepih da račun moj se ne pomete.
   Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.

Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
   U sluh se živci, krv, meso i koža
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
   Žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar, kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.

Na jauk iz bezdna sada nova prasne
   Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
   Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto oćutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!

V.

- O vidio sam, vidio sve bolje,
   Ko da su natrag stavljene mi oči:
I bijelu kožu, i nož koji kolje,
   I žrtve (kao jagnjad, što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).

Bez prekidanja red se dalje mico
   - Ko da na čelu netko nešto dijeli -
Nit je tko viko, trzo se, narico;
   Na žezi strašnoj tiho su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se čula krv, što iz grla pljušti).

Korak po korak pošli smo; stali opet;
   Krljanje, udar, pad i opet korak.
Začuh zvuk jače. Ukočene, ko propet,
   Stadoh: Na usni tuđe krvi gorak
Okus oćutjeh. Sad sam bio treći,
Što jamu čeka u redu stojeći.

Strašna mi tama, od sljepoće gora,
   Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjeltost ko stotine zora:
   Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.

Drug se preda mnom natrag k meni nago,
   Kao od grča; onda je zastenjo,
Naprijed posrne, uzdahnuo blago -
   I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba. Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.

Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
   Bez ravnovjesja - kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
   A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s pleći. U dubinu.

VI.

U bezdnu uma jeza me okrijepi.
   Osjetih hladno truplo, gdje me tišti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
   Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam - tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.

Ležim na lešu: kupu hladetine,
   Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
   Svijest munjom blisne, kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.

I prvi puta sva životna snaga
   Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
   Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami -
Sav pako jeknu jezivo u tami.

Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
   U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
   Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake začuh i glasove vani.

O bože moj, zagrlila me žena
   Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena...
   Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.

Čuo sam, kako umirući stenje,
   I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
   Oćutjeh tvrdu usnu, gdje se krivi -
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.

VII.

Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
   A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
   Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoća ori.

Taj grozni teret, što na meni leži,
   Ni smrtnim ledom neće da priušti
Hladnoću grla; a biva sve teži;
   Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlaz! - al peče, peče, peče!

Po goloj koži, po leđnome jarku,
   Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potočić studen pali vatru žarku,
   Dube u mesu kanaliće ljute.
I kad na usnu mlazić žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!

Puna je jama: na lešine liju
   Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
   Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leševe ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.

Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
   Taj čudni drhtaj, na kojem sam plivo,
Učini da sam blagosiljo krivca:
   O gle! još truplo kraj mene je živo -
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi!

VIII.

Kada se mrtvi val života stišo,
   Korake začuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
   I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.
Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba -
Ko grobar, kad se izvlači iz groba.

Zaprepastih se: leševi se miču,
   Kližu nada me, polako se ruše -
Smiju se, plaču, hropoću i viču,
   Pružaju ruke i bijesno me guše...
Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta, što me živa love.

Prestravljen stadoh. Stadoše i oni.
   Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
   Nitko me više! - Od penjanja moga
Ruše se mrtvi! - rekoh sebi; - To se
O vratu tvome splele ženske kose.

Prostrujo hladan zrak na moja usta
   Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenički: krv gusta
   Kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se - al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako

Il bi od straha sledio se, nijem
   Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad će ljudi mislit da se smijem
   Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.

I sama sebe osjećo sam krivim,
   Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
   I čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče,
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.

IX.

O nikad nisam očekivo tamu
   S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dolje do mene, u jamu!
   Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela,
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.

Pomamno sam i divlje se penjo,
   Gazio prsa i trbuhe grubo -
I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,
   Nisam već trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.

Nisam osjećo bola, straha, stida;
   Obarah leš za lešom, grabih, plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
   A možda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.

Kad sam se divlje iz jame izvuko,
   Zaboravih svijest, oprez, da l' je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
   Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.

Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
   Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
   Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga.

X.

Odjednom k meni miris paljevine
   Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine:
   Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke, što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?

Gdje je vretena zuj, miris hljeba,
Što s domaćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha šrkipa vrata, sveti kućni prag?

Gdje je zvonce goveda iz štale,
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeća mira nad sela nam i rod.

Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujući, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa...

Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I živiš s onim koji ti je kriv?

Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijeće
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima većeg bogatstva i sreće,
Nego što su škrinja i klupa i stol?

Iz šume, s rikom gora, prasak muko
   Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
   Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjišta rodna,
   Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
   Sunca Slobode razbi sve mi sjene.
Držeć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

Tu ste me našli ležati na strani,
   Braćo rođena, neznani junaci;
Pjevali ste, i ko kad se dani,
   Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
   Sladak glas začuh: "Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!"
   Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem
   Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
   Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! - s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
   Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
   Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.

  • Like 2
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA

 

Svatri ste mi na sisi ćapćala - joj, blagodatno
sunce knešpoljsko! -
svetrojici povijala nožice sam rumene
u bijele povoje lanene,
svetrojici sam prala jutrenje tople pelene ...
Joooj,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
joj, tri goda u mom vijeku,
tri prvine u mom mlijeku,
tri saća teška,
silovita,
što ih utroba moja izvrca,
joj, rosni trolisni struče djeteline knešpoljske,
što procva ispod moga srca!
Joooj,
tri goda srpska u mom vijeku,
tri Obilića u mom mlijeku,
joj, Srđane-Đurđevdane,
joj, Mrđane-Mitrovdane,
joj, Mlađene-Ilindane:
Kozara izvila tri bora pod oblak,
Stojanka podigla tri sina pod barjak!
Joooj,
gdje ste,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
Joooj,
gdje ste,
tri ilinske puške prve,
tri suze moje zadnje:
Hoće majka mrtve da vas izljubi
pa sedam ravnih redi
- što Knešpolje izrovaše pogani nerasti svejedi
nit ije
nit pije,
već petama krvavim
Kozarom, Prosarom
po lješevima čepa crvavim
ne bi li kojeg od vas poznala
žalosna majka Stojanka,
što vas je zimus pratila u akciju,
posvunoć cjelcem batrgala
i prugu trgala!
Joj, tri vuka moja i tri ljute mećave,
hoće majka da vas izljubi ledene:
Zasuči rukav, Srđane,
lako bi tebe majka poznala:
na lijevoj miški mladež - mrka kupina!
Zavrni, sine Mrđane,
zavrni mi desnu nogavicu:
tu ti je prvi kuršum probio
pod listom cjevanicu!
A ti se mrtav nasmij majci, Mlađene,
tebe bi majka ponajlakše poznala:
četiri očnjaka ostale zube prerasla,
ko u kurjaka!...
Joj, tri moje biljege od soja,
joj, tri ljute guje s prisoja
što vas majka junačkom snagom nasisa,
što vas buna kuršumskom šarom ispisa,
Joooj,
gdje ste?
Da l vas plaču
vode mlječaničke,
ili gračaničke,
ili moštaničke,
ili vas rastaču
bljuvci žutih crvi
po skotskim crnim rovovima,
na skotskim stozubim žicama
kraj dubičke ceste?
Ustajte, ustajte,
niz Knešpolje pogledajte:
Je li ovo jučeranje Knešpolje?
Je li ovo, djeco, pred jesen?
Gdje su bijele kosačke družine povijene?
Pod kojom kruškom uzrelom
čeka
kosce jarne, uganule
i žetelice preplanule
velika rumena pita
od prvog slobodnog žita
i velika zdjela kisela mlijeka?

 

A od Kozare, rano moja, pa do Save,
ljetina natisla iz slobode,
ko iz vode,
kukuruzi nanijeli ko vojske zelene,
glavinjaju pšenice bremene,
šljive savke uplavile
od slačina,
pa se lijepo, od težina,
razglavile
ko steone krave:
Svud hljebno je i medno je i grozdno je
preko glave,
krckaju zemlje ko krcate košnice,
čekaju, rano moja, da se oznoje
orne muške mišice...
Al zalud, zalud čekaju!
Djeco moja
vi ćete Stojanki majci oprostiti
što će vas majka mrtve ražalostiti:
Oca su vam u zbjegu upeljali,
i na cesti dok su nam ga strijeljali,
zubima je stisno lulu družicu,
a strica vam Radoja
odveli su u žicu,
otjerali vamiliju i kum-Ilije,
i sve redom vamilije!...
Pusto leži Knešpolje,
obnemoglo, suro, jalovo.
I ko sipnja ga pritišće
sunčano olovo.
Sve je gluvo, bezuvo.
Ni ptice, ni pčele.
Samo u praznu sobu
ubasa samotno tele

 

pa glavom o zatvorena vrata tuče
i beuče,
ko u grobu...
Nije ovo, djeco, Knešpolje,
ovo je polje nevolje!
Ko li će ove godine kositi?
Ko li će djevojke prositi?
Ko li će rakije peći?
Ko li će slanine sjeći?
Aj, zar će se ovi nerasti nesiti,
zar će se našom pogačom rumenom
- crvena kad nikne iz naših kostiju-
zar će se našom pogačom crvenom
nesiti nerasti slastiti?!
I zar će skotske laloke pogane
našim mrsom alapljivo mastiti?!
I zar će našom rakijom prvenom
salovita svoja ždrijela palucati?!
I zar će njihove šape čupave
što su se u našoj krvi kupale
nevjestama što su za vas pupale
proljetna njedra satrti?!
I, djeco moja, poslije naše samrti,
zar će im se sito-pjano štucati?!
Aj, ko će ove vukodlake zatrti?
Kozaro,
Kozaro,
Kozaro,
kazuj, Kozaro, ko će ih zatrti,
ko će okajati
moga Srđana,
moga Mrđana,
moga Mlađena? ...

 

Kozaro, seko zelena,
druga majko moga Mlađena,
s daleka li se vidiš
i dalje li se čuješ!
Vjerovat ne može majka Stojanka
da si ti opustjela
i da si nas napustila!...
Sa ceste preorane,
sa mrtvih psina što im djeca naša sudiše,
kad oči uznesem uz tvoje kosate strane,
u mom srcu - ko u tvom gnijezdu -
jedno ptiče prokljuvava,
jedna vjera procvjetava:
Ti si moje sinove,
ti si, sele, svoje džinove
u pletenice zelene savila,
pa ćutiš nad Knešpoljem
i obrve teške sastavljaš
i u srcu,
ko u kotlu plamenom,
miješaš svetu osvetu!
Osvetu, seko, osvetu!
Okaj mi sina Srđana,
okaj mi sina Mrđana,
okaj mi sina Mlađena:
Kiše je željno sveto Ilinje,
a Knešpolje osvete presvete!
Sveti nas, seko Kozaro,
okaj nas smrtno, krvavo,
čuješ li jednu uku veliku
od one strane otkud sunce izlazi? ...
Nju mi je Mlađen često pominjo:
„Ako poginem, majko Stojanko,
mene će okajat pomajka Kozara,
mene će okajat pramajka Rusija,
neće, majko, dugo potrajat,
čuće se jedna uka velika!"
I ne vidim od rose očinje,
već samo čujem: uka počinje!
Uka, seko, uka velika
s daleke strane otkud sunce izlazi,
ko da planinom gude jugovi!
To ide vojska, sve čovjek do čovjeka,
oblak vojske, vojska srdita:
Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka,
što su ti mrčevnom kosom igrali
vječine vječina, -
u jedan tresak i rsak složila,
on ne bi bio toj uki velikoj
ni jeka jekina:
tolika, sele, vojska udara,
toliko srditih nasrće Srđana!
Tresak, seko, rsak do neba
s daleke strane otkud sunce izlazi:
Koliko ljutih te izrani kuršuma,
koliko ljutih me nahrani jadova,
toliko, sele, iz tog ršuma,
toliko mrgodnih namiče Mrđana!
Tresak i rsak zemlju premeću
pa sijevci, sejo, nebom prelijeću
od one strane otkud sunce izlazi:
Kada bi svaku suzu štočiju,
što majčinu,
što dječiju,
(i kraviju,
i ovčiju!)
po zbjegovima što poteče s očiju,

 

što poteče i u tebe uteče, -
sve suze kad bi na list zelen skapila
pa suncu ranom sa njeg zrake vratila:
toliko, sejo, sijeva sijevaka,
toliko krilatih nalijeće Mlađena!...
O, nije, sejo, ovo rosa očinja,
dva Ilinja što oči moje opčinja,
već pred tom vojskom eno čovjeka,
za čelo svu je vojsku nadrasto
- a osrednjeg je uzrasta -
oči su mu - evanđelja stovjeka,
a Rusija - kosa mu grgurasta,
i sav trepti ko od pređe vilinje:
Ide tako, usred silna gromora,
- takav nam se prisniva na Ilinje -
i smiješi se, sve mu igra brk,
što bi se njime Mlađen šalio
da bi ga jednom vidjet volio
već. da je njegovo odavde do mora!
Čuješ li, sele Kozaro,
čuješ li uku veliku? ...
Razvijaj kose zelene,
seka te zaklinje Stojanka,
rasplići mrke pletenice,
puštaj nam džinove vilene,
nek skotskom krvi
oboje
tri naše vode ledene,
nek mrljinama skotskim,
za zrnate pšenice,
zemlju našu
pognoje!

 

Čuješ li, sele vesela,
čuješ tu uku veliku? ...
Gudi zemlja, zemlja vascijela:
Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema,
širi jele,
zelena sele,
prosipaj čelične pčele
niz zemlju našu
na krvavu pašu!
Znaj:
Kad bi se utroba moja oplodila,
još bih tri Mlađena,
i tri bih Mrđana,
i tri bih Srđana
porodila,
i ljutom dojkom odojila,
i svatri tebi poklonila!
Stani mi stamena,
u dvije zmije uzvij obrve,
u ljut ugriz stegni vilice,
i iz svake žilice
srkni jeda mamena
pa ga uždi na ognjene nozdrve
u tri živa plamena,
u tri živa Mlađena,
u tri živa Mrđana,
u tri živa Srđana,
u ilinska tristaitri plamena,
cikni, sele, stoglavo,
stuci ih, seko, storuko
nek im nema ni traga ni znamena,
nek se pamti gdje je raka trojaka:

 

Ovdje snagom doji Stojanka,
bunom pita Kozara pomajka,
vjerom hrani Rusija pramajka,
tri se majke ovdje sastaju:
Ko god nam došo da ambare izaspe,
i torove pune da nam razaspe,
i krcata da nam ulišta
pbsasne,
i da pogasne
ognjišta
- a loza mu od kletve ne pomrla -
djeca će mu zalud ovud skitati
i za kosti pitati,
jer će ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla,
i vršući krvlju liptala,
pa na koncu svoju samrt ovrhla:
ko krv danas, sutra med proliptati,
med i mlijeko djeci našoj do grla -
zemlja će nam u sunce prociktati!

Edited by Kronostime
  • Thanks 2
Link to comment
Share on other sites

1 hour ago, Klotzen said:

Ne postoji kontekst za ubijanje civila. Da su oni streljali neku zarobljenu vojnu jedinicu mogli bismo da pričamo da je bitno šta se desilo pre pada Srebrenice ali pošto su tu streljani manje više svi muškarci koji su dopali šaka VRS tu nikakav uvod neće promeniti situaciju.

 

Upravo to. Streljali su sve muskarce, bez obzira na godine, zato je i neophodan ceo kontekst.

Jesi li gledao film?

Link to comment
Share on other sites

Ako se ne zaboravi, istina nikada ne umire. A dr Jovan Babić (80), lekar radiolog i profesor Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, nikada nije zaboravio kako su februara 1947. godine, kada je bio sedmogodišnjak, u njegovu porodičnu kuću u Šidu banuli oficiri Ozne. Odveli su njegovog oca Dušana i odneli sav materijal koji je on, kao predsednik posleratne Komisije za ispitivanje zločina ustaša i nacista, do tada prikupio u sremskim selima, ali i u Jasenovcu.

Dušanov dokazni materijal o žrtvama i zločincima oznaši su uništili u ime bratstva i jedinstva novoformirane Jugoslavije. Činilo se to uništenje nepovratnim, sve dok posle višedecenijskog traganja dr Babić nije pronašao treći primerak svedočenja preživelih Sremaca, kod Šiđanina Slobodana Stevancevica. 

On je bio zapisničar Dušana Babića i sva svedočanstva kucao je u tri primerka. Jedan primerak su ljudi iz Ozne našli u Babićevoj kući, drugi na njegovom radnom mestu, a treći su prevideli. Kao i Dušanov rukopis iz Jasenovca.

Na osnovu tog materijala, Dušanov sin dr Jovan Babić je odštampao knjigu na kojoj je kao autora naveo oca. Očeve originalne rukopise Jovan je poklonio ovih dana Arhivu Vojvodine u Novom Sadu, na čijem čelu je dr Nebojša Kuzmanović. Dokumenti će biti pretočeni u knjige i u elektronsku formu.

Tako je istina koju je otkrio Dušan Babić (1900-1974) izbila na površinu posle više od sedam decenija, i biće dragoceni doprinos otkrivanju potpune istine o stradanjima Srba, Jevreja i Roma u Sremu. Jer Pokrajinska vlada AP Vojvodine nedavno je oformila komisiju o prikupljanju podataka o žrtvama u Sremu u periodu 1941/1945. Prvi put bi trebalo da se sabere i imenuje više od 50.000 sremačkih žrtava, mahom civila.

Jovanovog oca Ozna je zadržala 72 sata na ispitivanju, a zatim ga vratila u Šid. Ubrzo je smenjen s mesta predsednika Komisije za istraživanje zločina. Sinu nikada nije govorio o onome što je preživeo, niti o podacima koje su mu svedoci otkrili. Zločini u Sremu ni do danas nisu do kraja istraženi.

- Kada sam odrastao, shvatio sam da je otac ćutao da bi me zaštitio. Umro je 1974. godine, i nijednom mi nije napomenuo da nastavim tamo gde je on stao, niti je želeo da razgovaramo na tu temu. Kasnije, na studijama u Novom Sadu, počeo sam da sam tragam za tom građom. Deo sam našao u šidskoj biblioteci, a deo kod kuće, sakriven na tavanu. Sakupljao sam to tri godine. U razmaku od 73 godine, dovršeno je ono što je moj otac započeo - kaže Jovan Babić.

Da je cela Nezavisna Država Hrvatska bila jedan veliki koncentracioni logor, proizilazilo je iz svedočanstava koja su preživeli Sremci preneli Dušanu Babiću, pravniku, koji je 1945. postavljen za pomoćnika u Komisiji za ispitivanje zločina, a 1. januara 1947. imenovan za predsednika tog tela.

- Svako sremsko selo u kojem su živeli većinom Srbi bilo je za vreme rata opkoljeno od tri formacije - Nemaca, ustaša i domobrana. Zajedno su radili na njihovom uništavanju. Opkole selo u gluvo doba noći i isteraju ljude u centar ili u portu. Drže ih tu do sutradan, pa onda izdvoje žene i mlađu decu do 14 godina, a ostale pobiju. To su bile masovne egzekucije po selima. Sveukupno, nije bilo manje od 50.000 pobijenih po Sremu, mahom civila - naglašava dr Babić.

On dodaje da nisu samo ustaše činile zverstva u Sremu, radili su to i domaći Nemci. Prvi logor formiran je u Rumi 8. aprila, a učinio je to Anton Bauer, Nemac, predratni rumljanski žandarm. Čim su Nemci ušli u Jugoslaviju, Bauer je svoje ljude obukao u crne uniforme. Logor u Rumi uglavnom se formirao od mesnog stanovništva, bio je ograđen žicom, bez ijedne barake. Logoraši su sve vreme bili izloženi kiši, suncu i snegu, saslušavani, slabo hranjeni i brutalno mučeni.

Gotovo svi iskazi preživelih Sremaca koji su svedočili Dušanu Babiću za potrebe tada formirane komisije odnosili su se na Jasenovac i Staru Gradišku. Glavni izvor podataka o tom jezivom logoru odmah posle rata bili su upravo Sremci. U Gradiški je na najsuroviji način umoreno 46.000 ljudi, mahom žena i dece.

Tamo su, priča dr Jovan Babić, decu uterivali u sobe na kojima su zatvarali sve otvore da bi zaustavili protok vazduha i zatim su ubacivali zapaljen sumpor da ih poguši. Žene i devojke zatvarali su u kulu. U jednoj sobi ostao je krvlju ispisan jezivi stih: "Ne kos' dragi, travu pokraj Save, pokosićeš moje oči plave."

Sve dok je njegov otac istraživao događaje u Sremu nije bilo problema, ali kada je tragom svedočanstava februara 1946. otišao u Jasenovac i snimao sve što je od tog logora ostalo, morao je da se, po naređenju iz Šida, vrati posle svega četiri dana.

Kada su u kuću Babića banuli ljudi iz Ozne, pokupili su fotografije iz Jasenovca, kao i dva primerka dosijea otkucanih na pisaćoj mašini. Dušan Babić je ubrzo smenjen sa mesta predsednika Komisije. U tom rukopisu pobrojao je 10.000 Sremaca nastradalih u Jasenovcu. Naveo je imena stradalnika, ali i zločinaca, kao i pomagača, ustaških saradnika iz sremskih mesta.

Dve trećine iskaza svedoka je odštampano, a jedna trećina se još nalazi kod njega.

- Želja mi je da i tu trećinu odštampam i mirno sačekam zalazak života. Odužio sam obavezu prema svom narodu i ocu - zaključuje dr Jovan Babić.

 

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...