ironside

Rafale C nije pogodan za air policing u malim zemljama poput Hrvatske, jer kad se ta zvijer digne, a treba nekog ispratiti do recimo granice sa SRB ili do Dubrovnika, prije će biti nad Moldavijom ili Libanonom. Rafale M si Hrvatska može priuštiti jedino ako krene u izgradnju nosača aviona, što je prilično neizgledna opcija. Osim toga, Rafale zahtijeva golemu logistiku, satelite, tankanje u zraku, the works... Od Francuza (iako, ponavljam, Rafale je nice piece of ass), prije bih birao Mirage 2000-5 (varijantu N, namijenjenu za nuklearni taktički udar bih zasada izostavio iz planova). Baraci su najbolja opcija, kad bi mogli biti isporučeni sa izraelskim improvements. Tim više što HR ima solidnu vojno - sigurnosnu suradnju s Izraelom i ponuda je bila više nego povoljna, da ju USA nisu opstruirali. Hint: uzeti povoljno polovne F-16, pa pozvati Izraelce da na njih ugrade svu Barakovu skalameriju. 😛

@koca popovic "Zaboravih reci da su mnogo zanimljivi ovi tvoji recepti sa kiselim kupusom" Dakle, odlučio sam se i po ovim vrućinama za kiseli kupus. Interesantno je da su choucroute garnie i svadbarski kupus u suštini jako slična jela. U prvi nikad ne ide aleva (niti bilo kakva druga) paprika, ali ide bijelo vino ili, u rococo varijanti - šampanjac. S druge strane, svadbarski kupus se spravlja kao klasični složenac, dok je choucroute garnie više miš-maš., ali s najkvalitetnijim sastojcima. Čekao sam da mi prijestolonaslijednica odleti za BXL (ona ne voli kiseli kupus, pa ga skloni kad jede sarmu i pojede samo meso, dok ja počesto izostavim meso, a zadovoljim se zeljem) tako da sam se dao u potragu za ingredijentima. Hura! kupio sam na tržnici glavicu kiselog kupusa i 750 dag rezanog zelja te cijelu gamu mesa: bijelu krvavicu, sudžuk, krenviršle, slaninu, pancetu i suho meso (laks kare). Napravit ću nešto iz sfere fusion kuhinje, križanac izmedju choucroute garnie i svadbarskog kupusa. Začine imam, kupit ću flašicu Rieslinga i nastojat ću to fotodokumentirati. Kako moram čuvati drob za sutra, večera je dinja s pršutom.

Takodjer mislim da od novih F-16 Block 70/72 nema ništa; em druge zemlje imaju prioritet, em su preskupi. Rafale C je krasan avion (i vraški skup) samo, što će Hrvatskoj višenamjenski dvomotorac s naletom od skoro 4000 km? Za bombardiranje Mogadishua ili operacije u Čadu? Za air policing je Rafale praktički beskoristan. Najbolja i najpovoljnija opcija su izraelski F-16 Barak, samo što to treba politički mudrije odigrati nego zadnji put. BTW nije mi jasno zašto se usporedjuje bilo koja od mogućih HR akvizicija sa srpskim MIG-29; nije vrag da neko ozbiljno računa na nekakav budući sukob?

Iako pitanje nije upućeno meni, usudio bih se dati poneku sugestiju. Konjsko meso je notorno po tome što gotovo uopće nema masnoće, pa se to mora kompenzirati na druge načine: Postoje četiri glavna načina na koje se spravlja (i konzumira) kvalitetna konjetina. 1. Najstariji je onaj mongolski: da se konjski steak stavi ispod sedla, pa se jaši dok ne omekša, pa začini... 2. Talijanska kuhinja, u kojoj je konjetina jako prisutna i popularna nudi nekoliko paprikaša od konjetine, s ljutikama i paradajzom, dosta lovora i smrekovim bobama 3. Opet steak, ali na žaru 4. Meni najmiliji - Carpaccio od konjetine: 200 g konjskog buta, koji je 2 dana mariniran u senfu, luku i maslinovom ulju, jako tanko narezan 2 limuna, jedan za marinadu, drugi za dekoraciju i začinjanje, da se to divno jelo pokapa pred serviranje rukola 1 lijepi, naribani crni tartuf crni papar/biber i mali prstovet krupne morske soli Sve sirovo - gastronomski orgazam Na zagrebačkom Dolcu postoje dvije ili mislim tri mesnice koje prodaju konjsko meso. Čim se ovo ludilo s Coronom smiri, otići ću i kupiti si, ako ništa drugo - konjsku džigericu. .................................................................................................................. A tek pule iliti magaretina. Mljac!

Vratite onu najminimalističniju verziju, crno bijelu, s maximalno 5 - 6 starih emojija tipa: thumbsup, lol2, wink2, furious i tongue. Ova psihodelična varijanta je za one koji su valjda ostali bez zaliha LSD-a, pa sad moraju sudjelovati na forumu da bi to kompenzirali.

Iako poštujem i cijenim trud učinjen na redizajnu foruma, meni se najviše svidjala originalna crno - bijela varijanta. Općenito, ne volim boje na kompjuteru, usto smatram da forum treba biti što jednostavniji, znači brz i pregledan, a ovakvi manirizmi teško da tome doprinose. Emoji su, po mome loši i nejasni, najbolji su bili oni s pokojnog foruma. No, kako rekoh, uložen je napor i trud, a De gustibus...

Drži se Angelia. Ni ja ne spavam, pogotovo s ovim nesrećama što su me zahvatile.

Čuvajte se Pletiljo.

Dakle mačak Srećko, koji ima naviku izletiti kroz prozor je zapatio buhe, pa se s tim nosim već nekoliko dana. Konačno odem s njim veterinaru, da ga okupaju i očiste, ali kako je punica/tašta otišla u hacijendu, nisam mogao posuditi auto. Još su mi uvalili spray po 150 Kn. Dobro, preko puta veterinarske ambulante je autobusna stanica, koja dodje blizu mog stana. Šofer autobusa (iako ZG ima super vozni park, tramvajski i autobusni) putnike voze kao krumpire, pa tako, držeći mačka u nosiljci, na naglom kočenju lupim prsima u naslon stolca ispred. Odmah u dom zdravlja, jer je ambulanta zaključana i ne prima nikoga zbog Corone, - naprslo rebro. Kako se danas osjećam? Bajno.

Dok sam bio puno mladji vikendom bih obilazio (to je bilo prije selidbe u BE) dok mi je prijestolonaljednica još bila mala, 2,5 godine, dvorce i domaće restorane po Hrv Zagorju. Često su imali srne i sličnu divljač u dječjem ZOO-u, a dok bi se kćer igrala s Bambijem, ja bih s užitkom jeo paprikaš od Bambijeve mame. Nakon ručka, s friško ispečenim, vrelim kruhom, (sve mi to sad dolazi na naplatu!), sjedio bih uz kavu i gledao kako kćer jaše na konju (obično polak imaju farme konja), dok ja maštam o prženoj konjskoj džigerici s kapulom i origanom, što je vrhunska delikatesa.

@Div Teško je u ovoj fazi rasta i sazrijevanja točno identificirati papričice, čini se da ima dosta jalapeña, mislim i madjarska crna, te serrano i nešto feferona. Madjarska crna je prilično rijetka sorta (osim ako na slici nije ljubičasti jalapeño), no pravi egzot je bizarna makedonska vezena piperka (8 000 SHU) Kako nema HB-a, nisam siguran gdje bi se moglo nabaviti sjemenke ovog čuda. Uostalom, mene je Honey Badger uvijek fascinirao hljebom, plavim sirevima, gljivama te, naravno, ljutim papričicama o kojima je znao skoro sve, pa bi se moj dealer s tržnice i on vjerojatno lijepo složili. A možda i oko načina uzgoja, obzirom da je Badger nabavio cijelu infrastrukturu za 24 - satni hidroponski uzgoj papričica uključujući supstrate, perlit, mineralnu vunu, posebne posude, svjetla, pumpe, grijače i druga čuda. Što se tiče recepta, uvijek optiram za Sweet Thai Chilli Sauce, za koji postoji valjda 200 'autentičnih' recepata, od kojih prilažem onaj po kojem se ravnam: Sastojci: šalica rižinog octa (šolja pirinčanog sirćeta) - ja u nedostatku istog koristim jabučni ili dobru domaću kvasinu - daje lijepu boju 2 šalice vode bijelog luka, što je više moguće, desetak češnjeva najmanje 1/2 šalice smedjeg i 1/2 šalice bijelog šećera žličica ili dvije djumbira u prahu gustina 2 žlice* sol (ne i biber) po ukusu Naravno i papričice: tu tradicionalno idu tajlandske Bird's Eye, ali ja pobacam u blender sve ljuto što uzgojim ili kupim, s tim da Jolokiju stavim samo jednu ili dvije, ovisno o količini. To nije slastičarstvo gdje se mora paziti na svaki gram; to su sosevi oko čije recepture se ne može složiti cijela jugoistočna Azija. *Gustin je najobičnije škrobno brašno; U izvornom Sweet Thai Chilli Sauce se koristi Xantam (šantanska ) guma ili Aru prah kao emulgator, dok me HB svjetovao da ne bacam pare na te ludorije, jer će gustin sasvim dobro poslužiti, a pritom će okus ostati najbliži originalu. ...................................................................................................................... @koca popovic Eh, habanere su mila majka u usporedbi s ovim karipskim, američkim i nadasve indijskim monstrumima. Naravno da osjetim da mi je ne samo usna šupljina nego i cijeli ezofagus kompletno umrtvio. Glede zubara: moj zubar je po (pokojnom) ocu Crnogorac, pa kad odem do njega, pokrene bušilicu i (on je jako duhovit i zao čovjek, išli smo zajedno u školu) zapjeva Durrrmitore visoka planino. Kad završi s mučenjem pjeva I am the dentist iz Little Shop of Horrors. Sva sreća da me prije cijelog tog cirkusa sedira Procainom.

Kako se danas osecate? Grozno.

Kako sam dobar dio prošle godine proveo u bolnici, a ne na moru ili planinama, stalno na EKG-u, vađenjima krvi, ultrazvuku srca i cijelog abdomena, uz stalne kućne kontrole pritiska, administriranje lijekova, još uz profesionalni Omron, 3 x dnevno obavezno mjerenje, uz Prostelol, jutros 147/82. Deo Gratias!

Nisam znao bih li ovo postao na kulinarstvu ili baštovanstvu; otkad nema Honey Badgera (jazavče vrati se! sve ti moderacija treba oprostiti i pokloniti se do crne zemlje). Pred dvije i pol godine sam uzgojio nešto Habanera, pa potom kupio razne, uglavnom Habanere žute i crvene i nešto Serrana te od toga napravio sjajne sosove. Neke sam učinio na Thai način, usuo u dizajnerske flašice od 1 dl, pa pustio da odfermentiraju i poklanjao prijateljima za rodjendan. Pred tri dana sam odšepesao (sa štakom) do tržnice po faširano meso, salatu, luk i jaja, kad ono, maše mi dobavljač najljućih papričica na planeti. Jedino on i HB znaju sve o čilijima. Ovo sam dobio za 3 €: Odozgora prema dole: 1. Dva serrano chillija - 10 000 - 20 000 SHU. 2. Lemondrops 30 000 - 50 000 SHU, jako zanimljivo stvorenje, najviše C vitamina u biljnom svijetu. 3. Bhut Jolokia, moj favorit, iliti 'Duh Chili'. Nešto više od 1 milijun SHU, do nedavno najjači na svijetu. Pretekli su ga Naga Morich i Carolina Reaper, sve lijepa imena s više od milijun SHU. 4. Habanero, moje omiljene, čokoladna i crvena: 100 000 - 300 000 SHU. Slijeva na desno, donji red: Meni dviije nepoznate, pakleno ljute papričice, pa Bird's Eye, tajlandski pakao, nakon toga nekakve vraški ljuze narandjaste , nalik Donaldu Trumpu beštije, pa još dvije crvene Habanere, tj Scotch Bonnet. Što sa time raditi, tutnuti u blender, začiniti i staviti u bočice?! Savjet. Šećer, kvasina, domaća sol i papar, selen...

Blago tebi! Ja svoj tlak mogu regulirati isključivo kemijom, tj francuskim proizvodom koji je dvokomponentna kombinacija bisoprolofumarata (beta blokator) i perindoprilarginina (ACE inhibitor). Kako sam pred skoro dvije godine imao ozbiljnih problema sa srcem, a od visokog pritiska patim od svoje 16 - 17 godine (na sistematskom pregledu prilikom upisa na faks 1976. izmjerili su mi tlak 150/90, s nepunih 19 godina), a trenutno sam zarobljen u Hrvatskoj gdje sam u siječnju došao na redovne kontrole i terapiju, pa me zatekla Corona, potres, snijeg, najezda skakavaca, krv koja teče Nilom Savom, žabe, srećom ne i pomor prvorođenčadi. Sreća u nesreći: moj kardiolog stanuje doslovce preko puta mog zagrebačkog stana, a distributer spasonosnog lijeka je iza ugla, cca 2 minute hoda, tako da ne moram u apoteku, jer imam trajni recept.

Kad sam odlučio nešto postati na ovoj temi, nije mi bila intencija pisati o knjigama, uostalom imamo temu 'Šta čitate'. Tamo ću, ako stignem, komentirati Franzena. Ovdje sam mislio nešto napisati o samim knjigama koje čitam ili pišem, o mirisu papira, o fusnotama, podcrtanim retcima ili zapiscima na rubovima. Kako sam prikovan za krevet, ne izlazim iz kuće, čitam ponovo (uz stručnu literaturu) knjige koje sam tek našao, iskopao. Michael Shelden: Graham Green - the Man Within. Ali to nije za ovu temu.

Nema loptice oko koje se kolju tupani. Jedina loptica, ona od sladoleda je bila (pred 45 + godina) ona na nosu čamca, poglavito osmerca, kojeg sam, reprezentativnog bio štroker.

Ja na razne knjige primjenjujem razne čitalačke metode: velike hrestomatije i enciklopedistiku čitam pomalo, uvijek im se uznova vraćam. Fikciji takodjer pristupam na različite načine: ako me zaintrigira od prve - gutam. Već spomenutog Kureishija (Posljednja riječ, 275 strana) sam pročitao u jedan dan. Kako ne spavam (zapravo uopće ne spavam i nije mi problem spojiti 72 ili čak 96 sati bez minute sklopljenog oka) mogu čitati bez prekida, cijele noći, cijelih noći. Imam veliku biblioteku u ZG, kao i supruga u drugom stanu, a u Briselu imamo biblioteku koja se proteže preko 6 m dnevnog boravka, u dva reda, na 3 kata i ima preko 3500 knjiga. Da li je sve to pročitano? Da navedem Anatole France koji na pitanje brojnih obožavatelja, koji se dolaze diviti njegovoj impresivnoj biblioteci, pa pitaju: "Da li ste sve to pročitali, gospodine France?" "Ni desetinu. Da li vi svaki dan ručate iz vašeg sevreškog servisa?" Tako i ja, nisam pročitao ni 10% naše biblioteke (tim više što se oslanjam na knjižnice), ali to je kao strast kolekcionara.

Što podrazumijeva da su svi ostali neinformirani, neobrazovani, neelokventni i biased, je li? Kao i na starom forumu, sportaši (a tu treba napraviti veliku distinkciju: kolektivno loptaštvo tipa nogomet, košarka, rukomet, odbojka, vaterpolo i ostale majmunarije uopće nisu sportovi, već sportske igre; sportovi su samo i isključivo: atletika, gimnastika, veslanje, plivanje, streljaštvo, streličarstvo, jahanje, borilački sportovi) su držali forumaška jaja u škripcu svojom masovnošću i hiperprodukcijom na temama koje apsolutno nikog normalnog ne zanimaju. Doista, sport i sportske teme za mene imaju značaj potrošene špigete/vezice/žniranca/pertle, istrunule od uporabe, pa konzekventno bačene u kantu za smeće.

@Pletilja , a donekle i @Vjekoslav Svaka čast himalajskim solima, travama i narodnim lijekovima, alternativnoj medicini i haloterapijama, ja koji sam alergičan na manje više sve priznajem samo levocetirizine i druge teške antihistaminike. Kako od svoje 12. godine patim od gadnog sinusitisa, uvijek sam uzimao Otricorten kapi, ali ne - povučene su jer se baziraju na kortizonima; pa što: daj mi što više kortizona samo da dišem. Općenito u medicini (liječenje) priznajem samo dvije stvari: tešku kemiju (Big Pharma) i kirurški nož. Sve ostalo su najobičnije zaludice.

Edward Snowden = ruska špijunčina na platnom spisku FSB-a.

Možda će nekome zvučati premračno ili pak morbidno kada kažem da bi u Puli svakako trebalo posjetiti Mornaričko groblje na Stoji, odnosno K.u.K Marinefriedhof. Nije to uobičajeno groblje, već je pravi spomenik ljudskim sudbinama. Odavno se tamo nitko nije pokopao, a kuriozitet je što je riječ o najvećem vojnom počivalištu u Europi gdje su se ukopi većinom vršili do kraja 1918. godine. Točnije do propasti Austro-Ugarske za čije je vrijeme vladavine groblje i osnovano budući da je Pula bila glavna austrijska ratna luka. Pulsko Mornaričko groblje, koje je otvoreno 1862. godine, uvršteno je u popis spomenika pod zaštitom Haaške konvencije. Obnovljeno je devesedetih godina, a svakog koga posjeti neće ostaviti ravnodušnim. Prije svega riječ je o jednom od najmirnijih kutaka u gradu koje je sa svih strana omeđeno zgradama ili cestama. U toj užurbanoj svakodnevnici u trenu se ulaskom kroz željeznu kapiju nađete na jednom spokojnom mjestu okružanom visokim zidovima gdje pod drevnim čempresima vladaju kameni anđeli, raskošne stare grobnice, povijesne fotografije, posvete umrlima na stranim jezicima. Nadgrobni spomenici su većinom na njemačkom jeziku, ali može se tu vidjeti i spomenika na drugim jezicima, pa čak i turskom. Čuvaju admirale, vojnike, zapovjednike, oficire, vodnike, ađutante, njihove supruge i djecu koji su kuglom zemaljskom hodali prije stotinu i više godine. Zato je pravo vrelo povijesnih podataka, priča te zanimljivih ljudskih sudbina. Naime, pod stoljetnim čempresima svoj je trajni dom u ovom najmirnijem pulskom parku pronašlo oko 100 tisuća vojnika i časnika. I to ne samo austrijskih, već svi onih koji su u doba Austro-Ugarske služili tamošnju vojsku. Život za domovinu Ovdje možete vidjeti spomen-obilježja poljskim, slovenskim, bošnjačkim, mađarskim, hrvatskim i svim drugim vojnicima koji su dali svoj život za domovinu, a možda i pronaći nekog od svojih predaka. Pokopani su ovdje i pomorci i drugih zemalja – Francuske, Engleske i Španjolske koji su se u glavnoj austrijskog ratnoj luci našli na proputovanju. Groblje je pod zaštitom Podaci s nadgrobnih ploča i arhiva kažu da je u Pulu pokopano 12 austrougarskih i jedan turski admiral, tristotinjak talijanskih i njemačkih vojnika, žrtve brodske nesreće Baron Gautsch te posade slavnih austrougarskih bojnih brodova Szent Istvan i Viribus Unitis koji su potopljeni na samom kraju Prvog svjetskog rata. Tu je i spomen-obilježje poginulim talijanskim vojnicima na talijanskoj krstarici Cesare Rossarol koja je potopljena nedaleko Ližnjana nakon Prvog svjetskog rata. Svaki grob ima priču Ukopi su na ovom groblju bili zabranjeni nakon 1918. godine, a iznimno su dopušteni za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tada je ovdje pokopano oko 300 talijanskih i njemačkih vojnika te boraca Narodno oslobodilačke borbe. Osim vojnika, u tom mračnom ratnom razdoblju 40-tih godina prošlog stoljeća, dopušten je i ukop civila koji su stradali za vrijeme strašnih angloameričkih zračnih napada na grad kada je dobar dio Pule nažalost i nepotrebno razoren. Praktički svaki grob ima neku svoju priču, pa ovo mjesto predstavlja putovanje kroz pulsku gradsku povijest s kraja 19. i početka 20. stoljeća kada je Pula cvjetala – gospodarski i kulturno. Oženio Puljanku Govori nam o tadašnjim uglednicima, koliko su imali djece, koje su im bile supruge, koju su časničku titulu imali i gdje su rođeni. Primjerice, ovdje je vječno počivalište pronašao jedan od najvećih admirala u povijesti austrijske mornarice – Anton Hass koji može stati uz bok carevog brata i kasnije cara Meksika viceadmirala Ferdinanda Maksimilijana. U Puli je preminuo 1917. godine od upale pluća, a kasnije je njegovo tijelo ekshumirano i preneseno u Beč. Poruke s druge strane Tu je i grob admirala Michaela Freiherra Bourguignon von Baumberga čijim je imenom nazvana jedna od pulskih vojnih utvrda iz tog doba. Bio je zapovjednik Lučkog admiraliteta, a dugo je zapovjedao i pulskim Arsenalom. Tu je zasnovao obitelj. Oženio se Puljankom Johannom Marijom Valentinom contesom Lombardo-Murray s kojom je imao petero djece. Moje pjesme, moji snovi Na Stoji svoj su mir našli i roditelji najpoznatijeg austrijskog podmorničara Georga Rittera von Trappa, čija je biografija romansirana u legendarnom igranom filmu “Moje pjesme, moji snovi”. Georgov otac bio je August Ritter von Trapp, austrijski mornarički časnik koji je najprije bio smješten u Zadru, a kasnije u Puli, tada glavnoj vojnoj pomorskoj luci monarhije. Tu je umro 1884. pa je njegova udovica Hedwig Wepler sama odgojila troje djece. Georg je nastavio stopama svog oca. U Puli je živio neko vrijeme s prvom suprugom Agathom u poznatoj vili Casa Trapp na današnjoj Verudi, koja je tada bila rezidencijalno naselje vila visokih časnika. Tu se rodio i njihov prvi sin. Krajem rata iselili su iz Pule. Turski misterij? Jedan vrlo intrigantan dio groblja je onaj turski. Zanimljiv je zbog nadgrobnih spomenika na drugačijem pismu, ali i činjenici da se malo toga zna tko je zapravo tamo pokopan i kada te što se s tim ljudima dogodilo. Navodno je na tom dijelu pokopan admiral zajedno sa svojom posadom koji su na svom brodu preminuli od kuge. To je bilo 1913. godine, iako almanasi i druga dokumentacija ne spominju nikakav turski brod koji je tada bio u Puli. Međutim, vrlo je vjerojatno da se to nije dogodilo i vjerujemo da će domaći povjesničari ubrzo izaći s pravom istinom. Ovdje je pokopan tajanstveni turski admiral Usred groblja nalazi se crkvica svetog Nikole, zaštitnika pomoraca. Na njenom zidu nalazi se replika spomen-ploče Janku Vukoviću-Podkapelskom koji je po vlastitom odabiru potonuo zajedno sa zastavnim brodom SMS Viribus Unitis 1. studenog 1918. godine. Njezin original nalazi se danas u Vojnom muzeju u Beču, dok je u Puli postavljena replika u mramoru nepotpunog sadržaja s izvorne ploče. Crkvica svetog Nikole Hrabri kapetan i kalvarija Viribus Unitisa Natpis na ploči glasio je: ZUM ANDENKEN / an / Janko Vuković-Podkapelski / K.u.K. Linienschiffskapitän / Kommandant S.M.S. VIRIBUS UNITIS / der am 1. Nov. 1918. im Hafen von Pola den / Heldentod fand. / Die Witwe (U SPOMEN / na / Janka Vukovića-Podkapelskog / c. i kr. linijskog kapetana / zapovjednika S.M.S. VIRIBUS UNITIS / 1. studenog 1918. u puljskoj luci / dočekao herojsku smrt. / Udovica). Riječ je o hrabrom kapetanu vojnog broda koji je potpoljen usred pulske luke na samom kraju Prvog svjetskog rata. Kapetan je svjestan činjenice da brod tone, ostao na palubi zajedno sa svojim mornarim i poginuo. Riječ je o prvom brodu hrvatske mornarice. Naime, brod je potopljen netom nakon što je na njemu izvješena zastava Države Srba, Hrvata i Slovenaca. Podkapelski poginuo s činom kontraadmirala kojeg mu je u ime Narodnog vijeća SHS dodijelio Ante Tresić Pavičić. Olupina je potom razrezana, a pojedini dijelovi se nalaze u Italiji. Riječ je o jednom od najvećih brodova tadašnje austro-ugarske mornarice koji je imao i do 1100 članova posade.

@Vjekoslav Interesantno je kako su Talijani puno više od Austrijanaca fotodokumentirali rat. Vidim inžinjeriju, komoru i naravno Alpine i Bersagliere, dok nigdje nema K.u.K. Gebirgsjägera, čak ni običnog pješaštva, topništva, konjice... Od pradjeda i djeda iz ratnog razdoblja (WWI, naravno, oba su umrla dosta prije WWII) imam samo dvije fotografije: pradjeda u tada još pukovničkoj uniformi i djeda kao mladog podoficira, 20 godišnjaka. Obojica su se fotografirali u nekakvim austrijskim foto salonima: pradjed u Beču, djed u Grazu. Kad već spominješ Lava sa Soče, baruna Svetozara pl. Boroevića od Bojne, trebalo bi napomenuti (ako je itko čitao njegovu biografiju) da je to bio čovjek težak kao tuč, slijepo lojalan Caru i Kralju, beskrajno tašt i ohol, ali jedan od najvećih vojskovodja Velikog rata uopće, jedini austrijski feldmaršal nenjemačkog podrijetla i jedini koji nije završio Terezijanum. Čak je i grof Josip Jelačić von Bužim završio Terezijanum. Barun Boroević je silno želio postati grofom umjesto baruna, što ga je, onako konfliktnog naposlijetku dovelo u sukob s dvorom, vojnom i državnom hijerarhijom, a počesto i samim vojnicima, koji su ga ipak slušali i slijedili, tj vjerovali su mu. Mrzili su ga i obožavali. "Ja personificiram autoritet, disciplinu i njihovu slobodnu samospoznaju. Svi moji podređeni, od najvišeg do najnižeg, znaju i osjećaju to i mogu se osloniti na to. Da imam moć, ja bih čitavo čovječanstvo svezao disciplinom i prisilio da radi unutar toga okvira. Vidio bi se uspjeh, koji bi bio stotinu puta veći nego sada. Jedino su autoritet i disciplina prikladni da vežu vojnike uz njihove zastave i njihove dužnosti. To je istinito za čitav ljudski rod. Nažalost, disciplina se lako podruje besmislenim zahtjevima. Zbog toga se ja grubo rješavam svih budala. Ti me se potom boje, ali također mi stvaraju i neprijatelje. S druge strane, svi vrijedni ljudi me vrlo poštuju.” Kakav čovjek! Umro je u Klagenfurtu/Celovcu kao skoro pa siromah, nisu mu dali niti vojnu mirovinu (iako je bio možda najveći strateg WWI) nego je živio od onog što su mu odbacivala odlikovanja.

Sočanski front je bio tek jedna od vrlo bitnih komponernti tzv 'Bijelog rata', talijanskog bojišta. Uz samu Soču/Isonzo sam i emotivno vezan, budući da je tamo ratovao moj djed, koji se naivno prijavio, student AGG-a u Grazu kao Einjährig-Freiwilliger, da bi u toj klaonici ostao 3 godine. Napredovao je do poručnika, a njegov otac, moj pradjed, koji je frapantno nalikovao na Franju Josipa, divizijski general koji je stolovao u Dolomitima (možda još užasnije stratište) nije prstom maknuo da sina izvuče iz tog pakla. Još mladjahan sam obilazio Goricu/Goriziju, Tolmin, Kobarid, ljetovao na Bovcu, Udinama, da o Trstu ne govorim... Kad čovjek obilazi te pitome, mirne krajeve, teško je pojmiti da je tamo ostavilo kosti 300 000 talijanskih i oko 250 000 austrijskih vojnika. U svojoj perfektnoj studiji The White War, koja se lagano čita (a svejedno ostavlja gorak okus), moj poznanik, engleski povjesničar, novinar i književnik Mark Thompson piše kako je, prema direktnoj zapovjedi talijanskog načelnika generalštaba Luigija Cadorne, užas u talijanskoj vojsci izazivala pojava vojne policije, koja bi došla instalirati teške mitraljeze, koji nisu bili namijenjeni neprijatelju, nego domaćim vojnicima, ako se slučajno okrenu i potrče natrag. Svoju veliku karijeru jer na Soči započeo mladi, tada niži časnik (kraj Velikog rata će dočekati kao kapetan/satnik, a drugi svjetski rat skončati kao general/feldmaršal) koji je nakon protunapada talijanskih snaga potpomognutih Amerikancima došao pomoći poluraspadnutim K.u.K snagama - Erwin Rommel.