ironside

Morta d'Ella je, kao sto veli Fancy almost perfect. Kontemplirao sam, no sadrzi francuski Mort, sto je vrlo neugodno, ali i to bi moglo proci, da nije Elle, sto je ime moje ex otprije 40 godina, a to bi mi prva dama stavljala na nos dok i meni mort ne pokuca na vrata. Nice try HB, duhovito i intuitivno, ali nosi previse (po mene) neugodnih konotacija. Kao i u odgovoru HB-u, Mina je lijepo ime (tako se zvala jedna moja teta), ali me zadnjih 28 godina asocira na polja smrti kroz koja sam gazio. Opet, ne bih volio davati ime zivotinjki po nickovima drugih forumasa. Kcer je predlozila ime Shaolin (ona je umjetnica, pa svaka njena ideja ima visestruke asocijacije) sto nosi francuski chat (macka), a moze i irski O'Lean (maca je mrsava, vizljasta = lean). Prva dama je to odmah odbacila, a ja slusam i pokoravam se. The Naming of Cats is a difficult matter...

Kako mozda znate, moja kcer je pred 3 godine udomila trobojku Shoshanu, koju je dobila za 10 € pred lokalnim Delhaizeom, sa sve nosiljkom, dekicom i grebalicom. Medjutim, pred 5 dana, u hacijendi sjedimo prijestolonasljednica i ja, pricamo, kad se pojavila ova mala ljepotica https://i.postimg.cc/bwqHNtLQ/IMG-4147.jpg Street-wise cat iz istarskog sela, 2 mjeseca mlada, crna sa bijelom zvijezdom na celu, bijelom bradom i trbuscicu te bijelim soknicama je dosla do mene, pomazila se, dao sam joj vode i mortadelu (kupljenu na trznici u Muggie uz dimljenu Scamorzu i pastetu od incuna), ujutro se ponovo pojavila, nije skidala oci s mene i, jednostavno je ostala - odabrala me. Cisti se i pere cijeli dan, krakata je (ima duge noge i vrat, te velike usi), sto znaci da ce jednog dana biti pravi ris. Uzasno glasno prede, kcer kaze, kao traktor (sto mi je na moment dalo ideju da joj dam ime Traktorka, popularno za zeMsku djecu do 48-me). Mace je uzasno slatko i umiljato, tako da mora dobiti neko milo ime. Suggestions are welcome

Očito sam i ja bio nejasan, stoga moje isprike. I to iz prijestolnice EU, HR, i ostalih nježnika i palaca. Uostalom, Varaždin (morat češ mi jednom pravilno izdeklanirat taj varaždinski jezik, dok sa čakovečkim nemam šanse), je moj prvi glavni i najljepši grad. Ovih dana, kad se moja prijestolonasljenica vrati sa kupanja, poveo bih ju Varaždin, da vidi dvorac, groblje i divni barokni grad. Ak' bude sreče i vremena, možda se i vidimo.

Tu se s vama Mladene ne mogu složiti. U FNRJ (gdje sam rodjen), a i u SFRJ šezdesetih, je izgradjeno puno vrhunskih objekata. Projektanti su bili modernistička generacija (Galić, Šegvić, Rašica, Kauzlarić, Richter, kasnije Vitrisal, Premerl i Filipović). https://youtu.be/IhX5bcR0Fao

Zaboravio spomenuti, nikad ne zaboravim dodati. Nikad ne kupujem meso u supermarketima. Meso u mesnici, gdje me poznaju (pa me uvijek upoznaju s novom pošiljkom jarebica ili veprovine, kad je sezona), kruh kupujem isključivo u pekarni, sireve u fromagerie (sirarnici), pivo u dućanu s pivima, voće i povrće na tržnici. Začine kupujem u dućanima sa začinima. Koncept kupovanja različitih jestvina na jednom mjestu mi je stran i odbojan. @Honey Badger: pa kod vas su sve vermini; vjeverice, puževi, lisice, poljski vodoinstalateri, a sad vidim da ratujete i s divljim kunićima. U BE su napasti papige i, odnedavno rakuni, pristigli iz Njemačke. U HR su, na očudjenje prijatelja moje prijestolonasljednice, zadivljujuća bića poput škorpiona, bogomoljki, crnih udovica ili cijele game guštera, zmija i vodozemaca.

Velika je razlika i primjetljivo je, otpriliko kao izmedju obične prasetine i veprovine. Obožavam https://fr.wikipedia.org/wiki/Gibier, dok mi prasetina nije najveća, kao ni meso, glavna stvar na svijetu.

Da donekle završimo s Njemačkom (kojoj ću se, naravno ponovo vratiti, po obećanju): čuveni, mitski Hasenpfeffer. Objasniti taj Hasenpfeffer fenomen je komplicirano, poput objašnjavanja mačjih imena. Samo jelo, poput imena seže u davna vremena, puno prije Heiliges Römisches Reich, čak i prije Rima; spravljanje mariniranog (a svu divljač treba prvo dobro očistiti od sačme, te mora odležati, pa marinirati) zečjeg mesa spada u onu sivu zonu u kojoj se susreću i prepliću lovstvo, kulinarska tradicija, umjetnost i filozofija, te popularna kultura. Per primo, Hasenpfeffer se pripravlja isključivo od zečjeg mesa (ako može divljeg), a nipošto od kunića. U BXL-u imam sreće kupovati divljač na mnogo mjesta, čak i u ZG, kad dodjem naidjem na divlju zečetinu, ne na inferiornog rodjaka. Hasenpfeffer izvorno nije njemački specijalitet. To divno jelo je sazrijevalo stoljećima u srednjoj Europi, kuhanom u vinu i, tada rijetkim i skupocjenim začinima. U južnu i istočnu Njemačku se udomaćilo tek nakon što su Češka i Madjarska prihvatila papriku*, kako ljutu, tako i slatku, ključne ingrediente Hasenpfeffera. Kako bih govorio o Hasenpfefferu, moram se vratiti u Schwarzwald, gdje ga spremaju fabulozno. Divlji zec (znali smo ga ubijati iz assault rifle, ne iz sačmarice), se, nakon odmaranja mora oguliti, pa tranširati. Ne bih o detaljima (glava, oči i mozak), no bataci rebra i hrbat..., sve to nadje mjesto u tom čudesnom jelu. U zapadnoj Bavarskoj, gdje od zeke spravljaju taj mirakul ima 100 varijanti. Priprema: dinsta se na luku, podlijeva, po meni, crnim vinom; to paše zecu. Začini: crni papar, mljeveni i u zrnu, sol, klinčići, dosta češnjaka/bijelog kuka, timijana, naribane limunove korice, muškatnog oraščića, ruzmarinom (zec bez ruzmarina je - ništa). Nikad u restaurantima ne prigovaram začinima. Doma u zeca dodam zvjezdasti anis. !

Važi i za ljude.

There is a real moral in what Frank Lloyd Wright, America’s most venturesome architect, is reported to have said in the March issue of “Ladies Home Journal.” Arch Oboler, radio genius for whom Mr. Wright is building a fabulous modern house with a trout stream running through the living room, remarked. “You architects, Frank, are out of luck compared to doctors. Doctors can bury their mistakes, but the wrong house is a living reproach for years.” And Mr. Wright’s answer to that, “Oh, we architects have our tricks, we get the client to plant vines.”

Mostovi su fantastični; Portugal je čuven po istima, o UK, posebice Škotskoj, da ne govorimo. Prošlo ljeto sam upravo u Španjolskoj posvetio pažnju njihovom inženjerskom duhu (kad su mostovi u pitanju). No, kako mostovi, vijadukti et al., strogo gledajući nisu arhitektura, iako genijalnost konstruktera često potpada u umjetnost, obožavam gledati njihova čudesa. Arhitekti bi bili kljasti bez gradjevinaca i vice versa. Kad se umorim, ali zaista umorim, odem vlakom/vozom do Liège na kolodvor i uživam u Calatravinom geniju. Evo, HB, Calatravinog mosta - Jerusalem: užitak za oči i mozak.

The German Genius od Petera Watsona. Veliko, ozbiljno djelo na granici izmedju publicistike i enciklopedistike. Epska knjiga u kojoj autor, nevjerojatnom erudicijom prolazi kroz povijest njemačke misli i kulture, kako je Njemačka najčešće bila potpuno neprimijećena, neshvaćana (ili pogrešno shvaćana) u svijetu, ali i kako je Njemačka gajila (ne uvijek ispravne) stereotipe o samoj sebi u tom istom svijetu. Početak se bavi sasvim različitim konceptima riječi kojima se odredjuju / definiraju nacije: francuski koncept civilisation, kao najviše univerzalno ljudsko dostignuće, te Kultur, kao najvišu emanaciju ljudskog (prvenstveno njemačkog) duha. Slijede filozofija, literatura, muzika, povijest, slikarstvo... ali i inženjerstvo, graditeljstvo, medicina, mjerništvo, istraživanje planete, znanost općenito. U praktički svakoj od navedenih disciplina, Njemačka nije imala premca, barem od kraja 17. do početka 20. stoljeća. U 18. i 19. stoljeću, Nijemstvo je dalo više značajnih kompozitora od ostatka planete, o književnosti da ne govorimo; u filozofiji su Nijemci u 200 godina pridonijeli više od svih drugih nacija u povijesti (uključujući Grke, Indijce, Kineze). Watson se, naravno osvrće na činjenicu, kako se u zapadnom svijetu Njemačka percipira kroz onih nesretnih 12 godina (1933 - 1945) kad je jedna, po svemu do tada nebitna i marginalna politička misao postala dominantna politička snaga, zločinačka par excellence. No zadnjih 70+ godina, prije svega britanski mediji, te skoro pa službena historiografija i školski sustav predstavlja Hitlera i njegovu bulumentu propalica kao njemačku dominantu, prije Schillera, Goethea, Herdera, Lessinga, Hölderlina, Schlegela, Schopenhauera, von Kleista ili Heine-a. Da nabrajam do sutra, ne bih nabrojao manje od 100 njemačkih književnih velikana. Muzika: dinastija Bach, Buxtehude, Händel, Haydn, Mozart, Schubert*, Beethoven, Gluck (ne idem nužno kronološki), Mahler, Wagner, Schönberg, Hindemith, Stockhausen... Filozofiju ne bih htio ni načeti: počnem li nabrajati njemačke filozofe koji zadnjih 200 godina odredjuju cijelu zapadnu misao, ne bih završio do jutra. O arhitekturi i doprinosu Bauhausa pišem na drugoj temi. *Tko jaše tako kasno, kroz noć i vjetar taj to otac s čedom svojim kroz pusti jezdi kraj...

Imam ga, crni bakelitni Siemens, s 'viljuškama', stariji od ovog prikazanog modela. Služio me puno bolje od ikakvog azijatskog mobitela. Nije imao kameru, te nekakve aplikacije, touch-screen i ostale gluposti, ali je bio pouzdan i kvaliteta zvuka je bila neusporediva s ovim današnjim mobilnim majmunarijama.

Da se konačno riješimo tih sarkazama: briselsko - zagrebački arhitekt ironside nije specijalist urbanog planiranja, već čiste arhitekture; žao mi je, ali tako je. Nije da o urbanizmu nemam pojma, štoviše, ili da to nije veliki i stalni predmet mog interesa. Jednostavno, ne stižem više pratiti problematiku, a i prestar sam. Najbitnije je da se više ne želim uključivati u problematiku urbanog planiranja / fondova / epistole izmedju kojekakvih HR ministarstava (graditeljstva i prostornog uredjenja) i europskih institucija, daleko više da bih u bilo čemu posredovao. Vjeko, ne mogu više raditi nikakve kratkoročne projekte; stalo mi je da osiguram family i da u miru provedem days of my life. Btw, engleski govorim jednako kao i hrvatski, tu sam potpuno bilingvalan. Francuski i talijanski, već malo drukčije. Njemački govorim bolje nego francuski; turski već lagano šepa, kao i nizozemski. Farsi već više ni ne razumijem. Arapski - razaznajem dijalekte, ali mi se fond riječi sveo na manje od 300. Starost je užas, premda može biti i radosno pribježište u knjigama, kuhinji, te mudrovanju po forumima, dok te ne dohvati, poput moje Mother (85yo), sindrom da me svako jutro zove u BXL i pita koji je dan u tjednu i koji je datum. Uostalom, čim se vratim iz ovog pakla u ZG postam slike posjeda, hacijende te moje malenkosti. Sudite onda sami! P.S. Jedva čekam da se nakon komarče (orade) sa komoračem vratim svom ljubljenom Hasenpfeffer.

Dodatak: čovjek se ne može maknuti od kuće, a da se ne počnu dogadjati bizarne stvari. #1: Današnji Novi List (regionalno riječko glasilo) javlja na stranama 2 i 3, kako je u Vratniku, podno Velebita (baš kraj tog Vratnika sam prošao pred 7 dana) čovjeka napao medvjed, odgrizavši mu pritom palac na ruci i oderavši mu dobar dio lista i kože s noge, dok se pokušao uzverati uz drvo (domaćin, ne medo). "Odjednom smo začuli riku (čovjek je bio u šetnji s psima, 700 m od kuće). Okrenuo sam se, a medvjed je već bio na stražnjim nogama. Nisam se ni snašao, a on je u tri skoka već bio na meni*. U rukama sam imao štap i mobitel, kojeg mi je medvjed oteo i zdrobio (atta boy!), a dok sam se verao uz drvo, primio me za nogu i oderao komad lista i kožu." Spasili su ga psi, s kojima je bio u šetnji; oni ga sad vjerno čekaju u dvorištu riječkog KBC-a i tamo zure u portun, čekajući gazdin otpust 😂. *Kod Čehova postoji čuvena fraza: "Nije dospio ni kriknuti, a već ga je zgrabio medvjed!"- #2: Sinoć, dok sam kljaštrio lovor, prolaze Rusi - pristojna familija: stariji gospodin i dvije gospodje, pa me pitaju, da li je to lovor; odgovorih, jest (moj govorni ruski je rudimentaran, ali pristojni ljudi uvijek nadju zajednički vernakular). Zamolili su me da im dam pomirisati, našto sam im s velikim zadovoljstvom odsjekao par grana, te dodao ruzmarina. Negdje iza ponoći, kad su se vraćali u svoj apartman, čujem ih kako mrmljaju i dive se lovorovom drvetu. Još da su vidjeli opunciju, in full blossom od koje radim finu voćnu salatu. Svejedno, Sjeverno more i Baltik su mi draži od ovog juga.

Evo, da se javim s ladanja; neopisivo je vruće, zagušljivo (unatoč klimi), prašnjavo, po noći bučno (moronski techno, electro, hip-hop i, kako se sve te nakarade već ne zovu, nabijaju do 5 ujutro). Ipak, iako nemam nikakve namjere da ostanem u hacijendi (ili na Mediteranu, for that matter) dulje od 6 dana, moram priznati da sam se isplivao. Na kupanje idem u 7 ujutro, dok je sunce nisko, more čisto, a nema one odvratne kupališne populacije, nalik kolonijama morževa. Ne kupam se, isključivo plivam, oko 40 min, vraćam se na estate pa, ovisno o raspoloženju, nešto skuham za family, ili ne. Nakon toga klima & knjiga Danas: salata od paradajza, krastavaca, celera i mladog luka, začinjena vlascem, te domaćim maslinovim uljem i kvasinom. Za one koji u ovom krematoriju traže još više, imam platu sireva (brie, cambozola, paški) i friško pecivo. Sutra riba, pa povratak u civilizirane krajeve. Inače, poput hrčaka ili vjeverica, skupljam zalihu začinskog bilja (jedna od rijetkih stvari, zbog kojih Mediteranu skidam kapu), namely lovora, ruzmarina i mente. Kako mi se odavno ne svidja susjedova njuška, iliti morda, poharao sam mu noćas brajdu i nakupio vinovog lišća za cca 180 yapraka. Uskoro slijede slike, na kojima ćete osim lovora i ruzmarina, konačno imati priliku vidjeti slike hacijende i, eh, ironsidea. Jedva čekam da se maknem s mora.

Što su, zaboga zarepci? Neko meso, povrće, iznutrice? Četiri dana dangubim u Zagrebu, odgadjam hacijendu, te tražim po Googletu što su to, zapravo, zarepci. Valjda ih ima na Vujakliji. Bio je na starom forumu na, postu 'Bento', na kojem je Kinik ispostao više kvalitetnih postova o japanskoj kužini, nego izvjesni native džapanski forumaši o Japanu, uopće. Na pokojnom forumu je počivao podtopic 'Sta ste i sta biste danas kuvali' Danas, po ovoj vrelini sam zamijesio zelene njoke: kako ga rade u Ravenni, gdje smo ga izuživali, dama i moja malenkost. (krumpir, brašno, maslinovo ulje i špinat), samo toga nema u džapanu.

Iako ne pišem na 'Bastovanstvu' (jer meni ionako biljke slabo uspijevaju), volim pročitati opservacije vas nekoliko vrtlara, što iz NW Londona, Georgije, juga Srbije, te Slavonije & Baranje, hidroponiju sam uvijek asocirao sa svemirskim putovanjima, Sci-Fi kinematografijom te uzgojem izvjesnih halucinogenih biljaka, sve dok nisam od tebe (na ex-forumu) naučio da se i Habanere i ostala WMD mogu se uzgajati identičnom metodom. Kao i u svim inženjerskim strukama, dva puta mjeri, jednom sjeci. Japanski stručnjak za majmunarije, navodni IT i Thailand, o svemu tome, očito nema pojma.

Tutlek.

Kakav haos ?! Vi gospodine ste daleko nekvalitetan materijal za diskusiju. Nismo mi na ti. Vi ste nekakav japansko - australski doseljenik, sumnjivog južnosrbijanskog porijekla, dok sam ja briselski plemić ii o meni se sve manje - više zna! Gdje se vi možemo mjeriti, po bio čemu? Osim što ponosno postujete slike azijske obitelji, što je za svako poštovanje, dok ja svoje plavuše kćeri i prve dame, te moje malenkosti izbjegujem objavljivati, kojim pravom Vi imate mene prozivati o Haosu? Daleko sam ja od Haosa, još dalje da me bilo kamo netko vodi: u braku sam 38 godina,, a Vi gospodine ste najmanje pozvani da me propitujete. Ludarije. Općenito, netko tko ne zna da Japan ima neusporodivo sporiji i nekvalitettniji Internet od Rumunjske, da ne govorimo od baltičkih država, Od Vas smo o Japanu naučli - ništa! Od Kinika smo naučili svu silu o japanskoj gastronomiji. Od vas se o Džapanu nismu naučili ničeg. Kao da niste bili prisutni. Odsutna osoba, nebitna. Vi, kao da se Japana niste ni dotakli. Postoji izreka - "Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba" Važi i za Japan. Za neke - trube.

Sfinga Nije ni čudo da je Garyju Larsonu mačka životinja s kojom se najviše voli zezati. Voli on i flegmatične, velike pse, lude mačketine i blesave vlasnike istih. Ovo je moja, trobojna, opaka beštija, da je jedno 200-300 puta veća, pojela bi nas za doručak. https://catsoncatnip.co/blogs/cats/far-side-cat-comics

Vidim, krenulo se sa heavyweights: 1. Jerry Garcia živi zauvijek. 2. Kao i oni:

Ne osjećam ništa, samo se sjećam. Zapravo, ne osjećam se nikako: vruće, vlažno, zagrebački vrt liči na Indiju ili Ceylon, a ne da mi se rezati/kositi; pokušavam srediti poslovni site, a u autu sam sjeo (te zdrobio) naočale. Čak mi ni začini mi više ne predstavljaju neki osobiti užitak (osim homemade Mango Chutney - poklon od prijestolonasljednice, te crni kim i Garam masala za koji je odvojila od teško zaradjene plaće - sve artisanal roba). Premda, jučer odoh do pekarne, pa kupih finih razheni hljebova kruha, posutih raznolikim sjemenkama. @Vjekoslav: kad prolaze Zvonimirovom Spačeci, sa starim, crnim talijanskim registracijama: Roma, Ts, idu na onaj svjetski Vernisage 2CV-ova u Samoboru. Jako simpa. Moj prvi auto je bila Škoda 1000 MB 65 - tisuću malih briga, a vozio sam tu crvenu žabu do Graza, Trsta pa i po Zeltwegu - Keine Sorge! Divni auto. Drugi auto mi je bio plavi Renault 4, treći opet Škoda, pa BMW trojka Alpina, kojom bih BXL - Paris dojezdio za tri satar