ironside

Dobar ti je odgovor i počašćen sam, ali mi je žao što ne postoji emo sa srednjim prstom. Znam da bi to bilo to u neskladu s novim forumskim pravilima, ali bih ga s guštom koristio kad god stignem.

A. P. Čehov: Pijanci (1887.) Tvorničar Frolov, lijep, kestenjav čovjek oble brade i meka, baršunasta izraza očiju, i njegov opunomoćeni odvjetnik Aljmer, vremešan muškarac velike, čekinjaste glave, pijančili su u jednoj od zajedničkih dvorana restorana u predgrađu. Obojica su došla u restoran s bala i zato su bili u frakovima i bijelim kravatama. Osim njih i lakaja pored vrata, u dvorani nije bilo ni žive duše; po Frolovu naređenju ne puštahu nikoga. Počeli su time, što su iskapili po veliku čašu votke i prismočili oštriga. - Dobro! – reče Aljmer. – To sam ja, bratac, uveo modu da se mezete oštrige. Votka te spali, zagolica u grlu, a čim progutaš oštrigu, osjetiš u grlu milinu. Nije li tako? Uslužni lakaj obrijanih brkova i sijedih zalisaka stavi na stol zdjelu za umak. - Što to nuđaš? – upita Frolov. - Provansalski umak za haringe, molim... - Što? Tako se poslužuje? – viknuo je tvorničar, ne pogledavši umak. – To li je umak? Ne umiješ posluživati, tikvane! Baršunaste Frolovljeve oči planuše. On ovi oko prsta kraj stolnjaka, učini laku kretnju, te zakuska, svijećnjaci, boce – sve sa zveketom i bukom lupi na pod. Lakaji, davno već navikli na gostioničke katastrofe, pritrčaše stolu i ozbiljno, hladnokrvno, poput kirurga za vrijeme operacije, počeše skupljati krhotine. - Kako ti to lijepo umiješ sa njima, - reče Aljmer i nasmije se. – No... odmakni se od stola jer ćeš nagaziti na kavijar. - Pozovite ovamo inženjera! – vikne Frolov. Inženjerom su zvali oronulog starca snuždena lica, koji je nekad zaista bio inženjer i bogat čovjek, ali je upropastio sav svoj imutak i potkraj života se našao u restoranu, gdje je zapovijedao lakajima i pjevačicama, a izvršavao je i različite narudžbe u pogledu žena. Javivši se na poziv, on ponizno nakrivi glavu. - Slušaj, dragi moj, - obrati mu se Frolov – kakav je to nered? Kako ovi tvoji poslužuju? Zar ne znaš, da ja to ne volim? Idite dovraga, prestat ću zalaziti k vama! - Molim, oprostite velikodušno, Aleksej Semjonič! – rekao je inženjer, prinijevši ruku k srcu. – Ja ću odmah poduzeti mjere i sve vaše najmanje želje bit će ispunjene najbolje i najbrže. - No, dobro, idi... Inženjer se nakloni idući natraške stalno prignut, te nestade iza vrata zablistavši posljednji put svojim lažnim brilijantima na košulji i prstenju. Stol je ponovo prostrt. Aljmer je pio crno vino, a s tekom je jeo nekakvu divljač s gljivama, a naruči još riblju juhu i sjeckanu kečigu. Frolov je pio samo votku i griskao kruh. On je dlanovima stiskao obraze, mrštio se, otpuhivao i vidjelo se da nije raspoložen. Obojica su šutjeli. Tišina. Dvije električne svjetiljke s olinjalim sjenilima svjetlucale su i žmirkale, kao da se ljute. Za vratima, tiho pjevušeći, mromicahu Ciganke. - Piješ, a nikakva veselja, - reče Frolov. – Što više lijevam u sebe, to sam trezniji. Druge votka razveseli, a u meni izaziva srdžbu, gadne misli, nesanicu. Zašto, bratac, ljudi osim pijanstva i orgija ne izmisle i kakvo drugo zadovoljstvo? Baš gadno! - A ti zovni Ciganke. - Mani ih! U vratima hodnika pojavi se glava stare Ciganke. - Aleksej Semjonič, Cigani mole čaja i konjaka, - reče starica. – Možemo li naručiti? - Možete! – odvrati Frolov. – Znaš li, da im vlasnik restorana daje procenat zato što mole goste da ih časte. Već se ne može vjerovati ni onome tko moli votku. Ljudi su sve niskiji, podliji, razmaženiji. Eto ti lakaji. Fizionomije kao u profesora, sijedi su, dvjesto rubalja dobivaju na mjesec, stanuju u vlastitim kućama, kćeri školuju u gimnazijama, ali ti im se možeš rugati i podvikivati na njih, koliko ti se svidi. Inženjer će za rubalj progutati čašu senfa i kukurijekati. Časna riječ, da se koji hoće uvrijediti, dao bih mu tisuću rubalja. - Šta ti je? – upita Aljmer, pogledavši ga začuđeno. – Otkud ta melankolija? Crven si, gledaš kao zvijer... Što je tebi? - Zlo. Nešto mi kopka u glavi. Uvuklo se i ne izlazi napolje. U sobu uđe malen, bucmast, u salo zarastao starac, potpuno ćelav, u olinjalom, prekrojenom kaputu, u ljubičastom prsluku i s gitarom. On napravi idiotsko lice i isprsi se, salutiravši kao vojnik. - Aha, parazit! – reče Frolov. Evo, da ti ga predstavim: pomogao se tako, što je roktao kao svinja. Dođide ovamo! Tvorničar nasu u čašu votke, vina, konjaka, stavi soli i papra, pomiješa sve to i dade parazitu. Taj ispije i junački zakašlje. - On je navikao piti bućkuriš, pa mu ne prija čisto vino, - reče Frolov. – Deder, parazite, sjedi i pjevaj. Parazit sjede, pređe debelim prstima preko žica i zapjeva... Dalje u ovom Čehovljevom klasiku, uvodnoj priči u zbirku „Kaštanka“, slijedi scena raskalašenog provoda s Ciganima, razbijanja i bančenja, legendarna scena s malim Tatarinom Mustafom (također parazitom, kao uostalom i advokat Aljmer), zapravo prilično mračno i depresivno finale, koje neću navoditi, jer tu više nema spomena o hrani. Zapravo, da je Čehov poživio, možda bi noveli dao naziv oligarsi, ili tajkuni. ................................................................................................................................. Kako mi nije više dostupna arhiva kulinarskih fileova, a ne želim i ne mogu stavljati postove drugih forumaša, bez kojih bi ova tema bila nemoguća, pisat ću ovdje sam, iako će tema (kao i 'soljena riba', 'film i gastronomija', 'kulinarska magija' i još mnoge druge) ostati kljasta bez prisustva forumaša i forumašica, koje smo zajedno stvarali.

Trebalo bi srediti nešto s ovim emojima: glupo mi je da šaljem srca i slične gluparije svojim vršnjacima ili kolegama s kojima sam već 15 godina na forumu. Mislim - neukusno je.

Pokušat ću rekreirati ovu temu, jer bi mi bilo žao da cijela arhiva propadne. To je proces koji se događao nekih 5 godina i mnogo zanimljivog se desilo tamo. Nadam se da ću veći dio topica preseliti ovamo u toku slijedeća 2 dana. Ako ne, pisat ću iznova. Pozdrav

Enzo Bettiza: Esilio/Egzil "U prostranoj kuhinji kretali su se danonoćno dobavljači, seljaci, ribari, lovci, koji su živežne namirnice donosili neposredno s polja ili iz mora. Oni nisu hrpimice dolazili i po kuhinji istresali hrpe jaja, sira, voća, mesa i divljači svake vrste. Promet je bio strogo usmjeren sasvim određenim prolazima za dolazak i odlazak. S obzirom na proizvod, dobavljači su u carstvo kuharica ulazili kroz troja različita sporedna vrata, kako bi se svaki od tri glavna proizvoda - meso, riba, divljač, uputili prema odvojenim mjestima koja su za njih bila određena. Jedno za seljački odojak ili kaštradinu, drugo za ribarevu škrpinu ili granceolu, treće za lovčeva fazana ili zeca. Trima različitim sporednim ulazima priličila su tri također različita stola, vrlo velika, duža negoli šira, smještena sa svojim mramornim pločama usred radionice. Svaki je stol u ravnini bio povezan s vratima, a na svakim vratima bijaše crtež, poput onih koje upotrebljavaju okulisti kada djeci ispituju vid: na prvima je bio naslikan vol, na drugima riba, na trećima jelen. Nikakve zbrke nije moglo biti. Svakog se dobavljača već na ulazu upozoravalo na putanju kojom je njegova roba morala proći. ... Postojalo je i ribarsko skretanje koje je vodilo u akvarij za ljuskare ili prema čitavom nizu metalnih posuda u kojima se svaki dan mijenjala svježa morska voda i u kojima su se, prema vrsti, uranjali prstaci, mušule, kapice, volki, dondoli, oštrige ili kamenice, srednje veličine, sasvim okrugle, pikantnog slatkastog okusa u grumenčiću elastične i sočne mekote, stizale su brodom s našeg privatnog uzgajališta u Stonu na Pelješcu; dobro naslagane između busenova algi i blokova leda, u posebne drvene sanduke, na kojima je katranskim slovima bilo utisnuto ime moga pradjeda Marina. ... U središtu kuće je strujao život ogromne kuhinje, slične divovskom srcu što je moralo neprekidno hraniti i kvasiti želudac nekakvog žednog i nezasitnog čudovišta. Kuharice i najmlađe pomoćnice, koje su se brinule da vječno plamte ogromna ognjišta i neprestano pazile na čistoću pokućstva i kuhinje, radile su danonoćno u smjenama, kao u tvornici. Dozivajući na čudan način radni ritam i vječno plamteće peći naše tvornice cementa, ta besana prehrambena radionica bez prekida je proizvodila i slagala različite vrste višeetničkih jela i poslastica: venecijanskih, tršćanskih, slovenskih, turskih, balkanskih, mađarskih, bečkih, čak jevrejskih, kao što je panada, gusta juha tamnozelenkaste boje sa starim kruhom i lovorovim lišćem. U imućnim kućama nekadašnje Dalmacije, te pantagruelske zemlje, svi ti pikantni okusi i mirisi, mirodijski i egzotični, iako međusobno tako različiti, uspijevali su se čudesno stopiti u neku izvornu i rijetku gastronomsku opsjenu. Stara dalmatinska kuhinja, granički i etnički mozaična kuhinja, u kojoj su se sa sve četiri strane svijeta slijevale najrazličitije civilizacije i kulinarske maštovitosti, bila je tada označena kao jedna od najpotpunijih i najbogatijih u Europi." Kad je moja none morala pred Talijanima '41. napustiti Split, u kojem je naša obitelj obitavala 600 godina i posjedovala dva brodogradilišta, od svih stvari je ponijela veliki mramorni stol, na kojem je do smrti, svake nedjelje mijesila krumpirovo tjesto za njoke. O njokima i pašticadi još će nešto reći Enzo Bettiza, a i ja, kad ih se udostojim pripraviti. Nastavit ću ove kuharske priče, bude li za to interesa, a pozivam drage kolege i kolegice da pridonesu priči.

U želji da potaknem pisanje o kulinarskim divotama, da dragim kolegama i kolegicama s fb92 vratim ili oživim radost uživanja čitanja o hrani, odlučio sam se prenijeti dio kulinarske književne baštine, literature koju skupljam već tridesetak godina. Ovdje nećete naći recepte za pripremu jela; ovdje predstavljam pisanje i sjećanja bonkulovića, sladostrasnika, koji su ljubav prema pripravi jela znali spojiti s literarnim žarom.