Racionalni vs. Iracionalni strahovi
Postoje:
- opasne situacije kojih se osoba ne plaši (jer ne uviđa njihovu stvarnu opasnost)
- situacije kojih se osoba plaši a te situacije uopšte nisu opasne (tzv. iracionalni strahovi)
- opasne situacije kojih se osoba zaista plaši (tzv. racionalni strahovi)
Primeri iracionalnih strahova: strah od javnog nastupa, strah od odbacivanja i kritike, strah od zatvorenog ili otvorenog prostora, strah od odvajanja od određene osobe ili grupe, strah od bolesti od koje osoba ne boluje, strah od goluba, bubašvabe i drugih bezopasnih objekata, strah od neuspeha, strah od uspeha, strah od igle itd.
Stvar sa iracionalnim strahovima je što oni, jelte, nemaju uporište u stvarnom iskustvu, već osoba zamišlja najgore scenarije (tzv. katastrofiziranje). Zbog toga se u tim slučajevima koristi tehnika izlaganja, pa recimo nekom ko se plaši javnog nastupa terapeut daje kao vežbu da se izlaže javnim nastupima. Da vidi šta je to najgore što može da se desi.
Devojku koja je npr. napadnuta u mračnom haustoru terapeut sigurno neće slati da se još 10 puta prošeta tamo, jer se kod nje ne radi ni o kakvom iracionalnom strahu + bi doživela retraumatizaciju. Tom ko je pošalje da to radi bi trebalo oduzeti licencu. Svakako da bi ona trebalo da ode kod terapeuta, kako bi se rešio PTSD (koji verovatno može da razvije) i kako bi bila bolje.
Kod nas ostalih (koje nismo imale takvo iskustvo), je reč isključivo o proceni rizika.