Jump to content

Kako se danas osecate.


mrd

Recommended Posts

4 hours ago, John Terry said:

Da li sam ja depresivan ako se, potpuno odmoran fizički, nakon vikenda kada se nisam trošio već prilično uživao, nakon radnog dana za računarom, vratim kući potpuno bez energije i volje da bilo šta radim osim da se tresnem u krevet?

 

Šta je moj problem? Posao mi je potpuno fizički nezahtevan a ja nemam trunku energije.

 

Procitaj malo ovde, mozda nesto prepoznas + sto kaze Pletilja, a i ja iz iskustva mogu da potvrdim => fizicka aktivnost izuzetno pomaze. 

  • Like 1
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

2 hours ago, Cyber said:

 

Procitaj malo ovde, mozda nesto prepoznas + sto kaze Pletilja, a i ja iz iskustva mogu da potvrdim => fizicka aktivnost izuzetno pomaze. 

 

Hvala na odgovoru.

 

Vidiš, razmišljao sam ja o burnoutu kao mogućnosti, ali ako mi veruješ moj posao ne da nije kontinualno stresan, već nije stresan uopšte. U skladu sa time je i sasvim skromno plaćen.

 

Mene na poslu nerviraju dve stvari.

 

1. Neambicioznost i objektivno jako neefikasan i neorganizovan rad.

2. Buka u kancelariji. Moj posao je projektantski, u nekom smislu reči (da ne pomislite da sad ja nešto izmišljam rakete, ali radim u Autocadu uglavnom), i treba mi koncentracija. Open office međutim, poništava bilo kakvu šansu za mir i tišinu i koncentraciju.

TO možda može da se gleda kao neka vrsta stresa, jer često ne mogu da se fokusiram pa sam nervozan. Ali stres od rukovodioca i slično nemam uopšte.

 

Dakle, teško da je burnout. Neki neadekvatni radni uslovi i neorganizacija mogu biti neki trigeri za stres.

Link to comment
Share on other sites

Buka na poslu

7 hours ago, John Terry said:

 

Hvala na odgovoru.

 

Vidiš, razmišljao sam ja o burnoutu kao mogućnosti, ali ako mi veruješ moj posao ne da nije kontinualno stresan, već nije stresan uopšte. U skladu sa time je i sasvim skromno plaćen.

 

Mene na poslu nerviraju dve stvari.

 

1. Neambicioznost i objektivno jako neefikasan i neorganizovan rad.

2. Buka u kancelariji. Moj posao je projektantski, u nekom smislu reči (da ne pomislite da sad ja nešto izmišljam rakete, ali radim u Autocadu uglavnom), i treba mi koncentracija. Open office međutim, poništava bilo kakvu šansu za mir i tišinu i koncentraciju.

TO možda može da se gleda kao neka vrsta stresa, jer često ne mogu da se fokusiram pa sam nervozan. Ali stres od rukovodioca i slično nemam uopšte.

 

Dakle, teško da je burnout. Neki neadekvatni radni uslovi i neorganizacija mogu biti neki trigeri za stres.

Imate telefon i slusalice? Napravite svoju plej listu na telefonu, stavite slusalice u usi i bog da vas vidi! Preporucujem Shopenove nokturne, ima ih 21, milina jedna. Shalim se, odaberite muziku koju volite, meni su prijali instrumentali. Moj hendikep je bio nuznost komunikacije sa saradnicim pa sam uvek imala samo jednu slusalicu u uhu i tako radila😊 

Traljavost drugih, neazurnost, neorganozovanost? Necete verovati, na jednoj katedri za kvantnu fiziku, ciji je nacelnik dobitnik Nobelove nagrade a sve to na uglednom koledzu u USA - ista prica. Mozda je resenje u onoj lepoj i mudroj izreci: "Gospode, daj mi strpljenja da izdrzim ono sto ne mogu da promenim, hrabrosti da promenim ono sto mogu i mudrosti da razlikujem ta dva". 

  • Like 2
  • Love 1
Link to comment
Share on other sites

8 hours ago, John Terry said:

 

Hvala na odgovoru.

 

Vidiš, razmišljao sam ja o burnoutu kao mogućnosti, ali ako mi veruješ moj posao ne da nije kontinualno stresan, već nije stresan uopšte. U skladu sa time je i sasvim skromno plaćen.

 

Mene na poslu nerviraju dve stvari.

 

1. Neambicioznost i objektivno jako neefikasan i neorganizovan rad.

2. Buka u kancelariji. Moj posao je projektantski, u nekom smislu reči (da ne pomislite da sad ja nešto izmišljam rakete, ali radim u Autocadu uglavnom), i treba mi koncentracija. Open office međutim, poništava bilo kakvu šansu za mir i tišinu i koncentraciju.

TO možda može da se gleda kao neka vrsta stresa, jer često ne mogu da se fokusiram pa sam nervozan. Ali stres od rukovodioca i slično nemam uopšte.

 

Dakle, teško da je burnout. Neki neadekvatni radni uslovi i neorganizacija mogu biti neki trigeri za stres.

Ja na poslu imam:

1.  Preambicioznost pracenu nepoznavanjem osnovnih procesa rada i informaticku nepismenost,

2. U kancelariji sam, srecom, sam - izabrao sam najmanju u koju sam nagurao dovoljno opreme da nema mesta za drugi sto i kolegu/inicu u istoj,

3. Smenu generacija gde oni sto iole nesto znaju odlaze u penziju, a dolaze mladi nadobudni "kadrovi" koji osnovne stvari ne znaju ali znaju da masu zvanjima sa raznih Sindiduduka, Megableja i ostalih "univerziteta" tog tipa. Niti znaju, a najgore je to sto ne zele da nauce pa sve cesce dolazim u situacije da moram da ispravljam i njihova sranja.

4. Ima jos dosta do penzije, a drzava samo produzava uslove i rokove.

 

Ma ne - nisam nervozan!

iqLgbPN.gif

  • Like 4
Link to comment
Share on other sites

Dam im da instaliraju PC za poslovnu upotrebu - instaliraju podrsku za igrice, a zaborave da uvedu PC u domen i instaliraju odgovarajuci softver koji se za to koristi.

Jos moram da im objasnjavam osnovne protokole i zasto se Gateway i DNS razlikuju plus cemu sluze korisnicka prava i grupe u aktivnnom direktorijumu....

Pa, sinko, nije ti to kucni PC, *ebo te onaj ko ti dade diplomu i onaj koji te dovede u firmu.

Da ne pricam o  pitanjima tipa "A zasto ne mogu da se skidaju torenti - blokira me antivirus odmah?"

z9rarUm.gif

  • Like 1
  • Ha-ha 1
  • WOW 1
Link to comment
Share on other sites

2 minutes ago, John Terry said:

Ja sam tako jednoj blokirao fejsbuk preko rutera. I onda sam se pravio blesav da ne kapiram sto joj ne radi.

Ma, ne, pusticu ih da strimuju kroz mrezu na poslu utakmice i ostali multimedijalni sadrzaj?

Otje to, otje...

Do duse, zasmejava me nerviranje kad pokusaju da zaobidju zabrane i ne ide.

:wicked:

Edited by Kronostime
  • Ha-ha 1
Link to comment
Share on other sites

Prepoznajem se u ovome što je @John Terry
napisao, a radim i sličan posao (sa tom razlikom što sadrži i dane na terenu, van kancelarije), pa da podelim svoje iskustvo.

 

Simptomi su slični: dođem kući nakon radnog dana i nisam ni za šta. Nemam želju da se bavim hobijima i zanimacijama koje su me ranije ispunjavale. Umesto toga "ležim i gledam u plafon", a u stvari postajem konzument sadržaja/supstanci, za koje nije potreban nikakav mentalni ni fizički napor (a vuku na stranu zavisnosti). S obzirom da živim sam, stan vremenom postaje jazbina neprijatna za boravak. Umoran sam i neispavan, ali na kraju dana imam osećaj da sam protraćio dan, pa me "grize savest" i opet legnem kasno (naravno to dodatno vreme se ne iskoristi ni za šta korisno), tako da sam sledećeg dana opet neispavan i tako iznova. Znam da bi mi fizička aktivnost pomogla, ali kako se naterati? Dakle milina jedna.

 

Šta bi mogao biti uzrok? Rekao bih da je u dubini možda stvar u nedostatku jasne srednjeročne-dugoročne životne perspektive. Neposredni okidač verovatno ima veze sa poslom. Bio sam upao u jedan period kada sam radio isključivo iz kanca i to monotoni i nekreativni posao (štancanje jednog te istog tipa dokumenta). Osim toga, tom poslu je nedostajao smisao, ne samo da je bio traćenje mog vremena već je tu bio i osećaj da je uzaludan u širem smislu i da predstavlja čistu formalnost (da kažem samo da je posao u vezi sa zaštitom životne sredine).

 

Šta je bilo od pomoći?

Prihvatio sam jedan side-job. Deluje kao korak u potpuno pogrešnom smeru, zbog toga sam proveo i dodatne neprospavane noći, ali zapravo mi je prijalo, jer je u pitanju bio projektantski posao gde sam dobio netrivijalan inženjerski problem koji treba rešiti. Uz to, imao sam i spor sa starijim kolegom oko ispravnog načina, pa sam imao dodatni motiv da pokažem da stvar može (i treba) da se reši na način koji sam zamislio. Ego trip, možda, ali funkcioniše. 🙂

Druženje sa ljudima koji ti prijaju. Slično kao za fizičku aktivnost, teško je naterati se, ali ako uspeš super je. Prijalo mi je kada sam se čuo sa dragim osobama koje nisam video duže vremena. (Achtung, ne zovite bivše!) Plus, kada je trebalo da neko navrati, morao se i životni prostor dovesti u red, nećemo se valjda brukati.

Odmor mi je jako prijao. Nedelju dana aktivnog odmora početkom leta me je baš fino resetovalo. Što se tiče "standardnog" godišnjeg odmora od dve nedelje, trebalo mi je 3 dana da prođe želja za "samo gledanjem u plafon", a onda sam počeo da se vraćam na fabrička podešavanja. I lep je osećaj kada vidiš da je tu ispod površine i dalje ona jako gotivna osoba (hvalite me, usta moja) koja samo treba da izroni iz govana.

 

Sve u svemu, meni ovo stanje deluje baš daleko od nekog kliničkog (daleko bilo), ali nikako nije ni za zanemarivanje. Kod ovoga što mi je pomoglo, zajednički imenitelj je promena svakodnevne rutine, na ovaj ili onaj način, makar na silu, a osim toga potreban mi je bio i osećaj da radim nešto korisno i smisleno.

  • Like 5
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

@Smrtokapa Dakle, ima nekoliko stvari u kojima smo slicni, po ovome sto pises. Glavna razlika je sto ja ne zivim sam i trenutno cekam da mi se zena porodi za dva meseca, pa me to nekako drzi u nekom ushicenju i volji za necim.

 

Coveku je jako vazno da, sta god da radi, to deluje smisleno i korisno NJEMU. Cak je potpuno nebitno kakvo je objektivno stanje, ako je covek sam sebi koristan i ako radi nesto za sta duboko u sebi misli da ima smisla i logike, takav covek ce biti srecan i motivisan. Ja, kao i ti, vrlo cesto imam osecaj da to sto radim apsolutno ne pravi nikakvu razliku, ne u svetu, taman posla, vec ni na lokalu, u mom mikrokosmosu. Delujem sam sebi beskoristan i suvisan. Prakticno da nema mene, lako bi se nasla zamena da radi istu beskorisnu stvar. Vrlo retko se osetim izazvan nekim novim kreativnim zadatkom inzenjerski gledano. 95% vremena su to ponavljanja jednih te istih zadataka, konkretno vezano za pripremu i plasman tehnicke dokumentacije za proizvodnju.

 

Osim sto se cesto osecam beskorisno, osecam i da nisam dovoljno ni ukljucen ni vrednovan, odnosno da trud koji cesto ulazem prosto biva neprimecen. Kao kap u moru. A zelim i uvek sam zeleo da budem neko ko cini razliku. Sad ide deo koji mozda niko nece verovati. Ja ne zelim to iz nekih sebicnih razloga, ne. Ja sam ekstremno lojalan timski igrac, i uzivao bih da dam doprinos razvoju i napretku firme. Ali ne... jebiga, same old, same old, svaki dan. Nikog nije ni briga, primaju si te neke platice, piju, deru se, sale se. Cesto dodju na posao sa jesnom namerom da ne rade nista. Cesto su raspolozeni za razgovor bukvalno na bilo koju temu osim ove kojom bi trebalo da se bave u radno vreme.

 

Ja sam pocetkom ove godine poceo da treniram, za sada mi ide odlicno, nisam nesto puno skinuo kila, ali zategnutiji sam, raspolozeniji i dosta energicniji, ali hvataju me povremeno ove zaostale "bubice" i bes. Fizicka aktivnost je, bez ikakve dileme, jak lek protiv depresije, melanholije, apatije i bilo kog metabolickog, hormonalnog ili psihosomatskog poremecaja. Kad "prostruji krva" sve je lepse i lakse.

 

Mozda je mom trenutnom stanju doprinelo i to sto nisam isao na odmor, cuvam te dane da budem uz suprugu kada joj budem najpotrebniji. Mozda je ipak trebalo da uzmem neki dan. Sta znam...ali opet otici na godisnji a ne otputovati negde, realno je bezvezno gubljenje vremena.

 

Eto, ako sad ja mogu tebi da udelim savet, radi na tome da se nateras da si aktivan, vidjaj se svake nedelje sa nekim prijateljem bar na pola sata, usput, na nekoj kafi.

 

To je to.

  • Like 2
  • Love 2
Link to comment
Share on other sites

On 9/25/2023 at 4:48 PM, John Terry said:

Šta je lek?

 

Napomenuću da se nikad nisam osećao tužno a kamo li suicidno ili bilo šta slično.

 

Ali sam često "prazan".

 

Huh. @Smrtokapa je to opisao bolje od mene, bukvalno sam se osećala isto kao on neki duži vremenski period (jače od godinu dana), a i sad imam te periode. Dođem kući, prvo gledam u plafon pola sata a onda bindžujem serije i filmove do kasno u noć jer to ne zahteva apsolutno nikakav mentalni napor. Počela sam da prokrastiniram jer mi se sve smučilo i s tim se borim već neko vreme.

 

Meni je pomoglo da se vratim svojim hobijima, nekim aktivnostima koji mi daju više smisla i radosti u životu od samo rute kuća-poso-poso-kuća. I odlazak kod psihologa, naravno.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Ja ne mogu da se nateram da odem na psihoterapiju iako bih verovatno trebao da posećujem istu već jedno godinu dana. Nekako... ne umem ni sam do kraja da objasnim... ali doživljavam to kao svojevrsnu prostituciju psihe. Apsolutno nisam protiv psihoterapije, verujem u benefite te nauke, ali to jednostavno nije za mene. Ovo će verovatno zvučati apsurdno, ali kako godine prolaze sve više verujem u determinizam, da su neke stvari jednostavno predoređene da se odviju na jedan jedini mogući način, kao reka koja je nemoćna da napusti tok koji je uklesan u kamenu u praskozorje vremena. Nikada nisam više zarađivao, nikada nisam više trenirao, nikada nisam više čitao, ali sam pritom uspeo da spalim gotovo sve socijalne mostove koje sam izgradio u životu. U tom uroborosu posao - trening - knjiga počinjem sam sebi pomalo da ličim na De Nira iz Taksiste, samo što ja umesto pornografije kupujem skupu odeću i tridesete patike. Skoro pričam sa koleginicom nešto jedan na jedan, ona primeti kako dobro procenjuje ljude, što je istina. U načelu se složim, međutim, rekoh, paz' sad ovo. Neverica. Doduše, ima tu malo i do generacijskog gapa i bumerštine, ona je starija dobrih dvadeset godina, pa joj nije do kraja jasno kako neko ko je x, y i z može da nosi to u sebi. Ja se baš trudim da se to ne vidi, pre svega da ne bih bio energetski vampir. Ako ništa drugo, naučilo me da budem blaži i obzirniji prema ljudima (doduše uglavnom nepoznatim, na poznate nemam problem da planem), nikad čovek ne može znati šta se dešava iza kulisa. 

Link to comment
Share on other sites

@robespierre nisam baš najsigurniji na šta se žališ, šta te muči? Što si se udaljio od ljudi?

 

Prostitucija psihe, u kom smislu? U smislu otvaranja duše nekom nepoznatom liku? Pazi, ako neko ima legitimne psihičke probloeme, kada stavimo po strani sve stigme vezane za to, šta čovek da radi? Psihoterapija je dobra stvar, ali znaš li statistički zašto veliki procenat ljudi koji idu kod psihijatra ne dožive značajne boljitke? Zato što oni sami sebe sabotiraju. Ako si gledao Sopranove, jasno ti je. Ljudi nisu iskreni prema terapeutu i terapeut ti onda ne može pomoći, jer kako da ti neko dođe do core problema ako mu ti ne kažeš sve.

 

Ja, nažalost, prosto ne zarađujem dovoljno da bih mogao da uđem ozbiljnije u psihoterapiju, na jugu Srbije su plate bedne, a svaka seansa košta između 3000 i 5000 dinara, pritom ovi jeftiniji su neki početnici koji verovatno i ne mogu da ti pomognu dok ne steknu iskustvo. Onda se ja opredelim za nešto jeftinije, čitanje knjiga iz psihologije. Ne one bullshit selfhelp knjige koje ti kažu "možeš ti to!" a ne kažu kako. Nego ozbiljnu psihologiju, Gabora Matea, Pitersona, i slično (ovi su poznati pa ih navodim), i pokušavam da uvek budem svestan svoje psihe i zašto mi se nešto dešava. Sve ima neki svoj koren.

 

Tako da, ako imaš, zašto bežiš od psihoterapije. Iz straha od stava okoline?

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

11 hours ago, robespierre said:

Ja ne mogu da se nateram da odem na psihoterapiju iako bih verovatno trebao da posećujem istu već jedno godinu dana. Nekako... ne umem ni sam do kraja da objasnim... ali doživljavam to kao svojevrsnu prostituciju psihe. Apsolutno nisam protiv psihoterapije, verujem u benefite te nauke, ali to jednostavno nije za mene. Ovo će verovatno zvučati apsurdno, ali kako godine prolaze sve više verujem u determinizam, da su neke stvari jednostavno predoređene da se odviju na jedan jedini mogući način, kao reka koja je nemoćna da napusti tok koji je uklesan u kamenu u praskozorje vremena. Nikada nisam više zarađivao, nikada nisam više trenirao, nikada nisam više čitao, ali sam pritom uspeo da spalim gotovo sve socijalne mostove koje sam izgradio u životu. U tom uroborosu posao - trening - knjiga počinjem sam sebi pomalo da ličim na De Nira iz Taksiste, samo što ja umesto pornografije kupujem skupu odeću i tridesete patike. Skoro pričam sa koleginicom nešto jedan na jedan, ona primeti kako dobro procenjuje ljude, što je istina. U načelu se složim, međutim, rekoh, paz' sad ovo. Neverica. Doduše, ima tu malo i do generacijskog gapa i bumerštine, ona je starija dobrih dvadeset godina, pa joj nije do kraja jasno kako neko ko je x, y i z može da nosi to u sebi. Ja se baš trudim da se to ne vidi, pre svega da ne bih bio energetski vampir. Ako ništa drugo, naučilo me da budem blaži i obzirniji prema ljudima (doduše uglavnom nepoznatim, na poznate nemam problem da planem), nikad čovek ne može znati šta se dešava iza kulisa. 

Potsecate me na moju cerku, 43 godine, "ne mogu, mama, nije to za mene", tako reaguje kad god joj spomenem tu vrstu rada na sebi sto za mene psihoterapija i jeste, rad na sebi. Ziveti u kuli od slonovace, koliko god da je ta pozicija stecena vlastitim trudom i koliko god da deluje udobno, nije dovoljna. U njoj ima toliko zamki, jedna od njih je i praznina tastine sadrzana u "ja sam ok, ti si ok". Tesko da u nama, protokom vremena, sve moze uvek da bude ok, nema  ravnoteze zauvek, i kada stigne do svog usca, reka se i dalje krece, u moru.

Meni je pomagao paradoks: i jesam bila sebi vazna i nisam. Vazna, od najranijeg detinjstva me je fascinirala cinjenica da sam se rodila, da sam emanacija neceg tako jedinstvenog kao sto je Zivot. I nisam vazna jer sam samo iskrica u velikom ognju i koliko god da sam mala, ja sam i tajna, kako drugima, tako i sebi. Pa sam htela da otkrijem tu tajnu a nije moglo drugacije nago da zaronim u sebe. Srecom, podrsku na tom putovanju mi je vise od 2 decenije pruzao divan psiholog velikog iskustva i zananja. I zato sad, u 73, mogu da kazem da znam ko sam, zasto sam i kako sam, da mi je ta samospoznaja pomagala da razumem druge, da im prastam i da ih molim za oprostaj a to je vazno, da ne ostane dug prema zivotu i zivotima. Budite radoznali, smeli, ceo univerzum je u vama pa kad pogledate u zvezdano nebo, znate da ste jedno. I to osecanje zajednistva sa univerzalnim koliko raduje, toliko i oslobadja.

  • Like 4
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

3 hours ago, John Terry said:

@robespierre nisam baš najsigurniji na šta se žališ, šta te muči? Što si se udaljio od ljudi?

 

Prostitucija psihe, u kom smislu? U smislu otvaranja duše nekom nepoznatom liku? Pazi, ako neko ima legitimne psihičke probloeme, kada stavimo po strani sve stigme vezane za to, šta čovek da radi? Psihoterapija je dobra stvar, ali znaš li statistički zašto veliki procenat ljudi koji idu kod psihijatra ne dožive značajne boljitke? Zato što oni sami sebe sabotiraju. Ako si gledao Sopranove, jasno ti je. Ljudi nisu iskreni prema terapeutu i terapeut ti onda ne može pomoći, jer kako da ti neko dođe do core problema ako mu ti ne kažeš sve.

 

Ja, nažalost, prosto ne zarađujem dovoljno da bih mogao da uđem ozbiljnije u psihoterapiju, na jugu Srbije su plate bedne, a svaka seansa košta između 3000 i 5000 dinara, pritom ovi jeftiniji su neki početnici koji verovatno i ne mogu da ti pomognu dok ne steknu iskustvo. Onda se ja opredelim za nešto jeftinije, čitanje knjiga iz psihologije. Ne one bullshit selfhelp knjige koje ti kažu "možeš ti to!" a ne kažu kako. Nego ozbiljnu psihologiju, Gabora Matea, Pitersona, i slično (ovi su poznati pa ih navodim), i pokušavam da uvek budem svestan svoje psihe i zašto mi se nešto dešava. Sve ima neki svoj koren.

 

Tako da, ako imaš, zašto bežiš od psihoterapije. Iz straha od stava okoline?

 

Ne bih upotrebio glagol žaliti, to je spoznaja o postmodernističkom apsurdu, o tome da je život samo bosonogi hod po staklu i zgarištu srušenih snova, samo trenutak sna proveden na plaži okeana krvi i mokreće, između dva beskrajna pada u ambis. To je kao neki zli duh koji je bio zarobljen u boci, koga sam postao svestan od malena kad se formirala samospoznaja, samo što je boca bila zaptivena u dobro kontrolisanim uslovima. Ne znam da li je to depresija, uvek sam taj pojam doživljavao kao nešto što se odnosi na duboku letargiju i prazninu, dok je ovo agresivno kao zmije koje gmižu kroz vene i tu puštaju otrov koji se onda prelije na druge, kao Osmi putnik koji caruje Nostromom izolovanim u dubini kosmosa. Tu stvari postaju tricky jer kad zdrav i razuman čovek sve ovo shvati, obično odluči da uradi nešto, da stvari popravi, da potraži pomoć. Na neki perverzan mazohistički način sam se zaljubio u te gadosti (koje u isto vreme proklinjem svim srcem, kao dva Lajbnicova voza koja se savršeno sinhronizovano kreću na paralelnim prugama), da je to prirodno, predodređeno mesto čovekovo u ovoj materijalističkoj mori koja će se na sreću završiti beskrajnim padom u veliko ništa. 

 

Ne postoji nikakav strah od stigme ili nešto slično, sam taj čin gde treba da budeš nag pred nekim, da se ogoliš do srži u razmenu za novac mi je na neki način analogan prostituciju. Kao što to radim iz požude i/ili ljubavi i nikad ne bih mogao da uključim  novac u tu jednačinu, i ovde mi nešto izaziva nelagodu s obzirom da druga strana sedi prekoputa mene jer je plaćena, a ne iz čiste empatije i jer tako želi. 

Link to comment
Share on other sites

5 minutes ago, robespierre said:

da se ogoliš do srži u razmenu za novac

 

Da ali je jasna i bitna razlika da se u prostituciji ogoliš za novac, a ovde ogoljen daješ novac kako bi neko razumeo i uputio te ka izlečenju.

 

Depresija može biti i sa maničnim fazama, agresivna. Praznina svakako jeste jedan od glavnih simptoma depresije. Kada čovek nije ni srećan ni tužan već prazan, bez emocija.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

7 hours ago, robespierre said:

 

Ne bih upotrebio glagol žaliti, to je spoznaja o postmodernističkom apsurdu, o tome da je život samo bosonogi hod po staklu i zgarištu srušenih snova, samo trenutak sna proveden na plaži okeana krvi i mokreće, između dva beskrajna pada u ambis. To je kao neki zli duh koji je bio zarobljen u boci, koga sam postao svestan od malena kad se formirala samospoznaja, samo što je boca bila zaptivena u dobro kontrolisanim uslovima. Ne znam da li je to depresija, uvek sam taj pojam doživljavao kao nešto što se odnosi na duboku letargiju i prazninu, dok je ovo agresivno kao zmije koje gmižu kroz vene i tu puštaju otrov koji se onda prelije na druge, kao Osmi putnik koji caruje Nostromom izolovanim u dubini kosmosa. Tu stvari postaju tricky jer kad zdrav i razuman čovek sve ovo shvati, obično odluči da uradi nešto, da stvari popravi, da potraži pomoć. Na neki perverzan mazohistički način sam se zaljubio u te gadosti (koje u isto vreme proklinjem svim srcem, kao dva Lajbnicova voza koja se savršeno sinhronizovano kreću na paralelnim prugama), da je to prirodno, predodređeno mesto čovekovo u ovoj materijalističkoj mori koja će se na sreću završiti beskrajnim padom u veliko ništa. 

 

Ne postoji nikakav strah od stigme ili nešto slično, sam taj čin gde treba da budeš nag pred nekim, da se ogoliš do srži u razmenu za novac mi je na neki način analogan prostituciju. Kao što to radim iz požude i/ili ljubavi i nikad ne bih mogao da uključim  novac u tu jednačinu, i ovde mi nešto izaziva nelagodu s obzirom da druga strana sedi prekoputa mene jer je plaćena, a ne iz čiste empatije i jer tako želi. 

 

Zasto mislite da treba da se "ogolite" pred terapeutom? Ono sto mu pokazujete je vase zivotno iskustvo sazdano od racia i empirije, na zalost, matori Lok nije bio u pravu, ne radjamo se kao "tabula raza", nismo bas za sve odgovorni ima nesto i u genetskom pamcenju, retko ko sam moze da dopre do toga.  Sta to tako jedinstvenog ima u vama sto profesionalac vec nije video u praksi, sto nije  opisano u strucnoj literaturi? Njegov zatatak i jeste da vas bezbedno provede kroz faze terapeutskog rada, sigurno nece s vrata da vas pita koliko ste dugo proveli na majcinim grudima, da li sanjate da letite ili da ubijete rodjenog oca. Taj odnos se gradi po odredjenim protokolima, metodama, koje terpeut bira shodno utisku o tome kako reagujete na, za pocetak, skoro banalne teme.  Kako  mislite da popravite odnose na dobrovoljnoj bazi ako niste u stanju da ucestvujete u odnosu koji je strogo kontolisan? Placate necije znanje, identicno nacinu na koji i vi sami prodajete svoje znanje. 

Ljuta sam, tako ste ruzno okarakterisali nesto sto je meni ne samo obogatilo zivot vec me je, bukvalno, spaslo od gluposti kao sto je suicid.

Zivot nije lak, nikad i nikom. Ja sam, uz pomoc mog terapeuta, odabrala da ne hodam po srci, da ne zivim u pustinji neddosanjanih snova. Ja sam bila hrabra.

 

 

Edited by Pletilja
  • Like 5
Link to comment
Share on other sites

Draga gospođo, ja vam se izvinjavam ukoliko vas je moje pisanje najedilo, nije mi to bila namera. Vi ste svakako u pravu, međutim u ovom slučaju se ne radi o osobi koja je u potpunosi racionalna, ja zaista smatram da je sloboda izbora jedna velika opsena, pričina i iluzija, najgora od svih kojom je čovek podjarmio sebe (a ne ona da Đavo ne postoji, izvesno je da on, zapravo, postoji), te da po tim pitanjima u konačnici ja i nemam izbora, da se neke stvari moraju isterati na čistac onakve kakve su, kao kakvo spajanje tačkica po brojevima za decu, iako je od početka jasno da se na kraju neće dobiti nikakva slika. Na kraju krajeva, nije toliko ni bitno, sve je istovremeno smrtno ozbiljno i jedna velika šala, pomešani u savršenom dualističkom amalgamu, reči, forum, posao, porodica, život. Ili, što bi Saramago rekao u Životu i smrti Rikarda Reiša - šta imamo da izgubimo osim života?

 

P.S. Danas sam aplicirao za posao u Saudijskoj Arabiji koji bi podrazumevao dugoročno preseljenje u tu najgrozniju od svih država. Filozofija apsurda na delu.

Link to comment
Share on other sites

On 9/26/2023 at 10:35 PM, robespierre said:

Ja ne mogu da se nateram da odem na psihoterapiju iako bih verovatno trebao da posećujem istu već jedno godinu dana. Nekako... ne umem ni sam do kraja da objasnim... ali doživljavam to kao svojevrsnu prostituciju psihe. Apsolutno nisam protiv psihoterapije, verujem u benefite te nauke, ali to jednostavno nije za mene. Ovo će verovatno zvučati apsurdno, ali kako godine prolaze sve više verujem u determinizam, da su neke stvari jednostavno predoređene da se odviju na jedan jedini mogući način, kao reka koja je nemoćna da napusti tok koji je uklesan u kamenu u praskozorje vremena. Nikada nisam više zarađivao, nikada nisam više trenirao, nikada nisam više čitao, ali sam pritom uspeo da spalim gotovo sve socijalne mostove koje sam izgradio u životu. U tom uroborosu posao - trening - knjiga počinjem sam sebi pomalo da ličim na De Nira iz Taksiste, samo što ja umesto pornografije kupujem skupu odeću i tridesete patike. Skoro pričam sa koleginicom nešto jedan na jedan, ona primeti kako dobro procenjuje ljude, što je istina. U načelu se složim, međutim, rekoh, paz' sad ovo. Neverica. Doduše, ima tu malo i do generacijskog gapa i bumerštine, ona je starija dobrih dvadeset godina, pa joj nije do kraja jasno kako neko ko je x, y i z može da nosi to u sebi. Ja se baš trudim da se to ne vidi, pre svega da ne bih bio energetski vampir. Ako ništa drugo, naučilo me da budem blaži i obzirniji prema ljudima (doduše uglavnom nepoznatim, na poznate nemam problem da planem), nikad čovek ne može znati šta se dešava iza kulisa. 

 

Samo bih da istaknem koliko je meni bilo teško da odem kod psihoterapeuta. To je paradoks života i jedna velika bizarnost; diplomirana sam psihološkinja, znam koji su benefiti psihoterapije i mnogima sam preporučila terapeute, ali mi je trebalo mnogo vremena da se odlučim na taj korak. Razlog je vrlo jednostavan: imam problem sa otvaranjem prema drugima, vokalizacijom svojih emocija i upravo tim "ogoljavanjem" pred nekim.

 

Što se tiče toga da terapeut to radi za novac, kao što @Pletilja reče oni zapravo prodaju svoje znanje, kao i svi mi. Psihoterapeuti naravno imaju i određenu dozu empatije, neki manju, neki veću, to zavisi od više faktora. Ali njihov posao i nije da tu budu samo i isključivo zbog empatije niti je to da kažem dobrotvorni rad; tu su da svojim znanjem tebi pomognu da sam dođeš do odgovora i rešenja onoga što osećaš kao problem, poteškoću itd. Terapeut te samo vodi i donekle usmerava na tom putu samospoznaje. 

 

15 hours ago, John Terry said:

Ja, nažalost, prosto ne zarađujem dovoljno da bih mogao da uđem ozbiljnije u psihoterapiju, na jugu Srbije su plate bedne, a svaka seansa košta između 3000 i 5000 dinara, pritom ovi jeftiniji su neki početnici koji verovatno i ne mogu da ti pomognu dok ne steknu iskustvo. Onda se ja opredelim za nešto jeftinije, čitanje knjiga iz psihologije. Ne one bullshit selfhelp knjige koje ti kažu "možeš ti to!" a ne kažu kako. Nego ozbiljnu psihologiju, Gabora Matea, Pitersona, i slično (ovi su poznati pa ih navodim), i pokušavam da uvek budem svestan svoje psihe i zašto mi se nešto dešava.

 

Please, Piterson nije nikakav ozbiljan psiholog. Bolje i Lujza Hej nego taj šarlatan i ženomrzac.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

8 hours ago, robespierre said:

Draga gospođo, ja vam se izvinjavam ukoliko vas je moje pisanje najedilo, nije mi to bila namera. Vi ste svakako u pravu, međutim u ovom slučaju se ne radi o osobi koja je u potpunosi racionalna, ja zaista smatram da je sloboda izbora jedna velika opsena, pričina i iluzija, najgora od svih kojom je čovek podjarmio sebe (a ne ona da Đavo ne postoji, izvesno je da on, zapravo, postoji), te da po tim pitanjima u konačnici ja i nemam izbora, da se neke stvari moraju isterati na čistac onakve kakve su, kao kakvo spajanje tačkica po brojevima za decu, iako je od početka jasno da se na kraju neće dobiti nikakva slika. Na kraju krajeva, nije toliko ni bitno, sve je istovremeno smrtno ozbiljno i jedna velika šala, pomešani u savršenom dualističkom amalgamu, reči, forum, posao, porodica, život. Ili, što bi Saramago rekao u Životu i smrti Rikarda Reiša - šta imamo da izgubimo osim života?

 

P.S. Danas sam aplicirao za posao u Saudijskoj Arabiji koji bi podrazumevao dugoročno preseljenje u tu najgrozniju od svih država. Filozofija apsurda na delu.

Dragi Robespierre (da, veliko slovo, o malom bi mogli da diskutujemo, indikativno je😊) - proslo me je, nisam  najedjena, lepo i pametno pisete, samo, tuzni ste,  meni je to signal za uzbunu, ne dam da budete tuzni i obeshrabreni, resenje uvek postoji, uvek. 

Postoji  i sloboda izbora,  na delu je svakim treptajem oka, svakim udahom i izdahom biramo da li je casa do pola puna ili do pola prazna. I to jeste teret, Buridanov magarac nije mogao da odluci izmedju 2 plasta sena pa je umro od gladi. Da je manje filozofirao, da je oslusnuo svoj prazan zeludac, napravio bi izbor, ne bi umro ali ne bi ni usao u istoriju filozofije i ja ga ne bih pominjala 600 godina kasnije? Naravno, ovo je metafora ali ja je vidjam, bukvalno, svakodnevno na delu, kultura u kojoj zivimo, nas svet, postao je toliko zahtevan, slozen, nametljiv, da se gubimo u uzrocima i posledicama nasih svakodnevnih izbora. A mozda ne zelimo da biramo? Mozda nam treba predah od sveta oko nas? Utociste? Sigurno mesto? Moje sigurno mesto sam ja sama, to nisu drugi, cak ni moja dece koja su, na mnogo nacina, produzetak mene same. 

Imala sam 24 godine i bila sam bolesna, teska anemija me je potpuno onesposobila za zivot. Roditelji su sve cinili da mi pomognu a ja sam nestajala. Porodicni prijatelj, pedijatar koji me je poznavao od rodjenja, predlozio je razgovor sa kolegom, decijim psihologom, verovatno kao iznudjeno resenje jer nista drugo nije pomagalo. Govorim o sedamdesetim godinama proslog veka, svet je otisao dalje, kod nas, ici kod psihologa je bila jeres, njima je  radno mesto bilo u psihijatrijskog bolnici a ko tamo ide, taj je lud. Otisla sam, srela mog "dragog Pavlovica" i dobila podrsku da nadjem i izgradim svoje utociste. Zato psihoterapija, zato nauka. Izmedju presude (rodjenja) i egzekucije (smrti) osudjeni smo na sobodu izbora. Paradoks? Ne, zivot. 

P.S. Kako vam zavidim na mogucnosti da zivite u Saudijskoj Arabiji! Magija pustinje, ishodiste velikih pesnika, naucnika, filozofa....sokolov let.....bas ste sreckovic!😊

Edited by Pletilja
  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

13 hours ago, DameTime said:

Please, Piterson nije nikakav ozbiljan psiholog. Bolje i Lujza Hej nego taj šarlatan i ženomrzac.

 

Čisto da chekiram da sam pročitao, ali Luiza Hej je daleko ispod Pitersona koji je školovan klinički psiholog. Uz to, apsolutno nije ženomrzac, po meni on je jedan izuzetan stručnjak. Ali ok, svako ima pravo na svoje mišljenje i da čita što mu odgovara.

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

3 minutes ago, John Terry said:

Čisto da chekiram da sam pročitao, ali Luiza Hej je daleko ispod Pitersona koji je školovan klinički psiholog. Uz to, apsolutno nije ženomrzac, po meni on je jedan izuzetan stručnjak. Ali ok, svako ima pravo na svoje mišljenje i da čita što mu odgovara.

 

Probaj da dođeš na Filozofski i priupitaš profesore kakvo mišljenje imaju o Pitersonu. On isto kao i Lujza Hej prodaje selfhelp maglu, diploma ga u tome ne sprečava (tim gore jer ne poštuje našu profesiju), a ona bar ne širi mizoginiju. Imali smo i na kafani rasprave o tome, ima baš dosta dokaza da se nađe na netu kako iznosi takve stavove.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...