ironside

Naravno da ju nećeš naći nigdje ni na kakvom jelovniku. Već sam spomenuo murinu (kad ti kuhar prišapne na uho), a i to je već middle of the road. Gdje ćeš na bilo kojem jelovniku naići na priljepke, divlje kozice, vlasulje, pa čak i ježinčevu ikru ili trpove (morske krastavce), riblju mladj, pa je sve to, i mnogo drugog što je legalno (znači nema periski i prstaca) na mom jelovniku. Koji menu ti nudi volke? Morske pužiće?* Zajebi restaurantske jelovnike i oslanjaj se na lokalce, brodskog koga ili opskurne lučke konobe. *Moja prvorodjena obožava escargots à la bourguignonne, ali ne baš i bigorneau, koje ja jako volim, iako s njima ima dosta gnjavaže.

Iako u principu ne komentiram odluke i postupke Moderacije tipa Prison Break i sl., ponovo se prisjećam 'slučaja' Honey Badger, gdje se Moderacija našla uvrijedjenom, kao kakva junferica, pa banovala jednog od najkvalitetnijih forumaša. Famozna Moderacija (koja pod tim imenom nastupa kao nekakvo SciFi Vijeće Saveza zlih planeta iz npr Flash Gordona) bi trebala biti svjesna da joj se može sve sasuti u kapu, da ju se može i neargumentirano psovati ili gadjati ju govnima - bez retalijacije. Ponavljam: nije Moderacija faraon egipatski, pa da šalje vojsku na one koji ih krivo pogledaju ili, daleko bilo, kažu nešto ružno protiv Nje. Članovi tog konzorcija, kad su pristali preuzeti tu obavezu, morali su biti svjesni da trebaju prihvaćati udarce sa svih strana - s osmjehom. Howgh!

Plavi rak/Blue crab je jedna od najinvazivnijih životinjskih vrsta i otkad je uvezen u Europu pred pedesetak godina, aktivno radi na istrebljenju autohtonih vrsta. Proširio se po cijelom Jadranu, od Venecije do Ulcinja i ždere sve - od periski*, divljih dagnji i kamenica i, najgore, grancigula. Da se ne lažemo, jeo sam grancigule od valjda šeste godine, a plave rakovice su isto vrlo fine. Medjutim, ove potonje se šire kao peronospora i to na račun ostalog podmorskog svijeta. Stoga, jesti plave krabe nije nikakav grijeh, štoviše to je bogougodno djelo. U Jadranu (osim raznih algi i morskih travuljina) ima još puno invazivnih životinjskih vrsta, poput barakuda (ukusne) i ribe-lav, srodnice škarpine, super ukusne. Velika bijela psina nije invazivna vrsta i ovdje obitava od pamtivijeka, iako s vremena na vrijeme pojede nekog Nijemca ili Slovenca. Nije ukusna, za razliku od nekih manjih i mekših rodjaka. https://www.radiotivat.com/plavi-rak-stetocina-dok-ne-pocnemo-da-ga-jedemo/2020/02/ *Dok još nije bio zabranjen izlov periski, tamo sedamdesetih bi ih pripremali s pečenim jajima. Najveća jadranska školjka.

Nisam ni znao da postoje drugačiji ražnjići. U francuskome se zovu brochette i uvijek ide jedan komad mesa (ja preferiram piletinu), pa povrće, pa meso, pa povrće... Od povrća su najčešći paprika i luk, te šampinjoni, koji strogo gledano nisu povrće jer su gljive nešto izmedju biljaka i životinja. Ako mi se ne da raditi ga (+ pokretati grill), odem kod Mousse i kupim nekoliko super svježih brochettes. Kod njega kupujem i jarebice i prepelice, a koji put i teletinu.

@Slavisa iz Tavankuta Ovo je prekrasno. No, jezersko bilje me fascinira, posebno lotos. Varam li se, ili imaš i papirus?

Veljko Barbieri: Nezaboravni zalogaj ukusne ribe i mračnih priča Tvrde da je ispuzala iz Hadova podzemnog mora te da je sa sobom ponijela zlo mračnih dubina i prosula ga svijetom. Nadalje, pričaju da je murina izravni potomak jezovite Meduze te da je zapravo jedna od njezinih zmijskih vlasi koja je otpala s tjemena čudovišta u trenutku kad joj je Perzej odrubio glavu. A neki čak idu tako daleko da pripovijedaju kako je ta ukusna riba zloćudna izgleda zapravo jedna od Harpija, koja se preobrazila u ovu stanovnicu podmorja kojoj nitko ne može umaknuti kad ga dohvate njezini strašni zubi. Ipak, to nisu samo mitovi i legende. Naime, ova osim u srednjodalmatinskom arhipelagu rijetka, ali tražena riba, od koje kod nas pripremaju brojna izvorna jela, nosi staro ime zajedničko cijelom Sredozemlju. Ona je doista ona mitska zmijolika riba koju su Stari Grci nazivali muraina, latini muraena ili murena, podrijetlom od prastarog ranomediteranskog ihtioma koji, čini se, izravno dugujemo legendama, koje su od murine učinile gotovo mitsko biće. Jer sve je kod murine oduvijek bilo obavijeno misterijem. Već Plinije Stariji u svojoj Naturalis histora prepričava stara vjerovanja da je murina uvijek i samo ženka te da izlazi na kopno pariti se sa zmijama, dok Atenej i Elijan čak tvrde da njezin ugriz može biti smrtonosan jer je začeta od ljutice “jer zmija mužjak riga otrov prije nego li će oploditi murinu”. Strašne priče o zlokobnoj murini nastavile su se i u srednjem vijeku otkad se iz 1395. sačuvao anonimni starofrancuski putopis o istočnojadranskoj obali, s posebnim osvrtom na Pulu i Dubrovnik, u kojemu pisac bilježi kako su “u tim dalmatinskim krajevima murine pustošile obalu i otoke, a jedini je spas stanovništvo pronašlo u paljenju svijeća u crkvama, kamo se murine nisu usudile ući, bojeći se Krista. “ Žene su, stoga, u starim vremenima protiv tog zla nosile ogrlice u obliku svijene murine”, kako je zapisao srednjovjekovni španjolski prirodoslovac Izidor Seviljski, a uz Demetrija Hvarskog i Dioklecijana, najpoznatiji Dalmatinac starog vijeka, sveti Jerolim, u prijevodu svoje Biblije, slavne Vulgate, potvrđuje tu tvrdnju u vlastitu prepjevu Prve pjesme u Pjesmi nad pjesmama: Lijepi su obrazi tvoji međ murininim naušnicama / Vrat tvoj pod njenim ogrlicama / Učinit ćemo za tebe takve zlatne naušnice / Takve sa zlatnim privjescima. Ako su legende o ugoru koje ga prikazuju kao morskog zmaja netočne i preuzetne, priče o murini imaju osnove i doista su mogle poduprijeti vjerodostojnost njezine legende. Naime, murina koja se lovi uglavnom vršama i parangalima vrlo je agresivna i ratoborna. Ujed joj je strahovito bolan, a ujedeno mjesto može godinama ostati otvrdnuto. Iako nema otrovnih žlijezda, otrovna joj je sluz koja se cijedi iz njezinih usta. Pa ipak, ma koliko bila strašna, toliko je ta riba i omiljena među sladokuscima. U vlastitoj koži pekli su je još od Antike, a razni brujeti, popare i lešade naprosto nemaju pravi okus bez murinina mesa. No, opet se u jela od murine uvlače strašne priče pa je zapisano da su ih neki osobito okrutni Rimljani uzgajali u bazenima i hranili mesom svojih živih robova. Takve su murine Latini nazivali murena fluta ili plutajuća murina jer su svoj jezivi plijen ujedale i trgale plutajući površinom ribnjaka. Strašne su, dakle, murine koje plivaju našim snoviđenjima, a onda se vraćene u stvarni svijet peku na gradele, kuhaju u loncima, frigaju na vrelom ulju, dok slatki vonj i okus draška naša osjetila i nepca. Preostaje nam još samo jedan nezaboravni zalogaj i svi ćemo zapuzati iz mora među kamenje i bilje, uzbuđeni, u potrazi za svojim zmijskim ljubavnikom.

Čuvena Blue crab. Životinju treba kuhati 30 minuta u mješavini piva i povrtnog temeljca s korjenastim povrćem (mrkva, celer, rotkva).Začini: zrna crnog bibera, lovorov list. Štos: pred sam kraj kuhanja životinjici treba zabiti nož na prednji dio oklopa, iznad očiju, da otpusti svoje bogate sokove u juhu. U rococo varijanti se poslužuje sa kaparima. Tko ima sreće pa naleti na gospodju plavog raka, počastit će se i finom ikrom.

Koi. U Japanu imaju polubožanski status, neki veliki i posebno interesantni primjerci mogu doseći cijenu od nekoliko desetaka tisuća dolara. U svakom slučaju, pond je prekrasan, još s ovim lotosima...

Hrast plutnjak je uglavnom raširen u Portugalu, Španjolskoj i jugu Francuske; na slikama se vidi kako su debla oguljena od kore zbog pluta, jedine sirovine koja se priznaje za vinske čepove. U našim krajevima je najčešći lužnjak i crnjika, ali ima i nekih, još za rimskih vremena uvezenih bliskoistočnih varijeteta, dole na jugu, na Mljetu, Lastovu, oko Dubrovnika. Štos je u tome da se ibersku crnu svinju ne hrani, nego da hoda po šumama i gorama i pase svoje žireve. Pred 3 godine sam bio kod netjaka u Španjolskoj, pa sam si priuštio 20 dag te delicije, skuplje od kavijara. U Briselu, na Ambiorixu, u mom susjedstvu ima nekoliko bizarnih dućana: engleski, gdje kupujem senfove i Stilton, te španjolski sa divnim inčunima, tunjevinom i tanko rezanim Jamon Iberico.

Jede li se to i kako? Šalim se, znam sve o pripravi, ali ja ionako jedem skoro sve, osim pasa, mačaka i pangolina.

Iako nisam ljubitelj prasetine (osim u formi pršuta ili praške šunke), neki dan sam si priuštio krmenadle, s mladim krumpirićima i umakom od šafrana i njokima od svježeg sira. http://www.udruga-mangulica.hr/o-mangulici i najbolje: https://express.24sata.hr/style/kako-nastaje-najbolji-i-najskuplji-prsut-na-svijetu-19388 Još prije selidbe u Belgiju, išli bismo svaki vikend na izlete, po zagorskim dvorcima i sl., pa završili na ručku na nekoj seoskoj farmi s konjima ili farmom jelena... Mala prijestolonasljednica bi se igrala sa, u kavezu zatočenom lanadi, dok bih ja s velikim guštom, 2 m dalje jeo srneći paprikaš. To je uvijek bila sudbina Bambijeve mame.

Otac mog najboljeg školskog druga (osnovna i gimnazija) je bio inžinjer i kozmopolit, ali i strastveni lovac. Kad bi se vratio sa svojih afričkih/arapskih poslova (turbine, generatori etc), odmarao bi se odlaskom na lokalna lovišta, pa bi i meni donio 2 fazana, puna sačme. Fazani, prepelice, jarebice i ostala divlja perad se ne čerupaju po ubojstvu, već se ostave da vise (kod mene 3-4 dana na kuki na balkonu), dok malo ne 'omekšaju', kako bi se lakše čerupale, čistile od sačme, pa pacale u vinu ili šampanjcu, prije puta u lonac. Neke divlje ptice zahtijevaju lakše masnoće, neke teške (pačju ili guščju mast), neke samo maslac. Tu ne vrijede univerzalna pravila: i fazanka i jarebica se umataju u slaninu, a nikad ne treba rabiti maslinovo ulje.

Ili ministrica Smrti, resor koji bi svaka vlada trebala uvesti.

Najljepši i najbolji predsjednički govor ikad: “Good morning. In less than an hour, aircraft from here will join others from around the world. And you will be launching the largest aerial battle in the history of mankind.” “‘Mankind.’ That word should have new meaning for all of us today. We can’t be consumed by our petty differences anymore. We will be united in our common interests. Perhaps it’s fate that today is the Fourth of July, and you will once again be fighting for our freedom … Not from tyranny, oppression, or persecution … but from annihilation. We are fighting for our right to live. To exist.” “And should we win the day, the Fourth of July will no longer be known as an American holiday, but as the day the world declared in one voice: ‘We will not go quietly into the night! We will not vanish without a fight! We’re going to live on! We’re going to survive!’ Today we celebrate our Independence Day!”

Psi općenito vole vreće za spavanje (ne nužno JNA model), dok mačke više vole plahte (čaršafe) i slične skalamerije nalik na čadore. Moj se u zadnje vrijeme skriva u ormare (bez problema otvara sva kućna vrata i prozore, osim onih koja nisu zakračunata), pod moje zimske veste, ispod kaputa i sl. Što se bjeli u gori zelenoj? Al' su snjezi, al' su labudovi? Da su snjezi, već bi okopnuli, labudovi, već bi poletjeli; nit' su snjezi, nit' su labudovi, nego šator age Hasan-age: on boluje u ranami ljutim. Oblazi ga mater i sestrica, a ljubovca od stida ne mogla. Kad li mu je ranam' bolje bilo, ter poruča vjernoj ljubi svojoj: "Ne čekaj me u dvoru b'jelomu, ni u dvoru, ni u rodu momu!" Kad kaduna r'ječ razumjela, još je jadna u toj misli stala, jeka stade konja oko dvora, i pobježe Hasanaginica, da vrat lomi kuli niz pendžere. Za njom trču dvi ćeri djevojke: "Vrati nam se, mila majko naša, nije ovo babo Hasan-aga, već daidža, Pintorović beže!" I vrati se Hasanaginica, ter se vješa bratu oko vrata. "Da, moj brate, velike sramote, gdi me šalje od petero dice!" Beže muči, ne govori ništa, već se maša u džepe svione, i vadi njoj knjigu oprošćenja, da uzimlje potpuno vjenčanje, da gre s njime majci uzatrage. Kad kaduna knjigu proučila, dva je sina u čelo ljubila, a dv'je ćeri u rumena lica: a s malahnim u bešici sinkom, od'jeliti nikako se ne mogla, već je bratac za ruke uzeo, i jedva je sinkom rastavio, ter je meće k sebi na konjica, s njome grede dvoru bijelomu. U rodu je malo vr'jeme stala, malo vr'jeme, ni nedjelju dana, dobra kada i od roda dobra, dobru kadu prose sa svih strana, da najveće imotski kadija. Kaduna se bratu svomu moli: "Ah, tako te ne želila, braco! Nemoj mene davat za nikoga, da ne puca jadno srce moje, gledajući sirotice svoje!" Ali beže ne hajaše ništa, već nju daje imotskom kadiji. Još kaduna bratu se moljaše, da njoj piše listak, b'jele knjige, da je šalje imotskom kadiji: "Djevojka te l'jepo pozdravljaše, a u knjizi l'jepo te moljaše, kad pokupiš gospodu svatove, dug polduvak nosi na djevojku, kada bude agi mimo dvor, nek' ne vidi sirotice svoje!" Kad kadiji b'jela knjiga dođe, gospodu je svate pokupio, svate kupi, grede po djevojku. Dobro svati došli po djevojke, i zdravo se povratili s njome. A kad bili agi mimo dvora, dvi je ćerce s pendžera gledahu, a dva sina prid nju izhođahu: tere svojoj majci govorahu: "Svrati nam se, mila majko naša, da mi tebi užinati damo!" Kad to čula Hasanaginica, starišini svatov' govorila: "Bogom brate, svatov' starišina, ustavi mi konje uza dvora, da darujem sirotice moje!" Ustaviše konje uza dvora. Svoju dicu l'jepo darovala: svakom sinku nazve pozlaćene, svakoj ćeri čohu do poljane; a malomu u bešici sinku, njemu šalje u bošči haljine. A to gleda junak Hasan-aga, ter dozivlje do dva sina svoja: "Hod'te amo, sirotice moje, kad se neće smilovati na vas, majka vaša srca arđaskoga!" Kad to čula Hasanaginica, bjelim licem u zemlju udrila, uput se je s dušom rastavila, od žalosti, gledajuć' sirota!

Naravno, Čehinja se izgubila verući se na vrh Sv. Ilija na Pelješcu. Ići na Biokovo u japankama, bez flašice vode, preploviti Jadran na luftmadracu, to samo Česi mogu pokušati (a i moja češka rodbina je bila puna takvih fjaba). A je to! Čini mi se da HGSS i kompletna helikopterska eskadrila HRZ, postoje isključivo radi spašavanja izgubljenih Čeha, a ne u KFOR-u ili RS u Afghanistanu. Kad smo već kod A je to!, prije desetak godina pješačim od hacijende do Fažane, pa prolazim kroz kamp u Valbandonu, kad tamo, cijela češka obitelj, njih 7-8 sjedi pred kamperom i zuri u TV, na kojem se vrte Pat i Mat, valjda tražeći inspiraciju za nekakvu suludu jadransku avanturu.

@Vjekoslav Vjeko, molim te ne učitavaj mi podmuklosti, tipa da iz prikrajka potpisujem tudje stavove, dok se valjda bojim izravno odgovoriti. I, ne, ne idem ad hominem. Činjenica je da u Hrvatskoj nikad nije postojala prava liberalna politička opcija (koja nije tako česta ni u Europi, btw). Ne postoji ni danas. Od HSLS-a je pok. Slavko Goldstein nastojao napraviti liberalnu stranku, ali ju je upropastio Budiša, a Radoš zabio zadnji čavao. HNS je interesna grupa gradjana, a ostali su apsolutni marginalci. Kad spominješ gdju Orešković, navodiš njene zasluge u borbi protiv korupcije, što ja nipošto ne niječem. No borba protiv korupcije nije politička, već pravosudna tema. Jednako kao što uspjesi gdje Tomašić u džihadu protiv droge nisu politička, već policijsko - pravosudna tema. U Hrvatskoj zapravo i nema politike, nema jasno definiranih političkih opcija (nit' je SDP ljevica, nit' je HDZ desnica), postoji gama interesnih grupa tipa manjinci, penzioneri, klerikalci, svi bez jasne ili vidljive političke vizije. Od klasične, ortodoksne marksističke ljevice nije ostalo ništa otkad se SRP ugasio (pomrlo mu članstvo od starosti), a ekstremna desnica, posvadjana medju sobom i da se ujedini ne bi mogla preći izborni prag. Za politiku je bitna vizija, strast i u politiku se ulazi sa žarom, čega u Lijepoj našoj nema - stoga je Hrvatska zapravo nepolitička zemlja.

Samo što je Kina napravila grozne nevolje i nesreće u svom komšiluku (Korea, Vietnam, Cambodia, Afghanistan), a najviše kod sebe doma, najmanje 20 mil. ubijenih.

CCCP je bio 'prijatelj' Indije, jer su se Indija i Kina stalno gledale 'preko nišana', a glavni neprijatelj CCCP-a zapravo nisu bile Sjedinjene Države, već upravo Kina. Taj medjusobni animozitet ima prilično dugu povijest, a eskalirao je kad je Staljinu dodijalo što se Kina proaktivno angažirala u podršci manijaku Kimu u korejskom ratu, pa im je ukinuo potporu. Rusima definitivno nije trebala još jedna konfrontacijska točka (Koreja) s Amerikancima, ionako će ju uskoro dobiti u Vietnamu, a i ponovo s Kinom. Uostalom, više je sovjetskih divizija vezala Kina na Amuru, nego što su ih imali u Europi. Zapravo, mislim da glavni troublemaker na istoku nije azijatska satrapija formerly known as UdSSR, već upravo gerijatrijsko Carstvo sredine.

Kutná Hora ?

Jel' neko javio tebi da bi to automatski značilo napad kompletnog NATO saveza na tu nakaznu azijsku satrapiju, zvanu Ruϟϟia. Tu se vjerojatno radi o nekoliko plaćeničkih ruskih bandi, kakve operiraju po cijelom Bliskom istoku, a ne o službenoj Rusiji i riskiraju da ih se preore nuklearkama (što je btw trebalo napraviti još '46 - '47, samo što ni Truman ni Ike nisu imali muda za to), prije nego što im dodje iz dupeta u glavu s kim se igraju.

@Vjekoslav @Crni Bombarder Hvala obojici na pojašnjenjima i savjetima, posebno onima geografske prirode. U Slavoniji sam fiš jeo samo jednom ili dvaput, u Vojvodini (avaj!) niti jednom. Najčešće sam ga jeo u Madjarskoj, ali proputovao sam uglavnom centralnu i najveći dio zapadne Madjarske. Koliko se sjećam (u sjevernoj hrvatskoj susjedi sam zadnji put bio prije 7-8 godina, ali u Pešti) s putovanja 80-ih, često bi ga servirali bez ikakve tjestenine, no čini mi se, da sam ga jedared ili dvared blagovao upravo s taranom, doduše nekakvom krupnijom, kao i da je bio puno ljući nego 'naški'. Osim toga, na stol bi uvijek stavili zdjelicu tucane, a ne mljevene ljute paprike, ne bi li ionako ljuti fiš, postao pakleno ljut. Takodjer sam primijetio da je glavna riba šaran, a stave i soma, nikad smudja npr. Zapravo, kako je ovo tema interreg, a ne Gastronomija, naveo bih kako su mi u dragom sjećanju ostali ne samo Balaton i Siófok, sa svojim halászcsárdama, već gradovi poput Székesfehérvára, Soprona, Szombathelya i krasnog Győra. Upravo u okolici Szombathelya osamdesete ili osamdesetprve, dok smo tražili nekakvu lovačku kuću koja je nudila noćenje, naletjeli smo na sovjetsku vojnu kolonu, sa sve tenkovima, transporterima, kamionima i ostalim, pa nas je zaustavila njihova vojna policija. Nekakav momak je došao, posvijetlio (bila je već noć) registraciju, vidio 'YU' pa zamolio, vrlo pristojno od mog bratića, cigaretu. Ovaj mu je dao pola šteke Marlboroa, pa se dečko, s izrazom sreće (kakav inače imaju samo moj mačak i mačka, kad dobiju mačju poslasticu) vratio svom poslu, prije toga nas propustivši da presječemo kolonu i predjemo željezničku prugu. Sjećam se da sam se prenerazio zbog tog kršenja procedure, zbog čega je mogao zaglaviti par mjeseci u tamnici, no onda sam se sjetio da će vjerojatno podijeliti taj američki duhanski užitak s drugovima i nitko ga neće cinkati.

Ovo s gljivama ove godine je, na moje veliko zadovoljstvo, prava ludnica. Lisičice, martinščice, vrganji i blagve, da se stolovi na tržnicama savijaju pod njima. Nije preskupo. Dimljeni šaran izgleda neizmjerno appetitlich, a mače je predivno (u estetskom smislu, ne gastronomskom). Ja imam skoro kilu lisičica i 3 velika vrganja te lijepu, čvrstu blagvu, dio ide na žar, dio u zagorsku krumpir juhu s vrhnjem. Kako mi je teško klipsati do Ukrajinca po kavijar, moram se snalaziti s ikrom na druge načine (škampi), a i to je već obijest. Prva dama me nagovara na put u Madjarsku, ali ne stignem zbog liječenja. Šteta, jer sam nekad često putovao tamo, pa blagovao fiš po brojnim halászcsárdama. Mogao bi Vjekoslav ponovo dati neki od čuvenih recepata za baranjski kotlić; dodaje li se tamo široka tjestenina, nalik na tagliatelle ili se može staviti tarana/tarhonya?

@momohyoideus, @JohnnyDragon @Angelia Dobro, BG je nešto veći od Brisela i skoro 2x veći od ZG, znači da se mora prevesti puno veći broj ljudi; svejedno ne znam zašto se ne obnavlja vozni park javnog prevoza i zašto se toleriraju 'divlji' taksisti. Mislim, nije Beograd toliko siromašan grad da si ne bi mogao dopustiti renoviranje autobusa, tramvaja i trolejbusa. Hajde, za BXL mi je jasno - nije siromašan grad, pa su obnovljeni metroi i tramvajska vozila, a autobusni prevoz ionako drže valonska i flamanska kompanija (MIVB/STIB), sve u vlasništvu lokalnih/regionalnih zajednica. U Zagrebu (gdje je klimatizirano cca 90% tramvaja - svi novi i 100% autobusa) putujem isključivo gradskim prevozom ili taxijem. OK, kako je poslije zemljotresa javni prevoz konfuzan, ne može se voziti kroz centar jer padaju fasade, dimnjaci, krovovi, zidovi (iako se na sve strane radi i obnavlja, svejedno su malo šlampavi: prošli tjedan su mi vatrogasci sručili hrpu cigala i crijepa s 4. kata na doslovce 20 cm od glave). Nije da si BG sa pjevajućim fontanama, rotorima et al ne može priuštiti stotinjak novih autobusa, klimatiziranih.

Kakav je to javni prevoz bez klimatizacije? Kočije?