ironside

@Honey Badger Gledao ja u direktnom prenosu (sutradan sam bio previše crknut da idem na plažu), prenos je komentirao dr Josip Kotnik. Kao jučer da je bilo, a vidi - proletilo pola vijeka.

Kao veliki fan muzike šezdesetih, a posjedovao sam i solidnu diskografiju iz tog razdoblja, skromno bih otvorio topic sa: Sve kontribucije su dobrodošle, ne samo od suvremenika...

Pretvaraš li se to u PC policiju? Zadržavam pravp da svaku zemlju, političku opciju ili javne ličnosti kvalificiram kako ja to želim, riječima koje sam odaberem i kako smatram da to najbolje funkcionira u kontekstu posta. Uglavnom pribjegavam sarkazmu, a za političku korektnost me zabole nježnik. Uostalom, istrolali smo već i previše.

Bokassa, Idi Amin Dada, Seko Sese Mobutu, kojekakvi warlords po centralnoj i zapadnoj Africi, Papua Nova Gvineja, a to je tek vrh ledenog brijega. I to nabrajam doslovce, dok je moja opservacija ipak bila metaforičke prirode. Vjeruj, svaki oblik rasizma učini da mi skoči žila medju očima, ali toliko o privacy disclosure.

Zapravo, te farmerke su nas vratile na originalnu temu: Proizvodnja u SFRJ. Ex-Yu (ja sam, doduše rođen u FNRJ) je proizvodila turbine, generatore, imala je jaku brodogradnju, barem 5 industrija elektroničkih proizvoda (sve po licenci)..., ali sve to je mogla uvaliti jedino ljudožderima iz nesvrstanih zemalja ili jadnicima iza Željezne zavjese; osim toga i ta brodogradnja i te turbine su bile teško državno subvencionirane, kako bi bile 'konkurentne'. Danas se na zemlje koje tako subvencioniraju proizvodnju s pravom gleda kao na gubavce. Usto, privredna razmjena se svodila ili na kliring (zemlje ostbloka) ili na najprimitivniju robno-robnu razmjenu (mi vama 5 kontejnera Tigarovih gumenih čizama, vi nama 30 kontejnera banana). Kvalitetni proizvodi poput Elanovih skija, dakle jedna od rijetkih roba koja se mogla uvaliti Zapadu su također bili debelo subvencionirani. Yugo su Amerikanci uvozili, pretpostavljam iz sprdnje, da bi mogli snimati one slapstick komedije.

Levi's 501 nikad nisu bile démodé. Ni prije 150 godina, otkad datiraju, ni prije 70 godina kad ih je u On the Road opjevao Jack Kerouac, niti kada ih je nosio James Dean, niti pred 30 godina, tako nisu ni danas, a tako će biti i kad nas više neće biti među živima. Malo je stvari koje u 150 godina nikad, ali baš nikad nisu izašle iz mode i uvijek su bile poželjne. I nikad nisu gubile na kvaliteti. Za razliku od barem jednog SFRJ proizvoda (ne mora biti 150 godina, neka bude 50).

Ovo je točno. Zadnje 501 sam kupio 2005 u ovlaštenom Levi's dućanu na Toison d'Or u BXL-u po 90€ - toliko to košta. Izbjegavati kupovine u sumnjivim četvrtima i neautoriziranim dućanima. U dobrim, provjerenim outletima cijene su možda 10-15% niže nego u 'regularnim' trgovinama.

Belgija

I SUNADUR D'LA PIOLA solo l'espressione di uno spontaneo incontro tra amici che condivono la passione musicale ed in particolare quella per la musica dal vivo d'altri tempi (...quella dei nostri nonni) in forma prettamente acustica. E' anche la ricerca di un suono allegro magari anche un po' scollacciato ma autentico e vero come il buon vino delle nostre colline piemontesi che è il nostro secondo collante dopo la musica. Noi siamo I SUNADUR D'LA PIOLA, semplici e veri, a volte siamo itineranti, a volte suoniamo sull'aia, a volte sul vecchio ballo a palchetto " A MODA VEJA" oppure attraversiamo una fiera, un cortile, una cantina, le strade e le piazze dei vostri paesi offrendovi qualche attimo di allegria! I sunadur d'la piola sono: Fisarmonica: Maurizio Foti Clarinetto: Marco Martoia Tromba: Valerio Figoni Trombone: Graziano Anselmetti Bombardino: Marco Pautasso Basso tuba: Luca Gavazza. Bressanone, kraj Reinholda Messnera.

WTF? To s modernom, velecijenjeni kolega, ima veze koliko i ja sa šaolinskim hramovima. Čini se da 'projektant' ima problem s kanaliziranjem seksualnosti, pa je to projicirao na fasadu. Ne bih komentirao ni riječ više, jer ovo je tema najbolje od arhitekture, a ne 'ultimate freaks of architecture'.

Ništa meni Mediteran nije uradio u životu; moji dalji korijeni su upravo otamo, međutim, to je kao i s voćem: 1965, kad mi je bilo 8 godina, postao sam alergičan na jagode. Danas sam alergičan na gotovo sve voće. Naravno, s Mediteranom je situacija malo kompleksnija: jednostavno ne volim toplu klimu (meni tijelo oglašava narančastu uzbunu kad temperatura pređe 15°C, a crvenu iznad 20°C), buku, mentalitet, muziku, kuhinju, ljude... ništa. Na cijelom rubu Mediterana jedini ljudi s kojima bih mogao kohabitirati su Treštini (Mlečane dobro poznam), Fjumani i.., skoro pa nitko više. To su povučeni, distancirani ljudi, za razliku od previše srdačnih Belgijanaca, od čije pretjerane ljubaznosti bih se volio ograditi nekakvim energetskim poljem. Doduše, Sjeverno more je OK; možeš do u beskraj hodati, gledati tuljane, nešto pojesti, a da ti nitko ne priđe i ne davi te. Zaboravljaš da se u Francuskoj, sve što valja od kuhinje nalazi sjeverno od Loire: Lyon, Dijon, Normadija i Bretagne, Alsace i Lorraine, svi najbolji sirevi... Midi možda ima relativno dobre sirovine, ali i neelaborirana jela u odnosu na sjever, što ukazuje na lijenost ruku i tromost duha. Ford Madox Ford, čovjek koji je život i dijelo posvetio Provence, pisao je da se jedva čeka riješiti terora maslinovog ulja i doći u krajeve gdje na profinjen način u kuhanju rabe pačju i gusju mast. Amen.

Oumaima El Khalil, a capella

Not exactly my cup of tea (Casa Milà mi je daleko zanimljivija od Sagrada Familie), ali i dalje ostajem fasciniran Gaudíjevom fantazijom i invencijom. Ponavljam, posebno je zanimljiv odnos, zapravo simbioza između investitora (Gaudíjevog pokrovitelja i mecene - katalonskog industrijalca Güella, koji je od Barcelone i Katalonije napravio jednu od najjačih europskih privrednih velesila) i projektanta - u ovom slučaju inženjera u potpunosti posvećenog svom poslu. S druge strane imamo čudovište zvano katedrala Vasilija Blaženog u Moskvi, koja pokazuje izopačen odnos između investitora (Ivan IV 'Grozni') i arhitekata kojima se, zapravo ne zna ime, iako ih neki izvori navode kao Ivana Barmu i Postnika Jakovljeva. Popularni mit kako je ludi Ivan projektantima dao iskopati oči, kako takvu divotu nikad više ne bi mogli replicirati je vjerojatno apokrifan (iako me ne bi čudilo i da je istinit - u toj satrapiji je sve moguće, čak i danas). I dok je dvojac Güell - Gaudí predmet stalnih arhitektonskih i kunsthistoričarskih istraživanja i studija, ovaj moskovski threesome može biti predmet jedino studija kliničke psihijatrije.

Gana - Ganac, Amerika - Američanin, Jamajka - Jamajkanac, Ugarska - Ugar, Zagreb - Zagrepčanec, Osijek - Eseker, Rijeka - Fjuman, Pula - Puležan, Pag - Paškinja, Antwerpen - Sinjoor

Ovo je velika i važna tema za diskusiju, nadam se da mogu pridonijeti. Za boldovano veliko .

Student arhitekture sam postao 1976. Prije toga sam maturirao na matematičkoj gimnaziji (cum laude) uz vanstudijske kolegije (gimnazijske) iz filozofije umjetnosti, filozofije nauke i teorije filma i vizualnih umjetnosti. Peta sam generacija inženjera u obitelji, nisu svi bili modernisti, daleko od toga. Kako sam imao tri indeksa (građevinskog faxa, PMF-inženjer matematike i fizike, te arhitekture, te pozivnicu s filozofije), odlučio sam se za arhitekturu. To je ono što sam oduvijek želio, to je poziv, skoro pa religijski, iako sam ja antiteist, tj. odričem božanstvu pravo na postojanje. Poput mnogo čega drugog i arhitektura je dogma. Iako je moj studij bio izuzetno kvalitetan (i krvav), počeo je rječima, kad smo se okupili na šetnju s pok. prof. dr. Bedenkom. "Kolege krećemo na petogodišnji put s kojeg će većina vas otpasti. Želim da prihvatite jednu dogmu (jer arhitektura jest skup dogmi), a ta je: Nema ničeg većeg od grada, grad jest i bit će najveće civilizacijsko dostignuće." Naravno da mi nije bilo teško pristati na to; tehnički, bio sam na to pripremljen, obe matematike sam dao u roku, 3 statike, čelik, drvo, u prve 3 godine. Urbanističko zakonodavstvo, TIPSS , ali meni je moderna bila prirodna, kao što su nekome ćevapi. Meni je bilo teško zamisliti bilo kakvu estetiku van moderne i to prije faxa. Nije riječ o oduševljenju, još manje o entuzijazmu. Iako, čini mi se da ćemo ovaj tip rasprave, mirniji, prenijeti dijelom i na kulinarstvo.

Bit će da je to prije zbog raznih tonica, nego zbog J/Genevera. Kao i sa svojevremenim ludilom oko onih radler 'piva', to je očito kampanja za navlačenje klinčadije. Cijeli taj hype oko gin-tonica nikad nisam u potpunosti razumio: obje komponente u tom otrovnom napitku vode prema brzoj impotenciji, a sam tonic će te teško obraniti od malarije. Iako ni moja struka nije imuna na marketinške strategije, ovo je beyond my apprehension. Dakle, my advice: Children, stay away from G&T!

Ovdje se to zove Genever ili genièvre, tj klekovača. Jako popularna (tu stoji uz liješki liker), ali meni antipatično piće, kao i sve žestice. Eventualno za kuhanje. Kao i sve ostalo u BE, proizvode ih Smeets, Smet, DeSmet, čak i pekari se svi tako zovu. Bizaar.

Upravo protiv 'kazamata' imam štošta reći i smatram to teškom devijacijom, no, beton i kutije, (pretpostavljam da misliš na odsustvo dvovodnih/četverovodnih krovova) I (proviso da su kvalitetne i promišljene, pogledaj post #1). Inače, ne mrzim ja gotiku, nipošto, nego kao i prema romanici, renesansnoj arhitekturi, baroku, klasicizmu, da ne govorim o historicističkim 'stilovima' XIX stoljeća, ne gajim afektivan emocionalan odnos.* U Europi i Sj. Americi sam obišao, zapravo zadnjih 40+ godina obilazim sve što je važno, ili smatram važnim. Naravno, i projektiram (projektirao sam). Moderna arhitektura se, volens-nolens, naslanja na historijsko naslijeđe prethodnih razdoblja i to je univerzalna nužnost. Svaki period je učio na postignućima (i greškama) prethodnoga. Bez iskustva Augustovih graditelja, koji su antički Rim izgradili kao 'betonski kazamat', teško da bismo danas imali Niemeyerovu Brasiliu. Pitanje interpretacije i reinterpretacije u modernoj je predmet stotina i stotina tomova studija napisnih o toj temi. Nastojat ću polako, s mjerom odgovarati na toj temi, pazeći da se ova tema, o onom najboljem u arhitekturi (modernoj, dakako, sigurno neću pisati o Fischeru von Erlachu) ne ugasi. Opet, nije Rim jedini grad koji leži u blizini velikih kopova tupine, od koje se pravi najbolji cement; trebao je tu i inženjerski genij, koji je sve to znao prepoznati, kanalizirati i standardizirati: ima te sirovine i u Polineziji, pa su do unazad 200 godina tamo hodali u suknjicama od trave, lamatali kamenim kopljima i plazili jezike u ratničkom ritualu. Da se razumijemo: o povijesti arhitekture znam manje-više sve: o konstruktivnim metodama, materijalima, povijesnom kontekstu, različitim estetikama unutar istog razdoblja, projektantima i investitorima, mecenama, sudbini građevina... To ne bi trebala biti domena arhitekta: žalosno je što su se arhitekti i građevinci u jednom momentu razdvojili (pa ih je Bauhaus ponovo spojio) - riječ je o graditeljstvu, najvišoj i najplemenitijoj ljudskoj djelatnosti, s gradom kao najvišim civilizacijskim dometom uopće. *Prema Aziji, Africi i bilo čemu izvan europskog (+ bliskoistočnog) kulturnog kruga, a govorim o tradiciji, ne o evropskom utjecaju, nemam nikakav odnos - to me jednostavno ne zanima, kao ni tamošnja klima, pejzaž, kultura, a posebice ne arhitektura. P.S. U jednom sicilijanskom pomorskom muzeju, čuvaju se dva artefakta, souvenirs na Punske ratove između Kartage i Rima. Rim je dobio veliku bitku kod Egadskih otoka; sačuvana su dva rostruma (kljuna koji su služili za probijanje trupa neprijateljske ladje): na luzerskom, kartaškom (koji se, btw u borbi polomio), piše: "Uz Baalovu božansku pomoć ostvarit ćemo ovu pobjedu..." etc, etc. Na rimskom, pobjedničkom rostrumu piše: "Obavljena provjera kvalitete, državni inspektor Marko Publije taj i taj, datum..." Live long and prosper !

Odgovor slijedi. Veliki Oscar Niemeyer. Osim Brasilije (koju je onaj čudak s politike zaboravio spomenuti nabrajajući 'betonske kazamate') uz njega je vezana i jedna bizarnost: prilikom projektiranja sjedišta UN u New Yorku iskočila su dva kandidata - Oscar Niemeyer i Le Corbusier, sa potpuno različitim projektima. Komisija je odlučila ono što se inače nikad ne radi, a to je da amalgamira oba projekta, valjda da se neki od velikana ne bi našao uvrijeđen. Rezultat znamo i, začudo, dobar je. Kad je Niemeyer pred par godina umro, nešto me štrecnulo i zaradio sam još jedan ožiljak na srčanom mišiću.

Ni ja ne govorim o tzv elitnim restoranima (a jeo sam u nekima proviđenim s dvije, pa i tri Michelinove rozete); pravi elitni restorani su počeli kao seoske kavane, ali su se kuhari školovali na tradiciji grande cuisine, pa izdigli birtije na puno viši nivo, uvijek se oslanjajući na lokalnu gastronomsku tradiciju. I, da, najbolji restorani se pravilu nalaze u provinciji. Za razliku od Italije i Španjolske, upravo u Francuskoj kvaliteta namirnica nije upitna. U Francuskoj barem ne riskiraš koleru kao na Mediteranu. TNX. Hoću, vrlo brzo