ironside

Može biti, ali je francuska kuhinja (već sam pisao o tome da ne postoji nešto takvo kao što je 'nacionalna kuhinja') superiorna talijanskoj, a pogotovu španjolskoj. Zapravo, ne volim previše mediteransko kulinarstvo, kao ni Mediteran en général. Od Italije cijenim sjever (Veneto i Alto Adige), a od španjolske samo Baskiju. Prošle godine sam bio u Španjolskoj i dok se nisam dokoturao do Bilbaoa, patio sam. A onda sam jedva čekao da se domognem Normandije. Kad su Francuzi zaista dobri, nitko im se ne može primaknuti na puškomet; zatim dolaze Belgijanci, pa dugo nitko.

Još jedna crtica iz Francuske (njoj ću se vratiti kad iz Baden-Württemberga predjem u Elsàss), pa zurück nach Deutschland. U teškim vremenima, posebno za vrijeme rata, notorna je činjenica da u okupiranim gradovima vlada ljuta oskudica, a stanovništvo je često na rubu gladi. Takva je bila i situacija u Parizu za vrijeme nacističke okupacije. Namirnice su se sa sela, uz veliki rizik krijumčarile u grad. Međutim, u isto vrijeme na selu je svadbeni ručak izgledao ovako: - macédoine de légumes - šunka s maslacem - domaća foie gras - rolice od šunke sa svježim sirom - biserka u umaku - piletina s tartufima - razno povrće - purica s potočarkom - plata sa sirevima - pita od jabuka - torta od badema - voće - crno i bijelo vino, šampanjac i likeri Normalno, nije se tako jelo svaki dan već za svetkovine i praznike (a toga bar u douce France nikad ne nedostaje), ali nije poznato da je itko na selu gladovao.

Sve si po običaju krivo shvatio; imam veliko poštovanje prema modernoj arhitekturi ovdašnjih prostora, onoj od 1930-ih pa do kraja 1960-ih. Obožavam avantgardnu glazbu posebno Papandopula i Detonija, a da si čitao thread 'Kulinarska literatura' na pokojnom forumu B92, vidio bi kakvo poštovanje i strast imam prema određenim kulinarskim vrhuncima s ovih prostora. Ex-Yu je dala i nešto kvalitetnog jazz-a. Štulićevu (i Bregovićevu i još mora drugih 'autora') seljačiju i primitivizam, a da o Čorbinom divljaštvu i primitivizmu ne govorim, nikako ne mogu cijeniti, a kamoli da to smeće još i slušam. To se odnosi i na sve oblike narodne glazbe. Naravno da mi se mesina pečena na otvorenoj vatri gadi, a to što se Balkan identificira s tim primitivnim načinom upropaštavanja namirnica, e pa to je druga priča. Istina je da mi je većina Balkana odvratna, ali zaboga, pa i cijelom svijetu (osim samog Balkana, dakako) je odbojan. Ali čemu raspravljati s nekim tko se deklarira kao ljevičar, dok ja svaku, ali baš svaku lijevu ideju smatram pogrešnom, glupom i štetnom. Howgh! Over and out

Imaj na umu da je Gaudí u biti modernist, a svaki modernist po definiciji odbacuje historijske stilove. Referirati se na nešto, ne znači to ne i ironizirati, naravno s mjerom i ukusom. Podsjetio bih na Adolfa Loosa, autora čuvene izreke o ornamentu i zločinu (iz jednog njegovvog predavanja, na osnovu kojeg je kasnije napisao knjigu). Bio je jedan od najžešćih kritičara bečke Secesije, s kojom se žučljivo obračunavao, ali treba vidjeti njegovu kuću na Michaelerplatzu, koja je cijela ornament (s dosta secesije, btw). U suštini (moderne) arhitekture je provokacija. U suštini postmoderne nije samo citat (zapravo preseravanje da se pokaže velika erudicija), nego otvoreno izrugivanje.

Bljak! Dva najodvratnija banda s dva najodurnija frontmana. Kao i sva ex-Yu muzika i ovo je glazbeno, poetski i produkcijski bio najgori nježnik od ovce. Sve je to bilo teško smeće, čak i kad ga usporediš s njemačkim šlagerima ili tirolskim jodlanjem. Troll off.

Anneliese Rothenberger (1926 - 2010)

O ljepoti / ružnoći se ovdje teško može raspravljati. Meni kao arhitektu nije strano nasilno upadanje suvremene arhitekture u tzv historijske cjeline; štoviše, to smatram poželjnim. Doduše, već više puta sam isticao da pred historijskim stilovima, o kojima ionako znam manje-više sve, ne osjećam nikakvu emociju. Srce mi ustrepta tek pred modernom, Bauhausom i internacionalnim stilom, dakle arhitekturom nastalom nakon 1930-ih. O Frank Gehryju sam već pisao (drugi post na ovom threadu) i zanimljiv je prije svega kao dvostruka transformacija: iz modernista u postmodernista, pa iz postmodernista u nešto posve novo. Uvijek novi materijali i nove konstrukcije doprinose estetici više od bilo čega drugog. Gehryjev Guggenheim je za Bilbao napravio više nego 6 stoljeća 'historijske' arhitekture. Ukratko; može se o tome puno više. Gaudi je posebna priča, o njemu ćemo još, jer igra važnu ulogu (prije svega u odnosu investitor - projektant) u recentnoj povijesti moderne arhitekture; njegova estetika je također zasebna priča. Gaudi je mrzio historijske stilove, prije svega gotiku (kao i ja). Sagrada familia je njegov osobni obračun s gotikom.

Kako se moja prijestolonasljednica pred par tjedana vratila s prvog dijela vakanci, iz nacionalnog parka Cévennes (gdje je uglavnom uživala u prirodi, čistom zraku, ali i u kozjim sirevima, salami od magaretine svježim salatama i svoj toj seoskoj kuhinji koju nudi Provansa), red je da za trenutak napravim déviation od njemačke maršrute (vratit ću se još u Allemagne, po Hasenpfeffer) i svratim u Aveyron, koji je sjevernije od Provanse, ali još uvijek na relativnom jugu l'Hexagone. Koju stotinu kilometara od Cévennes, gdje u Vialasu stoluje mitski chef Patrick Pagès, duboko u dolini stiješnjenoj među brdima, u jednom od najljepših mjesta ruralne Francuske, svoj restaurant, a poslije i hotel otvorile su sestre Nicole i Michèle Fagegaltier. Jednostavni café, naslijeđen od oca, bauštelca koji se tamo oženio, pa skrasio kao kafedžija, pretvorile su u jedan od najutjecajnijih restorana na svijetu. U svom caféu, stari je od hrane posluživao svježe isfriganu riblju mlađ** iz obližnje rijeke, uglavnom lokalnim rudarima, cestarima, vlasniku obližnje benzinske pumpe i ostalim pripadnicima la classe ouvrière. Prisjeća se kako mu je jednoga dana u birtiju nenajavljeno banulo desetak ljudi i "za 15 minuta ulovili smo dosta ribe da ih sve nahranimo", što mu je priskrbilo naziv 'Kralj mlađi'. Dakle, stari se mislio odseliti, ali svidjelo mu se tamo, još blagoslovljen dvjema kćerima - eto, ostade. Kćeri, koje je školovao u Parizu, gdje su stekle brojne kontakte u visokim krugovima celebrity chefova, također su se mislile odseliti, pa su regrutirane u Tokyo, no tamo je bio problem jet-lag i nedostatak domaćih svježih (aveyronskih) namirnica. Nicole*, kuharica (Michèle je manager) tvrdi da je njihova kuhinja nezamisliva odvoji li ih se od lokalnih korijena (da se razumijemo, one nisu nikakve hillbilly redneck pastirice, nego talentirane i sofisticirane uspješne žene koje su prošle cijeli svijet). Hrana im je toliko dobra, da ih je Gault-Millau proglasio best-value restaurantom u cijeloj Francuskoj! Vidjet ćemo i zašto. Hrana u Le restaurant du Vieux Pont à Belcastel se temelji na lokalnoj kuhinji, ali s puno utjecaja iz ostalih dijelova Francuske i, naravno, grande cuisine. Jela su seljačkog porijekla: pita od vrganja, soljeni bakalar, teletina i janjetina u travama i sosu od šumskog voća, punjeni kupus (ali kakav!), brizle s kremom od slanine, sve uz vino iz Marcillaca. Nudile su, zadnji put dva velika jelovnika: Grand menu 1 - artičoke i šparoge, s tartufima i dimljenom šunkom - barbun (trlja) s confitom od slatkog luka i inčuna - pačja jetra s mladom rotkvom i umakom od lokalnog likera, - brizle - plata lokalnih sireva i četiri deserta; Grand menu 2 - hrskava pita od krumpira, kozica i vrganja - brancin s pjenicom od poriluka i ulja od šumskih gljiva - grilana pačja jetra/džigerica s mahunama i likerom iz Marcillaca - panirana prsa divljeg goluba s uljem od ruzmarina i češnjaka - lokalni sirevi i četiri deserta Lokalne obitelji vikendom redovito dolaze tamo i naručuju ručkove od šest slijedova. Ako nema mjesta, u najbližoj okolici se isto može naći restorana gdje obitelj za prihvatljivu cijenu može pojesti nevjerojatan ručak od sedam slijedova. Naravno, rezervirajte si minimum 4-5 sati za takav gušt. I uopće nije skupo. Ne samo lokalne obitelji, ministri i predsjednici dolaze blagovati u Pays, gdje se nalazi puno više dobrih restorana nego u razvikanom Parizu (nije da tamo nedostaje finih hranilišta, niti da ja reklamiram ruralnu kulturu - u Francuskoj očito jedni bez drugih ne bi mogli egzistirati). Uostalom, jedan član L’Académie française je napisao i publicirao traktat/studiju od 152 strane o samo jednoj, posebnoj sorti sira iz Auvergne. Kakav narod! * Nicole Fagegaltier je na lokalnom, seoskom natjecanju za najbolju kuhinju bila nagrađena suhim šljivama u njezinoj vlastitoj težini; rekla je da joj je to bila veća počast nego one dvije Michellineove rozete (pretjeruje, naravno, mais, c'est la France). ** Riblja mlađ

@alberto.ascari Ne živiš valjda na Hradčanyma!

Apsolutno ništa slatko. Nikakve čokolade (osim gorke s min 90% kakaa, koje ionako koristim za slana jela), kolači, deserti, slatki namazi, marmelade, čak ni voće, jer sam jako alergičan na većinu voća (svo šumsko voće, jagode, ogrozd i ribiz, kiwi, maracuja... just name it). Eventualno džem od gorkih naranči, ali i to u apotekarskim količinama, pod nadzorom liječnika. No glavni razlog nije medicinske prirode, nego to što mi se sve slatko i sladunjavo jednostavno - gadi, tj nikako ne paše mom profinjenom nepcu.

Već 2 dana sam loše sam raspoložen (umoran od puta BXL-ZG), pa rekoh, neka se samo ja ne ljutim, evo poslastica za cijenjene forumaše: Oldies, but goldies.

Prelijepo. Mislim da sam već prije 5-6 godina pričao kulinarsku štoriju o Gruzinima na mojoj briselskoj porti; valjda je još sačuvana negdje na drevnom forumu, zajedno s gruzinskim receptima. Riječ je o čuvenom hinkali. No, kako je riječ o Kavkascima, čije glasove upravo čujem pod penđžerima, red bi bio da se s ovih muških mračnjaka maknem na nešto što mi puno više paše očima i ušima, te klimatskim preferencama. გიამბობთ თქვენ

Ne dam vam vremena, pa nastavljam s još više drame: ovaj put Sardegna i Tenori.

Stari forumasi, koji su pratili moje pisanije na kulinarici, znaju za moju slabu tocku, kad je u pitanju gruzijska kuhinja, tamosnje zene i, naravno, muzika. Treba malo oziviti ovu temu, pa da pocnemo: svaki put kad slusam Gruzine, najezim se.

Mari Samuelsson

Troll on Kad smo kod Bonda (a i nije sasvim troll: neke epizode se odvijaju, ili su snimane u regiji ), meni je najbolji Bond bio i ostao Sir Thomas Sean Connery, pa onda Sir Roger George Moore, KBE, tek zatim Pierce Brendan Brosnan, OBE. Interesantno je da su od svih šest glumaca iz franšize, samo trojica Englezi; Sir Sean je Škot i to sa dna kace; Brosnan je Irishman, Lazenby je Australac. Istina je da ovaj posljednji Bond, Daniel Craig, nalikuje na Putina (a počesto i glumi Ruse i ine Osteuropäer) - moja first lady tvrdi da on liči na odebljalog Zagorca (oksimoron, očito). Sir Roger je bio doista pravi gentleman, kako pojavom, tako i ulogama, a bio je takav i u privatnom životu. Imao je sjajan ukus za klasičnu glazbu. U jednom, od meni njegovih dražih Bondova pojavljuje se i najljepša Bond Girl - Jane Seymour, a true English rose. I, naravno, uz Sir Seana, filmski debut, 'Bilog cvitka' - Honey Ryder Troll off.

Iako nije na njemačkom, ovo s Konzerta Hedwig the Angry Intch predstavlja sukus berlinske scene ranih devedesetih.

Neki dan listam monografiju/knjigu s prvog poslijeratnog kongresa CIAM-a ( Congrès internationaux d'architecture moderne ) i ne mogu se načuditi - Osnivač i prvi gensek je bio Sigfried Giedion, švicarski arhitekt, a prvi kongres je održan 1928 u dvorcu Sarraz, u jezerskom distriktu, nedaleko Lausanne i Ženevskog jezera. Pola uzvanika su bili Švicarci, a počasni predsjednik je bio, a tko drugi nego apsolutna zvijezda onog vremena - Charles-Édouard Jeanneret, poznatiji kao Le Corbusier. Svi, ali doslovce svi delegati (a bilo je tamo Čeha, Nijemaca, ljudi s ovih prostora, Nizozemaca, Talijana i, naravno, Francuza) su glat mogli poći u rat, bez dodatne logističke opreme (hrana nije bila loša - bili su dobro opskrbljeni lososom, šampanjcem i kavijarom), bili su naoružani trokutima (lenjirima), šestarima, perima, rolama nacrta i sl., ali najbitnije: svi su imali jednobrazne uniforme, što je u ono doba bila rijetkost - odijela od tvida, očale s okruglim koštanim okvirom i leptir-mašne. Imajući u vidu njihove inženjerske sposobnosti, pretpostavljam da su predstavljali formidabilnu silu za ono vrijeme. Le Corbusier, familiarno Corbic, je bio nevjerojatna zvijezda tog vremena: kad je 1935 posjetio Ameriku, bio je popularniji od Clarka Gablea. Zapravo, jako žalim za tim vremenima, kad su apsolutne medijske zvijezde bili arhitekti i fizičari (FLW, Corbic, Einstein), a ne isključivo pjevači i glumci. Le Corbusier je bio briljantan arhitekt i njegov talent tu nitko ne dovodi u pitanje; osim Ville Savoye, Ronchampa, kasnije kuće-mašine u Marseillesu i još sto drugih briljantnih projekata, okušao se u urbanizmu i tu se oko njega i dan danas vode ratovi. Da ne davim općeforumsko čitateljstvo tehnikalijama, rekao bih samo: Plan Voisin, kontroverznu strategiju oko koje su se urbanisti širom svijeta 'klali' desetljećima nakon maestrove smrti. Dugujem čitateljima još Loosa, Miesa i Corbusiera* Le Corbusier je u Modernu uveo standard Modulora; prije njega je to pokušao samo Leonardo da Vinci s Vitruvijanskim čovjekom No, što to znači onima, koji ne priznaju 'besmislene standarde'.

Ne, nipošto; samo ne karizmatici i 'jaki vodje'. Ne poznam srpsku političku scenu i tamošnje dramatis personæ, ali, poučen teškim iskustvom, znam da su karizmatici uvijek najgora opcija (u HR Tudjman, u SRB SM, u MAK čak 2 karizmatika, Grčka, Turska, Albanija, Madjarska, Poljska, eno i Zeman), a kako sam obavezan glasati na predsjedničkim izborima u HR, bojim se da bi mogao pobijediti pjevač cum PhD Škoro ili manijak Pernar. U Belgiji, gdje glasam na općinskim i gradskim izborima, čak ne znam tko je načelnik. Očito nije karizmatik A niti 'jak lider'. Evropa se tih 'jakih lidera' u novijoj povijesti već dovoljno nasitila i istima se debelo usrećila.

Da, trobojke su u pravilu uvijek mačke. Čuvene su po nezgodnom, mačjem karakteru, svojeglavosti, inteligenciji i agresivnosti. Moja vlastita (a usvojena je kao beba) me i danas zna ugristi ili ogrebati. Ne samo mene, nego i ostale članice kućanstva. Strašno su teritorijalne i ljubomorne kao starozavjetni Jahve. Bio je svojevremeno nekakav dokumentarac gdje se natječu diplomantica ekonomije sa NYU i trobojna mačka u onom šibicarenju ( 3 šalice i loptica). Ekonomistica je u 14 pokušaja imala 100 % učinak, ali je bila dosta sporija od mačke. Doduše, mački je nakon četvrtog pogotka igra dosadila, pa je samo odšetala. Moja ne podnosi pse, druge mace, uopće ostale životinje; osim ptica - kad vidi golubove, vrapce ili papige kako prolijeću kraj prozora, odmah se popne na svoj TV i promatra ih s velikim zanimanjem.