ironside

Bauhaus - najznačajniji umjetnički pokret u povijesti, onaj koji je raskrstio s 'historijskim' stilovima i uveo nas u eru modernizma. Bauhaus predstavlja jedinstveni amalgam teorije i prakse, projektiranja i izvedbe, umjetnosti i zanata*. Bauhaus je 1919. u Weimaru osnovao veliki njemački arhitekt Walter Gropius, a sam Bauhaus se nastavlja na tradiciju i iskustvo weimarske škole za primjenjenu umjetnost, koju je do 1915. vodio belgijski arhitekt Henry van de Velde (morao je odstupiti s položaja jer je Belgija bila u ratu s Njemačkom). Bauhaus je konačno zaživio u Weimaru godinu dana nakon završetka WWI spajanjem nekoliko obrtnih škola i akademije lijepih umjetnosti, s Gropiusom kao prvim direktorom. WG je vodio Bauhaus do 1928, tri godine nakon što se škola preselila u Dessau. Dessau od 1925. do 1932. predstavlja zlatno razdoblje Bauhausa, kad škola širi djelovanje na slikarstvo, literaturu, glazbu i, možda najinteresantnije, teatar. 1932. se Bauhaus seli u Berlin, gdje ga do zatvaranja 1933. vodi najznačajniji arhitekt XX st. (a možda, uz Imhotepa i najveći uopće) Ludwig Mies van der Rohe. Na osobni pritisak ministra propagande (i kulture, filma, sporta etc) Josepha Goebbelsa, Bauhaus se raspušta, a većina njegovih osnivača i članova odlazi u emigraciju, uglavnom u USA. Iako pod utjecajem lijevih ideja i socijaldemokracije (nobody's perfect ), Bauhaus je i imenom sugerirao da je riječ o spoju umjetnosti, graditeljstva i obrta - Bau = gradnja, građevina, i Bauhütte = srednjevjekovni ceh/esnaf klesara i kamenorezaca, škola srećom nikad nije prigrlila ideje komunizma. Bauhaus je uvijek isticao tu zanatsku, obrtničku komponentu. Uostalom, svi glavni igrači koji su se skrasili u USA ubrzo su odbacili te ljevičarske budalaštine i postali pravi uzorni kapitalisti . Najprominentniji članovi Bauhausa (a sigurno sam ih, nenamjerno, izostavio mnogo) su uz Gropiusa i Miesa bili Bruno Taut, Paul Klee, Wassily Kandinsky, Marcel Breuer, László Moholy-Nagy, Hannes Meyer, Theo van Doesburg, Johannes Itten, Oskar Schlemmer, Gertrude Arndt, Anni Albers, Gunta Stölzl, Otti Berger**, Gerrit Rietveld, Mart Stam... Bauhaus je, bez ikakve dvojbe najvažniji i najutjecajniji umjetnički pokret/projekt u povijesti i utjecao je na kompletnu kulturu XX stoljeća, zapravo na sve aspekte života do dana današnjega. Odričući se historijskih i pseudohistorijskih stilova, odbacivši etno i lokalne utjecaje, stvorio je pravu modernu arhitekturu i umjetnost i utro put internacionalnom stilu, postavši tako začetnikom i predvodnikom onoga što danas s ponosom zovemo globalizmom. *Riječ zanat (njem. Kunsthandwerk, fr. métier) je u turski ušla preko perzijske riječi za umjetnost. U turskom i danas znači umjetnost (güzel sanatlar - lijepe umjetnosti). Proširivši se na Balkan dobiva novo značenje - obrt ili primijenjena umjetnost. **Zmajevac, Baranja 1898. - Auschwitz, Poljska 1944.

To je točno, ali mislim da ovo nije mjesto gdje bismo se bavili "mega-pivskim korporacijama", već najboljim pivom. Iskreno, kad prolazim pokraj pogona InBeva (nekoć Interbrew), uvijek poželim da sam X-man i da im gađam silose zrakama smrti iz očiju. A onu mokraću, koja se pije 'taze' bih koristio isključivo kao herbicid.

Ne samo voda, ni zrak nije isti. Gueuze sa Schaerbeeka (jedna od 19 belgijskih općina, gdje se počeo proizvoditi lambic) ne može se proizvoditi nigdje drugdje u BXL-u, da ne govorimo drugdje u svijetu. Jednostavno spore u zraku su jedinstvene samo za tu lokaciju. Umjetnost proizvodnje piva daleko nadmašuje vinarstvo; puno više faktora utječe na okus, aromu i izgled piva, nego što je to slučaj s vinom. Belgijska piva ne samo da se ne mogu proizvoditi izvan Belgije, nego se određena piva ne mogu proizvoditi nigdje drugdje osim na lokaciji na kojoj se proizvode zadnjih 500-600 godina.

Ispričavam se svima koje sam uvrijedio ili su se našli uvrijeđenima, nije to moj stil, iako volim koji puta dizati tenzije. Jednostavnije je napisati novi, revidirani post i adekvatno ga opremiti; malo teže je naći onaj referentni. Over and out.

Ne koristim niti imam mobilne aparate - ne trebaju mi; čak nemam niti smartphone niti ne znam koja mu je svrha ili zašto bi meni koristio. Mobitel mi je samo pokretna telefonska govornica, koja mi stane u džep i to je to. Nikakve aplikacije, igrice (zadnja igrica koju sam igrao je bio Tetris, negdje 1988, pa mi je i to dosadilo), imam staru Nokiu i to mi je dosta. Imam, naravno i grafičku radnu stanicu sa dva šesterojezgrena Xeon procesora i 96 GB RAM, baterijom od 20 TB externe memorije i par 27" monitora. Nemam, niti sam prisutan niti na jednoj 'društvenoj mreži', niti vidim razlog za to. Moj posao, kao i teme kojima se bavim su vječne i nadilaze ispravljanje ortografije unutar 300 minuta.

To o aktivnoj diskusiji možda vrijedi za 'Politiku', 'Društvo' i slične budalaštine, kojima se više ne bavim i, ako si primijetio, na kojima više ne pišem. Ima kvalificiranijih forumaša, neka se oni bakću s tim. Ja nisam napisao u 15 godina niti jedan post na 'Sportu', valjda temi koja bi trebala biti "aktivna diskusija", jer me ta vrsta ljudske aktivnosti ni najmanje ne zanima. Zapravo, ja više niti ne pratim informativne kanale na TV, tek sporadično na internetu, tako da moja interesna domena ostaju glazba, umjetnost, gastronomija i arhitektura - vječne teme koje su, i trebaju biti, podložne stalnoj reviziji ne samo nakon 300 minuta, već i nakon 300 godina.

Ne ispravljam postove zbog pravopisnih grešaka ili tipfellera, već zbog novih spoznaja koje mogu bitno mijenjati sadržaj, smisao ili izgled posta. Za to nije dovoljno 300 minuta, još manje 5-10 min.

Čitam svoje postove na starom forumu, otprije 10-12 godina i smatram da bi tu još trebalo dodati ponešto. Sliku, novu informaciju, bilo što što se pojavilo u zadnjih više od 300 minuta. Mene ne zanimaju postovi otprije 300 minuta, nego oni otprije par godina.

Nije mi jasno da ne postoji opcija 'edit' za postove starije od 5 sati. Normalno bi bilo da svoj post mogu urediti / preinačiti i nakon par godina, tj zauvijek ili dok forum ne izdahne. Unutar, a i nakon tih 300 minuta mnogo toga se dešava, nove spoznaje, nove činjenice, a više se ne može ispraviti vlastiti post. Mislim da je to ozbiljan problem na kojem treba poraditi.

Monty Python: The Life of Brian - Always Look on the Bright Side of Life

Nije za svakoga, ali, što ću postaviti u slijedećem postu, uvijek , pa i na zubarskom stolcu, treba biti optimist. Obojica volimo biljke mesožderke, ne doduše nalik onima iz filma, nego one koje se mogu nabaviti kod florista, dakle biljčice max 20 cm u visinu, s lažnom nadom da me mogu sačuvati od komaraca.

Moj osobni privatni zubar (socijala i nije tako loša, ali, kao konzervativac u pogledu zubne higijene, pouzdajem se u good old boys) je veliki fan Oz-ove sulude subverzivne komedije/mjuzikla - The Little Shop of Horrors, koju pušta pacijentima na stolcu/ležaju, prije nego nas obuzme Novocaine, gdje nije škrtica prema starim prijateljima. O njemu bi valjalo napisati knjigu. Kako smo šulkolege, susjedi, a i naše majke su radile u istoj firmi, razvili smo u 50 godina druženja slične ukuse i humor (premda smo fizički različiti - on je pljunuti Steve Martin iz filma). Steve Martin - Dentist song

Pal Joey - Frank Sinatra: The Lady is a Tramp Užasno pokvarena scena

Veliki Munir Bashir - kralj ouda.

To je sasvim u redu, jedino bi bilo zgodno da, kad se pojavi neka takva budala poput onog, nedavno banovanog lika, moderacija dopusti da se malo poigramo s njime, prije nego ga sažvačemo i ispljunemo. Ima toga u prirodi. Warning: This video contains graphic content and may be upsetting to some people!

Pretjera ga i ti, osim toga, ne diraj mi vepra - to je moje omiljeno šumsko biće. Osim toga, referiraš se na čuvenu punjenu devu, pa tu vepru nema mjesta - ne može dobiti etiketu halal meat. Guinnessova knjiga svjetskih rekorda navodi whole stuffed camel kao najveće jelo na bilo kojem svjetskom jelovniku i daje ovaj naputak: Cook eggs. Stuff eggs into fish. Cook the fish. Stuff the fish into cooked chickens. Stuff the cooked chickens into roasted sheep. Stuff the roasted sheep carcass into a whole camel . . . now cook to taste. Meni je, umjesto tog pomalo suhog opisa uvijek draži literarni predložak, a još kad piše Hrabal... Bohumil Hrabal: Služio sam engleskog kralja [Obsluhoval jsem anglického krále] (1971) Dva poslužitelja iznijela su nasred blagovaonice dvije ogromne drvene daske za rezanje, pričvrstili ih stezaljkama, spustili kamilu na taj golemi stol, donijeli noževe, te širokim potezima izrezali devu napola, pa su potom svaku polovicu iznova prerezali. Prostorijom se proširio neobičan miris. U svakoj tranši nalazio se dio kamile i antilope, u antilopi je bila kriška puretine, a unutar tuke nešto ribe i nadjeva, te mali kolutovi tvrdo kuhanih jaja... Državni savjetnik, poznati bonkulović, bio je toliko razdragan ovom devom s ražnja da je ustao sa stolice i vrištao s izrazom blaženstva na licu. No, jelo je bilo tako ukusno da čak ni drečanje nije bilo dovoljno, već je počeo izvoditi gimnastičke akrobacije, pa se počeo tuči šakom u prsa, a onda je pojeo još jedan komad mesa zaliven umakom. ----------------------------------------------------- Nije riječ o fajlovima, nego o cijelim knjigama, od kojih je Scullyjeva studija na francuskom i sadrži skenirani original na srednjevjekovnom francuskom iz 1420 i prevod na (relativno) moderan francuski iz 1790. The Forme of Cury je na arhaičnom, predšekspirijanskom engleskom, doduše s objašnjenjima. O receptima razmišljaj kao o Hestonu Blumenthalu iz XIV stoljeća, dakle lišenom postmodernog ugađanja bogatim trbusima. Doduše, većina jela iz onoga doba namijenjenih (dobrostojećoj, jer bilo je i manje bogatih) aristokraciji jesu frankenštajn kreacije. Što ćeš, takvo doba i ukus bje. Samo reci, da šaljem.

Veljko Barbieri: 134 male priče o hrani Chiquartova kuharica za svečane zgode U velikim njemačkim samostanima opati su zapisivali recepte za svaki pojedini blagdan. Mudri Aldobrandino brinuo je u Italiji o zdravoj hrani i tijelu, u Engleskoj, zemlji gurmanskih redovnika i vladara, glavni kuhar Richarda II napisao je 1390. "Načine kuhanja" (Forme of Cury*) za, kako sam kaže, "najvećeg gurmana među kršćanskim kraljevima". Dva su majstora iz onog proročanstva Vile sa Zapada već skuhali i zapisali svoje. Onaj treći pojavio se na dvoru Amadeusa VIII, vojvode od Savoje. Zvao se Chiquart Amiczo** i napisao je, kako se smatra, prvu suvremenu kuharicu, jednostavnog naslova kao i Arhestratova i Apicijeva knjiga - "O kuhanju"***. On nije zapisivao samo recepture, već je od njih stvarao veličanstvene jelovnike vodeći računa kako rasporediti mesna jela, kako ona riblja za dane korizme i posta, čak i kako dobro ugostiti bolesnog uzvanika laganom i dobrom hranom. Njegov spis sadrži 81 cjeloviti jelovnik, s posebnim uputama kako valja slagati jela, kako između svakoga ubaciti gastronomske igrokaze koje je nenadmašno koreografirao upravo majstor Chiquart. Otkrivao je najbolje načine kuhanja veprovine, ali istovremeno i kako se priprema veprova glava, da u određeno vrijeme počne rigati živu vatru. Konjanici, vile, zmajevi, čudovišta i prizori iz mitova i bajki, ali samo za posvećene i iznimne svečanosti na savojskom i još slavnijem burgundskom dvoru. Za jednu takvu svečanost Chiquart je predvidio 57 jela za dvodnevnu gozbu, za koju je dotjerao 100 krava, 130 ovaca, 120 svinja, 200 odojaka, 200 janjaca, 100 telića, 2000 kokoši, 12000 jaja i 6 kilograma zlatnih listića za ukrašavanje i pozlatu hrane. Povrh toga, goleme količine divljači, ribe, začina, aromatičnog bilja, voća, šećera, pića, vina, svijeća, tkanine i drveta za ukrašavanje svečane dvorane i igrokaza te cjepanica za kuhanje i grijanje. "Valja nam četiri mjeseca za takvu gozbu" pisao je Chiquart, "a vojska kuhara i pomoćnika danonoćno mora biti na usluzi svom glavnom zapovjedniku". Pa kad se nakon ovakve raskoši za oko i grlo, okus i dušu ugasila i posljednja svijeća na savojskom dvoru, ostalo je pisati samo Chiquartovo pero: "Ako moj svemoćni vojvoda želi prirediti gozbu dostojnu kraljeva, kraljica, vojvoda i vojvotkinja, grofova i grofica, baruna i barunica, markiza, svećenika raznih časti i ostalih vitezova, za takvu gozbu ravnu mog slavnog Gospodara, kuharu će trebati slijedeće namirnice i potrepštine..." Tako i tim riječima majstor sa savojskog dvora započeo je svoju slavnu knjigu. ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________ *The Forme of Cury (od le moyen français: cuire - kuhati) je napisana na kasnom srednjevjekovnom engleskom, što je interesantno jer se engleski smatrao seljačkim jezikom, dok je jezik aristokracije bio francuski, a klera latinski. Zapravo, upravo u doba pisanja ove knjige baš su omraženi Plantageneti rehabilitirali engleštinu i učinili ju ravnopravnim književnim jezikom. Posjedujem The Forme of Cury na engleskom u epub formatu, pa ako ima zainteresiranih neka se jave. **Knjiga se u originalu zove Du Fait de Cuisine i majstor Chiquart ju je složio 1420., dijelom i kako bi se natjecao sa suparnicima s burgundskog dvora. Imam studiju Terencea Scullyja (inače autora čuvene knjige The Art of Cookery in the Middle Ages) o Chiquartovom djelu, koje je u istu inkorporirano. U pdf formatu, na francuskom, pa ako ima zainteresiranih... ***De re coquinaria

Da, što se tiče službenih rezultata, ali imamo exit polls, koji su uvijek vrlo točan indikator.

Ali EU je birokracija sâma, kao što je demokracija nezamisliva bez forme. EU je multinacionalni konglomerat od 570 M stanovnika (nešto manje kad i ako prođe BREXIT) i najjača svjetska ekonomija (neće više biti kad i ako prođe BREXIT). Dakle, birokratske zavrzlame su na tu veličinu i značaj - nužne. Zamisli Indiju, ili čak i USA bez funkcionalne birokracije. Osobno bih volio da Pupovac prođe u EP, iako ne mirišem S&D, a pogotovo ne kooks iz GUE-NGL ili manijake iz EFDD i ENF

Ako misliš lupetati o stvarima o kojima pojma nemaš, bar se nauči pravilno koristiti abrevijacijama. Europski parlament je EP; EPP je European People's Party ili Europska pučka stranka. Pupovac je, čiji to "naš čovek". Pupovac, provizo da prođe, će biti hrvatski zastupnik u EP i član kluba S&D čijim se pravilima mora povinovati. A to koga Vučić podržava ili ne, nema apsolutno nikakvog značaja, jer Srbija nije zemlja članica Europske unije, pa čelnici Luksemburga ili Malte imaju neusporedivo veću težinu od predsjednika neke balkanske države s one strane europske granice, koji na toj političkoj sceni ne znači ama baš ništa.

Ukoliko Pupovčev SDSS i uđe u EP, bit će član S&D parlamentarnog kluba, što znači da će svoje partikularne interese morati stavljati iza interesa kluba. Populizam je rak-rana ne samo europske, već i nacionalnih političkih pozornica i naravno da jačanje populizma direktno tjera vodu na mlin interesima Rusije i SAD. Opasnost leži u mogućnosti, uopće ne toliko nevjerojatnoj, da euroskeptici i populisti (ovi potonji bi mogli značajno skočiti) koaliraju s manijacima s krajnje ljevice i desnice, što ne bi bilo prvi put - anarhisti, komunjare i fašisti su dosad puno puta sasvim lijepo surađivali. Čekamo HB-a s analizom večeras.

Europski parlament je zakonodavno tijelo i kao takvo ne može naređivati ništa nikome, kao što posao nacionalnih parlamenata nije da nekome nešto naređuju, već da donose zakone. Ako Pupovac uđe u Europski parlament on neće predstavljati nikakve Srbe, već Hrvatsku. Srbe on može zastupati u Hrvatskom Saboru.

Evropski parlament je jedna od tri glavne institucije, poluge moći u EU. Druge dvije su Europska komisija, koja ima ulogu vlade EU, te Europsko vijeće, koje čine predsjednici država ili vlada zemalja članica EU (ne treba nikako miješati s Vijećem Europe, koje nema nikakve veze s Europskom unijom). Europski parlament predlaže zakone i inicijative unutar EU i bez njega se ništa ne može - EP mora amenovati europske komesare i predsjednika EK. Nekad nije bilo tako, ali sad je najmoćnija institucija u EU. Bezbroj političkih stranaka u Parlamento podijeljeno je ugrubo u devet glavnih parlamentarnih grupa/klubova. Najmoćnija je EPP (European People's Party) koju čine demokršćani i stranke desnog centra, a slijede S&D, tj socijalisti i socijaldemokrati. Državama članicama nitko ne može narediti ništa. Može ih se prisiliti drugim metodama, koje čak uključuju i sankcije ili izricanje globa, što je u nadležnosti Europske komisije, ali sve to mora potvrditi Europski parlament. Nema nadglasavanja - sve odluke se donose konsenzusom.