ironside

Ti si, a poznamo se već poduže, jedan zdravo ciničan čovjek starino; volim otvoriti ovakvu temu upravo tim bimbo - kokošima; provokacija podstiče konverzaciju i potiče sugovornike da na Nenu (mislim da je čak i ona 'naša') odgovore Ninom Hagen, a ja ću odgovoriti još provokativnijim žeMskama, dok vidim da će rock-diehards uletjeti sa Rammsteinom, pa Einstürzende Neubauten, pa još veće bizarnosti, koje samo domovina Teutonaca može iznjedriti. Te kokoši nalazim zahvaljujući memoriji - imam dobro pamćenje i smisao za sarkazam. Ja, da sam sumljiv?! Почему так? Ja se na nekim temama samo dobro zezam, a znam biti i subverzivan, ali ne kao ovdašnja ostrašćena lokalna marksističko-lenjinistička ekipa, već onako, s odmakom...

Italia, France, sve su zemlje s divnom muzikom, no zaboravlja se jedna od najvećih, krasan jezik i pjevne melodije: " Deutsche Frauen, deutsche Treue, Deutscher Wein und deutscher Sang..." Beginnen mit:

Aha, krasna osoba, simpatičan lik, boem i pravi domaćin, jedino nekako sklon borbandovanjima, korupciji i slizavanjiu sa SM. A i ljepotan je baš bio, s ricastom kosom i brkovima; svaka majka bi ga poželjela onako naočitog za zeta. A otac, takodjer; nema veze što je bio ratni zločinac.

Ne znam za starosnu mirovinu u zemljama izvan EU (a zapravo me ništa izvan EU niti ne interesira), no starosnu mirovinu ostvarujem za 4 godine, ako doživim toliko. Još uvijek mogu raditi, uz supruginu mirovinu se vjerojatno da preživjeti, stan u centru BXL-a je oko 220 K €, o honorarima ne bih na forumu , a istarska hacijenda i stanovi u ZG će isto nešto odbacivati. Jest da je Alto Adige skup kao vrag, ali uz pametno trošenje i valjanu mirovinsku šemu se i starački dani dadu preživjeti. Čak i uz ukrajinski kavijar, tirolski Simmenthal i dobre sireve, može se izdržati. Auto mi ne treba, tu su avionske linije.

Linkovi su vezani na lokalne meteorološke stanice; ništa posebno zlokobno. Moju mirovinu, bilo gdje da ju uživam, čak i na Marsu, ako i kad, slat će mi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Belgijski fond za osiguranje Liberala, belgijsko obavezno mirovinsko i Allianz životno. Sveukupno oko 1900 - 1950 € mjesečno + -, jedino ne znam koliko dugo, a to ionako ne ovisi o meni. Uz rentu, preživjet će se, ponovo - ne znam koliko dugo.

@Angelia, & @Vjekoslav: Suum cuique

Po stoti put - bilo koja lokacija gdje temperatura prelazi (ili ima namjeru preći) 15 celzija je apsolutno neprihvatljiva. Ideal o kojem najozbiljnije razmišljam: https://www.accuweather.com/en/cl/punta-arenas/53738/weather-forecast/53738@ Ovo je, ipak, daleko bolje. PeMzija: Možda Trst kojeg poznam kao svoj džep, jer je lijep grad kao stvoren za nas, starije gradjane i ima jako dobru kuhinju i najbolju kavu u univerzumu, tu je blizu Grado, a nedaleko je i moja hacijenda, ali sigurno ne Venezia ili, još gore obiteljski vinogradi u Ca' Bolani; Definitivno Südtirol jer su gradovi lijepi, a pejzaž je neprejebiv, planetarno bolji od Nepala i Anda - alles zusammen (Bolzano je prekrasan, o Trevisu da ne pričam - Cortina je melem za oči, a njihove bolnice su super, a meni, providjenim kudikakvim EU-zdravstvenim shemama, prispodobive), ima sjajnu kuhinju (Speck! i vina) ima još bolju i svježiju klimu od sjevernojadranske koja u Trstu ljeti zaista zna biti nepodnošljiva. Ipak, čini se, sjever Italije je meni najmiliji - južnom Pacifiku ću u ovoj inkarnaciji dati šansu u nekom drugom ili trećem životu - Dolomiti nisu daleko.

Naravno, znam, no to je bilo do 'poetskog efekta', malo neukusnog, priznajem. Uopće, trebao bih se okaniti tih jakih slika i živopisnih dojmova. Sama kuhinja je sasvim dovoljna, da joj nisu potrebne dodatne senzacije. Zapravo, i kad najbenignije pišeš o kuhinji (naročito u Regionu, ali važi i za Belgiju, a valjda i za neke recentnije zemlje, ja jedino maligno pišem o cucina Mafiusa, sa zdravom dozom sarkazma), stalno zapadaš u zamku da te na forumu optuže za zloupotrebu termina ili navodjenje kuhinjskih utenzilija. U RL to već može postati ozbiljan problem, ali ne i za mene - I'm still tough bloke. To mi nikad nije bilo ni na kraj pameti. Troll off, ipak je ovdje riječ o 'kod nas' - gdje to bješe i 'u svijetu'- ibid (još ludje). Još da opišem mitskog Hasenpfeffera i svoje iskustvo s istim, odradim Alzas i Lorenu, Belgiju, pa onda ostale zemlje Svetog Rimskog Carstva, pa da se posvetim pametnim stvarima poput arhitekture. Ili da se uopće okanim pisanja na forumu i okrenem kćerinoj karijeri (i neizvjesnoj unučadi), prodaji nekretnina, pisanju monografije, te, najbitnije supruginom i vlastitom mirovinskom šemom. Nije da nam je puno ostalo. Edit: u kuhinji su sve tehnikalije i to se zna od vajkada.

Najbitniji, rekao bih. Majstori steakova preporučuju minimalno 10 minuta. Naravno, još su dvije izuzetno bitne stvari u igri (ali o tome se već pisalo na FB92) - sorta (i način prehrane) te odležavanje. U BXL-u sam govedinu (best damn beef in EU) kupovao kod Jacka O'Shea u Rue Michel-Ange, doduše po cijeni zlata. Uglavnom Angus, ali i nešto evropskih sorti. Interesantno je da se Angus, uz Simentalke, udomaćio i u Argentini, iako ja nikako ne volim kako oni znaju upropastiti plemenito meso. Uvijek tava (eventualno ploča), nikad roštilj. Japanci to odlično znaju obaviti s Wagyu. Osoblje mesnice u Mikelandjelovoj ulici tvrdi da i nije toliko do sorte koliko do odležavanja, tako da meso počne fermentirati. Oni ga drže na odležavanju skoro tri mjeseca. U mojoj omiljenoj mesnici u Rue Belgrade prodaju kanadsku govedinu, vrlo 'marbled' koja je ležala 60 dana + transport. * i, naravno ACE-inhibitor Edit: Govoreći o sortama, prenebregnuo sam istarskog Boškarina - zadivljujuću sortu kojoj sam uvijek posvećivao pažnju, još dok sam odlazio u hacijendu. Meni uz Angus i slične sorte iz homerskih vremena, možda najdraža, naravno u formi steaka. I beštija: Za mene isključivo rare; nema većeg užitka za vizuelno-olfaktorni sistem, nego kad prerežeš steak, a krv poteče kao suze. Tko ne voli steak Tartare? Iako, kako kažu znalci, samo se Tartare od konjetine računa, a oni tvrdokorni, da ga se mora omekšati stavivši meso ispod sedla, pa jaši... To je valjda više za Winnetou tipove; ja koji se užasavam prirode i, uopće svega outdoors, držim se restorana.

@Honey Badger, @ironside Sve što si napisao je teška istina (sebe sam tamo stavio zbogradi nostalgije). Prvi put sam u Londonu bio krajem sedamdesetih, kupovao ploče etc, etc... Mladost - ludost. No, kao mladi arhitekt i školovani kuhar (savršeno netipično za 'rvata - koji je tipično liječnik-političar), fresh from Nice & Cannes, bio sam zgrožen tamošnjom kulinarskom nekulturom. Nije da je bila neukusna, štoviše: pub food je bio odličan, iako navikao na francuske doručke (croissant, šnita sira - camembert, jaka kava, Gauloise i miris dizela) zavolio sam i English breakfast. Pomak u vremenu i prostoru, puno godina kasnije, bili smo, moja prva dama i ja (Willesden epizoda), na večeri kod prijatelja u Greenwichu. Olajavali smo nedostatak espressa. U gradu od 8 miliona stanovnika, u tube-u sretnem nakon dva dana čovjeka iz Greenwicha, i odemo na - espresso. Točno na Uskršnje popodne se, proviđen svim mogućim začinima, kanticama Stiltona i čudesima iz Fortnum & Masona vraćam u ZG, ujutro odem na Dolac po oštrige i mlade šparoge i pozovem prijatelje/ice na divan ručak. Kad se, avaj, sve rjedje i rjedje zaletim do Londona, ne idem u pomodne restorane, kupim nešto kod Pakistanaca, više nema niti fish & chips u novinskom papiru. Zapravo, najbolju subkontinentalnu hranu mogu pojesti u Bruxellesu, rjedje u Parizu. Govoreći o BXL-u, kad sam se tek tamo doselio, prva stvar je bila učenje/peglanje jezika. Škola je bila u Av Louise, a ekipa, blago rečeno šarovita. Standardna englesko-američka kombinacija, Njemica iz Münstera (epskih proporcija, zaljubljena u biatlon, koja mi se upucavala na Božićnom domjenku, omamljena limocellom)Talijanka iz Lucce, odlična kuharica i lijepa djevojka, Talijan iz Napulja, te ja. Naravno (kako govorim nešto talijanski) požalio sam se na manjak espressa u glavnom gradu EU. "Non è vero!" reče i odosmo na super espresso (zapravo ristretto, ispalo je da je riječ o poslovnom dealu) dva bloka dalje (jedino me pitao idemo li mojim BMW-om ili njegovim Porscheom). Ispostavilo se da je njegov brat, tada tajkun u usponu, svojevremeno hodao sa Zagrepčankom, a od hrvaštine je naučio samo psovke. Kakav narod! U mojoj commune u Briselu je četvrtkom tržnica (kad sam susjedima rekao da je u ZG trg svaki dan od 8 do 15 i da ih ima dvadesetak). Općenito, mislim da su regionalne kuhinje sve više izmišljotina i turističke zamke, dok nekakve nacionalne kužine odavno ne postoje (ako su ikad i postojale, u što sumnjam). Vjerujem u lokalna jela, koja se spravljaju u obiteljskim kuhinjama (u čemu prednjači, da ponovim, srednja Europa).

#1 Odavno sumnjam da ti imaš OCD u vezi hljeba, a sad vidim da si to, inače nepoznato u medicinskoj teoriji, uspio prenijeniti online, što nije uspjelo čak niti zlim AmerikaMcima, sa sve virusima proizvedenima u laboratorijama. #2 Svim negatorima britanskog kulinarskog čuda, bez obzira na afinitete, kuke i motike koje će se sručiti na moju glavu, spomenut ću nekoliko imena: Heston Blumenthal OBE, Gordon Ramsay OBE (I keep eye on his lovely daughter Tilly, a true tallent), Jamie Oliver MBE i najveći - Marco Pierre White, chef koji je britansku kuhinju zaista napravio velikom i globalnom. Svaku nedjelju sam se budio sa slatkim isčekivanjem kupovanja nedjeljnih novina, posebno dodatka Sunday Times u kojem je (alas pokojni) AA Gill objavljivao svoje gastronomske avanture i sve svoje ex supruge oslovlavao isključivo kao 'Blondes'* Išao sam busom 3 stanice na Willesden, ili, još bolje, iza ugla na Kilburn. Love London! *Sve moje exies, s izuzetkom posljednje, i najljepše su bile blondies.

Moja lijepa vila s Ixellesa.

Tri velika njemačka jela: zweistes Teil - Sauerbraten Provozali smo se uz Bodensee, prenoćili u Lindau i doručkovali najbolje pecivo koje Bayern (zapravo tromeđa DE - A - CH) može pružiti. Miris južnogermanskog Bäckerei s pogledom na Alpe i perspektivom avanture kroz Schwarzwald* budi apetit, pa se opskrbljujemo divotama bavarskog pekarstva i finim sirevima prije nego što se otputimo niz jezero prema Schaffhausenu - majci svih satova. Prolazimo kraj velike fabrike 'Zeppelin', koja i danas stoji tamo, kao što je stajala pred 120 godina. Razmišljamo da svratimo kod prijatelja u Freiburg, ali ne - cilj je Pforzheim, grad u saveznoj državi Baden-Württemberg , koji je bio centar njemačkog zlatarstva, pa elektroničke industrije, te je shodno tome u bombardiranjima početkom 1945 tamo ubijeno 18.000 stanovnika, a od gradića, kojeg Borges spominje kao Melanchtononovu Almu Mater, nije ostalo ništa. Zapravo, ostalo je nešto finih hotela, konfekcionalnih dućana i par restorana u kojima se nudi drugo od najvećih njemačkih jela: Sauerbraten mit Spätzle. Sauerbraten je goveđi file, mariniran, pa dinstan u začinima, karakterističan za zapadne dijelove Njemačke i Porajnje. Die-hards inzistiraju na konjskom fileu, u čemu im pružam svu podršku: konjetina je superiorno meso, a konjska jetra tuče sve iznutrice na koje smo inače navikli. Meso se marinira u kirschu, brinovim bobama, ruzmarinu, lovoru, papru, kiselici i sedmoj začinskoj travi (koje se ne mogu, ili ne smijem sjetiti). Polako se dinsta, 3 sata i to je ključna stvar. Podlijeva se lokalnim bijelim vinom, Rieslingom, dodaje se ocat i šećer. Čuvenu tamnocrvenu boju danas postižu paradajzom ili paprikom, nekad su ju dobijali dodavanjem crnog duda/murve u sos. Špecli, tako omiljeni u našim sjevernim krajevima, rade se od rijetkog tijesta (samo voda, sol i brašno) koje se preko ravnog ribeža cijede u kipuću vodu. ..................................................................... *Vratit ću se u Crnu Šumu, po najveće i, meni najdraže jelo - Hasenpfeffer.

Une fois de plus: Michel Sardou

Baš to ti kažem. troll on troll off.

Naravno da ne, ali ja sam u pisanju na gastronomiji sklon pretjerivanju, metaforama, citatima i, uopće, širokim wagnerijanskim potezima. Balkanska kuhinja (osim meni omraženog roštilja) ima svu silu finih salata, odlične sireve, juhe/supe i čorbe, ali u ovom konkretnom slučaju sam se koristio superponiranjem radi postizanja što većeg dramskog efekta, koji je u kuhinji obavezan.

Osim fish & chips, u tradicionalnu brzu hranu spadaju i jellied eels (delicious). Tradicionalna britanska kuhinja (ne, nije oksimoron) nudi dosta toga poput: potted shrimps, shepherd's pie, razne druge pite i pituljice, janjeće kotlete (a ne ogavni ražanj na kojem se okreće cijela životinja), svu silu stews, ribu na 100 načina, uglavnom čitavu gamu zanimljivih jela koja daleko nadilaze primitivnu balkansku, koja se svodi uglavnom na mesinu bačenu na vatru. Kinik je već spomenuo čuveni Steak Wellington, a ja bih dodao: da Britanci (u ovom slučaju Škoti) nisu svjetskoj kuhinji dali ništa osim Haggisa, već bi i to bilo dovoljno.

Jacques Brel je rođen u obitelji više srednje klase, u kući ni 20 metara od mog prvog briselskog stana, nedaleko Place Plasky, u najboljem dijelu Schaerbeeka. Umro je od raka pluća (bio je strastveni pušač) i pokopan na Marquesas u Francuskoj Polineziji, kraj Gauguinea. Imao je 49 godina.