ironside

Eto, ziv sam, nism se mogao javljati, proveo sam godinu i pol u Africi, dobar dio po bolnicama (ne afričkim, thank god). Poslat ću fotke, ako ima tko zainteresiran. Kenya, Tanzania i Botswana. Slonovi, žirafe, hijene i gepardi. Držao sam se podalje od lavova i leoparda. Kontinent je fascinantan, donio sam more začina iz Zanzibara. *Nije mi puno ostalo, ali dovoljno da podijelim s vama. Čujemo se. Edit: ne govorim o začinima, već o vremenu na svijetu; začine ne bih dijelio, a o životnom času ionako ne odlučujem ja.

Evo opet, nakon dugo vremena da dam znake života. Iako, strogo gledajući, ovo ne spada u literarna djela koja se bave kulinarskom umjetnošću - ovo je esencija kulinarstva pretočena u literaturu. Nabavljeno pred nekoliko dana. Iako nešto od toga imam i u e-formatu, ipak volim papir posebno ako je riječ o izvornim (ne prvim) izdanjima. Uz obaveznog Larousse gastronomique, Pellaprata etc, na red su došli Escoffier, Artusi i Elisabeth David. U pripremi za slijedeću narudžbu su Paul Bocuse i Joël Robuchon. To mi je valjda do kraja života jer je riječ o velikim, enciklopedijskim izdanjima od preko 1000 strana (samo sosevi kod Escoffiera zauzimaju preko 150 strana) koja su zaista bezvremenska. Poslano sa mog SM-A236B koristeći Tapatalk

Da, ali ovi medenjaci su "krivi" što toliko volimo naše kućne pantere, jer su se pred 11-12000 godina, kad je uspješno u Anatoliji i Levantu kultivirana pšenica, isti toliko proširili (nanoseći toliku štetu da je ljudima zaprijetila glad), da je konačno probijena barijera nepovjerenja izmedju ljudi i mačaka (stoga uzdizanje mačaka na pijedestal božanskih bića u Egiptu i današnja opsesivna ljubav Turaka krema kedi). To su bila područja najvećih žitnica staroga svijeta.

Bože, k'o babe ste, svi skupa. Na drugim temama se pojavljujete kao zrele, pametne i drage osobe, a ovdje dodjete nalik na babe narikače, da se ojadate i žalite jedni na druge, poput djece. Na pokojnom forumu, lišenom političke korektnosti, mogli smo se slobodno istresati jedni na druge. Ovo je sad nekakvo plakalište na kojem možemo izliti žuč koju nismo imali prilike izliti na "ozbiljnim" temama. Živjeli!

OK, let's give it another try. Prvi korak: paljenje woka Nakon kupnje novog woka potrebno je obaviti inicijaciju. Govorim o woku od kovanog željeza, ne o gusanim ili onim hipserskim s granitnim, dijamantnim i ne znam kakvim coatinzima. Paljenje woka je poželjno obaviti barem dan prije prve upotrebe, a izvodi se zbog skidanja (toksične) zaštite od rđe. Detaljno mogu objasniti cijelu proceduru, koja nije tako jednostavna, a sastoji se od pranja, paljenja na plinskom plameniku, ravnomjerno sa svih strana, hlađenju, ponovljanju procesa i konačno, premazivanjem tankim slojem ulja. Ključni su čulo vida i mirisa. Drugi korak: priprema namirnica Za ovaj Lo mein odabrao sam svinjetinu od buta, suhi lotosov korijen, suhe mu-err (crne) kineske gljive, mladi luk, bambusove mladice, tri polovice paprike (zelena, crvena i žuta), zelene mahune i izdanci zelene soje. Dok se meso toča u marinadi od dvije žlice sezamovog ulja, rižinog octa i soja sosa (uvijek preferiram Pearl River jer je to, izvorno šangajsko jelo dio kantonske kuhinje) narežem povrće koristeći svoju hongkošku sataricu (posljednji od moja 3 velika noža, uz KochMeister chefov nož i, naravno santoku) na zalogaje. Gljive i lotosov korijen se za to vrijeme namaču. Treći korak: prženje Vok dobro ugrijati i uliti veliku žlicu ulja (za to rabim ulje od kikirikija, može i suncokretovo, ali najboljim se pokazalo ulje od koštica grožđa), pa redom povrće i onda meso. Treba cijelo vrijeme baratati wokom i toje razlog zbog kojeg preferiram klasični wok od kovanog željeza, za razliku od gusanog; lakši je iako je zahtjevniji za manipulaciju i održavanje. Na kraju dodati kineske rezance (na jugu koriste one s jajima) podliti marinadom i, pred samo serviranje s još malo sezamovog ulja. Posljednji korak: prezentacija 乾杯

Ništa od toga. Ludostima ovog foruma nikad kraja (prije je bilo najnormalnije C/P fotku bez obzira na veličinu), sad na jedinoj temi koja mi je preostala ne mogu postati slike (vlastite) pripreme hrane. Što je slijedeće? Neće se moći na kulinarskoj literaturi postati tekst s više od xx alfanumerica?

Hvala Dive, već sam prije uploadao slike preko postimagesa, nekim forumašima se nije dalo ići na link, nekim je bilo prekomplicirano, a i ja volim da se u originalnom postu sve vidi. Nastojat ću po starom, ali će kolege gurmani morati ostati uskraćeni. Tnx again.

Krenuo sam pisati o lijepom novom iskustvu i dokumentirati ga svojim friškim fotografijama. Iako ni jedna ne prelazi 800 KB, editor mi ne dopušta upload. Ukoliko je to neka nova forumska politika, slušam i pokoravam se; ukoliko je uslov za pisanje o kuhinji, a da je fotka limitirana na veličinu poštanske marke, OK, ne može se, ne mora se...

Evo me opet na meni jednom od najdražih topica. Glatko je moglo ići i na "Šta čitate", ali ovo je ipak moja oblast. Michel Houellebecq: SÉROTONINE [2019] Tog prvog dana kolovoza promet je u Parizu bio protočan, čak sam pronašao parking u Aveniji de la Sœur-Rosalie, na nekoliko metara od hotela. Za razliku od glavnih prometnica (Avenija d'Italie, Avenija des Gobelins, bulevari Auguste-Blanqui i Vincent-Auriol...) koje, polazeći od Place d'Italie, odvode najveći dio prometa iz arondismana na pariškom jugoistoku, Avenija de la Sœur-Rosalie završavala je nakon pedeset metara u Ulici Abel-Hovelacque, i samoj od skromne važnosti. Čovjek bi pomislio da je status avenije dobila prevarom da nije bilo njene iznenađujuće, nepotrebne širine i razdjelnog pojasa s drvoredom između dvije, sada puste prometne trake, u nekom je smislu Avenija de la Sœur-Rosalie više sličila privatnoj aveniji, podsjećala je na one kvazi-avenije (Vélasquez, Van Dyck, Ruysdael) koje nalazimo oko Parka Monceau, sve u svemu imala je u sebi nešto raskošno, i taj dojam se još pojačao na ulazu hotel Mercure, čudno ustrojenom, s velikim trijemom koji se otvara na unutrašnje dvorište ukrašeno kipovima, uređenje koje bi se lakše zamislilo u prosječnom luksuznom hotelu. Bilo je sedam i pol i tri su kafića na Place d'Italie već bila otvorena: Café de France, Margeride (specijaliteti iz Cantala, ali bilo je malo prerano za specijalitete iz Cantala) i O'Jules, na uglu Ulice Bobillot. Odlučio sam se za potonji usprkos glupom imenu, jer su se vlasnici originalno domislili prevesti happy hours, koji su ovdje postali "sretni sati"; siguran sam da bi Alain Finkielkraut pozdravio moj izbor. Meni tog lokala odmah me oduševio, i štoviše natjerao me da preispitam negativan sud koji sam prethodno stvorio o njegovu imenu: upotreba imena Jules zapravo je omogućila razradu iznimno inovativnog sustava jelovnika, gdje je kreativnost naziva bila povezana sa suvislom kontekstualizacijom, kao što je pokazao već dio sa salatama, gdje su jedan uz drugoga bili "Jules na jugu" (salata, rajčice, jaje, kozice, riža, masline, inčuni, paprika) i "Jules u Norveškoj" (salata, rajčice, dimljeni losos, kozice, poširano jaje, tost). Što se mene tiče, bilo je jasno da ću uskoro (možda već u podne) pokleknuti pred čarima "Julesa na farmi" (salata, šunka, sir cantal, sotirani krumpir, orasi, tvrdo kuhano jaje) osim ako prije ne pokleknem pred "Pastirom Julesom" (salata, rajčice, topli kozji sir, med, pržena slanina). U principu se ponuđenim jelima živo fućkalo za nepotrebne rasprave, ocrtavala su miran suživot tradicionalne (gratinirana juha od luka, fileti haringe s mlakim krumpirom) i inovativne kuhinje with a twist (panirane kozice s umakom salsa verde, hamburger u crnom pecivu od sipe). Ista želja za spajanjem mogla se iščitati iz karte s koktelima koja je, osim klasičnih referenci, skrivala nekoliko istinskih kreacija poput "zelenog pakla" (malibu, votka, mlijeko, sok od ananasa, liker od mente), "zombija" (zlatni rum, liker od marelice, limunov sok, sok od ananasa, grenadine sirup) te iznenađujući, ali krajnje jednostavan "Bobillot Beach" (votka, sok od ananasa, sirup od jagode). Ukratko, imao sam osjećaj da ovdje na položaju neću provesti samo sretne sate, nego dane, tjedne ili čak godine. ... Houellebecqova proza je i ovaj put sjajna, brutalno iskrena, bolna i depresivna, ali ovaj mali pasus potvrđuje da Francuz, bez obzira na temu o kojoj govori ili piše, ne može izdržati da dio ne posveti mislima o hrani.

Da malo oživimo topic, na neuobičajen način. Postavljam live snimku umjesto originalnog, službenog clipa isključivo iz obzira prema kolegama forumašima iz prekomorskih kolonija (USA, Canada), kojima bi zbog pregledavanja istog prijetila kaznena prijava i stavljanje na kojekakve sumnjive liste. Originalni clip sadrži scene maloljetnice koja uzima novac od starijeg dečka, vraća se doma nakon neprospavane noći, te nakon sukoba s majkom uzima petogodišnju sestricu i nastavlja le boum po pariškim drag clubovima uz obilje whiskeya. Alizée je ovdje zvijezda, zašla je u najbolje godine, no uvrijeme istupa s čuvenim klipom bila je još sweet little sixteen. Ako me Kinik gleda iz neke daleke dimenzije sigurno me proklinje zbog 'francuskih fufica'. Alizée je Korzikanka, baš kao i Tino Rossi kojeg sam stavio na Italiji.

Nažalost, moje sudjelovanje na 'Najboljem pivu' (kao i na još mnogo topica) bit će ozbiljno reducirano zbog jednostavne činjenice da više nikad neću moći uživati u pivu, vinu, šampanjcu, kiselom kupusu, pršutu, šunki i (f)inim suhomesnatim proizvodima, ljutim papričicama i jakim začinima, te grapefruitu i - kavijaru. To ne znači da sam digao ruke od kuhanja s pivom ili vinom (šampanjcima), već da ne mogu iste konzumirati. Naravno da ću nastaviti pružati svoj skromni doprinos, ali odsada na malo drugačiji način. Hvala svima i carry on.

Živ sam & that's all that matters. Ne ćete me se riješiti.

Nakon svega, vrijeme je i za malo nježnosti.

@Kronostime I am the master of All Times @ironside Now I am become Death, the destroyer of worlds

@Vjekoslav Centurion @Slavisa iz Tavankuta Zvonko Bogdan