Leaderboard

Maradik - jezero - glup pad i 40km do kuće bez kvačila Prošle nedelje (23. avgusta, za prvu MotoGP trku u Austriji i drugu F1 u Silverstonu) sam rešio da se malo provozam... Pošto sam malo kasno krenuo reših da preko Karlovaca odem do jezera Šelevrenac kod Maradika, zatim do Jarkovačkog jezera, a posle bih već video... U Maradiku skrenuh ka jezeru. Do njega vodi asfaltiran, ali uzan put, dovoljno širok samo za jedna kola. Skoro pred skretanje za jezero dolazi mi automobil u susret. On nije ima sa svoje desne strane ni 10 santima da se skloni zbog trave i šipražja ja sam imao skoro pola metra i rešio sam da se sklonim. Video sam da je pored vlažna zemlja, ali sam se z@j€ß@o u proceni koliko je vlažna, tj. koliko je to ustvari blato, a ne zemlja. Na putu nije bilo nikakvih znakova da je tu padao pljusak čiji me je kraj dokačio na putu od Banstola, ka skretanju za Maradik. Prethodne noći su bila kišovite očigledno i tamo ne samo u NSu, ali nisam znao koliko kišovite i koliko je zemlja i dalje natopljena vodom. Oboje smo dosta usporili, ali ja nisam dovoljno, ako je za to blato upšte i postojalo "dovoljno sporo" za motor sa sport-turing gumama. Već prednji točak mi je proklizao, zadnji je samo dodao dovoljan momenat da skliznem i nagnem se suviše za bilo kakvo ispravljanje motora. Srećom spor pad, meni ništa, ali motoru odvaljen prednjih levi žmigavac(u tim trenucima totalno nebitno, ali radi i dalje), malo iskrivljena poluga menjača (opet nebitno) i slomljena poluga kvačila. Ali slomljena takoreći do balčaka. Iz kola izašla dva lika (ko od brega odvaljeni), pomogli mi da dignem motor. Kvačilo ne mož' povući nikako, nema dovoljno poluge. Reših da ipak probam da se odvezem motorom do kuće. Kada sam okrenuo motor, vozač kola je jedva sa dve ruke uspeo da nategne kvačilo. Ja sam ga tada mogao držati dovoljno dugo da ubacim u brzinu i krenem. Bilo mi je jasno da do kuće moram stići bez stajanja. Jer ako stanem, nema šanse da opet krenem, motor će se ili ugasiti ili ću uspeti izbaciti iz brzine, ali onda ako nema nekog u blizini da mi pomogne, neću moći da ga ubacim u brzinu. I tu kreće "avantura" od 25-30 na sat, zvana: "kako stići do Novoga Sada, a da se ne stane nigde". Povratak istim putem kući je otpao jer bih već na raskrsnici kod Maradika, na putu Banstol-Inđija morao stati da se uključim na glavni put i to levo skretanje. Čak i da tu prođem, u Karlovcima imam jedan semafor, u Petrovaradinu 5-6, pa sam rešio da idem dužim putem, preko Iriga i Venca. Uskoro sam (usput razmišljajući) odbacio i mogućnost dolaska direkt do kuće. Suviše semafora, jbg. Setih se da je prvo mesto gde bih mogao ostaviti motor bezbedno na par dana, dok ga ne popravim, kod poznanika u Pap Pavla, gde bih u dvorište mogao skloniti motor. Znači idem do Varadinskog mosta, nemam ni jedan semafor do Dunavskog parka, samo par nezgodnih skretanja/uključenja. Fino... U Maradiku sam uspeo da na glavnom putu skrenem ka Irigu bez problema. već nekih 500 metara dalje se vide tragovi onog gore pomenutog pljuska, koji je zahvatio odatle sve do Iriga i Venca. Put vlažan, u kolotrazima uz ivicu sa desne strane barice, a ja osuđen da tuda vozim do Venca. Prvi problem mi se ne nadano javio posle manastira Krušedol, na ravnom putu ka Šatrincima. Za one koji ne znaju, asfaltirani put je dovoljno širok za kombi i motor, ali ne i za dvoje kola, sa svake strane puta postoji skoro još jedna širina puta posuta uglavnom sitnim tucanikom. Doduše ima dosta i rupa koje je već pomenuti pljusak napunio vodom pa se ne vidi kolike su. Kola ispred mene i dolaze nam nekoliko kola u susret, on za svaku rupu samo što ne stane, da bi preša0 preko nje i ja sam počeo da ga sustižem iako sam išao baš sporo. Falilo je bukvalno po metra ili pola sekunde, da moram stati. Čim se mimoišao da poslednjim kolima u grupi uspeo sam ga obići, jer je on nastavio da vozi podjednako sporo, ne sklanjajući se sa tucanika i jer nam je u susret stizalo još nekoliko kola. Srećom bila su dovoljno daleko da ja sa svojih 35 na sat max uspem da prođem. Do Iriga, tj. uključenja na glavni put skoro pa dosadna vožnja. Kada sam stigao do uključenja na glavni put i skretanja desno ka Irigu nije bilo nikog ispred mene, ali bilo je saobraćaja ka Irigu. Srećom išao je sporo i između dvoje kola je ostalo malo više mesta. Krenuo sam još izdaljine da sviram, vozaču kola koja su nailazila sam privukao pažnju i uleteo sam ispred njega. Do Venca i preko njega do Mišeluka uglavnom dosadna vožnja. Jedino par "nestrpljivih" kojima sam smetao jer ne idem dovoljno brzo. Sledeći problem skretanje levo ka Mišeluku. Srećom vidi se dovoljno daleko ko dolazi, pa sam malo usporavjući i ubrzavajući ubo trenutak da skrenem bez problema. Na izlasku sa Mišeluka i skretanju desno ka Trandžamentu nije bilo problema. Em postoje dve trake, em nije bilo saobraćaja. Tu me je valjda konačno krenulo... Penjanje na Dugu opet bez problema, nema saobraćaja, samo "drugari u plavom parkirani na ulazu u Vojnu bolnicu. Srećom me nisu dirali, tj zaustavili iz dosade... Silazim sa Duge. Vidim pali se zeleno na semaforu na bližem kraju Dunavskog parka, na drugom kraju dunavskog parka me isto čeka zeleno. Uhvatio sam zeleni talas? Prilazim semaforu kod Banovine, zeleno počinje da trepće i prolazim na žuuutooo 😉 ... Kod Norka zeleno i nikoga na raskrsnici. Čim sam je prošao skrećen na pešački i ulazim u Pap Pavla kod hotela, i raskrsnica sa Šafarikovom prazna. Super! Stigao sam! Što se same vožnje tiče, bila mi je izuzetno naporna. Imam utisak da bi mi bilo lakše da sam se umesto sat ipo(dva sa odlaskom do jezera, pre pada), vozio normalnim tempom 4-5 sati bez prekida. Uz to seoske kere su bile malo veći problem nego inače jer nisam bio dovoljno brz da im umaknem... Za kraj bih hteo da "pozdravim" vozače kola malih i velikih koji su mi svirali jer vozim sporo(kao da je to bio moj izbor), a nisu umeli da prođu pored mene iako sam uvek ostavljao maksimalno mesta... I poseban "pozdrav" "geniju u velikom BMW džipu na putu od manastira Krušedol ka Irigu, koji se nekih 5-10 minuta vozio iza mene, ambledujući i svirajući mi da mu se sklonim sa druma, jer nije imao dovoljno mesta da me obiđe, a da ne siđe sa asfalta. Inače par minuta pre njega je pored mene prošao tamić, a da nije morao da siđe sa asfalta. "Genije", džaba ti sve pare i skupa kola kada ne znaš da voziš... Pomalo mi je žao što mu nisam zapamtio ni tačan model džipa ni registraciju pa da ga "konkretnije" pomenem. Možda bi ga neko znao, pa da mu se posle smeje. Ali u tim trenucima sam imao preča posla od razmišljanja o budali. Eto toliko od mene...

Dakle, jedno od rijetkih slatkih jela koje mi paše, čak ga i volim jesu knedle, ali ne sa šljivama već Marillenknödel (okruglice s marelicama/kajsijama). Naravno, nikakve ekstravagancije tipa mljeveni keksi ili čokoladni preljev, već čista klasika: na ulju se zažuti prezla i šećer i to se prelije preko knedla. No, sad sam otišao u nelinearnu naraciju: kako su knödel punjene voćem tipično srednjeeuropsko (iako esencijalno bečko) jelo, bio bi red da se vratim s deserta na glavno jelo. Cijela bivša monarhija je bila premrežena raznim gulašima i paprikašima; od Štajerske i Hüttengulascha, preko Hrv. Zagorja (gulaš juha od gljiva), preko ravničarskih krajeva gdje se sprema fiš i čobanac (gulyas na mađarskom doslovce znači čobanin, pastir), pa preko Madjarske koja vrvi raznim gulyasima, od kojih je najpoznatiji Szekely, da ne govorim o raznim Lecsó, pa preko Slovačke i Češke i njihovih gulaša i paprikaša, natrag u Wien. Uz klasični Kartoffelgulasch, preko Zigeunergulasha i Altwiener Goulaschsuppe, odlučujem se ipak za jelo bečkih kočijaša; izdašno, kad su zimi trebali nadoknaditi kalorije provodeći cijeli dan na vjetru i zimi: bečki Fijaker gulaš. Kočijaši, koji su radili od rane zore, već oko 10 - 11 sati bi odlazili u gostionicu po svoju porciju gulaša. Sastojci: 1/2 kg govedine od buta 3 srednje velika crna luka 2-3 žlice ulja 1 žlica octa (vinskog ili jabučnog) mljevena crvena paprika 1/2 l goveđeg temeljca 1 žlica koncentrata od paradajza 2 žlice pasiranog paradajza kim (kumin) sol i papar Priprema: Luk sitno nasjeckati, meso narezati na komadiće veličine prikladne za gulaš U loncu za kuhanje gulaša zagrijati ulje, dodati luk i dinstati ga dok ne postane staklast Dodati meso, kratko ga prodinstati zajedno sa lukom Zatim dodati goveđeg temeljca da prekrije meso, crvenu papriku, konservu i pasiranu rajčicu i sve dobro umješati i nastaviti kuhati na laganoj vatri. Povremeno promiješati i podlijevati temeljcem ili vodom Kada je meso omekšalo dodati kim i ocat , umješati ih i nastaviti kuhati do željene gustine gulaša i mekoće mesa (oko 2-3 sata) Na kraju posoliti i popapriti po želji i ukusu Servira se obavezno uz Brotknödel, pečeno jaje na oko, bečku kobasicu ili hrenovke, a za prilog isključivo kiseli krastavci. Za one koji ne znaju kako bi napravili originalne bečke Brotknödel ili Semmelknödel, evo recepta: Sastojci: 250 g suhog bijelog kruha ili žemički (nasjeckanog na kockice) 2,5 dl mlijeka 1 jaje dobra žlica peršuna 50 g putra 3 žlice brašna 2 žlice prezli Priprema: Za knedle dobro umutite mlijeko s jajetom, solju i začinskim biljem. Osušeni kruh narežite na male kocke i stavite u zdjelu, rastopite maslac u tavi na laganoj vatri, a zatim ravnomjerno prelijte po kockicama kruha i miješajte drvenom žlicom da se dobro raspodijeli. Zatim ravnomjerno rasporedite tekuću smjesu po kruhu i dobro promiješajte. Ostavite da odstoji oko 20-30 minuta da kruh više ne bude čvrst. Na kraju dodajte brašno i krušne mrvice da dobijete kompaktnu masu. Ovisno o tome je li smjesa postala previše čvrsta ili premekana, možete dodati mlijeko ili krušne mrvice. Oblikovati smjesu u knedle i kuhati u kipućoj vodi (po mogućnosti s poklopcem) dok knedle ne isplivaju na vrh, a zatim ostavite da još nekoliko minuta stoji u vodi. Preporučljivo je najprije staviti uzorak knedle u vodu. Gotovi krušni knedli su kompaktniji od knedla od žemičke

Gomboce... Nemam problem da ih cesce spremam osim sto ovi moji komplikuju pricu pa moram da pazim na sledece: Snajka: "Uh...ja cu samo pola knedle ako prezle niste przili na ulju....vezbam, gladujem a celulita sve vise, pogledajte samo, strasno" Gledam i vidim savrsenu zensku butinu i mladu zenu od 42 koja bi mogla da stane pored A. Lime....za nju zive prezle bez putera... Unuk: "Bako, da li si u prezle stavila mleveni keks, baka Mita uvek stavi...."Baka Mita je snajkina mama....bas bih volele da znam da li i baka Mitu tako preslisava...da, za unuka 3 komada sa mlevenim keksom... Sin: "Imas jos onog cokoladnog preliva, nekako su mi bljutave..." imam, ljubi te majka, ali su mi ostale samo 3, poslala sam malo i baka Miti....😠

Ako sad nije idealni trenutak da batali ova srca, ne znam kad ce... oh wait 🙄

Redmi Note 8 Pro ili Redmi Note 9s 🙂

Ja više volim da igra s njim nego s Medom, kad izgubi od Aguta to mi nekako ništa ne znači, a ako krene da gubi od Medvedeva biće sve teže za buduće mečeve. Mada su naporni dozlaboga obojica, ali ionako se niko nije naigrao dosad pa je valjda fizički dovoljno spreman.

Kad vidim da treba da igra sa Bautistom, uvek dobijem nagon da odgrizem sopstvenu nogu.

@Shame (2011) Prilicno prazan film, koji jednostavno nije dobacio. @You Were Never Really Here Osim nekoliko intenzivnih scena i sada vec sasvim standardnog Joaquinovog 1/1 Oscar performansa, mogu reci samo da je hajp neuporedivo veci od realne vrednosti filma koji, onako zaista objektivno, nije bas nista spec.

Ups, ja sam ludica mala. Hvala Radoje.

Opasna je Lynne Ramsey, u jednom kadru ispriča više nego neko za čitav film. Preporučujem i 'You where never really here' sa Phoenixom... Ako ga nisi gledao, naravno.

We Need to Talk About Kevin(2011) https://m.imdb.com/title/tt1242460/ Tezak i mracan film, ali dosta kvalitetan i zanimljiv. Kroz nelinearni tok radnje pratimo komplikovane odnose izmedju majke i sina, citavu genezu jednog poremecenog lika. Tehnicki je film izuzetan. Fotografija je odlicna, reditelj je veliku paznju posvetio sitnim detaljima. Izbor glumaca vizuelno savrsen. Kevin u sva 3 lika je dobar, pogotovo ovaj poslednjii ostaje upecatljiv. Tilda Swinton je nacrtana za ovakve uloge, tu nema greske. Film otvara neka mnogo bitna pitanja, ne daje bas adekvatne odgovore, ali je odlicno odradjen i definitivno vrijedan gledanja.

Dobro kažu u onom filmu: - Ovo malo duše što ima čovek, to mu je šejtan dao, da bi mogao da ga muči.

Moram citirati samog sebe, koji citira Apicija (kako postmoderno): Marcus Gavinius Apicius: DE RE COQUINARIA (O kulinarskom umijeću): [imate ga na kulinarskoj literaturi str 2] Mitski "raskovnik", ime koje je Slapšak pozajmila iz slavenske mitologije da označi biljku Laser, očito perzijskog domicila, čiji je izgled i ime izgubljeno u srednjem vijeku. Nisam jedini koji nagađa da je riječ o tuštu (Portulaca oleracea), zeljanici koja se jede na salatu, ali koristi i kao začin, bogatoj antioksidantima, a kojoj mediteranci pridaju čudotvorna svojstva. Pogrešno! Uvijek treba čitati klasike, prije svega izvornike: Gaj Petronije Arbiter: Trimalhionova gozba / Satyricon; samo dva posta iznad imate Petronijevu opasku: U sredini svega toga su bile velike pčelinje saće, oko čega je bio poslagan aranžman od trave i mahovine. Kruh iz srebrne posude je posluživao egipatski rob, a svako malo bi, lišen sluha, zapijevao pjesme iz popularne muzičke farse zvane Laserpitium. Dakle ne postoji nekakav mitski 'raskovnik', a riječ nije ni o tuštu. Radi se o Gorskom gladcu (Laserpitium siler) biljci koja nije izumrla, kojoj se ne gubi svaki trag, već je ostala poznata u nas kao začinska i ljekovita biljka. https://www.plantea.com.hr/gorski-gladac/

Pomenuo sam Demarea iz 2 razloga - prvi sto je bez dileme nakon nastavka sezone pokazao najvise od cistih sprintera, a drugi sto nisam video da je FDJ potvrdio sastav za TdF pa postoji neka teoretska mogucnost da se ipak nadje u sastavu. Zasto su odlucili da jedan Francuz, pa jos frizak nacionalni sampion ne vozi Tour, to je vec druga tema i legit pitanje. Ne mislim da su Nizzolo i Coquard 'bolji' od ostalih, samo sam ih naveo hronoloski prve posto su imali odlicne nastupe na svojim tek zavrsenim nac. sampionatima, a vec imaju zapazene rezultate i na ranijim trkama od restarta sezone, pa se cini da su mozda u boljoj formi u ovom trenutku. Viviani je recimo dosta skroman za svoje standarde od povratka na drumove, iako je ovako u vakuumu prvi ili drugi favorit za zelenu majicu. Ewan i Bennett takodje solidni performansi ovih mesec-dva. Colbrelli je uz Sagana i Degenkolba verovatno najbolji sprinter medju klasik vozacima, a uostalom na proslogodisnjem Touru je bio #4 u klasifikaciji za zelenu majicu i Bahrain mu je sigurno dao odresene ruke da radi za sebe i verovatno ce ga postedeti rada za generalni.

Jedan od onih dana, kada mi se cini da se sve zaverilo da me odvoji od normalnog (kao da ovo novo normalno nije dovoljno) kada se probudim u dobro poznatom prostoru a kroz njega kao da je protutnjao uragan, kada se to dogodilo, taj uragan koji je razbacao stvari, napunio sudoperu, prosuo sivilo po uramljenim fotografijama na polici za knjige od kojih ni 2 nisu tamo gde treba da budu...i taj uveli buket u vazi...i moja klonula hedera canariensis u saksiji, kao da me optuzuje za sve nepravde ovoga sveta....gde sam bila ja? Malo sam se pogubila u trazenju odgovora na neprijatna pitanja, recimo, kako cu dalje bez moje Ize, da li ju je bolelo kad je odlazila....bila mi je u narucju, osetila sam njen poslednji trzaj i videla otvorena ustasca koja se bore za poseldnji dah...dala mi je svih svojih 9 macijih zivota, naucila me je kako se voli bez straha, pokazala sta je neznost i odanaost najboljeg druga, prijatelja....nekog ko je uvek bio tu, i kad je dobro i kad je lose. Iza mi je pokazala jos nesto...tek sada, kada je otisla: izgleda da sam ipak kukavica, ja, ona koja je isla glavom i srcem tamo gde druge ne bi ni nogom, ja - takva, ipak sam sakrila svoje srce u kulu od slonovace u kpojoj nije bilo mesta ni za koga osim za decu i kucne ljubimce. Koliko god da sam volela zivot i zivela ga hrabro, izgleda da sam se plasia ljudi, malo ih je koje sam volela (ne racunaju se mrtvi pesnici i heroji!) i zato sam sad sama u svojoj kuli od slonovace. I to se nece promeniti jer nemam vise vremena. Da li se kajem? Da. Da li se osecam krivom? Ne, ne uvek...pametno sam rasporedila svoje resurse da mi duze traju, izbegla nepotrebne rane i ujede, zaboravila sta je to dodir, neznost, davanje bez zadrske....Boze, tako sam pametno zivela...zasto se danas osecam kao da mi je dusa amputirana nekada davno, davno....i kao da je sve bilo samo odgovornost, razum, jedan prokleto sterilan, dezinfikovan zivot.... Tu sam, radim sve sto treba, i dalje igram svoje drustvene uloge...ali sam bez Ize izgubljena...ona prava - ja, i tako vec 2 meseca.... I sta mozemo nauciti iz primera ove od suza zabalavljene matore osobe zenskog pola? Sredstva za dezinfekciju su za bakterije, ne za ljudske duse...

Ne znam i dalje što to brine Microsoft. To je firma top svetske klase, otkuda njima da idu i pilićare i traže uštede na taj način? Jedino ako im neko smanjuje izbor kandidata za posao. Sve te svetske firme imaju tačno poznatu i na 3 meseca ažuriranu bazu šta je u kojoj zemlji (pa i gradovima unutar te zemlje) atraktivna plata + benefits. Top 100 IT firmi su članovi neke organizacije gde razmenjuju podatke šta ko plaća za koji nivo stručnosti i iskustva. Tu prate jedna drugu, drže se na oku. Zbog sebe, da ne bi neko platio manje, drugi više, pa pretrčavanje ulice kada je u novog zaposlenog već uloženo u obuku i sve. Ako im treba novi zaposleni, njima je to već odobreno, čak šta više, moraju da plate unutar poznatog raspona, nema razgovora o uštedi kao zapošljavanje "paušalca".

Japan, Gunma prefektura, Asama vulkanski park. U njemu Kannondo Temple, napravljen 1958 u znak sećanja na poginule od erupcije 1783. Tu se ljudi mole za zaštitu od zla i loše sreće.

Verujem da si cuo da Microsoft ima Development Centar u Srbiji... i to od 2005. godine. Jedan od ukupno 4 koje MS ima globalno, a mislim da je tek drugi u Evropi i to ako racunamo Izrael u Evropi. Nisam siguran koliko je ljudi sada tamo, mozda 300. Ali rade na dosta bitnim stvarima za MS a i inovativnim. Rade Azure, SQL deo. Zatim rade dosta oko Office 365, neke stvari su i potekle iz Srbije, secam se da sam kao student isao da dam svoj "matematicki rukopis" za software koji je prepoznavao formule, matematicke jednacine... takodje radili su Office Lens i Sway. Dosta rade razvoja i za VR ili kako to MS naziva Mixed Reality jer kombinuju stvarnost sa virtuelnom realnoscu (poput HoloLens-a - koji sam imao tu srecu da probam pre par godina i samo sto nisam na dupe pao koliko je dobro iskustvo). Nazalost njhov menadzment je izbio na vrlo los glas jer su jedni od lobista da se uguse pausalci.

Pretpostavljam da će Tim knapirati da igra Kicbil pa Hamburg

@_markpetchey quote... "water covers 70% of the Earths surface... the rest is covered by @DjokerNole"

Gledam tenis kao insvi nakon dugo vremena ali bez publike je stvarno..ma kako gadna bila cesto 😁...zamalo negledljiv. Fubal barem puste sinteticku publiku pa te zavara a i vise ih na terenu. Rutinski Novak...prilicno dobar (rekao bih odlican) u igri u polju.

Ja ovo vidim kao pozitivnu stvar koja ce natjerati poslodavce da obezbijede dodatnu motivaciju mladima da rade. Da li ce to biti ucesce poslodavca u troskovima obrazovanja, bolji benefiti dostupni i part time radnicima, prilika za mlade da rade na interesantnim projektima i steknu smisleno iskustvo ili jednostavno veca satnica ce zavisiti od situacije do situacije. Ovo ce ubrzati kretanje prema "living wage" standardu i potencijalnom "universal basic income" - licno mislim da je i jedno i drugo veoma vazno za buduce generacije, i spreman sam da platim nesto vise poreza za to...

Kako je ovo dobro kad kompjuter zove FF, bio bi šou to Sereni da se desi

Hehe..koji vrat? Dao dubl da Cacic uhvati nesto dolore$a.

Mahabetna haliyya (our love is sweet) Ya Habibi (oh baby) Shofni bi aynek (see me with your own eyes) Ya habibi (oh baby) Shaja'tani (you encouraged me) Ya habibi (oh baby) Wa janantani (you make me crazy) Ya habibi (oh baby) Bi aynek tishofni (with your own eyes, you see me) Ya habibi (oh baby) Wa termi wa termi (!!!) Habibi ,golebi ,w inta tehebni (my baby my heart I know that you love me) Ya Habibi (oh baby) Wa gol la ommak la tedawar bi ghayri (and tell your mother not to look for another girl "bride"for you) Ya Habibi (oh baby) Shaja'tani (you encouraged me) Ya habibi (oh baby) Wa janantani (you make me crazy) Ya habibi (oh baby) Musafer la baladin ya waheedi(my one and only, you are leaving to another country) Wa goli lesh aseer minnak huawei?!( And you are wondering why am I ignoring you?!)

Morao sam da odem na stranicu filma na Imdb-u, da vidim sa kim su to stvarno ratovali, jer mi naziv "taliji" apsolutno ništa ne govori. Prvi put čujem da postoji sleng za talibane. 😀

ovo sam videla pre par dana i sve zaboravim da postavim, realno je ES kriv

Tottori, Japan, obala prema Kini i Koreji. Peščane dine Tu je Tottori Sand Dunes Museum, za 2020. ima postavku Ćeška i Slovačka. Idemo svake godine, kako se postavka menja.Otvorena je ne 15. aprila kao obično (zbog virusa) nego tek 13. jula 2020. kada je država Japan olabavila ograničenja za putovanja. Evo vajara, umetnika, mislim da je samo po jedan bio iz Češke i Slovačke. Ko je bio u Pragu, prepoznaće neke građevine. Krumlov Boemski raj Pesak nema nikakv miris, kao u pravom muzeju. Slovački Robin Hud, Janošik, bila je serija u jesen 1976. na RTS, subotom od 18:30 do 19:15. Praški zamak, kaže najstariji i najveći na svetu Istresanje kroz prozor (defenestacija) Velikani klasične muzike (u hali svira tiho "Vltava"): Smetana, Dvoržak, Janaček. "Igrajuće kuće", u slavu oslobođenja od socijalizma, Vaclav Havel Ima još slika, nekoliko sveobuhvatnih sa galerije Vidim ovaj sto gde se prodaje češko pivo (450 dinara, strana piva su obično 300 dinara za ovakve boce). Dok sam za 2 minuta snimao prethodne 3 slike, pivo maltene nestade Svi znaju za češko pivo. Nema boljeg suvenira da se nekome pokloni sa ove posete nego baš to. Poklonim ja sebi 2 x 2 boce. Ovo "Pilsner", dok kod nas nije bilo ničega stranog (osim Tuborga koji je imao ukus šampona) išao sam u restoran "Vltava" na Vračaru, samo zbog ovog piva. Ovo crveno je bilo malo gorko a zeleno je bilo odlično. Možda su boce bile skuplje jer su naručene specijalno za ovu izložbu, različito od supermarketa kanala snabdevanja. Nema veze, dva Pilsnera su bil odlična, dobro ohlađena.

Krajinović S obzirom na Novakov vrat, mogao bi ovo Fica da uzme

Spasiti Lenjingrad (2019) Isuviše ambiciozno zamišljen isuviše mršav proizvod. Jedino što bih pohvalio je što su ovu prilično nepoznatu priču ekranizovali tako da se možemo upoznati sa tim delom opsade Lenjingrada. Glumci nisu loše odradili posao ali scenario koji se na svakom koraku trudi da napravi "wow" efekat jednostavno fail-uje. Ko voli istoriju neka pogleda zbog priče koja je istinita i zanimljiva ostali zaobiđite u širokom luku.

Da cujemo kako pevas?

Donuts![emoji106][emoji106][emoji106] Odesláno z mého BBF100-1 pomocí Tapatalk

Da se nadovežem na Trimalhionovu gozbu, ovog puta s izvornikom (prevedeno s latinštine): Gaj Petronije Arbiter: Trimalhionova gozba / Satyricon (oko 50. AD) Njegova blagost i milosrđe nas je obavezivala, a isti onaj rob za kojeg smo se zauzeli, poletio je k nama, kako smo ušli u triklinij, te nas je na naše zaprepaštenje počeo glasno i strasno ljubiti, kličući zahvale našoj dobroti. "Sad ćete saznati kome ste učinili milost“ povjerio nam se. "Gospodarevo vino bit će zahvalnica odanog sluge!“ Konačno smo se ispružili i mali robovi iz Aleksandrije su nas osvježili vodom i snijegom, dok su se ostali posvetili našim stopalima uklanjajući zanoktice i odebljalu kožu čudesnom vještinom, no čak i tu neugodnu operaciju nisu bili u stanju obaviti u tišini, već su cijelo vrijeme pjevali. Žarko sam želio saznati može li cijelo to domaćinstvo pjevati, pa naručih piće; dečkić koji mi je bio pri ruci istog je trena prenio moju narudžbu pjevajućim, kreštavim glasom, a svaki dalje bi učinio potpuno isto. Teško je i zamisliti da je to bila blagovaonica uglednoga gospodina, već prije zabavište pantomimičara. No, izneseno je vrlo primamljivo predjelo, ali svi ležajevi su već bili zauzeti, osim Trimalhionovog, za koga je prema novim običajima rezervirano čelno mjesto. Na velikom poslužavniku je stajao magarac iskovan od korintske bronce, koji je držao košare s maslinama – bijele u jednoj, a crne u drugoj. Sa svake strane brončanog asinusa stajao je po jedan pladanj, na čijem obodu je bilo ugravirano Trimalhionovo ime, kao i težina srebra. Miševi posuti makovim zrnjem i premazani medom posluženi su na srebrnim mostićima čvrsto zakovanima na pladnjeve, kao i vrele kobasice na srebrnom roštilju sa šljivama dimiskinjama i šipkovim sjemenkama. ... Čeprkajući po zubima srebrnom čačkalicom, konačno nam se obratio: "Prijatelji! nije od mene bilo pristojno da se pojavim među vama tek sada, no bojeći se da će vam moje odsustvo izazvati nelagodu, odustao sam od vlastitih zadovoljstava: dozvolite mi, ipak, da dovršim moju igru.“ Rob je donio stolić od ljeskovine (pistacijevine?) i kristalne kocke, a ja sam zapazio jedan posebno luksuzni detalj; umjesto crnih i bijelih polja koristio je zlatnike i srebrnjake. Cijelo vrijeme je na licu imao posebno opak i pomalo prostački izraz. Dok smo se i dalje gnjavili s predjelom, pred nas je donesen pladanj na kojem je počivala košara u kojoj se nalazila drvena kokoš izrezbarena tako da izgleda kao da upravo leže jaja. Odmah su se, uz pratnju muzike, pojavila dva roba i počela se valjati u slami. Otamo su izvukli nekoliko pauničinih jaja, koja su podijelila gostima. Okrenuvši se prema nama, Trimalhion je vidio što se događa. "Prijatelji", obratio nam se, "naručio sam pauničina jaja, postavljena ispod kokoši, no bojim se da su se pokvarila, ali Herkula mi, kušat ću ih svejedno, pa ću vidjeti da li su još uvijek dobra." Mi smo se, pak primili naših žlica (od kojih ni jedna nije težila manje od pola funte) i otvorili školjke načinjene od tijesta, a zapravo, umalo da se nisam udaljio kad začuh iskusnog posjetitelja ovakvih zabava kako govori: "Mora biti nešto dobro u ovome". Otvorio sam svoju školjku i u njoj zatekao krasnu kosovicu u žumancu dobrano začinjenu crnim paprom. ... Slijedeće jelo je izazvalo veliki aplauz, a koje je, začudo, privuklo svačiju pažnju osim naše. Iznijeli su veliki okrugli poslužavnik na kojem su bili prikazani znaci Zodijaka, a nad svakim znakom je poslužitelj iznio najbolja jela koja se s tim znakom slažu. Ovnova muda na Ovna, govedinu na Bika, janjeće bubreščiće na Blizance, kotlete na Raka, čistu rodnicu na Djevicu, afričku smokvu na Lava, vagu na Vagu, zdjelu kolača i lignju za Škorpiona, volovsko oko na Strijelca, jastoga za Jarca, gusku za Vodenjaka i dva cipla za Ribe. U sredini svega toga su bile velike pčelinje saće, oko čega je bio poslagan aranžman od trave i mahovine. Kruh iz srebrne posude je posluživao egipatski rob, a svako malo bi, lišen sluha, zapijevao pjesme iz popularne muzičke farse zvane Laserpitium. Vidjevši da nas ova otužna priredba baca u sve veću depresiju, Trimalhion se potrudio da nas potakne poklicima: "Hajde gospodo! dignite se, molim vas; pa ovo je tek sos!"

The Hitcher (1986) https://www.imdb.com/title/tt0091209 Rutger Hauer

Ivan Balog: O Trimalhionovoj gozbi Gaja Petronija Arbitera (Satyricon) U živopisnoj sceni Petronijevih “Satura” ili “Satyricon libri”, glasovitom djelu slučajno pronađenom davne 1650. na jednom trogirskom tavanu, i to u najznamenitijem dijelu romana, poznatom kao “Trimalhionova gozba”, u blagovaonicu skorojevića Trimalhiona, robovi unose golemog prasca, usred domaćinove potpuno neuke ali bahate rasprave o Homeru i Odiseju. Kako priča glavni junak ove satire, nesretni mladac Enklopije: “Stane zatim Trimalhion prasca sve većma i većma promatrati, pa reče: Što? Što? Ovome prascu nije izvađen drob? Herkula mi, nije. Zovi, zovi kuhara preda me! Kad je kuhar žalostan stao uza stol, govoreći da je zaboravio izvaditi drob, zaviče Trimalhion: Što? Zaboravio?... Svuci ga! Ne bi dugo, kuhar bude svučen i stade tužan među dva spremna mučitelja. Svi su stali za njega moliti… ali neće Trimalhion. Pa ipak, razgali se u licu i reče: Dakle… vadi mu drob nama na očigled! Dobivši natrag rubaču pograbi kuhar nožinu i gojaznom rukom zasječe prascu trbuh odavle i odanle. Za tili čas isipaju se iz parotina, koje su se pod pritiskom tereta raširile, mesnjače, kobasice s krvavicama. Na to udari služinčad sama od sebe u pljesak i poviče: Gaje, sretan bio! I kuhar je bio počašćen srebrnim vijencem i napitkom i dobio je na dar čađu u zdjeli od korintske mjedi.” Ovim prizorom počinje gozba koju vrlo realistično, ali s njemu svojstvenom ironijom opisuje Petronije, miješajući među sočnim i oblapornim rečenicama usporedbe i aluzije na cara Nerona, suludog i nedoraslog tiranina, kojemu je upravo Petronije, zvan još i Arbiter, sudar dvorskog istančanog ukusa i elegancije, savjetovao uživanje u sličnim pretjerivanjima, izrugujući se kroz orgije i gozbe neobuzdanoj i okrutnoj naravi posljednjeg cara iz julijevsko klaudijevske loze, koja je uz vrle vladare podarila Rimu i gomilu izopačenih i nastranih tipova, od Kaligule do samog Nerona. Pišući svoje “Saturae” Petronije je vjerojatno već znao da se priprema pobuna protiv nasilnika, koja će stajati života mnoge ugledne Rimljane, među njima Neronova učitelja Seneku i samog Petronija, koji je svojevoljno sebi razrezao žile. Prije smrti, kako piše Tacit, oporučno je teško optužio cara, narugavši se i njegovoj posvemašnjoj neukosti i nedostatku talenta u pjevačkom i pjesničkom umijeću. Petronijeva oporuka Nerona je, kažu, pogodila više od same pobune. Ona sljedeća, 68. godine poslije Krista, konačno će i njega stajati života i osloboditi Rim, barem na neko vrijeme, suludih careva i tiranina. Pa ipak, ma koliko u “Saturama” možemo očitati izravne aluzije na Nerona, umiješane poput začina u fino stilističko ruho, Petronijeva nam knjiga kroz lutanja i stradanja mladića Enklopija, kroz gradska središta južne Italije i mračne pučke četvrti, kroz blagovaonice i ložnice, ljubavni zanos i jazbine, proročica i vještica, pretenciozna nadmetanja o mitologiji, pjesništvu, umjetnosti i filozofiji, vrlo realistično prikazuje život razvijenog carstva u kojem su naglo obogaćeni provincijalci, ili oslobođenici poput Trimalhiona, neukusom i neumjerenošću počeli, baš kao i danas, stvarati skorojevićki i nasilnički mentalitet. Prizori iz Trimalhionove gozbe kao da su preneseni iz povijesno književnih anala i kronika i svojom vjerodostojnošću, makar ponekad ironično iskrivljeni, odražavaju Petronijev osjećaj za život i stvarnost. U toj rimskoj stvarnosti, pa tako i gastronomskoj, cijela ona farsa oko rezanja prasca ima svoje rafinirano ishodište, istina unakaženo Trimalhionovim neukusnim dramoletom, u izvornoj rimskoj kuhinji, koja je jela od punjene svinjetine osobito cijenila i podarila u naslijeđe suvremenom kulinarstvu. Samo Apicije spominje desetak načina pripreme punjenog prasca, od dvostruko punjenog odojka, Porcellum farsilem duobus generis, do Porcellum assum tractomelinum, odnosno pečenog prasca punjenog medom i mlincima. Pa ipak, jedan se Apicijev recept podjednako veže uz Trimalhionovu svinju, koliko i uz suvremeno punjeno prase čiju pripremu opisujemo u današnjim slavonskim recepturama, obogaćenim pod utjecajem vrsnog đakovačkoga gastronoma i gurmana, vlasnika kultnog restorana “Croatia” Ivana Baloga. Naime, taj Apicijev prasac, kojemu se najprije očisti utroba i izvade iznutrice, puni se smjesom aromatičnih začina, mozgom, jetrom, kuhanim suhim mesom i kobasicama, jajima, mrvicama i garumom. Dobro napunjen peče se na ulju u pećnici. Kad jednom probate odojak pripremljen na Balogov način, pred vama će se odnekud stvoriti Apicije i ljuto nasrnuti na bedastog Trimalhiona, koji je svojim priglupim igrokazom teško oskvrnuo kako ukusno meso tako i njegovu profinjenu utrobu punjenu začinima i kobasicama. Spomenimo samo da i naše kobasice, pogotovo kuleni, vuku svoje izravno gastronomsko podrijetlo od starorimskih punjenih dimljenih i sušenih svinjskih želudaca ili po Apiciju Ventres porcinum, koji su se također po dugom obzorju gastronomskog vremena protegnuli u naše doba i naše krajeve, pogotovo Slavoniju, kojoj u obradi ovako pripremljenih jela nema premca u kuharskom nadmetanju, pogotovo onom u punjenju svinjetine. Pravo pokladno jelo koje kao i naši karnevali vuče podrijetlo iz rimskih Saturnalija, svečanosti u čast boga Saturna, kad bi nešto ranije nego danas, točnije od 17. do 24. prosinca, cijeli Rim i kasnije carstvo u vedrom karnevalskom raspoloženju priređivalo gozbe i pijanke i na kojima su se darivali robovi, poput Trimalhionova kuhara, kako bi se trajno sačuvala uspomena na zlatno doba Saturnove vladavine kad je hrane i pića bilo u izobilju, a svijet bio bez robova i privatnog vlasništva. U toj rimskoj karnevalskoj mitološkoj utopiji, i samoj nalik raskošno punjenom prascu, krije se i ime Petronijeva djela “Saturae”, od naziva za posudu prepunjenu svim i svačim, po latinskim satura lanx, u kojoj je svega previše, a najviše humora. Poslije će se nazivi ovakvih djela i jela pomiješati kao začini u rimskim i slavonskim punjenim prascima, kobasicama i kulenima s grčkim Satyros, po razuzdanim i veselim Satirima, koji još i danas skaču na svojim papkastim nogama kao Trimalhionovi prasci punjeni ljepotom, živošću, ali i gorčinom, tragičnog i nakaznog naličja, elegantnog krabuljnog svijeta Petronija Arbitera. ............................ Recepti: Kulen Ivana Baloga: Od zrele svinje od oko 100 kg izdvoji se najbolje meso i po kakvoći podijeli u četiri vrijednosne kategorije. Grupe mesa melju se odvojeno, i to sitnije što je meso lošije kakvoće. Najbolje meso sjecka se na komadiće. Stavi se sve zajedno pa se u smjesu umiješa sol, ljuta i slatka paprika, u tekućinu samljeven bijeli luk i na kraju sjeckana slanina. Ponovno promiješamo, pustimo smjesu da malo dahne, a potom njome punimo crijevo za kulen. Punjeni kulen stještimo troprutim bukovim rašljama, čije krajeve podrežemo. Takav kulen se malo odimi u tijeku sazrijevanja s pet do šest dimova i ostavi da zrije u pušnici od dva do šest mjeseci, ovisno o masnoći kulena. Rolada od svinjetine: Prsima i leđima od srednje velikog prasca izvadimo sve kosti i ostavimo u pacu od sjeckanog luka, češnjaka, soli i papra da odleži dan-dva. Meso potom smotamo u roladu i pečemo u pećnici dok ne dobije tamnu koricu i sve ne bude gotovo. Ako se jede toplo, služi se sa želatinom od pečenja, a hladno samo čisto meso od rolade izrezano na pravilne kolutove. Punjeni odojak: Očišćenom odojku izvadimo sva rebra i punimo prsnu i trbušnu šupljinu nadjevom od mljevenog kuhanog sušenog svinjskog vrata, bunceka, kožica, svinjskog želuca, fine teletine, luka, češnjaka, peršina, papra, soli, nekoliko jaja, u koji smo na kraju umiješali želatinu od pečenja čitave trake kuhanog suhog jezika, slanine, svinjskih prsa i tek malo prokuhanih obrazina i nekoliko izrezanih svježih paprika. Tako napunjenom odojku dobro zašijemo trbuh i pečemo u pećnici na umjerenoj vatri dok ne bude dobro ispečen, a koža mu postane hrustava i tamno zlatna. Služimo ga hladnog, izrezanog na kolutove i komade. Punjeni odojak možemo služiti i na ražnju.

Ne moras da pricas o tvom stanju sa onima koji nemaju razumevanja, evo pricas ovde sa nama o tome, bilo koja prica pozitivna je dobrodosla sa onima koje poznajes. I ja sam u drugoj polovini tridesetih kroz svasta sam negativno prosao u poslednjih 5-6,7 godina i sad bez naznaka za poboljsanje, al guram, mora da se gura. Dodje zuta minuta i meni kao i svakome ko prolazi kroz tezak period u zivotu, al je vazno da nastavis dalje da se boris psihicki. Pokusaj da nadjes dobrog terapeuta koji ce ti pomoci. I nadji neku zanimaciju, neke serije da gledas, posao hvala Bogu imas.

Pojavilo se ovo cudo u mom selu, pa je moj mali potomak izrazio zelju da je slikam. Gde bas pored McLarena, za srce da me ujede 😆

Kada kazem Beograd ja mislim kasaba ........ nista nema lose u tome, naprotiv, kasaba je beogradska tradicija.

danas (sam u kuci)

operisao ga je Fedov doktor a Kei se povukao sa USO