Osećam se mnogo bolje otkako idem na psihoterapiju. Mislim da sam ubola i sa pravcem i terapeutkinjom (dobih odličnu preporuku).
Moja tim liderka je dala otkaz i juče joj je bio poslednji radni dan u firmi. Bila sam emotivna jer, mada mi je drago zbog nje (prelazi u korporaciju, što je želela i što smatram da zaslužuje), zajedno smo radile 4 godine, u dve firme. Zaista smo prošle sito i rešeto, ona me je naučila od nule otprilike svemu što znam u ovom poslu.
Istovremeno osećam kako je ovo dobra stvar za moj razvoj i da ne treba nikad više nikad da radimo zajedno 😄 Ne zato što nam je loše išlo, naprotiv, već zbog toga što je njen način vođenja tima jedini koji znam i uvek je bila neka vrsta sigurnosne mreže.
Jedan kuriozitet u svim promenama koje se dešavaju je da sam na terapiju krenula zbog odnosa prema poslu, a samo nedelju dana nakon seanse (i pre nego što će tim liderka dati otkaz) meni je prišao direktor i rekao da treba da razgovaramo o mom prelasku u drugi tim.
To smo inače pokušavali da izdejstvujemo na različite načine već više od godinu dana - svima u firmi je bilo poznato kako ja želim da se razvijam u performance marketingu. Čak su se u tom timu šalili da će da me "ukradu" iz mog tima jer sam se pristupom mnogo više uklapala sa njima. Sad se to dešava i ja malo ne znam kako da se ponašam 🙂 danima sam ćutala o tome jer sam se plašila da ako kažem naglas to se neće ostvariti (sad kapiram navijače sa jinxom i kontra-jinxom). Ono što me je baš obradovalo je što sam saznala da su svi seniori (iz više timova) ponavljali da ja treba da dobijem tu priliku, kao i da se svi iz mog budućeg tima raduju što će raditi sa mnom. Nekako imam osećaj da se nisam trudila uzalud, ako to ima smisla.
E da, čovek mi je prišao da razgovaramo o tome, ne znajući da sam sutradan imala zakazan razgovor u konkurentskoj firmi. A možda je i znao 🙂 Anyhow, radujem se nekom novom početku i učenju.