ironside

I tvoj avatar, kao i tvoj post, u meni bude hladne predosjećaje, ledeno ježenje na ledjima.

Cijenjena Pletiljo, već sam rekao da više neću postati na ovom forumu, jer na gastronomiji (otkako je Kinik preselio u vječna lovišta (nepotvrdjeno), a Honey B je (samo)isključen, na pravdi boga), imam sve manje sugovornika i kontributora. Ima tu još sugovornika: Vi, Kronos, pojavi se Vjeko kao neki duh iz dubina, Amerikanci i... nitko više. Mislim da ugasim temu, premalo nas je.

Chybí mi Praha.

Kanadjaninov i Džapanezov feud je isprva bio zabavan*, otkad je prerastao u obostrani OCD, više nije. Iako sam najviše nastojao doprinositi na kulinarstvu i arhitekturi, tamo više nemam sugovornika. Tužno i mislim da nakon odlaska Kinika, HB-a, a odsad i mene, ovaj forum nešto gubi. * Imao sam pred petnaestak godina neopisivo otrovniju svadju sa holandskim alkoholičarem, banijskim razbojnikom MĆ, pa sam to, kao i sve ratne idiotarije odlučio ostaviti iza se. Isplatilo se.

Upravo tako. Ja mogu prići bilo kojem policajcu i reći mu "Police sucks" ili ACAB. I jedino što dotični može jest da me poljubi u moje sjajno bijelo dupe. To se zove depersonalizirana uvreda, upućena instituciji (a i 'Moderacija' je nekakva forumska institucija) i nije kažnjiva, slično kao kad bi ironside vikao "Dole Vlada!" ili ministar taj i taj je pizda, jer dotični ministar ovaploćuje Vladu. Kad bih prišao policajcu i rekao mu "Ivankoviću, br 12345, vi ste djubre", odmah bih dobio prekršajnu prijavu, a u finim demokracijama tipa Rusije ili Kine (da ne spominjem one još ljepše, kao što su Kuba, NDR Koreja, Venezuela ili raznorazne afričke ljudožderske 'republike'), bio bih u najboljem slučaju odvućen u nekakav podrum gdje bi mi izbili bubrege. U krasnim demokracijama navedenim u zagradi, ostavili bi me da trunem u ćeliji "gdje akrape memla davi". Zato se Moderacija mora pridržavati načela da svatko, bez sankcioniranja, ima pravo reći što misli da ide toj 'Moderaciji', uključivo uvrede.

Baš tako; no, kako ja, a vjerujem ni ti ne živimo u USA, pretpostavljam da se definicija 'nedužnosti' drugačije poima u Americi nego u Europi. Ono što zabrinjava je što se ovaj odvratni incident desio u metropoli poput Minneapolisa, a ne u nekoj zabiti na krajnjem Jugu. U svakom slučaju, ovdje nitko nije nedužan, što tzv 'narod'TM, aka prostu rulju*, ništa ne abolira od vandalizma i pljačke, bili oni WS, BLM ili Antifa. Pozdrav. *Još kao klinac, gimnazijalac, ranih 70's nosio sam bedž: Odi Profanum Vulgus, iliti mrzim prostu svjetinu, a toga se držim i danas, pedeset godina kasnije.

Fair enough, ali... ne ubijaju crne delinkvente isključivo bijeli policajci, daleko od toga. Osim toga 99% ih se poubija (delinkvenata, ne policajaca) medju sobom, na ulici ili u zatvoru. Nije mi nikako draga ova lijeva retorika, ali to nije kažnjivo, čak ni po forumskim regulama.

Kad će početi rušiti spomenike crnim suprematistima, nije da ih nema (Malcolm X, Elija Muhammad, Crne pantere). Osim toga, miješanje grada (Nashville TN) i savezne države (Alabama), me podsjeća na ikonički album Leta 3 "Bombardiranje Srbije i Čačka", jedino što je ovo potonje bilo vrlo duhovito, a tvoj post odiše slabom kulturom i neduhovitošću.

A što je 'Moderacija' faraon egipatski, pa ne može otrpjeti uvredu? Ili je sastavljena od samih nježnih dušica, koje se raspekmeze kad ih netko krivo pogleda. Pa ta ekipa bi trebala biti sastavljena od samih diehards imunih na uvrede, a ne nekakvih crybabies.

Poenta je bila da je privatna imovina čak iznad ljudskog života, što zna svatko tko je radio u nekoj formi represivnog aparata. Citat o jetri, bobu i Chiantiju je bio namijenjen filmofilima.

Da netko nasrne na moje privatno vlasništvo, ne da bih ga isjekao mačetom, već bih mu iščupao jetru i pojeo je s nešto mladog boba i čašom finog Chiantija.

Dobro, hvala.

To je istina, no ovo s drvetom me malo zbunjuje.

Zapravo, ne znam baš da li je takva situacija u cijeloj EU, čini mi se da se razne zemlje različito gombaju s pandemijom. Mislim da srednja Europa, Madjarska, Češka i Slovačka dobro rade. Recimo, Hrvatska me pozitivno iznenadila i javno zdravstvo (barem u ZG, teško u Splitu) funkcionira, tako da su zagrebačke klinike definitivno nadmašile većinu briselskih (Leuven je priča za sebe). Osim toga je HR zemlja s jednom od najboljih transplantacijskih medicina na svijetu (tu se takmiči sa Španjolskom, Belgijom i USA, s tim da je u Belgiji doniranje obavezno, ako želiš i sam biti primatelj organa, zlu ne trebalo). Ono što me užasnulo, to je sudbina mojih izuzetno dobrih prijatelja u Londonu. Oboje doktori znanosti (muž je i uspješan poduzetnik), s dvoje male djece. Oboje su oboljeli od Covida, s tim da je on gotovo oslijepio, zapravo, vid mu se neće nikad vratiti na staro. Kako su bake i djedovi na drugom kraju kontinenta, uz zabranu putovanja nisu mogli preuzeti skrb za unučad dok se roditelji bore za život u londonskim bolnicama, pa je o djeci preuzela brigu socijalna služba. Dvoje vrhunskih intelektualaca, uspješnih ljudi... Toliko o UK NHS, kojem su ispjevali himnu za otvaranje londonske Olimpijade 2012.

@Div

Rekao sam da neću pisati na pandemiji i ekonomiji, jer se u medicinu i gospodarstvo ne razumijem. Medjutim, zaintrigirao me tvoj tekst (ne znam točno gdje si ga postala), o stanju u švedskom javnom zdravstvu. Rekoh, pa porekoh. Belgija, koja se, kao ponosi državnim javnim zdravstvom, doduše imam i neugodnih iskustava s istim, se pokazala kao čudovište. Svjetski šampion po broju umrlih. Susjeda, liječnica, koja radi u bolnici sa 350 kreveta, je jedini doktor uz nekoliko stažista i tehničkog osoblja. Pacijenti kašlju i pljuju uokolo, navodno se pljuvačka cijedi s plafona. Nisam vidio dva čovjeka s maskom, svi puše kao sumanuti, u HR je uvedena zabrana rada vikendom, u BXL-u night shopovi rade kao ludi.

Doista!

Kad smo već kod pangolina...

Kao što su obesmrćeni u legendarnom Tarantinovom (po meni, njegovom najboljem) filmu Jackie Brown, dame i gospodo: The Delfonics

Nay! of course. Pangolina prepuštam Kronosu, a što se leteće lisice tiče, nikad se nisam imao čast susresti s istom, no se sjećam kad smo pred pedesetak godina u staroj kući u Splitu uhvatili našeg običnog, domaćeg šišmiša, pa ga onako raširili (jadno stvorenje je drhtalo od straha), gledaš ga - mali čovjek, samo što ima krila. Simpatična i silno korisna beštija; odmah je pušten da ponovo leti uokolo. Ne bih mu nikad naudio. Što se tvojih dijeta tiče, mislim da prehrana zasnovana samo na jednoj namirnici ne vodi ničemu dobrom. Smanji unos kalorija i nastavi s fizičkim aktivnostima i eto ti najbolje redukcijske dijete*. Uzgred, slatki krumpir nema veze s 'našim' krumpirom: batat, ili kako ga gringos zovu - yam, je srodnik slaka ili ladoleža, onih lijepih cvijetića što pužu uz ograde, a sorte Pearly Gates i Morning Glory su posebno omiljene među ljubiteljima kojekakvih gljiva, kaktusa i lizačima žaba, rekreativno, dakako. Batate su u Hrvatskoj pred par godina postale silno popularne i prijete preoteti primat kiwiju, koji je krajem osamdesetih praktički istrijebio vinovu lozu na otocima. * Bob umjesto graha?

Veljko Barbieri: Posljednje gozbe nesretnoga Françoisa Vatela Tko je bio tajanstveni François Vatel*, podrijetlom iz Švicarske, rođen u Parizu 1635. kao Fritz Karl Vatel u siromašnoj izbjegličkoj obitelji. Budući da suvremeni udžbenici i enciklopedije o njemu donose vrlo kratke i uopćene bilješke poput one da je nakon pariškog školovanja prvo služio prebogatom financijeru Fouquetu, a kad je ovaj pao u nemilost na dvoru, Vatel postaje Maitre d’hotel, glavni majordom princa Condéa u raskošnom dvorcu Chantilly. Tamo je više od desetljeća za svog princa i njegove visoke uzvanike priređivao čudesne gozbe, sastavljene od nizova iznenađujućih jela koja su kulinarskom tehnikom već odstupala od srednjovjekovnih i humanističkih pjatanci, najčešće od obojanih i pozlaćenih pečenki i sve se više okretala hrani kao osnovnom cilju i izvorištu kuharskog nadahnuća. Pa ipak, još uvijek je tijek takvih svečanosti bio određen strogim, rekli bismo u baroku još strožim dramaturškim pravilima, koja su Vatelu služila kao scenaristički i scenski okvir za njegove raskošne i maštovite gastronomske i alegorijske zamisli. Takve njegove svetkovine ubrzo su preskočile tvrde zidove i ograde Chantillyja. Louis XIV., i sam veliki i profinjeni bonkulović, odlučio je zbog njih prihvatiti poziv već starog princa Condéa, nekadašnjeg ljutog neprijatelja kraljevske Burbonske kuće, i posjetiti ga u njegovu dvorcu. U izvrsnom filmu Rolanda Joffea “Vatel”, u znalačkim rekonstrukcijama baroka i francuskog apsolutizma, arhitekture, scenografije i kostima, u osvit novog rata između Francuske i Nizozemske zbog kojeg princ Condé želi opet zadobiti kraljevu naklonost i vratiti zapovjedništvo nad vojskom, ključnu ulogu u tom zavodljivom, ali opasnom pothvatu, igra upravo Maitre d’hotel – François Vatel. U zapletu prepunom intriga, strasti, emocija i obračuna, u sjeni vrlo vjerodostojno prikazane kuhinje burbonske apsolutističke epohe, razočaran i napušten, donekle i profesionalno skrhan, budući da je zbog nestašice ribe naslućivao krah svoje velike trodnevne gozbe za Louisa XIV. o kojoj je navodno ovisila budućnost Francuske, Vatel je izvršio samoubojstvo. Ubio se vlastitim mačem, u bolnim snoviđenjima sazdanim od čuda kulisa i kipova od svile, vatre, vode, tijesta, perja, voska, leda, šećera, cvijeća, marcipana, jestvina i voća, u kojima je sagorjela njegova osamljena, ali silno osjetljiva i nadahnuta duša. Začudo, ni stvarni životopis ovog velikog kuhara i meštra baroknih ceremonija vezanih uz hranu ne odstupa mnogo od Joffeova filma, tako da fikcionalni scenaristički elementi samo naglašavaju istinsku i iskrenu nadarenost i razočaranje samotnjaka i umjetnika koji je možda bio, iako u sjeni mnogih razvikanih i poznatijih majordoma i onodobnih kuhara, najtalentiraniji izdanak epohe koja je u prizorima gozbe i stola zamijenila renesansnu opčinjenost antičkim mitovima i božanstvima i gozbu pretvorila u oblaporni igrokaz jasne alegorijske poruke. S već tradicionalnim vladarom u središtu, kakav se za stolom pojavljuje još od karolinških vremena, sada predstavljenim kao vječno nepobjedivo sunce, Dioklecijanov Sol Invictus, alegorizirano utjelovljenje svih vrlina i kojemu kao takvom pripada i takva hrana. Istini za volju i dalje umotanoj u kićene košarice, zdjele, pladnjeve, lonce i tanjure od zlata, srebra, porculana, šećera i tijesta, ali sada skuhanoj i pripremljenoj tako da sama hrana može biti predvodni i glavni materijalni dio svečanosti u kojoj nas rafinirani i odmjereni okusi i mirisi jela, u svom alegoriziranom kostimu, vode kroz užitak prema prijestolju baroknog znanja i neprikrivenog hedonizma. A na njemu je također sjedio kralj za sve vrijeme burbonske vladavine duge gotovo dva stoljeća, s najsjajnijim razdobljem Louisa XIV., onog kralja Sunca koji je u početku svoje vladavine propisao strahovito zamršen dvorski protokol kojeg su se pridržavali svi koji su na bilo koji način bili upleteni u kraljevo blagovanje. Pet tisuća ljudi svakodnevno se gostilo u Versaillesu, a samo za kralja i kraljicu brinulo je petnaestak visokih dvorskih i kuhinjskih časnika koji su nadgledali pripremanje desetina jela, serviranje u stotinama posuda od najplemenitijih kovina koje su potom po strogom, gotovo geometrijskom rasporedu bile slagane na suverenov golemi blagovaonik. Ako su one zamijenile renesansne kipove i antička božanstva, a uživanje u profinjenoj hrani, u dosluhu sa strogim bon-tonom i protokolom preuzelo središnju ulogu, uz stotine pehara i boca tek odnjegovanog šampanjca, ali i silno cijenjenih vina iz Bourgogne, gastronomski dramolet se preselio u interijer blagovaonice, uokviren bogatom scenografijom sred koje se odvijao živi igrokaz pun značenja i poruka koje su pratile svaki kraljev mig i zalogaj. U posebnim prilikama, poput one između 10. i 13. travnja 1671. kad je Louis XIV. došao u goste princu Condéu, gozbene svečanosti poprimale bi oblik umjetničkog i državničkog čina u kojem je svakome bila određena uloga i shodno zaslugama u svečanosti i nikad unaprijed određena osobna čast i promaknuće. Ovaj jelovnik od jabuka tako dragih našem Vatelu, pokloniku kandiranog voća, posvećen je najnesretnijem sudioniku te povijesne svečanosti. Iako je kralj bio zadovoljan, Vatelu se činilo da mu sudbina poput šećera, brašna ili soli, kao tri bijele smrti, klizi među prstima. Prvog dana u lovu nagrnulo je nepredviđeno mnoštvo gostiju pa je utuvio da će nedostajati mesa. Drugog dana, kiša je upropastila vatromet za večerom i Vatel je već bio na rubu očajanja. No, kad je trećeg dana zbog nevremena stigao tek manji dio od naručene količine ribe, kako je zapisala nekoliko dana poslije u pismu prijateljici dvorska dama Mme de Sevigne, gospodin Maitre d’hotel zabio si je mač kroz vrat, u srce i želudac. Umro je u silnim mukama i silnom razočaranju, dok su u posljednji čas pristigla kola pretrpana novom ribom tutnjala kroz kuhinje Chantillyja. Vatelove punjene jabuke Skuhano pileće meso odvojite od kože, tetiva i kostiju, pa ga sitno nasjeckajte s dimljenom pancetom. Smjesu vežite krušnim mrvicama i ribanim sirom, pa njome punite jabuke kojima ste izdubili sredinu. Na vrh svake jabuke stavite po jedan klinčić i maslinu, pa pecite u pećnici na maslacu, podlijevajući prošekom. Piletina s restanim jabukama Na nauljenu posudu za pečenje položite komade piletine, jabuke, krumpire i kapulu narezane na kriške pa pecite u pećnici dok ne dobiju koricu. Tada zalijte bijelim vinom i ubacite žličicu mljevenog cimeta, nekoliko listova kadulje, posolite i popaprite. Pokrijte aluminijskom folijom, neko vrijeme, dok sve ne omekša, a onda izvadite krumpir, jabuke, kapulu i začine pa protisnite u krupni pire. Vratite u posudu i pecite otvoreno dok sve ne uhvati koricu. Smotuljci od teletine s jabukama Protucite tanke teleće odreske pa na svaki stavite fetu pršuta i jabuke s grančicom ružmarina. Smotajte odreske pa ih pecite u teškoj posudi podlijevajući bijelim vinom zajedno s jabukama odrezanim na kocke. Kad sa svih strana jelo uhvati koricu, posolite, popaprite, pospite mljevenim cimetom i podlijte sokom od jednog limuna pa pirjajte pokriveno dok ne omekša. ................................................................................................ * François Vatel (1631 - 1671): Rodjen u Švicarskoj, zahvaljujući svom talentu i radnoj etici postao je majordomom Nicolasu Fouquetu, ministru financija Kralja sunca, Louisa XIV i generalu Louisu II, princu od Bourbon-Condé, vojvodi od Enghiena. ** Louis II de Bourbon-Condé (1621 - 1686): francuski vojskovodja, plemić i mecena, najpoznatiji iz Condé ogranka kraljevske loze Bourbona, poznat još i kao le Grand Condé. Veliki strateg, čuven po tome da je u Tridesetgodišnjem ratu izvojevao neke od najznačajnijih pobjeda, bio je pokroviteljem i zaštitnikom nesretnog Vatela. Morao sam intervenirati u Barbierijev autorski tekst, uglavnom što se tiče francuske ortografije ili očitih tipfelera tipa Louis IV, umjesto, kako treba stajati Louis XIV. U sam tekst, čak i što se tiče faktografije, nisam dirao, tako da sam ostavio članak kakav jest. Moje komentare smatrajte dopunom, a ne ispravkom izvornog teksta.

To je u potpunosti točno. Jednako tako je točno da pripravljanje kukaca, škorpiona, kojekakvih gmizavaca, također potpada pod tu kategoriju, pa se svejedno grozim toga. Dakle, pridržavam pravo da se jednako grozim slastica i kolača, uz par časnih iznimaka. Već sam pisao kako čokoladu u kuhinji koristim isključivo kao sastojak nekih umaka za mesna jela. Naravno, ne priznajem čokolade s manje od 80% (najčešće rabim one od 90% ili 95%) udjela kakao maslaca, naravno sa što manje ili uopće bez šećera. Proizvodjače mliječne čokolade bih kazneno gonio.

Tu nije riječ o samokontroli; jednostavno me nervira čitati postove sa slatkišima, jer ne podnosim slatko. Nikad nisam volio slatkiše, čak ni kao klinac.

Tempura od tri vrste gljiva: 15 dag šampinjona 15 dag bukovača 15 dag shiitake 0.4 l suncokretovog ulja 4 velike žlice bijelog brašna 2 velike žlice gustina (škrobnog brašna) čajna žličica mljevene kurkume (turmeric) ledeno hladna voda ..................................................................... vodu staviti u led, dok se ne uhvati korica na vrhu gljive očistiti kratkim nožem za povrće, nipošto ne prati šampinjone i shiitake narezati na kriške cca 0.8 cm široke, a bukovačama odvojiti stapke od klobuka u posudi s hladnom vodom pjenjačom zamiješati brašno i gustin, dodati malo soli i žličicu kurkume, da smjesa bude gustoće kao za palačinke (mrvicu gušća) potopiti prvu turu gljiva u tempura smjesu ulje zagrijati u loncu da bude jako vruće, pa dodavati gljive (treba paziti da se dodaje taman toliko gljiva da se ulje ne ohladi) i pržiti gljive odlagati na tanjur/posudu obložen kuhinjskim papirom da opije višak ulja Servirati pokapano limunovim sokom, uz zelenu salatu. Za tri osobe. P.S. Najbolje je ako se dokopate tzv 'zlatnih bukovača', a.k.a. šumskih oštriga. P.P.S. Do daljnjeg bojkotiram temu 'Kulinarstvo' sve dok se bude pisalo o kolačima i slatkišima uopće. 🤪