ironside

Ja obožavam kiseli kupus, ali uostalom veći dio Evrope ga obožava; ne bih o Balkanu, da ne govorim o Njemačkoj i Austriji, no u Francuskoj i Belgiji kiseli kupus ima skoro, pa kultni status. Vole ga i Španjolci. Moj nećak živi već skoro 30 godina u Kataloniji i posjećuje ga, s vremena na vrijeme moja sestrična, a on ju uvijek moli da donese lonac sarme (još dok je išla autom, otkad leti to više nije moguće, pa sad mora pripremati te smotuljice na licu mjesta, ali to nije isto). Kad bi donijela domaće sarme nakon 1800 km puta, okupilo bi se cijelo selo (on živi blizu Tarragone) i oblizivalo se, kao mačke kod nas, kad ispečeš ribu. Scene su kao u američkim filmovima kad je u nekakvoj talijanskoj selendri berba groždja, pa paisanos izadju s defovima i plešu i pjevaju. Bijah maloprije u dućanu (smotan kao sarma izašao sam bez maske, pa sam po istu morao u apoteku, jer u butigu ne puštaju bez brnjice) po najnužnije provijante tipa deterdženti, mačja hrana i posip, kisela voda i mlijeko et al, et al.. i onda pročitam tvoj odgovor i skoro da se počnem tući po glavi; htio sam kupiti kiseli kupus, pa zaboravio. Ja kiseli kupus i još neke druge varijante mogu jesti non stop, bez obzira na godišnje doba. Ono što si ne mogu dopustiti jest kućna proizvodnja: u HR nemam (barem za sada) facilities; u Belgiji, unatoč činjenici da imam dvije loggie, susjedi bi me linčovali zbog mirisa. Osudjen sam na tržnicu ili dućan, pa ću morati poslijepodne odšepesati po pekarske proizvode i kesicu kiselog kupusa. Recepti s kojekakvim sarmama, japracima, dolmama tek slijede.

Imaš vidru ili dabrov rep. Vidi gore na 'samostanskoj kuhinji'. 🙂

Veljko Barbieri Davne 1977., prije točno četvrt stoljeća, dva glasovita europska novinara i dva vrsna sladokusca i poznavatelja dobre spize, Enzo Bettiza, moj pokojni otac Frane Barbieri, u njihovu društvu i ja, tada na odsluženju vojnog roka u Beogradu, našli smo se na večeri u restoranu Društva srpskih pisaca, kod omiljenog Konavljanina Ive, u tada još kozmopolitskoj atmosferi u Francuskoj 7, gdje su iskrenja budućeg zloglasnog Memoranduma SANU i velikosrpskih pamfleta pojedinih čaršijskih pisaca tada među nama doživljavana kao marginalna i folklorna ezoterija. Ili se barem meni tako činilo!? Sjećam se, nakon pršuta i konavoskog sira iz ulja, Ivo je na stol iznio arambašiće, na silno oduševljenje Enza i mog oca, velikih ljubitelja jela od kiselog zelja, a posebno sinjskih arambašića. U jednom, za razgovor koji se odvijao za stolom, važnom trenutku Enzo odloži vilicu i zagleda se svojim vječno dječačkim licem u tanjur u kojem su se nadmeno dimila tri arambašića: “Mi smo ih kod kuće zvali kapurali i bili su jedno od pet kultnih jela čiju je pripremu osobno nadgledao moj otac. Još od tada pokušavam dovesti u vezu splitski naziv kapurali i sinjski arambašići…” “Jedni su kaplari, a drugi harambaše, što je otprilike isto”, odgovorio sam bez razmišljanja, zadubljen podjednako u oblaporni razgovor i u hranu koja mi se u usporedbi s vojničkom činila kulinarskim darom dostojnim samo blaženih. “Pa da, kaplari i harambaše, imaš pravo Velko, bravo!”, uzviknuo je veselo Enzo na svom pijevnom i nježnom esulsko-splitskom hrvatskom, kao da se čudi što sam nije došao do tako jednostavnog rješenja zagonetke koja ga je mučila godinama, a koja je tako lako rješiva da joj je upravo zbog očitosti bilo teško ući u trag. Desetljeća poslije, Enzo neće zaboraviti večeru u Francuskoj 7 i u svom vrsnom autobiografskom djelu “Egzil” o djetinjstvu i ranoj mladosti u Splitu, u kojem se prisjeća mojeg oca, jedan poetičan, ali i potpuno osoban ulomak posvećuje kapuralima, sarmama i arambašićima: “U svojoj lutajućoj diaspori od Crnog mora do Jadrana, sarma je u Dalmaciji postala mediteranska, silazeći s hercegovačkih rijeka i bosanskih planina. Na ilirskim obalama dobila je druga imena, postala bogatija i obojila se rajčicom. Zamotuljci od kupusa manji, zbijeniji i čvršći nego drugdje, u našoj su se kući zvali ‘kapurali’ ili ‘arambašići’. Podrijetlo tih dvaju čudnih, neobičnih naziva nije sasvim jasno. ‘Kapurali’ možda zato što su zamotuljci bili poredani poput malih vojnika u urednim redovima, jedni pored drugih, uronjeni u krepak i kiselkast umak boje duhana, i tako se razmekšali kuhanjem koje je moglo trajati više od četrdeset i osam sati, ‘arambašići’ ili harambašići možda stoga jer na tragu kapurala oblik riječi podsjeća na harambaše, a tako su se zvale poglavice nad hajducima.” U odlomku koji u potpunosti miriše duhom Enzova “Egzila” i Splita njegove mladosti, u kojem se kao u velikom loncu među naslaganim redovima suhog mesa i arambašića može očitati puna slojevitost kultura, naroda i epoha koje su gradile ovaj uvijek otvoren i nikada dovršen mentalitet, točno je polazište koje u osnovnim crtama nesumnjivo pogađa kaleidoskop okusa koji kuljaju iz smotuljaka u tamnom šugu, ali u svom osjećaju za opće izostavlja neke nijanse koje se kao začini gastronomske genealogije, ovog mom ocu i Enzu tako omiljenog jela, vuku po obzorju kulinarske povijesti i vremena. Naime, kiseljenje kupusa, stigavši sa sjevera, posebno se razvilo u srednjem vijeku u velikim karolinškim samostanima na granici današnje Francuske i Njemačke. Uskoro će kiseli kupus krenuti u pohod po zimskim blagovaonicama Alasacea, Lorraine, njemačkih Crnih šuma, Bavarske i Austrije, odakle će pirjan, u bijelom vinu, s lukom, miješan sa suhim mesom i raznim začinima pod popularnim imenom choucrute na francuskom, Sauerkraut na njemačkom i gastronomskom engleskom, konačno na austrougarskom dalmatinskom kuharskom dijalektu jednostavno kraut, ili krauti, kupus, kiseli kupus, zavladati kontinentalnom i jadranskom Europom. Njegova putanja je ciklična i veže u čvrstu cjelinu, kao nabijeni smotuljak arambašića, sastojke vremena koji su svaki na svoj način oblikovali naš zajednički pogled i osjećaj za okus i ukusno. Naime, gastronomsku tehniku zamatanja nadjeva i potom kuhanja gotovih smotuljaka u vlastitoj juhi baštinili smo još iz herojsko homerskih, ali i rimskih vremena. Otuda preko Bizanta i Arapa, dostojnih nasljednika našeg zajedničkog izvorišta, mreža tog načina pripremanja mesa, povrća, a nadasve kupusa, prodrla je u Europu, kako iz maorske Španjolske, tako i s bizantskog pa potom anadolsko-turskog istoga. Turske dolme, grecizirane u dolmathakije, od vinove loze, u bliskom su dosluhu kako s antičkim naslijeđem, tako i s arapskim smotuljcima od slatkog, pa tek pod zapadnim srednjovjekovnim utjecajem na prostorima koje su osvojili Osmanlije, davno prije udomaćenog kiselog kupusa. Pod nazivom sarma ta jela će ovladati zapadnim dijelovima Otomanskog Carstva, ponajprije u Slavoniji i Mađarskoj, i poslije postati sastavni dio, u raznim inačicama pripreme, slađeg ili kiselijeg okusa, srednje i istočnoeuropskih kuhinja, pa tako i bosanske i hrvatske. Otuda, što su zapadniji i bliži našoj obali to su arambašići kiseliji, što je sarma istočnija, to je slađa. U Dalmaciji se katkad služe arambašići od slatkog i kiselog kupusa, složeni red iznad reda, kao gastronomsko ishodište ovih prožetih, ali i nepomirljivih svjetova. Ne zaboravimo ni na inačicu kapurala, arambašića ili sarme, francuske paupiettes de chou ili provansalske paquetouns, paketiće učvršćene koncem ili smotane gotovo kao oni posluženi pri onom davnom razgovoru u Francuskoj 7. Presudni arambašići u trajnoj potrazi za svojim završenim podrijetlom i imenom. Želio bih stoga opet sjesti s Enzom i mojim ocem i prionuti za mirisni lonac pun arambašića i kapurala. Listovi kiselog kupusa zamataju se u naizmjeničnim vremenskim nizovima. Mogu opet omirisati i okusiti male smotuljke koji nestaju u ustima spremnim na otkrića i razgovor, postrojeni od svojih zapovjednika kao vojske prohujalih ratova. Recepti: 1. Šufigani kiseli kupus ili kraut Na masnoći pirjajte sjeckanu kapulu, potom ribanu mrkvu, češnjak i petrusimul. Kad sve omekša, dodajte sjeckani kiseli kupus i zajedno tušite, podlijevajući vodom, može i bijelim vinom, s nekoliko klinčića, listom lovora i dvije žlice koncentrata od rajčica, sat, dva. Kraut se služi kao predjelo ili kao prilog pečenjima ili kobasicama. 2. Kiseli kupus na lešo Sjeckani kiseli kupus malo properite u hladnoj vodi, procijedite, stavite kuhati u mesni bujon ili vodu s nekoliko krumpira i komadom suhog mesa, svinjetine ili kaštradine. Dodajte list lovora, koji klinčić, popaprite, kuhajte oko dva sata i služite po volji pokapano s nekoliko kapi maslinova ulja. Kiseli kupus na lešo mora biti gust kao gusta juha. 3. Sinjski arambašići ili kapurali U miješano mljeveno meso od četvrtine janjetine, četvrtine svinjetine i polovice junetine umijesite dvije sitno sjeckane kapule, kosane slanine, bijelog luka i petrusimula, posolite, popaprite i pospite tučenim klinčićima, žličicom cimeta i ribanim muškatnim oraščićem te koricom jednog limuna. Smjesu zamatajte u listove kiselog kupusa. Na žlici masti ili ulja na dno lonca složite red slanine i pršuta, pa red arambašića, opet red raznog suhog mesa – svinjetine, pršuta i koštradine – pa opet red arambašića i tako naizmjenično dok ima arambašića i mesa, s jednom goveđom kosti na vrhu na kojoj ima tetiva i mesa. Nalijte potom bujona od kostiju ili vode da sve bude pokriveno i kuhajte na tihoj vatri nekoliko sati dok arambašići ne postanu mekani, a sok taman i nešto masniji. Arambašiće možete napraviti i od listova slatkog kupusa ili miješajući kiselo i slatko zelje red po red arambašića. ............................................................................................. O sarmi i sličnim zamotuljcima ću još pisati, a molim i druge forumaše da pokušaju doprinijeti. Otkako nema Kinika i Honey Badgera, ovo se pretvorilo u one-man-show, a to nikako ne volim.

Fake news.

Eh, vi Lale ništa ne možete bez slanine, dok je originalni recept sadržavao od adiktiva samo bijelo vino. Tvoj naputak je kratak i jednostavan i odličan. U Belgiji takodjer kupimo kesten u konzervi (tko je lud da tabana ili se vozi do Ardennes, pa skuplja kestenje). Pred 20+ godina, još dok sam bio u snazi išao bih s malom kćeri u potragu za kestenjem i gljivama. Vratili bi smo se sa 3 velike vreće kestenja i košarom vrganja i crnih truba. Btw, pitomi kesten je onaj koji krasi (i zagadjuje) naše ulice. Onaj divni jestivi je - divlji kesten.

Vrlo rado ću o tome mljeti dok mi jezik (u ovom slučaju prsti na tastaturi) ne otekne, ali to je tema za Europsku uniju, ne za Srbiju i Srbe u HR. Btw, Vjeko ima pravo: EEZ nikad nije nudila SFRJ nikakav expresni pristup, to je urbani mit; štoviše, kad je Marković ciganio po BXL-u hladno su mu rekli: Too little, too late. U to vrijeme su sve istočnoeuropske zemlje zbacile okove komunizma i provele slobodne višestranačke izbore, dok je jedino još u SFRJ vladao SKJ, kojem je tu vlast ustavom garantirala korumpirana žderačica novaca JNA. Pametnome dosta.

Hanif Kureishi: Posljednja riječ Ludo zabavan i komičan, a u isto vrijeme i ozbiljan roman starog mačka Kureishija. Polazište: ludjak i dekadent, vlasnik velike izdavačke kuće unajmi mladog pisca u usponu kao honorarca da napravi seriju intervjua sa ostarjelim bardom postkolonijalne književnosti koji nije već godinama napisao ni slova, kamoli objavio nešto i, po mogućnosti napiše njegovu biografiju. Bard* je snob, ženskar, preljubnik, seksist, reakcionar, nasilnik, rasist i, da ne zaboravimo, ljubitelj kriketa. Živi s upola mladjom ženom u Somersetu. Kompozicija romana uvelike nalikuje na postmoderne: nakon serije razgovora bard konačno uzima pero u ruke i piše veliki roman o "mladom obožavatelju koji dolazi u posjet starijem piscu, te počinje pisati knjigu o njemu", što je klasični postmoderni narativ o fikciji unutar fikcije. Kureishi je, po običaju vrckav, naročito kad se zajebava na račun ostalih pisaca; citiram: "Tko sad može i pomisliti na Larkina, a da mu na pamet ne padne njegova zaludjenost bedrima mladih učenica i paranoidna mržnja prema crncima. Ili uzmimo Erica Gilla i njegova spolna općenja s manje više svakim članom porodice uključujući i psa? Proust je volio gledati kako muče štakore, a porodični namještaj je donirao bordelima. Dickens je svoju ženu zazidao i odvojio od djece. Lilian Hellman je lagala. Dok je Sartre živio s majkom, Simone de Beauvoir mu je podvodila ljepotice; prvo je zavidio Camusu, pa se tek onda obrušio na njega. John Cheever bi se skitao po javnim WC-ima, pa bi se onda vratio ženi, proširenih nozdrva. P. G. Wodenhouse je pravio emisije za naciste. Mailer je izbo nožem svoju drugu ženu. Dvije ljubavnice Teda Hughesa su počinile samoubojstvo. A što se tiče Styrona, Salingera, Saroyana, književnost je za njih bila stratište: pero u ruke nikad nije uzela niti jedna pristojna osoba". *Bard je expat, indijski musliman, a na koga cilja Kureishi, na vama je da ocijenite.

A koji je ovo grad vážený kolega? Ako je Praha, ne mogu se sjetiti gdje bi to bilo; zapravo, više mi nalikuje na Baltik ili neki hanzeatski grad. Uostalom, slika je prekrasna i ispunjava me čežnjom.

Ispod nepca Osvrt Siniše Pavića1 na knjigu Muamera Spahića Bosanska kuhinja (Vrijeme, Zenica, 2016.) "Samo u sogan - dolmi2 luk je tretiran s nekim dostojanstvom. Uglavnom se urezuje u jelo i tako postaje važan dodatak. Samo u sogan - dolmi je sva arhitektura jela zasnovana na njemu, na njegovoj formi..." Ovako piše Semezdin Mehmedinović u svojoj knjizi Me'med, crvena bandana i pahuljica. Knjiga je to o životu, o ljubavi. A kada je tako, valjda i ne čudi previše što je oku, srcu, bilo drago stalno se vraćati i na taj mali pasus koji priča o sogan - dolmi. Sogan - dolmi što se radi za štednjakom u dalekoj Americi. Dobre su knjige uostalom one koje ti, narodski rečeno, daju misliti. One koje čovjeka vraćaju u neka vremena koja se čine bolja makar da su se onomad činila i posve prosječnima, možda i lošima, ako već nije loše to što su minula. Potpisnik ovog teksta jednostavno voli knjige kuharice, pa se još ne srami to priznati. Voli knjige koje se ne moraju čitati odjednom, već ih možeš iščitavati vazda, svaki put nanovo, stalno im se malo pomalo vraćati makar da provjeriš jesi li u pravu ako pamtiš da na stranici toj i toj stoji baš taj i taj recept bez kojeg se ovaj čas baš nikako ne može. Poradovat se stoga knjizi Bosanska kuhinja Muamera Spahića bilo je logično. Samo, ima kod kuharica, odnosno ima kod ljudi, taj problem da se u pravilu lakše daju zavesti veličinom i količinom, onako kako se često i trpezom daju zavesti naivno ako im je oku veća, ako je obilna. Kao da za života naučili nisu da obilno ne znači nužno i dobro, baš kao i to da debela knjiga ne znači da će se radije i lakše čitati, niti da je 'pametnija'. Pače, samo ju je teže u krevetu listati, ako je teška i tvrdo ukoričena. Bosanska kuhinja sve je samo ne mala knjiga, makar se malom čini kad ju u ruke uzmete. Velika je na milijun malih načina, a ponajveća i opet po tome što te nimalo slučajno autor suptilnim vezom tjera da prebireš po sjećanjima, pa pustiš da te vode tamo negdje gdje ostaje najljepši, najukusniji zalogaj, ili ona anegdota, uz jelo i pilo vezana, koju ćeš pamtiti za vazda. Knjiga je to, nesumnjivo, o hrani, ali je ujedno, kako pravoj kuharici i dolikuje i knjiga o ljudima, o tome 'ko smo i kakvi smo. Poput onog dijela koji o bozi piše, tom fermentiranom napitku koji se javno i pred Bogom pio onomad kad se alkoholu nije smjelo ni blizu. Veze Muamer Spahić priču iz daleka, sve tamo od prevažne činjenice da je još 395. godine Bosna postala granična oblast između dvaju civilizacija - rimokatoličke na zapadu i grčkopravoslavne na istoku. U konstatnoj potrazi za svojim identitetom, poštovalo se različito, uzimalo ponajbolje, učilo i podučavalo, taman da danas valjda nema nijednog sastojka, začina, običaja, a da dijelom nije tu začet, ili da nije preko Bosne u svijet otišao. Citira autor svoje uzore, putopisce, pisce, bira i vadi lijepe rečenice, ponajprije znakovite, koje ono bjelodano čine još jasnijim i vjerodajnijim, duševnijim. Pa dok će Mustafa Hilmija Muhbić naučiti sve što čini valjan sarajevski iftar3, Dževad Karahasan će progovoriti o bureku, a ona rečenica Ivana Lovrenovića o mehkoj rakiji što "hvata polako i drži dugo, a dušu ispunja plemenitom bezutješnom melankolijom" više će kazati o dušama ljudskim nego da je kartica i kartica teksta ispisano. Sve se u ovoj knjižici pojašnjava nenametljivo i slikovito; i što je sofra, i kako se dočekuju gosti, i što je muška,a što ženska kuhinja, i koji se pribor u kojoj prigodi služi, i kako je to kahva donijela trezvenost u mnogih naroda. No, valjda ponajviše vabe rečenice svojim mirom i spokojom. Jer, sve tu ima ritam dobra življenja, ritam nalik onom kojim se kahva treba piti, a ne da se na brzinu srče, baš kao što se i život treba uživati umjesto da kroz njega bezglavo trčimo. Pa dok čitaš, dok tražiš neke veze između recimo sinije iz knjige i sinije na kojoj u Dalmatinskoj zagori razvlače tijesto za soparnik, razmišljaš jesi li više čovjek za teferič ili čovjek za akšamluk4. Ili si - anije da se ne može, da se ne smije i da se toga nema - ljudina za oboje! Veze tako Spahić priču o kulturi, o povijesti, o gastronomiji, o ljudskom i pristojnom, ali i besmislu ovog današnjeg ljudskog jurcanja koje bi rado da se sve natrag vrati. Povijest je tu neka dobra učiteljica, a hrana je tu i zato jer preko nje ljubav ide. Tko zna podsjetit će se, tko ne zna naučit će, 'ko ko misli da zna evo mu provjere. A kako je kuharica to, onda je red da ima recepata. A tamo za bozu recimo dva, taman da ti je slatka briga hoćeš li pokušati pripremiti napitak po receptu slastičarne Bećirović iz Zenice koji se koristi od 1892. godine, ili ćeš radije u novije doba po receptu objavljenom u Glasniku Zemaljskog muzeja 1908. godine. Knjiga obimom mala, a sve se čini da autor ama baš ništa nije zaboravio spomenuti. Štoviše, nije zaboravio ni dodati koji prazan list papira na kraj knjige, taman da knjigu imaš u džepu, olovčicu isto, pa zapisuješ marno sve dobro što putem osjetiš pod nepcem, što vidiš, kušaš, probaš, ne bi li sutra bilo još bolje i slasnije. Vremena su danas druga, svjestan je toga Spahić, ali samo je na nama hoćemo li ih učiniti da se barem katkad ispune mirisima i okusima nekog drugog vremena. Dođe to čovjeku samo od sebe što stariji biva, da se rado unatrag vraća. I zato je možda ponajviše ova knjiga draga, ne radi recepata toliko koliko radi sposobnosti njene da te, kako to dobra literatura radi, vrati ili lansira u neka vremena koja su ljepša, ili se barem ljepšima čine. Proključa li kahva danas-sutra na šporetu triput, bude li se pila polako, bude li mezetluka češće, bude li potrebe za teferičem, nađe li se mehke rakije katkad, to će reći da smo s guštom čitali. A sogan - dolma!? Valjat će put Bosne i njene kuhinje s Bosanskom kuhinjom tu negdje pri ruci. Objavljeno u Beharu br 136 iz svibnja/maja 2017. ................................................................................... 1Siniša Pavić (1969) je pisac i novinar; knjige: Kužini s ljubavlju i Plačeš li to 2 Sogan dolmu (tur. punjeni luk) sam tražio svugdje po Turskoj i uvijek su se iščudjavali, što je to. Očito se to jelo ne može naći nigdje izvan Bosne i bosanskih restorana po svijetu. 3 Iftar je večernji obrok kojim se prekida obavezni dnevni post tokom Ramazana 4 Akšamluk je ugodan večernji razgovor u društvu dobrih prijatelja

Bojim se da se varaš

... Točno, ali u te, nešto manje od 2 godine je španjolka pobila skoro 20 miliona ljudi.

Moram citirati samog sebe, koji citira Apicija (kako postmoderno): Marcus Gavinius Apicius: DE RE COQUINARIA (O kulinarskom umijeću): [imate ga na kulinarskoj literaturi str 2] Mitski "raskovnik", ime koje je Slapšak pozajmila iz slavenske mitologije da označi biljku Laser, očito perzijskog domicila, čiji je izgled i ime izgubljeno u srednjem vijeku. Nisam jedini koji nagađa da je riječ o tuštu (Portulaca oleracea), zeljanici koja se jede na salatu, ali koristi i kao začin, bogatoj antioksidantima, a kojoj mediteranci pridaju čudotvorna svojstva. Pogrešno! Uvijek treba čitati klasike, prije svega izvornike: Gaj Petronije Arbiter: Trimalhionova gozba / Satyricon; samo dva posta iznad imate Petronijevu opasku: U sredini svega toga su bile velike pčelinje saće, oko čega je bio poslagan aranžman od trave i mahovine. Kruh iz srebrne posude je posluživao egipatski rob, a svako malo bi, lišen sluha, zapijevao pjesme iz popularne muzičke farse zvane Laserpitium. Dakle ne postoji nekakav mitski 'raskovnik', a riječ nije ni o tuštu. Radi se o Gorskom gladcu (Laserpitium siler) biljci koja nije izumrla, kojoj se ne gubi svaki trag, već je ostala poznata u nas kao začinska i ljekovita biljka. https://www.plantea.com.hr/gorski-gladac/

Ja im držim palčeve da im to uspije, ali to tako ne ide. Mora proći nekoliko godina testiranja na solidno velikom uzorku, da bi vakcina postala operativna. Možda će vakcinu testirati u Tadžikstanu, Kirgiziji ili sličnim vukojebinama, ali neće imati (od ovog soja Corone) stanovništvo zaštićeno još nekoliko godina.

Ne, ni najmanje; čak i da su ju uspjeli razviti u tako kratkom vremenu, uz najoptimističkije prognoze ne mogu ju evaluirati u manje od 2-3 godine.

Ti se valjda zajebavaš. Rusi imaju moj nježnik od vakcine; za razvoj efikasne, provjerene vakcine je potrebno od 4-10 godina i tu nema veze koliko novaca se ulupa i tko iza toga stoji. Znači - nemoguće je!

Pa cjelokupna farmaceutska industrija je zadnjih 40 godina upregnuta u pronalaženje vakcine protiv HIV-a, pa opet - ćorak. Stvar je u tome da Corona mutira toliko brzo, da ako se uskoro i pronadje (i evaluira) vakcina, u medjuvremenu će mutirati u toliko novih sojeva da će nam trebati 2000 godina da ju iskorijenimo.

Dakle, jedno od rijetkih slatkih jela koje mi paše, čak ga i volim jesu knedle, ali ne sa šljivama već Marillenknödel (okruglice s marelicama/kajsijama). Naravno, nikakve ekstravagancije tipa mljeveni keksi ili čokoladni preljev, već čista klasika: na ulju se zažuti prezla i šećer i to se prelije preko knedla. No, sad sam otišao u nelinearnu naraciju: kako su knödel punjene voćem tipično srednjeeuropsko (iako esencijalno bečko) jelo, bio bi red da se vratim s deserta na glavno jelo. Cijela bivša monarhija je bila premrežena raznim gulašima i paprikašima; od Štajerske i Hüttengulascha, preko Hrv. Zagorja (gulaš juha od gljiva), preko ravničarskih krajeva gdje se sprema fiš i čobanac (gulyas na mađarskom doslovce znači čobanin, pastir), pa preko Madjarske koja vrvi raznim gulyasima, od kojih je najpoznatiji Szekely, da ne govorim o raznim Lecsó, pa preko Slovačke i Češke i njihovih gulaša i paprikaša, natrag u Wien. Uz klasični Kartoffelgulasch, preko Zigeunergulasha i Altwiener Goulaschsuppe, odlučujem se ipak za jelo bečkih kočijaša; izdašno, kad su zimi trebali nadoknaditi kalorije provodeći cijeli dan na vjetru i zimi: bečki Fijaker gulaš. Kočijaši, koji su radili od rane zore, već oko 10 - 11 sati bi odlazili u gostionicu po svoju porciju gulaša. Sastojci: 1/2 kg govedine od buta 3 srednje velika crna luka 2-3 žlice ulja 1 žlica octa (vinskog ili jabučnog) mljevena crvena paprika 1/2 l goveđeg temeljca 1 žlica koncentrata od paradajza 2 žlice pasiranog paradajza kim (kumin) sol i papar Priprema: Luk sitno nasjeckati, meso narezati na komadiće veličine prikladne za gulaš U loncu za kuhanje gulaša zagrijati ulje, dodati luk i dinstati ga dok ne postane staklast Dodati meso, kratko ga prodinstati zajedno sa lukom Zatim dodati goveđeg temeljca da prekrije meso, crvenu papriku, konservu i pasiranu rajčicu i sve dobro umješati i nastaviti kuhati na laganoj vatri. Povremeno promiješati i podlijevati temeljcem ili vodom Kada je meso omekšalo dodati kim i ocat , umješati ih i nastaviti kuhati do željene gustine gulaša i mekoće mesa (oko 2-3 sata) Na kraju posoliti i popapriti po želji i ukusu Servira se obavezno uz Brotknödel, pečeno jaje na oko, bečku kobasicu ili hrenovke, a za prilog isključivo kiseli krastavci. Za one koji ne znaju kako bi napravili originalne bečke Brotknödel ili Semmelknödel, evo recepta: Sastojci: 250 g suhog bijelog kruha ili žemički (nasjeckanog na kockice) 2,5 dl mlijeka 1 jaje dobra žlica peršuna 50 g putra 3 žlice brašna 2 žlice prezli Priprema: Za knedle dobro umutite mlijeko s jajetom, solju i začinskim biljem. Osušeni kruh narežite na male kocke i stavite u zdjelu, rastopite maslac u tavi na laganoj vatri, a zatim ravnomjerno prelijte po kockicama kruha i miješajte drvenom žlicom da se dobro raspodijeli. Zatim ravnomjerno rasporedite tekuću smjesu po kruhu i dobro promiješajte. Ostavite da odstoji oko 20-30 minuta da kruh više ne bude čvrst. Na kraju dodajte brašno i krušne mrvice da dobijete kompaktnu masu. Ovisno o tome je li smjesa postala previše čvrsta ili premekana, možete dodati mlijeko ili krušne mrvice. Oblikovati smjesu u knedle i kuhati u kipućoj vodi (po mogućnosti s poklopcem) dok knedle ne isplivaju na vrh, a zatim ostavite da još nekoliko minuta stoji u vodi. Preporučljivo je najprije staviti uzorak knedle u vodu. Gotovi krušni knedli su kompaktniji od knedla od žemičke

Kad se COVID pred 6 mjeseci pojavio u Belgiji, bilo je isto tek nekoliko slučajeva, jednocifreni broj 3-4, dugo nije bilo mrtvih; danas ima 82.000 zaraženih i 10.000 mrtvih, tako da ja ništa ne vjerujem statističkim greškama.

Ne, zabilježena su tri slučaja (a to je vjerojatno samo vrh ledenog brijega): jedan u HK, te po jedan u Nizozemskoj i Belgiji. Imamo, ali se o sezoncu zna puno više i, osim toga, kako je ta vrsta influence uglavnom sezonskog karaktera, stigne se reagirati (a i ne mutira tim tempom). O ovom čudu se ne zna gotovo ništa, a aktivan je tokom cijele godine i to globalno, pa se ne stigne reagirati. Virus AIDS-a mutira milion puta brže od ljudskog genoma, a Corona 100.000 puta brže, što je i u jednom i drugom slučaju puno prebrzo za pronalaženje učinkovitog cjepiva. Zato ni nakon 40 godina nemamo vakcinu protiv AIDS-a, a kako stvari stoje, nećemo ju imati ni za COVID-19.

Ništa od herd immunity. Pojavljuju se slučajevi pacijenata koji su prebolili COVID-19 i razvili antitijela, pa se opet uskoro zarazili i razbolili. To su jako loše vijesti, jer znači da organizam nema prirodnu obranu od virusa, a istovremeno to dovodi u pitanje učinkovitost potencijalne vakcine. Ukoliko se radi (a to je najvjerojatniji scenario) o novomutiranim sojevima, trebalo bi stalno razvijati nove i nove vakcine, za sve nove i nove sojeve Corone, što je u praksi nemoguće, jer virus očito mutira brže nego što laboratoriji stignu proizvesti (i testirati) cjepivo. Uskoro bismo mogli govoriti o stotinama novih sojeva Corone, a prije ćemo kao vrsta izumrijeti nego razviti i testirati toliko različitih vakcina.

Marcus Gavinius Apicius: DE RE COQUINARIA (O kulinarskom umijeću) Iako je ova tema zamišljena kao kompilacija književnih radova posvećenih kulinarskom umijeću, a ne citiranje recepata, ne mogu si pomoći - moram navesti jednu od najvećih legendi na polju čistog hedonizma, Marka Gavija Apicija, koji je svoju ljubav prema finom iću i piću u konačnici platio životom. Ovo je jedno od meni najdražih poglavlja iz DE RE COQUINARIA Prijevod: Svetlana Slapšak Liber sextus incipit tropetes - šesta knjiga: peradar I. IN STRVTHIONE - SOS ZA NOJA 1. Za kuvanog noja: biber, nana, pečeni kim, seme celera, urme ili kariotske urme, med, sirće, prošek, presolac i malo ulja, pa stavi u lonac da proključa. Poveži sa brašnom i delove noja na poslužavniku prelij ovim sosom i pospi biberom. Ako pak hoćeš da kuvaš noja u umaku, dodaj griz. 2. Za kuvanog noja na drugi način: biber, miloduh, majčina dušica ili čubar, med, gorčica, sirće, presolac i ulje. II. IN GRVE VEL ANATE PERDICE TVRTVRE PALVMBO COLVMBO ET DIVERSIS AVIBVS - ZA ŽDRALA ILI PATKU, JAREBICU, GRLICU, GOLUBA I RAZLIČITE PTICE 1. Ždrala ili patku operi, uredi i stavi u lonac. Dodaj vodu, so, anis, skuvaj dopola da meso otvrdne, izvadi i ponovo stavi u lonac sa uljem i presolcem i vezicom mravinca i korijandra. Pre nego što je kuvano, stavi malo vina ukuvanog do polovine, da dobije boju. Istucaj biber, miloduh, kim, korijandar, koren raskovnika, rutvicu, vino ukuvano do trećine, med, prelij sokom od kuvanja, momešaj sa sirćetom. Izruči u šerpu da zagreješ, poveži sa brašnom. Stavi na poslužavnik i prelij umakom. 2. Za ždrala, patku ili pile: uzmi biber, suvi luk, miloduh, kim, seme celera, suve šljive bez koštica, medno vino, sirće, presolac, vino ukuvano do polovine, ulje, pa sve to kuvaj. Kada kuvaš ždrala, neka mu glava ne dodiruje vodu, nego neka bude izvan vode. Kada je kuvan, obavij ga toplim ubrusom, pa iščupaj glavu. Sa njom će se odvojiti žile, tako da ostanu meso i kosti, jer se sa žilama ne može jesti. 3. Ždral ili patka sa rotkvama: operi, uredi i kuvaj u loncu sa vodom, solju i mirođijom, da bude dopola kuvano. Izvadi iz lonca, pa ponovo operi, a u lonac stavi patku sa uljem i presolcem i vezicom praziluka i korijandera. Opranu rotkvu isitni i stavi preko ovoga, pa stavi da se kuva. Tek što počne da kuva, stavi vino ukuvano do polovine da dobije boju. Pripremi ovakav umak: biber, kim, korijandar, koren raskovnika, dolij sirćeta i soka od kuvanja, izruči preko patke da proključa. Kad uzavre, poveži sa brašnom i izruči na rotkve. Pospi biberom i posluži. ... IV. IN PALVMBIS COLVMBIS AVIBVS IN ALTILE ET IN PHOENICOPTERO - ZA DUPLJAŠE I GOLUBOVE (KLJUKANE PTICE I ZA FLAMINGA) 1. Za pečene: biber, miloduh, korijandar, divlja kumina, suvi luk, nana, žumance, kariotska urma, med, sirće, presolac, ulje i vino. ... et caetera, et caetera... Mitski "raskovnik", ime koje je Slapšak pozajmila iz slavenske mitologije da označi biljku Laser, očito perzijskog domicila, čiji je izgled i ime izgubljeno u srednjem vijeku. Nisam jedini koji nagađa da je riječ o tuštu (Portulaca oleracea), zeljanici koja se jede na salatu, ali koristi i kao začin, bogatoj antioksidantima, a kojoj mediteranci pridaju čudotvorna svojstva. Drugi "misteriozni" sastojak je garum, koji Slapšak prevodi kao 'presolac'. Danas znamo kako se proizvodio garum (dugotrajnom fermentacijom iznutrica plave ribe, posebice skuše, na suncu), a kako je tehnologija i potražnja za tom delicijom izblijedjela između III i XX stoljeća, najbliže u čemu možemo uživati je vijetnamski riblji umak nước mắm. Fascinantna je količina i raznolikost začina koje Apicije preporuča kao neizostavne u kuhanju svega: od flaminga i nojeva, do rodnica krmače jalovice. Tu su mediteranski korijandar i grčko sijeno (fenugrec), iranska assa foetida (smrdljivo blato), indijski biber, sve neizostavni sastojci jednog curryja, što Apicijevo pisanje čini itekako aktualnim i danas.

Anti-tetanus nije vakcina u klasičnom smislu, jer se poput antikužne, antikolerične i još nekih bakterijskih boleština, može administrirati neposredno poslije zaraze. Prave antivirusne vakcine su profilaktične, tj. preventivne, poput dječjih bolesti, variole, žute groznice, sezonske gripe, denga groznice dok za one najgore tipa AIDS, Ebola, ovog čuda i sijaset drugih virusno prenosivih bolesti, cjepiva nema, kao ni lijeka. Anti-tetanus je odličan za one koji se motaju po bauštelama, pa nagaze na čavao ili klin, a ne žele slijedećih par mjeseci provesti u gipsanom sarkofagu.

21.08.2020. |10:42 >10:44 Mačka se ukrcala na brod u Tunisu, a završila u Njemačkoj Autor: Hina Mačka iz Tunisa završila je u Njemačkoj nakon što je zatvorena u brodski kontejner i u njemu prešla preko Mediterana, objavila je ovog tjedna njemačka policija. "Vjerojatno se u Tunisu 'ukrcala' na prikolicu", kazao je glasnogovornik policije u Bavarskoj gdje je otkrivena. Mali je putnik prešao more i putovao kopnom do njemačke tvrtke čiji su zaposlenici pozvali policiju nakon što su čuli glasanje iz kontejnera. Policajci su pronašli mačku koja je, unatoč tome što je bila gladna i žedna, bila u dobrom stanju. 🐱 Mačku je zbrinuo lokalni veterinar. Moj komentar: mačak Srećko ne može živjeti bez dva i pol obroka i zdjelice friške vode dnevno. Kako je ovaj mali heroj preživio višednevno putovanje, meni ostaje velika zagonetka. Respect.

btw, čini mi se da sam na ovim vrućinama potpuno pobudalio, pa kuham idiotarije poput onih teških steakova, gravče na tavče, a dolazi mi patronažna sestra, budući da su bolnice preopterećene. Ne izlazim iz kuće, i pazim na mačka Srećka, kojem je bitno da dobije hranu i vodu. Životinjica* uglavnom kunja na prozorskoj dasci, pa pred jutro se ispruži pored mene i grije mi noge. * životinjica je, kad se ispruži s nogama, repom i ušima, skoro moje dužine, a meni ima 1.82.

Prvo, želio bih zahvaliti svima koji sudjeluju na ovim temama. Kad smo kod Boršča (namjerno s velikim početnim slovom jer to veliko europsko jelo itekako zaslužuje), on je predmet žestokih rasprava, kulinarskih ratova, čak ne nužno i internetskih i to odavno. Već sam spomenuo u kojim sve zemljama sam ga kusao i koje kulinarske tradicije se bore oko naslijeđa tog divnog jela. Ne bih volio da se taj prijepor (puno širi od balkanskih plemenskih zadjevica i ratova) svede na forumske svađe. Stoga, ne budi lijen, nazvah večeras poljsku gostionicu, gdje sam regularno blagovao Boršč, pa na mješavini poljskog i francuskog zapitao za njihov recept za to jelo: Evo njihov originalni recept (neću reklamirati lokal da mi ga ne otmete, kao što su mi ga već oteli expatrioti u slučaju malog finog rastauranta Saigon - Bangkok): Sastojci: 1 par poljskih svinjskih kobasica 3 - 4 mrkve, oguljene i narezane 1 veliki luk srebrenac, narezan pola glavice svježeg kupusa, tanko narezanog 4 cikle, očišćene i narezane 2 manja krumpira, oguljena i nasjeckana na kockice češnjaka (bijelog luka) po volji, ne previše, najbolje dva do tri češnja, zdrobljena 2 - 3 žlice konšerve (koncentrata od paradajza) 2 žlice suncokretova ulja sol žlica šećera (bijelog, ne one lažne hipsterske smeđe ludorije) od začina: samo crni papar i puno svježeg kopra, te nasjeckani peršin na kraju, velika žlica kiselog vrhnja na svaki tanjur. Kako mi kaže tamošnji sous chef, moj imenjak Michał (moje srednje ime), nikad ne podlijevati temeljcima ili nekakvim 'juhama', već isključivo svježom vodom. U slast vam bilo.