ironside

Eto, ziv sam, nism se mogao javljati, proveo sam godinu i pol u Africi, dobar dio po bolnicama (ne afričkim, thank god). Poslat ću fotke, ako ima tko zainteresiran. Kenya, Tanzania i Botswana. Slonovi, žirafe, hijene i gepardi. Držao sam se podalje od lavova i leoparda. Kontinent je fascinantan, donio sam more začina iz Zanzibara. *Nije mi puno ostalo, ali dovoljno da podijelim s vama. Čujemo se. Edit: ne govorim o začinima, već o vremenu na svijetu; začine ne bih dijelio, a o životnom času ionako ne odlučujem ja.

Evo opet, nakon dugo vremena da dam znake života. Iako, strogo gledajući, ovo ne spada u literarna djela koja se bave kulinarskom umjetnošću - ovo je esencija kulinarstva pretočena u literaturu. Nabavljeno pred nekoliko dana. Iako nešto od toga imam i u e-formatu, ipak volim papir posebno ako je riječ o izvornim (ne prvim) izdanjima. Uz obaveznog Larousse gastronomique, Pellaprata etc, na red su došli Escoffier, Artusi i Elisabeth David. U pripremi za slijedeću narudžbu su Paul Bocuse i Joël Robuchon. To mi je valjda do kraja života jer je riječ o velikim, enciklopedijskim izdanjima od preko 1000 strana (samo sosevi kod Escoffiera zauzimaju preko 150 strana) koja su zaista bezvremenska. Poslano sa mog SM-A236B koristeći Tapatalk

Da, ali ovi medenjaci su "krivi" što toliko volimo naše kućne pantere, jer su se pred 11-12000 godina, kad je uspješno u Anatoliji i Levantu kultivirana pšenica, isti toliko proširili (nanoseći toliku štetu da je ljudima zaprijetila glad), da je konačno probijena barijera nepovjerenja izmedju ljudi i mačaka (stoga uzdizanje mačaka na pijedestal božanskih bića u Egiptu i današnja opsesivna ljubav Turaka krema kedi). To su bila područja najvećih žitnica staroga svijeta.

Bože, k'o babe ste, svi skupa. Na drugim temama se pojavljujete kao zrele, pametne i drage osobe, a ovdje dodjete nalik na babe narikače, da se ojadate i žalite jedni na druge, poput djece. Na pokojnom forumu, lišenom političke korektnosti, mogli smo se slobodno istresati jedni na druge. Ovo je sad nekakvo plakalište na kojem možemo izliti žuč koju nismo imali prilike izliti na "ozbiljnim" temama. Živjeli!

OK, let's give it another try. Prvi korak: paljenje woka Nakon kupnje novog woka potrebno je obaviti inicijaciju. Govorim o woku od kovanog željeza, ne o gusanim ili onim hipserskim s granitnim, dijamantnim i ne znam kakvim coatinzima. Paljenje woka je poželjno obaviti barem dan prije prve upotrebe, a izvodi se zbog skidanja (toksične) zaštite od rđe. Detaljno mogu objasniti cijelu proceduru, koja nije tako jednostavna, a sastoji se od pranja, paljenja na plinskom plameniku, ravnomjerno sa svih strana, hlađenju, ponovljanju procesa i konačno, premazivanjem tankim slojem ulja. Ključni su čulo vida i mirisa. Drugi korak: priprema namirnica Za ovaj Lo mein odabrao sam svinjetinu od buta, suhi lotosov korijen, suhe mu-err (crne) kineske gljive, mladi luk, bambusove mladice, tri polovice paprike (zelena, crvena i žuta), zelene mahune i izdanci zelene soje. Dok se meso toča u marinadi od dvije žlice sezamovog ulja, rižinog octa i soja sosa (uvijek preferiram Pearl River jer je to, izvorno šangajsko jelo dio kantonske kuhinje) narežem povrće koristeći svoju hongkošku sataricu (posljednji od moja 3 velika noža, uz KochMeister chefov nož i, naravno santoku) na zalogaje. Gljive i lotosov korijen se za to vrijeme namaču. Treći korak: prženje Vok dobro ugrijati i uliti veliku žlicu ulja (za to rabim ulje od kikirikija, može i suncokretovo, ali najboljim se pokazalo ulje od koštica grožđa), pa redom povrće i onda meso. Treba cijelo vrijeme baratati wokom i toje razlog zbog kojeg preferiram klasični wok od kovanog željeza, za razliku od gusanog; lakši je iako je zahtjevniji za manipulaciju i održavanje. Na kraju dodati kineske rezance (na jugu koriste one s jajima) podliti marinadom i, pred samo serviranje s još malo sezamovog ulja. Posljednji korak: prezentacija 乾杯

Ništa od toga. Ludostima ovog foruma nikad kraja (prije je bilo najnormalnije C/P fotku bez obzira na veličinu), sad na jedinoj temi koja mi je preostala ne mogu postati slike (vlastite) pripreme hrane. Što je slijedeće? Neće se moći na kulinarskoj literaturi postati tekst s više od xx alfanumerica?

Hvala Dive, već sam prije uploadao slike preko postimagesa, nekim forumašima se nije dalo ići na link, nekim je bilo prekomplicirano, a i ja volim da se u originalnom postu sve vidi. Nastojat ću po starom, ali će kolege gurmani morati ostati uskraćeni. Tnx again.

Krenuo sam pisati o lijepom novom iskustvu i dokumentirati ga svojim friškim fotografijama. Iako ni jedna ne prelazi 800 KB, editor mi ne dopušta upload. Ukoliko je to neka nova forumska politika, slušam i pokoravam se; ukoliko je uslov za pisanje o kuhinji, a da je fotka limitirana na veličinu poštanske marke, OK, ne može se, ne mora se...

Evo me opet na meni jednom od najdražih topica. Glatko je moglo ići i na "Šta čitate", ali ovo je ipak moja oblast. Michel Houellebecq: SÉROTONINE [2019] Tog prvog dana kolovoza promet je u Parizu bio protočan, čak sam pronašao parking u Aveniji de la Sœur-Rosalie, na nekoliko metara od hotela. Za razliku od glavnih prometnica (Avenija d'Italie, Avenija des Gobelins, bulevari Auguste-Blanqui i Vincent-Auriol...) koje, polazeći od Place d'Italie, odvode najveći dio prometa iz arondismana na pariškom jugoistoku, Avenija de la Sœur-Rosalie završavala je nakon pedeset metara u Ulici Abel-Hovelacque, i samoj od skromne važnosti. Čovjek bi pomislio da je status avenije dobila prevarom da nije bilo njene iznenađujuće, nepotrebne širine i razdjelnog pojasa s drvoredom između dvije, sada puste prometne trake, u nekom je smislu Avenija de la Sœur-Rosalie više sličila privatnoj aveniji, podsjećala je na one kvazi-avenije (Vélasquez, Van Dyck, Ruysdael) koje nalazimo oko Parka Monceau, sve u svemu imala je u sebi nešto raskošno, i taj dojam se još pojačao na ulazu hotel Mercure, čudno ustrojenom, s velikim trijemom koji se otvara na unutrašnje dvorište ukrašeno kipovima, uređenje koje bi se lakše zamislilo u prosječnom luksuznom hotelu. Bilo je sedam i pol i tri su kafića na Place d'Italie već bila otvorena: Café de France, Margeride (specijaliteti iz Cantala, ali bilo je malo prerano za specijalitete iz Cantala) i O'Jules, na uglu Ulice Bobillot. Odlučio sam se za potonji usprkos glupom imenu, jer su se vlasnici originalno domislili prevesti happy hours, koji su ovdje postali "sretni sati"; siguran sam da bi Alain Finkielkraut pozdravio moj izbor. Meni tog lokala odmah me oduševio, i štoviše natjerao me da preispitam negativan sud koji sam prethodno stvorio o njegovu imenu: upotreba imena Jules zapravo je omogućila razradu iznimno inovativnog sustava jelovnika, gdje je kreativnost naziva bila povezana sa suvislom kontekstualizacijom, kao što je pokazao već dio sa salatama, gdje su jedan uz drugoga bili "Jules na jugu" (salata, rajčice, jaje, kozice, riža, masline, inčuni, paprika) i "Jules u Norveškoj" (salata, rajčice, dimljeni losos, kozice, poširano jaje, tost). Što se mene tiče, bilo je jasno da ću uskoro (možda već u podne) pokleknuti pred čarima "Julesa na farmi" (salata, šunka, sir cantal, sotirani krumpir, orasi, tvrdo kuhano jaje) osim ako prije ne pokleknem pred "Pastirom Julesom" (salata, rajčice, topli kozji sir, med, pržena slanina). U principu se ponuđenim jelima živo fućkalo za nepotrebne rasprave, ocrtavala su miran suživot tradicionalne (gratinirana juha od luka, fileti haringe s mlakim krumpirom) i inovativne kuhinje with a twist (panirane kozice s umakom salsa verde, hamburger u crnom pecivu od sipe). Ista želja za spajanjem mogla se iščitati iz karte s koktelima koja je, osim klasičnih referenci, skrivala nekoliko istinskih kreacija poput "zelenog pakla" (malibu, votka, mlijeko, sok od ananasa, liker od mente), "zombija" (zlatni rum, liker od marelice, limunov sok, sok od ananasa, grenadine sirup) te iznenađujući, ali krajnje jednostavan "Bobillot Beach" (votka, sok od ananasa, sirup od jagode). Ukratko, imao sam osjećaj da ovdje na položaju neću provesti samo sretne sate, nego dane, tjedne ili čak godine. ... Houellebecqova proza je i ovaj put sjajna, brutalno iskrena, bolna i depresivna, ali ovaj mali pasus potvrđuje da Francuz, bez obzira na temu o kojoj govori ili piše, ne može izdržati da dio ne posveti mislima o hrani.

Da malo oživimo topic, na neuobičajen način. Postavljam live snimku umjesto originalnog, službenog clipa isključivo iz obzira prema kolegama forumašima iz prekomorskih kolonija (USA, Canada), kojima bi zbog pregledavanja istog prijetila kaznena prijava i stavljanje na kojekakve sumnjive liste. Originalni clip sadrži scene maloljetnice koja uzima novac od starijeg dečka, vraća se doma nakon neprospavane noći, te nakon sukoba s majkom uzima petogodišnju sestricu i nastavlja le boum po pariškim drag clubovima uz obilje whiskeya. Alizée je ovdje zvijezda, zašla je u najbolje godine, no uvrijeme istupa s čuvenim klipom bila je još sweet little sixteen. Ako me Kinik gleda iz neke daleke dimenzije sigurno me proklinje zbog 'francuskih fufica'. Alizée je Korzikanka, baš kao i Tino Rossi kojeg sam stavio na Italiji.

Nažalost, moje sudjelovanje na 'Najboljem pivu' (kao i na još mnogo topica) bit će ozbiljno reducirano zbog jednostavne činjenice da više nikad neću moći uživati u pivu, vinu, šampanjcu, kiselom kupusu, pršutu, šunki i (f)inim suhomesnatim proizvodima, ljutim papričicama i jakim začinima, te grapefruitu i - kavijaru. To ne znači da sam digao ruke od kuhanja s pivom ili vinom (šampanjcima), već da ne mogu iste konzumirati. Naravno da ću nastaviti pružati svoj skromni doprinos, ali odsada na malo drugačiji način. Hvala svima i carry on.

Živ sam & that's all that matters. Ne ćete me se riješiti.

Nakon svega, vrijeme je i za malo nježnosti.

@Kronostime I am the master of All Times @ironside Now I am become Death, the destroyer of worlds

@Vjekoslav Centurion @Slavisa iz Tavankuta Zvonko Bogdan

Gabriel, Rafael i Mihajlo (Mihovil) su arhandjeli, Angelio.

@urosg3 uros5g @vilhelmina bismarckina @Angelia Gabrijela Rafaelovna Mihajlova @Down With The Sickness Mujo, Haso, Omere, Jašare

Uf! Uf! (što bi rekao Winnetou), što si predstavio me podsjeća na dileme kad ti stave glavu na panj, pa krvnik: preferirate li pita: mač ili sjekiru? #1 volim i jedan i drugi i oni opslužuju: dakle, Grana (mač umjesto sjekire), ali već neko vrijeme preferiram Pecorino. Jest da je južnjački, no kako uzgajam bosiljak, a kupujem domaći, a ne kineski bijeli luk, usto me na hacijendi pinjolima opskrbljuje stari (doslovce stari-88 godina) susjed Beppo. Pecorino je jedini izbor za pravi, izvorni pesto alla genovese. #2 možda znaš da nisam ljubitelj slatkiša, no majci za nekakve praznike uvijek odnesem panettone. Tu nisam stručan. #3 Uvijek focaccia. Kad idem, sve rjedje kod tasta, uvijek me tjera da mu radim foccaciu. Obavezno masline i ruzmarin. #4 Iako ne volim grickine, uvijek optiram za taralle. Idiotski hotelski grissni su mi izašli na nos. No, tema je zanimljiva, a imam puno anegdota vezanih uz njih.

A koga više zanimaju ti vaši pravilnici, forumski ustavi i kazneni zakonici, koje ionako nitko živ ne čita. To su samo moderatorske zaludice. Jedino rješenje za normalno funkcioniranje foruma je potpuno ukidanje moderacije i moderiranja postova. Howgh!

Ne znam da li se ova kritika odnosila na mene (stipsa koja neće da dijeli recepte, a zmije mu u džepovima), ali zaista u ovoj situaciji sve rjedje svraćam na forum. U pravilu, nikad ne interveniram (sačuvaj bože da kritiziram) recepte i preporuke kolega forumaša. No, evo klasični ragù alla bolognese, kako sam ga naučio spremati u samoj Bologni; samo sastojci, vrijeme kuhanja min 2 sata. 3 žlice dobrog maslinovog ulja (Emilia-Romagna graniči s Toscanom odakle dolazi najbolje maslinovo ulje) 2 lijepa crna luka, sitno nasjeckana 2 stapke celera, sitno nasjeckane 2 kriške pancette, fino nasjeckane 2 velike mrkve, nasjeckane na male kockice 30 dag mljevene govedine 30 dag mljevene teletine 1/2 l govedjeg temeljca za podlijevanje 1 čaša dobrog crnog vina (ja sam koristio toskanski Chianti) 3 velike žlice koncentrata od paradajza (konšerve) šalica mlijeka lovorov list sol i papar, po ukusu Mlijeko se dodaje na samom kraju i ima funkciju emulgatora. U starim receptima su se u ragù dodavale pileće iznutrice (srca i džigerice) te pijetlove kreste. Uz ovaj ragù uvijek se tradicionalno služe tagliatelle ili fettucine (obe paste moraju biti zamišane s jajima). Nikad uz ovo veliko jelo ne idu nekakvi spaghetti bolognese, što je samo po sebi oksimoron. Špageti su se sa Sicilije provukli u južnu Italiju (Calabrija i Napoli), a onda su ih, s adventom turizma, počeli servirati posvuda, čak i u Veneciji i Trstu (O tempora, o mores!). Treba napomenuti da je Emilia-Romagna majka svih najboljih talijanskih kuhinja; tu je Bologna sa svim svojim čudima, zatim Modena (aceto balsamico), Ravenna s najboljim pastama (najfinije njoke i raviole sam jeo u Ravenni) te, naravno Parma, o kojoj ne treba trošiti riječi (namjerno pišem imena tih bogovskih proizvoda velikim početnim slovom): Mortadella (svojata ju i Bologna), Prosciutto di Parma i, dakako Parmigiano Reggiano. Dodao bih esej Pellegrina Artusija, čovjeka koji je prvi kodificirao bezbrojne talijanske kuhinje i precizno zabilježio recepturu (preživjevši pritom i koleru). On i danas, nakon gotovo 150 godina u Italiji ima polubožanski status. .................................................................................................................... PELLEGRINO ARTUSI: La scienza in cucina e l'arte di mangiar bene TORTELLINI ALLA BOLOGNESE Kad čujete nekog da govori o bolonješkoj kuhinji, odajte počast, jer ta kuhinja to zaslužuje. Može se učiniti pomalo teška, možda jer to zatijeva tamošnja klima, no istovremeno je sočna, ukusna i zdrava. Možda baš to objašnjava zašto u Bolonji ima više 80 i 90 godišnjaka nego drugdje. Ovaj recept se može činiti jednostavniji i jeftiniji od sličnih, no to ga ne čini manje ukusnim – u što ćete se uvjeriti kada ga kušate. 30 grama neorezanog prosciutta 20 grama bolonjske mortadele 60 grama bikovske moždine 60 grama naribanog Parmezana 1 jaje navrh noža muškatnog oraščića ni soli, ni papra Mezzalunom fino isjeckajte pršut i mortadelu. Jednako tako nasjeckajte moždinu, ali ne bacajte ju na vatru. Sve sastojke zamiješajte s jajetom u srednje gustu masu. Od tri jaja i brašna umijesite tijesto za torteline, razvaljajte, pa izrežite u mnogo krugova. Ti krugovi će biti upola manji nego oni za cappellette, a mogu se držati danima, pa čak i tjednima. Ako želite da dobiju lijepu žutu boju, prosušite ih vrlo kratko u pećnici. Na svaki krug tijesta stavite žličicu nadjeva, pa će vam s ovom količinom izaći oko 300 tortelina. 'Bologna je veliki stari grad gdje gozba nikad ne prestaje', rekao je jednom lik koji bi povremeno odlazio tamo da ruča s prijateljima. Hiperbola u toj rečenici se temelji na istini i mogao bi ju (u svoju korist) upotrijebiti filantrop koji želi da mu ime povezuju s javnim radom koji bi obavio u slavu Italije. Govorim o potrebi kulinarskog instituta, ili kuharske škole, a za što bi Bologna poslužila bolje od ijednog drugog grada, imajući u vidu tamošnju izvanrednu kuhinju, kao i strast njenih građana za dobrim jelom. Očito, međutim, nitko ne želi posvetiti previše pažnje jelu, a razlog nije teško shvatiti. Pa ipak, da ne budemo licemjerni, svatko se odmah žali zbog loše pripravljenog obroka ili zbog loše probave uzrokovane nepravilno pripremljenom hranom. Kako je prehrana glavna životna potreba, sasvim je razumljivo paziti na tu potrebu i zadovoljavati ju na najbolji mogući način. Jedan strani pisac kaže 'Zdravlje, moral i radost u obitelji ovise o kuhinji. Stoga, bilo bi divno kad bi svaka žena, bila ona visokoga ili niskog roda, poznavala tu umjetnost koja pridonosi obiteljskom blagostanju, imućnosti i miru. I naš Lorenzo Stecchetti (Orlando Guerrini) je na konferenciji održanoj na Torinskoj izložbi 21. juna 1884. izjavio: 'Moramo se osloboditi predrasude da je kuhanje nešto vulgarno, jer nešto inteligentno i elegantno zadovoljstvo, ne može biti vulgarno. Vinara koji manipulira sortama grožđa, a nerijetko i samim tlom kako bi proizveo fino piće tetoše, zavide mu i odaju počasti. Kuhar, koji također manipulira sirovinama kako kako bi dobio ukusnu hranu, nikad nije čašćen ni cijenjen – čak ga ne pripuštaju u čekaonicu. A mudrac zbori: 'Kaži mi što jedeš, pa ću ti reći što si'. Čak i razni narodi u svijetu vuku svoje karaktere, jake ili slabe, velike ili bijedne, dobrim dijelom od hrane koju jedu. Dakle, nema jednake raspodijele pohvala. Kulinarstvo se mora rehabilitirati'.13 Zato kažem da moj institut treba služiti kako bi se mlade žene obučilE za kuharsku umjetnost, jer su prirodno učinkovitije i štedljivije od muških. Te žene bi tako mogle lako naći posao, a poznavale bi umijeće koje bi, jednom kad budu služile u domaćinstvima srednje klase, moglo poslužiti kao lijek protiv čestih svađa koje se događaju u obiteljima kao rezultat loše ishrane. Štoviše, čuo sam priče o mudroj ženi iz Toskane koja je, kako bi stala na kraj takvim svađama, dala proširiti svoju premalu kuhinju, kako bi ju pretvorila u udobnije mjesto, u kojem bi mogla uživati u receptima iz moje knjige. Spominjem ovu ideju, koja je još u zametku, kao prijedlog koji bi i drugi mogli prihvatiti, razviti i koristiti na vlastitu dobrobit ukoliko nađu da ima neku vrijednost. Mišljenja sam da se dobro vođene institucije te vrste – koje prihvaćaju privatne narudžbe i prodaju već pripremljena jela – mogu pokrenuti, rasti i napredovati uz relativno mali početni kapital i troškove. Ukoliko želite još finije torteline, možete poboljšati ovaj recept tako da u smjesu dodate pola kopunovih prsa prženih na maslacu, kao i još jedno žumance 13. Lorenzo Stecchetti, La tavola e la cucina nei secoli XV and XVI, Florence, Barbera, p. 4. .......................................................................................................................................................... P.S. Ne znam što bih radio sa 300 tortelina, osim da hranim vojsku ili organiziram svadbe/karmine - (isti qratz, drugo pakovanje). Edit: tipfeleri i linkovi.

Već smo rekli, pa da se ponovim: i panceta i slanina se rade od svinjske trbušine, sole se i suše, jedino se slanina dimi, a panceta nikad. Nikakva šunka - šunka je za šunku i za pršut (iako i tu ima odstupanja što se tiče soljenja, sušenja i dimljenja te, najvažnije tajminga). @Kronostime moj skromni savjet: po kulinarske recepte ne idi na YT - postat ćeš antivaxer, negator Covid-a i ravnozemljaš.

I ja volim da mi je kod povrća/morskih ili kopnenih bića kožica hrskava (jedino što obitavaoce kopna sve manje jedem, zdravlje ne dopušta). Kćer, koja me odvikla od žabljih krakova, budući sam vidio što jadnim vodozemcima rade prije nego što ih skuhaju ili isprže, nastoji me odvratiti i od hobotnice: najinteligentnije stvorenje morskih dubina, predvidja pobjednike svjetskih prvenstava, najavljuje bolesti (?! mislim, tko drži hobotnicu u stanu), dok mi lignje oduvijek idu pomalo na živce: na cijelom Mediteranu uvijek možeš dobiti frigane lignje, lignje na žaru, u baroknoj varijanti punjene lignje ili neizbježni crni rižot. Dok sam davno nekoć čekao autobus da me iz Nafpliona preveze u Epidaurus, vjerojatno najznačajniji amfiteatar klasičnoga svijeta, otišao sam na kasni ručak; Kalamarakia krasata, tj lignje dinstane u vinu i začinima. Nakon tog božanskog jela više me nikakve drugačije lignje ne zanimaju. Slično vrijedi i za one velike, inteligentne oktopode. Hobotnice sam, osim posvuda po Jadranu jeo u Maroku i u Tunisu (tamo ih izlovljavaju na tone), ali nisu previše inventivni u pripravi: ili hobotnica na salatu ili hobotnica ispod peke... Pomalo dosadno, zar ne? Zapravo samo trebaš uhvatiti hobotnicu (što je malo lakše od hvatanja komarca), dobro je istući o kamen čim ju uhvatiš, očistiš ju, pa s njom u lonac. Sve što ti treba je dobra ljutika, dobro maslinovo ulje, dobra kvasina, nešto kapara, sol i papar. Prilično primitivno, no iza toga ipak stoji komplicirana logistika (ulje, kvasina, zemljoradnja). Za pripremu te i sličnih plemenitih životinja uvijek optiram da ih se suši ili soli, jer se tako njihov okus neopisivo oplemenjuje (kao što je svinjetina primitivna dok nije smoked & cured), a beštije se ne izlovljavaju do besmisla, već se čuvaju za cijelu zimu, usto su jako ukusne, kao i sušene/dimljene tabinje, ali o tom potom. Radije se držite mojih preporuka odozgor. Sušena i dimljena tabinja, riba u koju sam se zaljubio prije 30 godina na Mljetu. Meni omiljena, ali o tom sam već pričao: Dimljena i sušena, super aromatična haringa iz Sjevernog mora.

@Kolbas Riba izgleda sjajno - čvrsto meso, lijepa boja, jedino bih ju ja malo kraće pržio, a posebno ikru, kojoj bi dao najviše 30 sekundi, ili bih ju jeo sirovu. Opet, sad je doba kad se počinju kušati sušene hobotnice. Sušena hobotnica na bodulski (brački) način, kako sam ju ja pripremao: 1 ili 2 suhe hobotnice, oko 1/2 kg (životinja u procesu sušenja izgubi oko 80% težine, pa treba paziti) 5-6 žlica dobrog maslinovog ulja 2 glavice luka češnjaka po volji 1/2 kg krumpira 2 dl suhog bijelog vina 2 žlice konšerve (pirea od paradajza) par listova kuša (žalfije) Suhu hobotnicu treba močiti najmanje 12 sati, po mogućnosti 1 dan u vodi. Obrisati čistom krpom i narezati na veće komade. U teći propirjati luk i češnjak, pa slagati naizmjence red krumpira, pa red hobotnice. Začiniti žalfijom, posoliti i popapriti. Podliti vinom i ostaviti da se pirja oko 15 minuta, dok alkohol ne ishlapi. U 1/2 litre vode umutiti 2 žlice pirea od paradajza i time preliti brudet. Po potrebi dodati još vode. Kuhati oko sat vremena.

O svinjskoj koljenici se puno pisalo na starom forumu, a i ovdje. Schweinshaxe, ultimativno bavarsko kultno jelo, obožavao ga je pok. Anthony Bourdain, koji je skončao slično Apiciju, jedino što si je Apicius prerezao vene u Rimu (kad mu je ponestalo sestercija za libijske jastoge), dok se Bourdain objesio u hotelskoj sobi u Parizu, kad mu je ponestalo dolara za šampanjac i kavijar. Bojim se i da mene takva huda sudba čeka. U BXL-u se u one predbožićne/novogodišnje dane na Place Saint Catherine nude kojekakvi medjunarodni specijaliteti, pa tako i kanadski bizonski burgeri. Vrlo ukusno, uz belgijsko fino pecivo. Što se njoka tiče, najbolje sam jeo, zelene gnocche u Raveni. Ja inače radim jako dobre njoke i već sam davao recepte, ali ponovit ću to, nije teško.

Ako i ne pomogne, sigurno neće odmoći. Avokado u cijelom voćnom svijetu, ako se ne varam, ima najviše Ω3 masnih kiselina. Osim nezaobilaznog guacamole, meni je puno draži avocado Waxmann, koga zanima nek potraži. U slast i u zdravlje.