ironside

Vrlo biased tekst, ali što očekivati od autora. Duboko vjerujem u globalnu superiornost Zapadne civilizacije i njenih kultura, prvenstveno europske. Azijska literatura*, arhitektura**, medicina, ekonomija, filozofija i, općenito, način života me uopće ne zanimaju, kao ni ostale kulture, na koje Europa nije ostavila trajan i vidljiv pečat. Još ovo vrijeme koje mi je ostalo, želim uživati u Europi, svjetioniku svega što je dobro i plemenito. Ništa izvan Europe me ne zanima, čak niti kao informacija. *Haruki Murakami, Endo Shusaku, pa čak donekle i Mishima su čista europska tradicija i utjecaj **Kenzo Tange, Shigeru Ban, Fumihiko Maki, Toyo Ito, Tadao Ando..., svi oni puno više duguju Bauhausu i slijednim europskim pravcima, nego nekakvoj japanskoj tradiciji. Govoreći o arhitekturi, jedino što u Kini vrijedi stvorili su europski arhitekti; od šangajskog Bunda pa do novijih ostvarenja, poput radova shenzhenskog biroa O-office, koji se naslanja na najbolju tradiciju Mies Van der Rohea. Većina kineskih gradova upropaštena je 200 metarskim svjetlećim pagodama, vrhuncem kitscha, na koji, avaj, pristaju i mnogi europski i američki arhitekti.

@Honey Badger Pretpostavljam da su tvoje teglice već posjetile male vjeverice, puževi i bebe lisice. Kad vidiš malog dječačića okrugle glavice kako se mota oko tvojih saksija, to je vjerojatno sin poljskog plumbera s Kilburna. Moj savjet: nabavi lijepu veliku mačku. To je pravi lijek za sve koji tebe i tvoje biljke uznemiravaju i ugrožavaju. Samo da ne bi bilo kao u slučaju moje mačke, koja je požderala sve moje začinsko bilje, uključujući i sadnice papričica. Jede sve, kao Marabunta.

Maksimalni broj Michelinovih zvjezdica (bolje reći rozeta) je 3.

Nisam mislio na sam tekst, nego na tvoj post. Bravo.

@Vjekoslav Ovaj tvoj tekst sam pročitao, pa iznova, a onda ga arhivirao za nova čitanja. Puno hvala.

Zagreb, Kazališni trg, Sv. Juraj ubija zmaja. Autor: Anton Dominik Ritter von Fernkorn, 1867. Fernkorn se smatra jednim od najboljih skulptora vezanih uz konje.

Sic transit gloria mundi. Doduše, moja prvorodjena i ja znali smo zastati na farmer's marketu četvrtkom, pa uzeti belons, escargots ili cuisse de grenouille. Nakon što me kćer uputila na pravi put (I was blind and now I see) i upoznala s patnjom koje žabice, ta izumiruća vrsta, mora proći do naših izbirljivih želudaca, doživotno sam odustao od žabljih bataka. Kako je @Vjekoslav napisao, žabice su zabranjene za izlov i prodaju, pa sam ih, svejedno pred 3 mjeseca vidio na tržnici Dolac, doduše smrznute, iz uvoza. I gave them a wide berth. No, time se opet izmičemo od interrega prema gastronomiji, što je moj problem*. Dobar site, već sam ga bio postao ljubiteljima na starom forumu: Jestivo cvijeće, uživajte. *Očito, kad se prihvatim neke teme, uvijek odlutam prema gastronomiji; E.M. Forster pišući u A Passage to India o pjesničkim porivima Dr Aziza, navodi: "Oćut pera pod njegovim prstima odmah stvori bulbule"...

@Div Nego, jeli nešto od toga cvijeća jestivo? Znaš ono: Biodynamic edible flowers.

Peter Mayle: Chasing Cezanne (1997) Podrijetlo Lucas-Carton vuče još iz osamnaestog stoljeća, kada je odvažni Englez Robert Lucas otvorio svoju Taverne Anglaise kako bi gastronomski uskraćenim Parižanima pružio hladno meso i zaparene pudinge. Ova bezizgledna sprega pronašla je u lokalnih sladokusaca blagonaklonost i to toliko da su se Lucasovo ime i ugled zadržali još dugo nakon njegove smrti. Kada je 130 godina kasnije restoran promijenio ruke, novi vlasnik preimenovao ga je u Taverne Lucas. Dobra vremena su se nastavila, lokalu je na početku stoljeća pruženo Art Nouveau zatezanje lica, a 1925. preuzeo ga je opet novi vlasnik, Francis Carton. Unutrašnjost se vjerojatno danas vrlo malo razlikuje od one prije više od devedeset godina: javor, platana i bronca u čudesno lepršavim oblicima, zrcala i ukrasne izrezbarene drvene obloge, slapovi svježeg cvijeća, mrmor glasova koji dopire iza velikih jelovnika krem boje, opće luxe et volupté ozračje. Cyrus protrlja ruke, udahne duboko i s užitkom, kao da udiše dašak naročito bogata kisika. "Osjećam da bih trebao nositi frak i cilindar", reče on obazrevši se po dvorani. "Vidite li ovdje našeg čovjeka?" Većinu stolova zauzele su skladne, pristojno odjevene skupine poslovnih ljudi, ne blještav ali bitan stup svakog skupog restorana. U skupinama tamnih odijela isticalo se nekoliko žena, neke od njih su nosile izražajan nakit i šminku koja se s njim slagala, druge su bile u fino krojenim odorama koje su ih označavale kao novakinje međunarodne vojske korporacijskih uprava. A na stolici u kutu u dnu dvorane, uronjena u jelovnik sjedila je usamljena spodoba čiji se nepočešljani zatiljak zrcalio u zidnom ogledalu. Šef sale povede ih do tog stola i Franzen podigne pogled preko ruba svojih naočala za čitanje, njegove oble plave oči upiju Andrea i Cyrusa i rašire se spazivši Lucy. Ustane uz ponešto teškoća i nagne se nad stol dok je naizmjence svakom od njih pružao svoju mesnatu šapu. Bijaše krupan, pravi medvjed od čovjeka, kojeg je čak nezgrapnijim činilo odijelo od smeđeg kord-samta koji se činio dovoljno debelim da zaustavi i metke. Kockastoj košulji, s otkopčanim gornjim pucetom, izgužvani je privid službenosti pružala kravata od žute vune. Glava mu bijaše velika, prekrivena čupavom aureolom sjedocrne kose koja je stršala na sve strane iznad visokog čela, dugog, ravnog nosa i pomno podšišanih brkova. Kad je progovorio, učinio je to na gotovo odveć savršenom engleskom koji Nizozemci čini se nauče još u dječjem vrtiću. ... Poslužitelj koji je pokraj stola namještao držač za vjedro s ledom stane izvlačiti mokru bocu sve dok se ne ukaže naljepnica. Franzen okrene glavu kako bi u nju povirio, potom klimne, pa se osmjehne Cyrusu. "Kućni šampanjac", reče. "Uvjeren sam da ćete pristati. Jako je dobar." U stanci koja je uslijedila nakon zvuka vađenja čepa ne glasnijeg od nagla izdisaja, uslijedi šapat mjehurića koji se stanu dizati u čašama. ... Cyrus pogleda oko stola i podigne čašu. "Živjela umjetnost" reče. "Živio posao", reče Franzen. "Ali ne na prazan želudac, ha?" Lucy i Andre, čija su se koljena pod stolom dodirivala, puste dvojicu starijih muškaraca da nastave jedan drugome nabacivati uljudnosti, a oni podijele jelovnik: Andre mrmljajući prijevode jela, Lucy kao slika ushićene pozornosti. Promatrač bi pomislio da raspravljaju o vjenčanju. U biti, Andre je davao sve od sebe da objasni bigorneaux. "To su ogrci, Lulu. Znaš - ogrci. Iz mora." "Kao riba? Kao rak?" "Ne baš, ne. Više kao puž." Nehotičan drhtaj. "A što kažeš na ris de veau?" "Izvrsno, ali sumnjam da o tom želiš slušati." "Toliko je loše?" "Toliko je loše." "Dobro. Osjećam da me ide sreća. Hajde da uzmemo cuisses de grenouille." "Dražesno. Poput najmekše piletine." "Ali nije piletina?" "Ne. Žablji krakovi." "Oh." Franzen spusti svoj jelovnik kako bi pogledao Lucy. "Ako bih ja mogao predložiti", reče. "Ima jedno jelo koje ne možete pronaći nigdje drugdje u Francuskoj, a možda ni na svijetu: Canard Apicius. Naputak potječe još od Rimljana, prije dvije tisuće godina." On zastane kako bi otpio malo šampanjca.. "To je patka, ali patka kao nijedna druga, patka pečena u medu i začinima, patka u ekstazi. Tu ćete patku pamtiti ostatak svog života." On podiže ruku do usana, načini od vrhova prstiju buket i glasno ih poljubi. "O toj ćete patki pričati svojim unucima." Lucy se osmjehne trima licima okrenutim prema njoj. "Znate što?" upita. "Mislim da ću uzeti patku." U trenutku kad je poslužitelj došao preuzeti narudžbu, Franzen već bijaše preuzeo odgovornost za orkestraciju jela svih zajedno, zadatak koji je on obavio s izuzetnim zanosom i mnogo znanja. Kao i on, i konobar i poslužitelj vina satnu usklađivati naputke s berbama, pa njihov stol postane najživlji u restoranu, činjenica koju Andre istakne Franzenu kad naručivanje napokon bijaše obavljeno. "To je vrlo jednostavno", reče Nizozemac. "Većina ljudi u restorane poput ovog dolazi iz krivog razloga. Dolaze ostaviti dojam, pokazati kako si mogu priuštiti da za večeru potroše nekoliko tisuća franaka. I, zato što je njima novac svetinja, ponašaju se kao da su u crkvi." On skupi ruke i pogleda prema stropu poput drevna kerubina. "Nema smijeha, nema previše vina, ne postoji gušt. A za konobara, za poslužitelja vina, to nije zabavno. Znate? Gdje je zadovoljstvo u služenju jela i vina ljudima koje više zanima cijena nego okus? Bah!" On isprazni svoju čašu i namigne poslužitelju da mu donese još. "Ali mi, mi smo drukčiji. Ovdje smo da jedemo, pijemo, uživamo. Mi smo zanesenjaci. Mi vjerujemo u joie de manger, mi smo kuharova publika. Već smo im simpatični. Do kraja večere častit će nas pićima." ... Prije negoli je Cyrus imao priliku odgovoriti, stiže poslužitelj da se pozabavi pitanjem deserta, pa je Franzenu u trenu bila odvraćena pozornost. "Prijeđite na kraj jelovnika", reče on. "Tu ima nešto što morate kušati." Dok su ostali slijedili njegove upute, Franzen je nastavljao: "Tradicionalno se uzima sir s vinom, no pogledajte ovo - camembert s kalvadosom, epoisses s Marc de Bourgougneom, Vieux Brebis s manzanillom. Kombinacije su veličanstvene. Kakva mašta! Kakvo istraživanje!" Odmahujući glavom Franzen nastavi zagledavati u popis od skoro trideset različitih sireva, svaki s posebno odabranom tekućom pratnjom. Prošlo je neko vrijeme prije nego je predao jelovnik i vratio se Cézanneu.

Ja sam žablje batke zadnji put uživao pred 30 godina u zagrebačkom Klubu književnika*, neposredno prije rata. Prije nekoliko godina mi je prijestolonasljednica opisala kako žive žabice gule, pri čemu te životinjice strašno pate, odonda ih ne jedem. Nekad ih je bilo kupiti na Dolcu (> Vlak u snijegu), a prije ove pošasti, negdje u 10. mjesecu sam ih vidio smrznute, mislim uvoz iz Canade. Još uvijek se držim puževa, ogrca et al. Puževi pirjani u kokosovom mlijeku i začinima su fantastični. *Kao i u BG, dobro se jelo upravo u tim klubovima književnika.

@ obojica: Ne znam kakvu to vi (a ni vi niste baš u cvijetu mladosti) imate prljavu maštu. Gospodjica (u to vrijeme) Staller je posjetila svoje zagrebačke partijske kolege u predvečerje prvih slobodnih i demokratskih izbora. Spojila je ugodno s korisnim i usput održala koncert. Pokazala se kao prijatna i fina osoba, vrlo pametna. Mojoj Prvoj dami uopće nije smetalo kratko druženje s istom. No, dosta poznatih i slavnih, povratak na kulinarstvo. ....................................................................................... U ovim tužnim vremenima moramo se vraćati korijenima: danas Székely (segedinski) Gulyás, kako sam ga naučio spremati; recepti variraju, recimo, ja dodajem dosta povrća (celer i šangarepu, koji put i crnu rotkvu), a izostavim kiselo vrhnje. U današnji nije išla svinjska mast, jer iste trenutno nema u obližnjoj trgovini. 30 dag krte svinjetine 30 dag junetine od buta 30 dag kiselog kupusa, opranog 2 velika luka 2 češnja bijelog luka povrće: 2 velike mrkve, celer, 2 paradajza, peršin za posipanje, 4 krumpira, oguljena narezana na 1/4 2 velike žlice slatke mljevene crvene paprike ulje 2 lovorova lista 5-6 zrna crnog papra i pimenta (najgvirca) sol, mljeveni crni papar, po ukusu Work in progress Ovo je postmoderna varijanta, fali još suhog mesa, ali takva su vremena.

Imas ogromno znanje iz svih edicija OK i Hello od prvih izdanja, kao i Celebrity News i Zoo magazina. 🤪* Uzgred, Tricycle Theatre & Cinema se od skora zove Kiln** Kathy Burke je glumčina, iako sam ju gledao samo na velikom platnu i TV, dok je navodno na "daskama koje život znače" vrhunska. Nažalost, slabo naletim na velike i slavne; u ex-Yu sam se susreo s Martinom Sagnerom - Dudekom, Damirom Mejovšekom - Šećerkom, Ljubom Tadićem i Ljubišom Samardžićem - Smokijem (to name a few), ali sam poznavao manje više sve lokalne rock zvijezde osamdesetih, + neke stranjske, poput Alvina Leeja ili Johna Mayalla koje sam osobno upoznao i s nekima čak i zaružio. Od kilburnških zvijezda, zaboravio sam navesti i Lily Allen. Političku estradu sam upoznao krajem osamdesetih ali to ne računam u celebrities. U BXL-u sam vidio Javiera Solanu dok džogira kroz šumu, prije toga Richarda Nixona i druga Tita u ZG. Prave slavne, poput Marca Pierre Whitea, Gordona Ramseya, Jamieja Olivera ili Hestona Blumenthala, da ne spominjem pok. Joëla Robuchona ili Pierrea Wynantsa, Ferrana Adrià-u te Martína Berasategui nikad nisam, niti ću ikad upoznati; *tek da vidiš POP Magazine **što je to s Englezima da svemu daju imena po pećima - Sheffield Snooker Arena je talionica, Tricycle Theatre je postao keramičarska peć. Valjda je to neki žal za ostacima industrijske revolucije. P.S. zaboravio sam i svojedobnu (predratnu) svoju Parteigenossin Ilonu Staller

Norman Davies: Europe Brie Vraćajući se sa pohoda protiv Lombarđana 774., Karlo Veliki je zastao na ravnici Brie (Plateau de Brie), u blizini samostana Meaux. Monasi su ga pogostili posnim pladnjem sira. Inzistirali su da ga pojede cijelog, bez da ukloni koru. Oduševljen, Karlo je odmah naložio da mu se svake godine u Aachen dopreme dva koluta Brija. Karlov tajnik, Einhard, prisjeća se sličnog incidenta četiri godine kasnije, tijekom saracenskih ratova. Zastavši u kotaru Rouergue, na jugu današnje Francuske, Kralj se odmah zaljubio u lokalni plavi sir od ovčjeg mlijeka, koji se od rimskih vremena pravio u vapnenačkim pećinama Roqueforta. Karlovim finim sirevima parirali su i vinski podrumi. Posjedovao je mnogo ouvrées, u burgundskim vinogradima u Aloxe-Corton, čiji se bijeli Grand Cru "koji je mirisao na cimet, a okusom davao na kremen" još uvijek prodaje kao CORTON-CHARLEMAGNE. Brie de Meaux, jedna je od petstotinjak zaštićenih vrsta sireva, koji datiraju iz ere rane samostanske zemljoradnje. Nakon razdoblja sirenja i vjetrenja, skuta se stavljala u plosnate slamnate kalupe i ostavljala da se ocijedi na kosim kamenim policama. Nakon 24 sata, sir se prebacuje u nove kalupe, soli i suši, često okreće i ostavlja da dozrije u podrumima 4 - 7 tjedana/sedmica. Konačni proizvod je 37 x 3.5 cm velik i teži 3 kg, a za njegovu proizvodnju je potrebno 23 litre punomasnog mlijeka, po mogućnosti normandijskih krava. Ima zlatno - roskastu koricu, čvrsto tijelo boje slame i sočnu, bjelokosnu âme, ili centar - doslovce "dušu". Treba ga jesti između dvije tanke šnite baguette. Stoljećima se Brie prevozio niz rijeku Marnu do Pariza, gdje su ga ulični prodavači vikali "Fromage de Brye". Bio je kraljevska poslastica Charlesu VIII i Henriju IV, no koštao je života Louisa XVI, kojeg su uhvatili u krčmi u Varennesu, dok je pokušavao pojesti svoju platu sira. Brie je postao međunarodno poznat za vrijeme Bečkog kongresa, kada ga je Metternich proglasio le prince des fromages - "jedinim princem koga Talleyrand nikada neće izdati". Zajednička poljoprivredna politika (CAP) EU gotovo pa ubija tradicionalnu seosku proizvodnju sira. 1985. je proizvedeno oko 6000 tona Brija s oznakom AOC (appellation d'origine contrôlée) uz 18000 tona jezivog industrijskog Brija. U kolovozu/augustu 1792., kad su ubijeni mnogi od monaha iz Meauške opatije, za vrijeme Terora, jedan od braće, Abbé Gobert, dokopao se Normandije na putu za Englesku. Zaustavio se dovoljno dugo u nekom selu pokraj Vimoutiersa [Orne], kako bi farmerovoj ženi pokazao što zna o umijeću pravljenja sira. Selo se zvalo Camembert.

Točno je da je Kate rodjena na Croydonu, ali je živjela na Kilburnu. Tako su u mojoj commune u BXL-u živjeli Van Gogh, Charles Baudelaire i - Karl Marx, iako su svi rodjeni u Belgijskom komšiluku; Vincent u Zundertu, na stone's throw do Antwerpena, Baudelaire u Parizu, a Mraks u starom rimskom Trieru, na granici s Luksemburgom, odakle je i krenuo njemački pohod na Belgiju 1914. Kako svi (osim banovanog komunista Jonnhyja C) znaju, otac naučnog socijalizma* je pokopan na Highgate Cemetery u, gdje drugdje - North London. Od celebrityja sam zaboravio ekscentričnu Caru Delevingne, koja je svoje gnijezdo svila upravo na Kilburn High Road. *Otac naučnog socijalizma je volio objedovati u La Maison du Cygne (koja je do pred par godina imala dvije Michelinove zvjezdice, pa je spala na jednu), a čiji apetit je financirao F. Engels. Mea culpa! moje fotke, po običaju ne najbolja kvaliteta...

Hvala, HB, ovo je zbilja evociralo sjećanja i izazvalo navalu emocija. Slike su prekrasne. BTW, Spotted Dog (est 1762) je trebao biti srušen u nekom od onih graditeljskih mahnitanja, koja su u Londonu tako česta, međutim... https://www.kilburntimes.co.uk/news/willesden-s-spotted-dog-pub-to-become-flats-1-772472 ...sačuvali su bar fasadu.

@zoran59 i @Kronostime kulinarsku literaturu sam zamislio da pronađete, pročitate i otipkate ono što mislite da je važno, a ne copy/paste linkove koje uopće nemam namjere otvoriti. Ako želite ovdje sudjelovati, na temi do koje mi je izuzetno stalo, izvolite pisati, a ne postavljati poveznice. Stalno sam pod Voltarenima, u bolovima, pa ipak stavim knjigu pred sebe i prepisujem, kucam, dodam komentar. Sve drugo svjedoči o lijenosti.

Znam, Kilburn je velika radnička multinacionalna četvrt s lijepim primjercima Art-deco arhitekture i svim velikanima koje si nabrojao, još George Orwell, Brian Eno i Zadie Smith (+ Kate Moss 🙃), na čemu skidam kapu. Willesden Green je beznačajan u usporedbi sa Kilburnom, ali imao je krasnu tube stanicu, čuveni pub Spotted Dog, najveću džamiju i sinagogu u NW i samo jedan (paki) dućan na potezu od bus stop-a do skretanja za Kilburn (Chichele Road). Osim Kinksa, još jedan beznačajni muzičar je pjevao o Willesdenu, izvjesni Joe Strummer.

Prije malo manje od mjesec dana u Krakówu je umro Krzysztof Penderecki, kompozitor kojeg sam izuzetno cijenio, upoznao ga* i danas ga često slušam. Svoj prvi nastup na (drugom) Biennalu je imao 1963, kad i John Cage, enfant terrible suvremene glazbe. Naime, prije početka Cageovog nastupa, začetnik i direktor MBZ-a Milko Kelemen je telefonski upozoren od partijskih kulturtregera kako će se prekinuti nastup bude li Cage izvodio budalaštine, tipa podvlačenja pod klavir i sl. Kelemen je prišao Cageu i to mu priopćio; naravno, Cage se za vrijeme izvedbe podvukao pod klavir, no koncert nije bio prekinut, osim što je Kelemen poslije dobio izvjesno šamponiranje. Na Muzičkom Biennalu Zagreb, neke od svojih praizvedbi (svi su redovito bili prisutni, mnogi više puta) imali su osim Pendereckog i Cagea još Igor Stravinsky, Mauricio Kagel, Witold Lutosławski, Olivier Messiaen i, moj omiljeni Karlheinz Stockhausen. MBZ je uvijek bio trn u oku partijskim konzervativcima, koji to nisu mogli razumjeti ni prihvatiti, a dodatno ih je jebalo što su umjetnici poput Murtića, Price ili Bakića bili u partizanima, + što se ne bi dobro gledalo da se po Zagrebu prekidaju koncerti ili zabranjuju izložbe etabliranih umjetnika. Da se razumijemo, ta zatucanost, to sljepilo i ludilo nije prestalo do danas (Tudjman nije priznavao nikakvu modernu, najdalje je dogurao s onom čuvenom Ming vazom u pozadini), tako da i danas mainstream populacije u HR vidi vrh likovnosti u Wiehlerovim goblenima, prezire modernu arhitekturu, a glazbeni ukus završava na operama 'Prodana nevjesta' i 'Nikola Šubić Zrinski'. *

Vaistinu, nije to valjda isti Poljak kod kojeg sam za Uskrs 1995 kupovao hren. Naime, dan prije sam na Portobellu kod Talijana kupio šunke, sir, rotkvice, jaja i ostale džidže-midže bez kojih, jel'te Uskrs ne bi ni postojao, ali zaboravio sam na kiseliše, te odmah u subotu navečer trk na Kilburn po kisele krastavce i hren. Interesantno, gdje god da sam pitao za hren čudili su se, kao da tražim plutonij, koltan ili neki drugi sličan freak of nature. Konačno, kod Poljaka kupim hren i kisele krastavce po mom ukusu (više volim sjevernjački pristup turšiji od juga/Balkana). Zato sam se u BXL-u naselio u sličnoj četvrti, gdje sastojke za svoju zastarjelu kuhinju iz doba Kaiser Franz Josefa kupujem po etničkom načelu (Turci, Bugari, Marokanci, Indijci, Poljaci, Mađari, Rumunji, Talijani, Irci...).

@MilošVB, @L' Imperatore & @alberto.ascari o najboljim komercijalnim pivama. Moja lojalnost je ovdje podijeljena izmedju čeških i belgijskih marki, konkretno Prazdroja i Duvela (Kozel vs Leffe (vražji InBev)), a samo pitanje je nepošteno, još izostavljajući Njemačku, Austriju, Balte i Italiju. Svojevremeno sam upravo u Italiji mogao birati izmedju birre Forst i birre Moretti (doduše danas dio one otrovne Heineken grupe), a danas imaju jednu od najživljih craft scena u Europi. Čak i lokalne močvare imaju fina komercijalna piva, a da ih nije kupio InBev i slični monstrumi.

Generalno, ne simpatiziram postove sa slatkišima, no ovog puta imaš + zbog nostalgije (i što si se sjetio cimeta). Naime, zadnji put sam sutlijaš jeo 1980 u Turskoj, za vrijeme državnog udara generala Kenana Evrena, kad su međugradski autobusi između 22 i 5 sati ujutro morali stati, već gdje bi se zatekli. Moj, na liniji Istanbul - Kayseri je zapeo na nekakvoj benzinskoj pumpi, a jedino toplo (sıcak mı, pitah) što su imali je bio sutlijaš. I to dobar, za divno čudo ne presladak (a Turci baš imaju sweet tooth), tako da je, onako topao, ne prevruć, lijepo legao na moj izmučeni želudac.

Sov 'Iv edit: sad će nas moderacija banovati, kao pred 5-6 godina na pokojnom forumu, kad smo Schrodinger, moja malenkost i još 2-3 forumaša komunicirali Klingonskim, pa smo se morali, nakon upozorenja zbog nedozvoljenih jezika, prebaciti na Cthulhu, kako jezik, tako i pismo.

To me opet vraća u ranu mladost, kad su me teta i tetak za ručak slali po pivo u pivnicu preko puta i dali bi mi (ne sjećam se točno koliko) koruna. Krune su bile solidne kovanice, teške, za razliku od onodobnih limenih istočnonjemačkih maraka ili forinti. Bio je to stari Karlin, radnička četvrt, prije sovjetske invazije. Tad sam, kao klinac, govorio sasvim pristojan Češki (iako me teta prekoravala da previše zapivam po moravsku - tetak je bio Moravac) i nitko se nije čudio da desetgodišnjak prelazi cestu s dvije tramvajske pruge držeći dvije krigle pive u rukama. Iz te pivnice znali smo naručiti i neko jelo, koje bi donijela kćer vlasnika, susjeda, ne znam više. Slijedeći put sam u Pragu bio 1970, znam da sam tad prvi put vidio Sovjete, na Hradčanyma, u ispeglanim uniformama, kako fotografiraju znamenitosti. Nisu mi se činili agresivnima, ali sam se sjetio tete koja mi je pričala što su radili samo dvije godine prije. Poslije sam se često vraćao u zlatni Prag, dok tetak nije umro, a s njim i sva moja češka loza. U to ime, dok mi je još zdravlje dopuštalo, popio bih Prazdroj, no, tempi passati! Užijte si vážený pane.

Alberto, živiš li pošteno od svoje graditeljske struke ili te plaća Zichovec? To je retoričko pitanje, bez namjere da uvrijedim pivovar, našu struku, a posebno tebe lično. Usput, kako dolaziš do piva, ako su pivarne zatvorene? Tesco? Btw krasna slika. Opet se usredotočujem na radnu površinu, istu imam u BXL-u.