ironside

Slažem se u svemu. Moj pokojni otac je volio ciklu na sve načine: svježu, na salatu, ukiseljenu... Moja, pak, supruga voli ciklu pasirati u blenderu, pa ju piti kao juice. Moj ujak mrzi ciklu (ima 88 godina) i diže se od stola ako netko iznese salatu od cikle, uz dužnu ispriku, naravno, tipa 'trebam na WC' ili slično. Ja ne volim ciklu. Nisam alergičan, ne smatram da je ofenzivnog mirisa ili okusa, jednostavno mi je bezveze. Medjutim u boršču se cikla transformira u nešto božanstveno. Jasno, ovisno na koji je način spremljen: ukrajinski, poljski, baltički (Litvanci, Latvi i Esti) ruski, čak i rumunjski i slovački, svi boršč spremaju na svoj specifičan način. Uglavnom varira meso; suha rebra, kobasice, buncek, ostaci mesa od jučerašnjeg ručka... čak i sušena riba (losos u nekim ruskim verzijama), uglavnom, svaki boršč, koji je spravljen s pažnjom (kao što treba biti spravljeno svako jelo) je смачно. I, kao kod svih finih složenaca, (fažol, sarma , itd) najbolji je kad odstoji dan - dva.

Boršč izgleda krasno, baš kako treba i o njemu se puno pisalo na pok. forumu (uglavnom Kinik i ja, čak i Zoran59). Prvi put sam ga jeo u Kijevu 1988. i oduševio se. Rijetko ga radim kod kuće, pa radije odem u poljsku gostionicu Słońce, a kad sam u ZG odem kod Ukrajinca, pa si još priuštim flašicu kvasa i konzervicu finog kavijara. edit: dodatak iz 'literature': A.P. Čehov Dva komada pojedeš, a treći za šči čuvaš, nastavi tajnik nadahnuto. Čim svršite s pirogom, odmah, da ne pokvarite tek, naredite da vam donesu šči... Ta kupusna juha mora da je topla, vrela. Ali je ipak najljepši, dragoviću moj, boršč od cikle na ukrajinski, sa suhim rebarcima i kobasama. Uz to ide vrhnje i svježi peršun s koprom. Isto su vam tako divni kiseli krastavci sa sitneži i mladim bubreščićima, a volite li juhe, najbolja od svih juha je ona što se zaspe povrćem: mrkvom, šparglom, cvjetačom i svim drugim tome sličnim mudrolijama. - Jest, predivna stvar... uzdahne predsjednik, skidajući oči s papira, ali se istog trena trgne i zavapi: Boga se bojali! Ovako ja do večeri ne napisah svoga zasebnog mišljenja! Četvrti arak već pokvarih! - Neću, neću! Oprostite, molim! – ispričavao se tajnik i nastavio šaptom. – Čim ste dokusali boršč ili juhu, odmah naredite da vam donesu ribu, dragane. Od nemuštih riba najbolji – prženi karas u vrhnju; samo, da ne bi smrdio po mulju i da bi zadržao svoju tanahnost, valja ga živa pričuvati u mlijeku čitav dan i noć.

Da se nadovežem na Trimalhionovu gozbu, ovog puta s izvornikom (prevedeno s latinštine): Gaj Petronije Arbiter: Trimalhionova gozba / Satyricon (oko 50. AD) Njegova blagost i milosrđe nas je obavezivala, a isti onaj rob za kojeg smo se zauzeli, poletio je k nama, kako smo ušli u triklinij, te nas je na naše zaprepaštenje počeo glasno i strasno ljubiti, kličući zahvale našoj dobroti. "Sad ćete saznati kome ste učinili milost“ povjerio nam se. "Gospodarevo vino bit će zahvalnica odanog sluge!“ Konačno smo se ispružili i mali robovi iz Aleksandrije su nas osvježili vodom i snijegom, dok su se ostali posvetili našim stopalima uklanjajući zanoktice i odebljalu kožu čudesnom vještinom, no čak i tu neugodnu operaciju nisu bili u stanju obaviti u tišini, već su cijelo vrijeme pjevali. Žarko sam želio saznati može li cijelo to domaćinstvo pjevati, pa naručih piće; dečkić koji mi je bio pri ruci istog je trena prenio moju narudžbu pjevajućim, kreštavim glasom, a svaki dalje bi učinio potpuno isto. Teško je i zamisliti da je to bila blagovaonica uglednoga gospodina, već prije zabavište pantomimičara. No, izneseno je vrlo primamljivo predjelo, ali svi ležajevi su već bili zauzeti, osim Trimalhionovog, za koga je prema novim običajima rezervirano čelno mjesto. Na velikom poslužavniku je stajao magarac iskovan od korintske bronce, koji je držao košare s maslinama – bijele u jednoj, a crne u drugoj. Sa svake strane brončanog asinusa stajao je po jedan pladanj, na čijem obodu je bilo ugravirano Trimalhionovo ime, kao i težina srebra. Miševi posuti makovim zrnjem i premazani medom posluženi su na srebrnim mostićima čvrsto zakovanima na pladnjeve, kao i vrele kobasice na srebrnom roštilju sa šljivama dimiskinjama i šipkovim sjemenkama. ... Čeprkajući po zubima srebrnom čačkalicom, konačno nam se obratio: "Prijatelji! nije od mene bilo pristojno da se pojavim među vama tek sada, no bojeći se da će vam moje odsustvo izazvati nelagodu, odustao sam od vlastitih zadovoljstava: dozvolite mi, ipak, da dovršim moju igru.“ Rob je donio stolić od ljeskovine (pistacijevine?) i kristalne kocke, a ja sam zapazio jedan posebno luksuzni detalj; umjesto crnih i bijelih polja koristio je zlatnike i srebrnjake. Cijelo vrijeme je na licu imao posebno opak i pomalo prostački izraz. Dok smo se i dalje gnjavili s predjelom, pred nas je donesen pladanj na kojem je počivala košara u kojoj se nalazila drvena kokoš izrezbarena tako da izgleda kao da upravo leže jaja. Odmah su se, uz pratnju muzike, pojavila dva roba i počela se valjati u slami. Otamo su izvukli nekoliko pauničinih jaja, koja su podijelila gostima. Okrenuvši se prema nama, Trimalhion je vidio što se događa. "Prijatelji", obratio nam se, "naručio sam pauničina jaja, postavljena ispod kokoši, no bojim se da su se pokvarila, ali Herkula mi, kušat ću ih svejedno, pa ću vidjeti da li su još uvijek dobra." Mi smo se, pak primili naših žlica (od kojih ni jedna nije težila manje od pola funte) i otvorili školjke načinjene od tijesta, a zapravo, umalo da se nisam udaljio kad začuh iskusnog posjetitelja ovakvih zabava kako govori: "Mora biti nešto dobro u ovome". Otvorio sam svoju školjku i u njoj zatekao krasnu kosovicu u žumancu dobrano začinjenu crnim paprom. ... Slijedeće jelo je izazvalo veliki aplauz, a koje je, začudo, privuklo svačiju pažnju osim naše. Iznijeli su veliki okrugli poslužavnik na kojem su bili prikazani znaci Zodijaka, a nad svakim znakom je poslužitelj iznio najbolja jela koja se s tim znakom slažu. Ovnova muda na Ovna, govedinu na Bika, janjeće bubreščiće na Blizance, kotlete na Raka, čistu rodnicu na Djevicu, afričku smokvu na Lava, vagu na Vagu, zdjelu kolača i lignju za Škorpiona, volovsko oko na Strijelca, jastoga za Jarca, gusku za Vodenjaka i dva cipla za Ribe. U sredini svega toga su bile velike pčelinje saće, oko čega je bio poslagan aranžman od trave i mahovine. Kruh iz srebrne posude je posluživao egipatski rob, a svako malo bi, lišen sluha, zapijevao pjesme iz popularne muzičke farse zvane Laserpitium. Vidjevši da nas ova otužna priredba baca u sve veću depresiju, Trimalhion se potrudio da nas potakne poklicima: "Hajde gospodo! dignite se, molim vas; pa ovo je tek sos!"

We'll meet again, don't know where, don't know when But I know we'll meet again some sunny day Keep smiling through, just like you always do Till the blue skies drive the dark clouds far away

Ivan Balog: O Trimalhionovoj gozbi Gaja Petronija Arbitera (Satyricon) U živopisnoj sceni Petronijevih “Satura” ili “Satyricon libri”, glasovitom djelu slučajno pronađenom davne 1650. na jednom trogirskom tavanu, i to u najznamenitijem dijelu romana, poznatom kao “Trimalhionova gozba”, u blagovaonicu skorojevića Trimalhiona, robovi unose golemog prasca, usred domaćinove potpuno neuke ali bahate rasprave o Homeru i Odiseju. Kako priča glavni junak ove satire, nesretni mladac Enklopije: “Stane zatim Trimalhion prasca sve većma i većma promatrati, pa reče: Što? Što? Ovome prascu nije izvađen drob? Herkula mi, nije. Zovi, zovi kuhara preda me! Kad je kuhar žalostan stao uza stol, govoreći da je zaboravio izvaditi drob, zaviče Trimalhion: Što? Zaboravio?... Svuci ga! Ne bi dugo, kuhar bude svučen i stade tužan među dva spremna mučitelja. Svi su stali za njega moliti… ali neće Trimalhion. Pa ipak, razgali se u licu i reče: Dakle… vadi mu drob nama na očigled! Dobivši natrag rubaču pograbi kuhar nožinu i gojaznom rukom zasječe prascu trbuh odavle i odanle. Za tili čas isipaju se iz parotina, koje su se pod pritiskom tereta raširile, mesnjače, kobasice s krvavicama. Na to udari služinčad sama od sebe u pljesak i poviče: Gaje, sretan bio! I kuhar je bio počašćen srebrnim vijencem i napitkom i dobio je na dar čađu u zdjeli od korintske mjedi.” Ovim prizorom počinje gozba koju vrlo realistično, ali s njemu svojstvenom ironijom opisuje Petronije, miješajući među sočnim i oblapornim rečenicama usporedbe i aluzije na cara Nerona, suludog i nedoraslog tiranina, kojemu je upravo Petronije, zvan još i Arbiter, sudar dvorskog istančanog ukusa i elegancije, savjetovao uživanje u sličnim pretjerivanjima, izrugujući se kroz orgije i gozbe neobuzdanoj i okrutnoj naravi posljednjeg cara iz julijevsko klaudijevske loze, koja je uz vrle vladare podarila Rimu i gomilu izopačenih i nastranih tipova, od Kaligule do samog Nerona. Pišući svoje “Saturae” Petronije je vjerojatno već znao da se priprema pobuna protiv nasilnika, koja će stajati života mnoge ugledne Rimljane, među njima Neronova učitelja Seneku i samog Petronija, koji je svojevoljno sebi razrezao žile. Prije smrti, kako piše Tacit, oporučno je teško optužio cara, narugavši se i njegovoj posvemašnjoj neukosti i nedostatku talenta u pjevačkom i pjesničkom umijeću. Petronijeva oporuka Nerona je, kažu, pogodila više od same pobune. Ona sljedeća, 68. godine poslije Krista, konačno će i njega stajati života i osloboditi Rim, barem na neko vrijeme, suludih careva i tiranina. Pa ipak, ma koliko u “Saturama” možemo očitati izravne aluzije na Nerona, umiješane poput začina u fino stilističko ruho, Petronijeva nam knjiga kroz lutanja i stradanja mladića Enklopija, kroz gradska središta južne Italije i mračne pučke četvrti, kroz blagovaonice i ložnice, ljubavni zanos i jazbine, proročica i vještica, pretenciozna nadmetanja o mitologiji, pjesništvu, umjetnosti i filozofiji, vrlo realistično prikazuje život razvijenog carstva u kojem su naglo obogaćeni provincijalci, ili oslobođenici poput Trimalhiona, neukusom i neumjerenošću počeli, baš kao i danas, stvarati skorojevićki i nasilnički mentalitet. Prizori iz Trimalhionove gozbe kao da su preneseni iz povijesno književnih anala i kronika i svojom vjerodostojnošću, makar ponekad ironično iskrivljeni, odražavaju Petronijev osjećaj za život i stvarnost. U toj rimskoj stvarnosti, pa tako i gastronomskoj, cijela ona farsa oko rezanja prasca ima svoje rafinirano ishodište, istina unakaženo Trimalhionovim neukusnim dramoletom, u izvornoj rimskoj kuhinji, koja je jela od punjene svinjetine osobito cijenila i podarila u naslijeđe suvremenom kulinarstvu. Samo Apicije spominje desetak načina pripreme punjenog prasca, od dvostruko punjenog odojka, Porcellum farsilem duobus generis, do Porcellum assum tractomelinum, odnosno pečenog prasca punjenog medom i mlincima. Pa ipak, jedan se Apicijev recept podjednako veže uz Trimalhionovu svinju, koliko i uz suvremeno punjeno prase čiju pripremu opisujemo u današnjim slavonskim recepturama, obogaćenim pod utjecajem vrsnog đakovačkoga gastronoma i gurmana, vlasnika kultnog restorana “Croatia” Ivana Baloga. Naime, taj Apicijev prasac, kojemu se najprije očisti utroba i izvade iznutrice, puni se smjesom aromatičnih začina, mozgom, jetrom, kuhanim suhim mesom i kobasicama, jajima, mrvicama i garumom. Dobro napunjen peče se na ulju u pećnici. Kad jednom probate odojak pripremljen na Balogov način, pred vama će se odnekud stvoriti Apicije i ljuto nasrnuti na bedastog Trimalhiona, koji je svojim priglupim igrokazom teško oskvrnuo kako ukusno meso tako i njegovu profinjenu utrobu punjenu začinima i kobasicama. Spomenimo samo da i naše kobasice, pogotovo kuleni, vuku svoje izravno gastronomsko podrijetlo od starorimskih punjenih dimljenih i sušenih svinjskih želudaca ili po Apiciju Ventres porcinum, koji su se također po dugom obzorju gastronomskog vremena protegnuli u naše doba i naše krajeve, pogotovo Slavoniju, kojoj u obradi ovako pripremljenih jela nema premca u kuharskom nadmetanju, pogotovo onom u punjenju svinjetine. Pravo pokladno jelo koje kao i naši karnevali vuče podrijetlo iz rimskih Saturnalija, svečanosti u čast boga Saturna, kad bi nešto ranije nego danas, točnije od 17. do 24. prosinca, cijeli Rim i kasnije carstvo u vedrom karnevalskom raspoloženju priređivalo gozbe i pijanke i na kojima su se darivali robovi, poput Trimalhionova kuhara, kako bi se trajno sačuvala uspomena na zlatno doba Saturnove vladavine kad je hrane i pića bilo u izobilju, a svijet bio bez robova i privatnog vlasništva. U toj rimskoj karnevalskoj mitološkoj utopiji, i samoj nalik raskošno punjenom prascu, krije se i ime Petronijeva djela “Saturae”, od naziva za posudu prepunjenu svim i svačim, po latinskim satura lanx, u kojoj je svega previše, a najviše humora. Poslije će se nazivi ovakvih djela i jela pomiješati kao začini u rimskim i slavonskim punjenim prascima, kobasicama i kulenima s grčkim Satyros, po razuzdanim i veselim Satirima, koji još i danas skaču na svojim papkastim nogama kao Trimalhionovi prasci punjeni ljepotom, živošću, ali i gorčinom, tragičnog i nakaznog naličja, elegantnog krabuljnog svijeta Petronija Arbitera. ............................ Recepti: Kulen Ivana Baloga: Od zrele svinje od oko 100 kg izdvoji se najbolje meso i po kakvoći podijeli u četiri vrijednosne kategorije. Grupe mesa melju se odvojeno, i to sitnije što je meso lošije kakvoće. Najbolje meso sjecka se na komadiće. Stavi se sve zajedno pa se u smjesu umiješa sol, ljuta i slatka paprika, u tekućinu samljeven bijeli luk i na kraju sjeckana slanina. Ponovno promiješamo, pustimo smjesu da malo dahne, a potom njome punimo crijevo za kulen. Punjeni kulen stještimo troprutim bukovim rašljama, čije krajeve podrežemo. Takav kulen se malo odimi u tijeku sazrijevanja s pet do šest dimova i ostavi da zrije u pušnici od dva do šest mjeseci, ovisno o masnoći kulena. Rolada od svinjetine: Prsima i leđima od srednje velikog prasca izvadimo sve kosti i ostavimo u pacu od sjeckanog luka, češnjaka, soli i papra da odleži dan-dva. Meso potom smotamo u roladu i pečemo u pećnici dok ne dobije tamnu koricu i sve ne bude gotovo. Ako se jede toplo, služi se sa želatinom od pečenja, a hladno samo čisto meso od rolade izrezano na pravilne kolutove. Punjeni odojak: Očišćenom odojku izvadimo sva rebra i punimo prsnu i trbušnu šupljinu nadjevom od mljevenog kuhanog sušenog svinjskog vrata, bunceka, kožica, svinjskog želuca, fine teletine, luka, češnjaka, peršina, papra, soli, nekoliko jaja, u koji smo na kraju umiješali želatinu od pečenja čitave trake kuhanog suhog jezika, slanine, svinjskih prsa i tek malo prokuhanih obrazina i nekoliko izrezanih svježih paprika. Tako napunjenom odojku dobro zašijemo trbuh i pečemo u pećnici na umjerenoj vatri dok ne bude dobro ispečen, a koža mu postane hrustava i tamno zlatna. Služimo ga hladnog, izrezanog na kolutove i komade. Punjeni odojak možemo služiti i na ražnju.

Tamo devedesetih pojavljivali su se oglasi tipa 'koljem po kućama'* (not funny) i 'jedem pasulj po kućama' (funny). Sad već i dečipiraju po kućama. Bitno je da cvate home delivery. *Bilo je to ratno doba, pa bi te uvijek obuzeli nekakvi trnci i probio ledeni znoj, iako se to očito odnosilo na svinjokolju, živinu i sl.

Before: And after: Uz to pečene crvene rog paprike i miješana salata (zelena, crveni luk, paradajz i krastavci, sve uzgojio moj brat na minijaturnom posjedu nedaleko od svog stana). Steak ima oko 1.8 kg ispekao sam ga na perfektan medium rare pa, dok se 20 min odmarao ispekao na tom govdjem loju paprike, da omekšaju i da se kožica zacrni. Mljac.

Back to ZG i ne znam je li to bio glup ili mudar potez; bolnice praktički ne rade (osim kad su nužne operacije ili hitni slučajevi u pitanju), ambulante su zaključane, pa sjedimo (s maskama i održavajući socijalnu distancu, kao pingvini na zidiću, dok sestra ne izadje, pobroji nas i izda uputnice ili sasluša naše molbe, žalbe i zahtjeve, pa opet zakračuna vrata). U BXL-u, pak ljudi umiru kao muhe, nikome unatoč svemu ne pada na pamet da nosi masku ili se drži podalje od drugih, a kvaliteta zdravstvenih usluga se zadnjih godina srozala na razinu zemalja trećeg svijeta, osim u nekoliko odabranih bolničkih centara; hvala lijepo, ali to imam puno bolje i kvalitetnije u ZG, po puno manjoj cijeni. No, back to topic: jutros sam odšepesao do placa/tržnice (više o tome na gastronomiji ili interregu), kod mesara bio sam 4. u redu, ponovo kao pingvin, slušam kako mesar pušta Radio Sljeme, a tamo ide Bijelo Dugme: 'Šta bi dao da si na mom mjestu', pa Indeksi: 'Da sam ja netko', kao da je njihov muzički urednik Sarajlija i to otprije cca 47 godina.

To je, vidiš, tipična strateška pogreška, koju su u isto vrijeme počinili i Nijemci. Džapanci su prednost u nosačima aviona stekli nakon katastrofe u Pearl Harboru, kad su potopili 1/3 američke pacifičke flote, ali su se Amerikanci opametili i išli na masovnu proizvodnju nosača i razvoj zrakoplovstva, kako lovačkog, tako i bombarderskog. Japan (vazda zarobljen u svojim imperijalnim wet dreams) je bezumno trošio materijalne i ljudske resurse, a imao ih je mnogo manje od US, na neisplative i trome bojne brodove, mrcine u rangu superdreadnoughta tipa Yamato i Musashi, koje su im Ameri potopili, ostavivši sebi veliku prednost u broju nosača i, generalno zračne sile. Tako su se i Nijemci zanijeli u sulude inženjerske projekte tipa Panzerkampfwagen Tiger, čudovište sa 7 stupnjeva prijenosa, za koje je posadi trebalo nekoliko mjeseci obuke, a proizvedeno ih je tek oko 1400. Za to vrijeme Amerikanci (koje je mogao voziti svaki vojnik s položenim vozačkim ispitom, a takvih je bilo 90%) su proizveli 50000 Shermana, a Sovjeti 85000 T-34. Quantity does matter. To bi i Kinezima moglo doći glave, ali neće, jer naravno neće biti nikakvog rata i nikakvih vojnih koalicija.

@jedibojan Genijalno, kakav patriot: nacionalna zastava u jednoj ruci, shotgun u drugoj , Lone Star barjak na porchu male kuće u preriji, a nebo najavljuje skori twister. Nitko nam ništa ne može!

Zdravo Marijo, milosti puna... Izašao sam danas na ulicu i prolazi postariji (postariji od mene) čovjek s ribičkim štapom; kamo će dida kad nema jezera ni rijeke, a u tekućicama je zabranjeno pecati.

BSO Entertainment Video: Maskless Fans Mob Magic Johnson After He Departs His $150 Million Yacht in Croatia Fans surrounded the great NBA legend Earvin “Magic” Johnson after he departed from a yacht valued at $150 million off the Croatian harbor Sunday night. This night wasn’t just like any night, but a night Johnson will definitely remember. People who witnessed Johnson during his glory days capture five NBA champions for the Los Angeles Lakers in the 1980s’ were in attendance screaming and surrounding the NBA Hall of Famer. Young basketball fans who also might have been taught their basketball history decided to crowd Johnson and pose for selfies in the midst. Johnson was accompanied by his wife Cookie Johnson. No security was alongside Johnson given the proper protocol on wearing masks was heavily ignored. When Johnson comes to town with a smile, who can honestly think about safety? This is an established businessman who can light up any room he walks in given his presence. Hopefully, the greatest NBA point guard and passer of all-time teach these fans a lesson on not potentially passing around the coronavirus when in large groups. If the 60-year-old came fresh in some Gucci attire, you can only imagine if it was the 1980s’ all over again when it came to his choice of outfits off the court. Considering Magic beat HIV, I can understand why he might feel invincible. ............................................................................................................................ Prvo, splitski 'navijači' (najstarija firma na planetu) su oduvijek bili poznati po nepoštivanju socijalnih pravila, uključujući masovno bacanje auta a ZG tablicama u more i gori su čak i od BBB. Drugo, Korona virus ne postoji, pa navijači ne trebaju nositi maske. Treće, Magic je (unatoč nabačenoj kilaži) i danas invincible, negdje izmedju Petra Čelika i Jana Železnog.

Rotterdamac 'iz zemlje tulipana") se samobanovao na starom FB92, ne ulazim u razloge. HB je otišao zbog toga što je uvrijedio Veleštovanu Moderaciju. S legendom Kinikom nemam kontakt još od listopada/oktobra prošle godine, jer sam od 10 mjeseca pa do iza Nove godine konstantno provodio vrijeme u bolnici. Volio bih da je živ i u zdravlju, vrag po pisanju na forumu. Schrodinger ima svoje razloge koje poštujem, stručne, filozofske i moralne.

Yusra Khogali: “Whiteness is not humxness,” reads the statement. “in fact, white skin is sub-humxn.” “White ppl are recessive genetic defects. this is factual,” the post later says. “white ppl need white supremacy as a mechanism to protect their survival as a people because all they can do is produce themselves. black ppl simply through their dominant genes can literally wipe out the white race if we had the power to.” Khogali says that white people have a “higher concentration of enzyme inhibitors” which suppresses melanin production adding that melanin is important for a number of things such as strong bones, intelligence, vision and hearing. She adds, “melanin directly communicates with cosmic energy.” In another post, Khogali tweeted, "Plz Allah give me the strength to not cuss/kill these men and white folks out here today." After being criticized for the tweet Khogali responded by saying, "I am not a public official. I am not a police officer. The state does not entrust me with violent weaponry. I have never contributed to the mass targeting of a community. All I have done is used a turn of phrase, a rhetorical flourish, to voice my frustration and dared to be a person calling for justice." -------------------------------------------------------------------------- Melanin, Allah i kozmička energija. Ova ludača je zrela za trajnu hospitalizaciju u ustanovi zatvorenog tipa, ali to je Canada. BTW, javlja mi susjeda da se kćer i zet vraćaju u HR, nakon 30 godina provedenih u Canadi i da se nemaju namjeru više ikad vraćati tamo. Europe rules.

Blago vama u Canadi sa Yusrom. U EU bi bila (zbog govora mržnje i pozivanja na nasilje) strpana u prežun na neko vrijeme (govorim o civiliziranim članicama, ne o Norveškoj, koja je izvan EU i drži Breivika još par godina u zatvoru, iako je pobio osamdesetak djece). BLM bi jednostavno trebalo proglasiti terorističkom organizacijom, staviti izvan zakona u svim zemljama gdje je aktivan i krivično progoniti deklarirane članove i supportere. Doduše, gledajući fotografije dotične, sve više sam uvjeren da se radi o teško psihički hendikepiranoj osobi, ali to je kanadski problem i Justinov problem, iako sumnjam da ga torontončanski Sikh percipira kao problem. Samo da se ta zaraza ne proširi na Europu.

Norman Foster: Jelo iza samostanskih zidina Riba – petak – plodnost Riba je izvrstan primjer uske povezanosti određene hrane s bogovima, petkom, vjerom, spolnošću i plodnošću. Dvije ribe u astrologijskom zviježđu riba predstavljaju grčka božanstva Afroditu (plodnost) i Erosa (ljubav). Upravo su se pretvorili u ribe i skočili u neku rijeku. Tako su umakli zlom čudovištu Tifonu. Kršćanska korizma – što su je, uostalom, kršćani ispočetka nazivali "riblje vrijeme" – uvijek je u razdoblju riba (19.2. – 20.3). Riba je bila i znak raspoznavanja prvih kršćana – simbol njihove pripadnosti novoj Kristovoj zajednici. Tadašnja lozinka glasila je "Ichtys" – grčka riječ za ribu. A sudbina je odredila da je riječ "Ichtys" sastavljena od početnih slova grčkog "Isus Krist, sin božji, spasitelj". Uživanje ribe poprimilo je veće religiozno značenje kad su rani kršćani odlučili da izraze poštovanje za Kristovu muku i smrt tako da se jedanput na tjedan – petkom – odreknu mesa. Toga dana, dana tuge, jeli su samo ribu. Stari Rimljani bili su također veliki poštovaoci ribe. I oni su petkom slavili ribljom gozbom dan božice Venere. Petak – dies Veneris. Bili su ljubitelji svih vrsta ribe, jeli su je u velikim količinama i s izvrsnim tekom. U njihovim kuharskim knjigama i receptima, što su ih fratri kasnije s radošću prepisivali i prema njima kuhali, nailazimo na brojne neobične načine priređivanja ribe. Mudri su Rimljani bili potpuno uvjereni da ona budi i najtromija osjetila, a osim toga ženama omogućuje nove dimenzije plodnosti. Prastarom spolnom simbolu ribe narasla je glava boga Jana. S jedne strane, pogani Rimljani petkom su jeli seksualni simbol ribu, u čast božice ljubavi Venere, kako bi im porasla muškost, a s druge strane su pobožni kršćanski Rimljani jeli isti taj seksualni simbol, ribu, kako bi svoju muškost umanjili misleći na smrt Krista, sina Božjega, koji je, kako znamo, propovijedao ljubav. Crkveni su oci bili uvjereni u nepobitnu vezu između uživanja mesa i ljudske duše, zapravo samo jednog aspekta ljudske duše što ga je crkva prezirala i smatrala požudnim, čulnim, pohotnim i pohlepnim. Oni su, naime, bili uvjereni da te strasti potiče uživanje mesa. Riba je, naprotiv, po prirodi hladna i izaziva apatiju, tupost, ravnodušnost i odbojnost – upravo ono što je trebalo pobožnoj braći. Zato je otupljivanje putenih strasti u redovnika bila jedna od najvažnijih zadaća i to načelo je osnova komplicirane strukture samostanskih prehrambenih pravila. Ali vrijeme je da se nastavi o temi 'riba', koja je u međuvremenu postala nešto klizava. Ni u koje vrijeme nije riba u samostanskoj prehrani došla u pitanje. Ali su se i neke vrlo upitne vrste 'pokrstile' kako bi bile prikladne za serviranje u petak: osim nekih divljih gusaka i ptica močvarica, u prilog kojih se već osobito izjasnio i sveti Toma Akvinski, pojavili su se i gnjurci i gotovo sve vrste ptica koje žive makar u blizini bilo kakve vode ili šaša. Osobit korizmeni specijalitet bila je u mnogim samostanima kornjača. Ukusne juhe i razna jušna jela od kornjače pojavljivale su se tih dana u golemim količinama na stolovima samostana koji su imali sreću da su u blizini mora. Engleski majstori kuhari šesnaestog stoljeća pirjali su peraje kornjače u slatkom vinu, šeriju ili maderi, pekli na maslacu s lukom, češnjakom i svježim gljivama i napokon prepekli u pećnici prije serviranja. Ista kuhinja u Winchesteru upotrebljavala je za juhu od kornjače slijedeće mirodije: bosiljak, mažuran, kadulju, ružmarin, majčinu dušicu, korijandar, papar i sol. Potrebno im je bilo 50 litara vode, mnogo velikih mesnatih goveđih kosti i telećih goljenica, što se sve kuhalo s kornjačinim mesom, zajedno s mrkvom, lukom, češnjakom, vlascem, porilukom i peršinom, dok se nije svelo na 35 litara. Pri serviranju se za svaku litru juhe dodala po čaša crnog vina ili šerija. (To zvuči vraški dobro!) Drugi korizmeni ljubimac bila je vidra, iako mi je potpuno nerazumljivo kojom je čarolijom moguće masno i žilavo meso tog sisavca prirediti u ukusno jelo. To se tiče i oduvijek omiljene korizmene ribe: dabrova repa, koji je mogao dostići težinu od dva kilograma. Taj klizavi privjesak morao je najprije biti pržen ili pečen, a potom još i dugo kuhan, kako bi se izgubio njegov neugodan zadah. Začuđuje nas kako velika raznolikost ribljih jela uopće nije zabrinjavala brata kuhara. Ali ipak, kako se ukus izmijenio! Danas ubrajamo puževe i riječne rakove u kategoriju kulinarskih delikatesa, a nekad su bili ograničeni na korizmene stolove služinčadi. Iz jelovnika samostana Admont u Austriji vidimo da je služinčad 1776. godine, za korizme pojela 71 924 puža. A možda ih je bilo 71 928? Nitko nije savršen, a osobito ne onaj jadni kuhinjski sluga koji je morao voditi računa o svakom pužu koji je prošao kroz kuhinju. Iznemoglo nepce onog fratra kojem su dojadile tune, sabljarke, morski psi, lamprete, jegulje, dupini i kitovi, a imao je sreću da mu je samostan blizu mora, mogao je uljepšati svoje bezmesne dane jastozima, lignjama, rakovima raznih vrsta, oštrigama i prstacima – lijepim i ružnima. Samostani koji nisu imali sreću da su blizu mora, imali su obične ribnjake u kojima su se naveliko uzgajale raznovrsne slatkovodne ribe. A osim toga, većina samostana bila je smještena blizu neke rijeke ili jezera. Među 24 vrste riba što se navode u računskim knjigama iz 13. stoljeća samostana Kloster-Neuburg nalazimo: razne vrste somova, jesetru, glavoča, pastrvu, lososa, linjaka itd. Ali kako kanonicima iz Kloster-Neuberga njihove 24 vrste riba nisu bile dovoljne, izmislili su već u šesnaestom stoljeću ekspresni transportni sistem između Italije i Austrije, koji im je omogućavao da uživaju u svježim ribama i školjkama iz Jadrana. Zato nam se čine čudnim gorke pritužbe fratara na račun njihova oskudnog ribljeg jelovnika za posnih dana. A znali su prirediti ribu na najukusnije načine, pa se priča da je u Engleskoj u jedanaestom stoljeću novi francuski opat iz Clunyja, Simeon, tako dobro priređivao ribu da im je meso dosadilo. Samostani su upotrebljavali i razvili brojne tehnike za priređivanje ribe. Vjerni svom stavu prema hrani, uložili su mnogo više muke i mašte nego mi dan danas to možemo zamisliti. Samostanske kreacije za posne i korizmene dane zacijelo pripadaju najvećim dostignućima Haute Cuisine. Bez obzira na to, je li riječ o jelima od riba, slatkom pecivu, tortama, nabujcima, kremama, umacima ili kolačima. Na primjer, slijedeće jelo od riba: šećer, đumbir, senf i bademi fino se u avanu razmrve i pospu po ribi, što je prethodno bila poširana u bijelom vinu. Kad se voda u kojoj je riba bila kuhana ohladi, izvadi se riba, oguli koža, očisti od kosti i stavi na tanjur. Koža se vrati u vodu i doda malo voćnog octa. Voda se procijedi i prelije preko ribe, odstoji neko vrijeme da se slegne i, za oko, lijepo ukrasi orasima i voćem. Ili se masni šaran, s umakom od mljevenih oraha, peršina, timijana, limuna, matičnjaka, ružmarina, nekoliko kapi kiselkastog mošta – verjuice – i šafrana, peče u delikatnom prhkom tijestu. Oba recepta potječu iz engleske benediktinske kuhinje petnaestog stoljeća. Kao i pite à la Benedictine, punjene mesom ribe sklata*, pomiješane s uljem, zdrobljenim češnjakom i gustim slatkim vrhnjem, a obložene gomoljačom** izrezanom u listiće. Iz velikog benediktinskog samostana na otoku Mont St. Michel, na sjeverozapadnoj Francuskoj dolaze crêpes de saumon à la Mont St. Michel, što također zauzimaju dostojno mjesto uz mnoga druga izvanredna jela s pridjevkom à la Benedictine. U srednjem vijeku najmanje se cijenio bakalar i slana riba. Obje su se vrste sušile na suncu i vjetru, ali bakalar se nije prethodno solio. Bakalar se u redovima sušio na posebnim stalcima. Bio je hrana za bogate i siromašne u korizmeno vrijeme. Bakalar se morao prije priređivanja močiti 24 sata u vodi i zatim se udarao čekićem – u jednom se receptu preporuča udaranje posebnim, u ono vrijeme posebno konstruiranim čekićem, puna 2 sata. Za to vrijeme moglo se razmišljati što dalje s njim započeti. Meni se čini: kad bi se samo istukao, ispekao, ispržio ili iskuhao, to bi doista bilo jelo za siromašne – više za siromašne duhom, nego za materijalno siromašne; opaka, podmukla bolest od koje stradava kuharska vještina. Dobra kuhinja može biti skupa. To nije ništa novo. S druge strane, najegzotičniji, najukusniji začin je kuharova mašta. Priređivanje skromnog bakalara je primjer za tu maksimu. Već se više od tri stotine godina najglasovitiji francuski restorani, oni s trećom zvjezdicom, natječu koji će od njih prirediti još rafiniraniju brandade de morue - to jest, otkad je to jelo otkriveno u sedamnaestom stoljeću na jugu Francuske, u Languedocu. To je jelo poznato i kao brandade à la Benedictine – bakalar na benediktinski način, što govori i o njegovom porijeklu: močen, tučen i kuhan bakalar fratri su već u trinaestom stoljeću naprosto promiješali ili prognječili s maslinovim uljem, mlijekom, češnjakom, soli, paprom, muškatom, malo voćnog octa i peršinom – riječ brandade dolazi od brandir – drmati, tresti. Smjesa se tada stavljala u glineni lonac, prelila maslacem i polako pekla na slaboj vatri. Prije nego napustimo riblja jela i pozabavimo se mesnima, nekoliko riječi o kraljici svih juha – ribljoj čorbi što se u njenoj domovini Francuskoj nudi pod imenom bouillabaisse. ... Bakalar na kiselo-slatki način (Samostan Grottaferrata) U grčkoj opatiji Grottaferrata koju je 1004. godine utemeljio sv. Nilo, kuhinju vode Vasilijanke, za uspomenu na 'čudo u Colliveu'. Sastojci 700 g suhog bakalara brašno 6 žlica ulja 500 g crvenog luka, izrezanog na ploške nešto šećera nešto vinskog octa Priređivanje Ostaviti bakalar preko noći da se odmoči, skuhati ga i izrezati u trokute koji se uvaljaju u brašno i peku u tavici sa lukom, dok ne zarumene. Dodati po okusu šećera i octa, malo prokuhati da ispari tekućina, te gratinirati u ugrijanoj pećnici. --------------------------------------------------------------------------------- *Sklat - vrsta morskog psa ** Gomoljača - tartuf

Khm, khm... ne baš s par miliona, već s nekoliko milijardi dolara, čak i da nije riječ o konvencionalnoj, kamoli modernoj ratnoj luci. Ohotsko more je najvećim dijelom godine, od marta do septembra pod ledom i nije pogodno kao ratna ni trgovačka luka.

Mislim da sam jednom napisao kako sam vjerojatno jedini čovjek na planetu kojem je to najomiljenijo povrće/jelo na svijetu. Kratko poprženo, podliveno s malo bijelog vina uz dodatak bijelog luka i motara, divno... U filmu The Hunger Games Effie vabi Haymitcha upravo njegovim najomiljenijim jelom - prokulicama, istim kakve si postala na slici.

Vaistinu.

Sudeći po disleksiji te manično - depresivnoj formi i veličanju gurmanskog prostakluka, mogao bi to opet biti Jonnhy (sic) Clash ili čak Scubius sa starih prostora, proslavljen vrčinskom epopejom. Ako se sam ne makne, poderat ću ga i bez pomoći odbjeglih forumaša.

OK, zaboravite. Vraćam se Gastronomiji, Arhitekturi, Interregu i prirodnim lepotama; dakle nekonfliktnim temama, jer ja i jesam nekonfliktan čovjek. Žalibože što sam se uopće dao uvući u ovaj jalovi diskurs. Carry on.

Ono što faraonska Moderacija ne shvaća ili ne želi shvatiti jest da pravila ponašanja i svega ostalog postavljaju forumaši, a ne Nadzorno tijelo aka Moderacija. Moderacija se s forumaškim prijedlozima može složiti, ako ne, onda nek se lijepo izvoli pokupiti s foruma. Ovo su, naravno osnovni demokratski principi, koje ja ovdje iznosim hipotetski, jer sumnjam da bilo tko, više od 1% forumske populacije razumije o čemu govorim. Uostalom, ja ionako pišem na Gastronomiji, Arhitekturi, eventualno na regionalnim temama, jako rijetko na Politici, a, sačuvaj bože da bih se Sportu primakao na 1 parsek. Moderaciji ne bi kruna s glave pala kad bi rekla Molim te, izvini, dogovorit ćemo se... ali ne.

Hvala, dali ste mi do znanja da ima da se gonim. Samo tako napred.

@marejosip & @MetalHead: Bojim se da Vi ne shvaćate osnovne principe demokracije, pa i forumske. Vaša dužnost je da sprečavate udarce ispod pojasa medju forumašima, rasističke i sl ispade ili govor mržnje, a ne atake na Vas. Vi ste kao neka forumska vlada, pa se onda i ponašajte tako. Svaku vladu na svijetu se može napadati i blatiti, argumentirano ili ne, bez ikakvih posljedica, osim u diktaturama. Može ih se izrugivati, ismijavati, pljuvati po njima, opet - bez ikakvih posljedica. Osobno, nisam dolazio ni u kakve sukobe s forumašima, a niti s Moderacijom, pa svejedno branim pravo i najmalignijih forumaša da se na Vas nabacuju drvljem i kamenjem, a da im Vi nemate pravo odgovoriti sankcijama. Amen! Dodatak: Na najviše državne dužnosnike (Berlusconi, Boris Johnson, Chirac) su bacane torte, jaja i sl, što biste Vi okarakterizirali kao tvorni napad (v. Bill Gates), no to su javne ličnosti, institucije i dok god nema ugroze po život, nema niti osnova za gonjenje, čak niti prekršajno.