Jump to content

gerijatrija? za nas matore...


zoran59

Recommended Posts

Svi, barem mi matoriji znamo ovu predivnu pesmo. Pesma ima jako zanimljivu istoriju i poreklo.

Radi se o ruskoj narodnoj pesmi ( doduse ima autora pa i nije narodna) komponovanoj jos pre

Revolucije pa su je i revolucinari pevali. Neki muzicari ( duet neki) tu pesmicu sezdesetih godina

izvodi u Parizu i Londonu i Paul McCartney je razumeo koliko je dobra, a Mary Hopkin bas tada

biva proglesena za talenat i tako nastaje ova verzija.

 

A ovako je original:

 

 

  • Like 2
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

...ovo "u (s)vezi",podsjetilo me na jednu tribinu,pred tridesetak godina.Gost na tribini je bio Tomislav Ladan,jezikoslovac,enciklopedista.Došlo je bilo i vrijeme za postavljanje pitanja prisutnih.Javila se i  jedna lijepa gospođa i pitala,što je pravilno za reći,u vezi ili u svezi. Ladan je odgovorio da je i jedno i drugo ispravno,u duhu hrvatskog jezika,pa nastavio"ali pazite gospođo,muški vam vole biti u vezi ali ne u sveti".

  • Ha-ha 1
Link to comment
Share on other sites

Pismo Leonarda Cohena svojoj muzi Marijani, a oboje su tada vec bili  stari i smrtno bolesni.

Ona je umrla dva dana posle pisma, on nekoliko meseci kasnije.

 

Well Marianne, it’s come to this time when we are really so old and our bodies are falling apart and I think I will follow you very soon. Know that I am so close behind you that if you stretch out your hand, I think you can reach mine. And you know that I’ve always loved you for your beauty and for your wisdom, but I don’t need to say anything more about that because you know all about that. But now, I just want to wish you a very good journey. Goodbye old friend. Endless love, see you down the road.

 

 

 

 

  • Like 1
  • Love 1
Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

Razmisljanja o kraju. Nije bezvezno, kraj se priblizava. Bolestan sam i nisam mlad. Nije to originalno, mnogi ljudi si su bili bolesni i stari. Neki su savladali bolest, no niko nije ziveo vecno.

 

Kod mene, neizvesno je. Mozda umrem sutra, a mozda pozivim i jos 10 godina.

 

Pada mi na pamet pesma. Radicevic, "Kad mlidijah umreti"  No, to je zalopojka. A ja necu da bilo ko zaluje.

Cerka i njen decko planiraju vencanje sledece godine. Nije mi drago, nisu jos zavrsili fakultete, ali jebiga - ko sam ja da im uskracujem zadovoljstvo? Neka se deca raduju.

 

No, da se vratim na pocetak. Razmisljanja o kraju.

 

Ne plasim se smrti. Video sam je vise nego mnogi jer sam radio u zdravstvu, u bolnicama. To je normalna stvar, desava se redovno.

Moja majka je BUKVALNO umrla u mojim rukama. U poslednjim stadijima bolesti, sa edemom pluca, nije mogla da dise lezeci. Nije imala ni snage da sedi, padala je, pa smo je sestra i ja pridrzavali sedeci iza nje i drzeci je. Izdahnula je u mojoj smeni.

Uzas, ne bih to pozeleo nikome.

 

Pokusavam da olaksam onima iza mene.

Telo sam oporucno ostavio medicini, neka studenti seciraju i zezaju se pa ne neka bace sta ostane.

 

Ja sam radoznao, sta posle?

 

Ja sam ateista, ubedjen da nema nista.

Moj zivot je kao paradajz, samo malo produzen. Rodis se, sazres, pa te neko pojede i prosere. Svet ide ide dalje, a tebe nema.

 

Tako, sa jedne strane, zelim da pridonesem koliko mogu. A sa druge, jedva cekam da krepam.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  • Love 1
  • Tuzno 3
Link to comment
Share on other sites

Mislili, ne mislili, umrecemo na kraju svi.

No to nije razlog da ne iskoristis zivot do kraja.

Budi zadovoljan da si imao priliku da ucestvujes u ovoj velikoj predstavi koju zovemo zivot.

Sta ce biti posle videcemo, a mozda i ne.
Kao sto rece jedan stari Grkljanin - smrt me ne brine, dok sam ja tu nje nema,

kad ona dodje mene nema.

Mada samo umiranje sigurno nije zabavno.

 

Zasto "jedva cekas da krepas" ?

Da li imas nepodnosljive bolove, ili se radi samo o dozivljavanju uobicajenog, normalnog, psihickog besmisla ?

 

 

  • Like 2
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

1 hour ago, zoran59 said:

Razmisljanja o kraju. Nije bezvezno, kraj se priblizava. Bolestan sam i nisam mlad. Nije to originalno, mnogi ljudi si su bili bolesni i stari. Neki su savladali bolest, no niko nije ziveo vecno.

...

 A sa druge, jedva cekam da krepam.

 

 

Zoki, uz veliko poštovanje za tvoj doprinos na oba foruma, za poslednju rečenicu mogu da ti kažem samo jedno – ne seri.

 

Nadam se da opraštaš na ovakvom rečniku jer znaš dobro šta sam hteo da kažem.

 

Svi ćemo jednog dana otići u Valhalu, ali pre toga si nam dužan neke stvari:

- Da nas izvestiš o rođenju unučeta

- Da nas izvestiš kada prvi put kaže deda /djed

- Da unučetu daš prvi džeparac koji će samostalno potrošiti, ali da ne bude manje od $100 u današnjim parama

- Da provozaš unuče na moticiklu i naučiš ga šta je Harley-Davidson

- Da izvestiš kako je bilo na proslavi stotog rođendana

 

Tek posle ovog poslednjeg možeš da razmišljaš o onome što pišeš, ali sa mnogo manje pesimizma.

 

  • Love 4
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

Zotjo...čuh negde, da me je.eš, što kažemo mi Nišlije, ako znam gde, al...kažu da život ne prolazi. Život stoji, a mi idemo kroz njega. I de si ti zapucao i žuriš da vidiš dal će ložiš kazan. Polako, ne guraj se, će dodješ na red. Jel smetaš nekom ? Ne smetaš...eto gore nas, ako je gore, čeka naš drug Amigo, pa kad mu zasednemo, laf muabet ima da teramo.i forum će napravimo, ako treba....al kad nam dosadi, nema nazad. To ima samo u filmovi...i obećao si da će dodješ u Niš, na roštilj da idemo, al ti da platiš, nemoj da si peder sad...sedi tu i ćuti, jer kaki si, nisi ni za disi, a ti će oreš nebeske njive...polako be.

Послато са Redmi Note 9 Pro помоћу Тапатока





  • Like 3
  • Love 1
Link to comment
Share on other sites

4 hours ago, Dragan said:

.........Zasto "jedva cekas da krepas" ?

Da li imas nepodnosljive bolove, ili se radi samo o dozivljavanju uobicajenog, normalnog, psihickog besmisla ?

...........

 

Ma, nisam nameravao da "mracim." Hteo sam sam samo da ilustrujem jednu fazu zivota za koju mislim da je normalna. Onako, pred kraj. Taj "kraj" nije sutra, mozda me ceka jos nekoliko godina.

 

Bije me po glavi to sto ne mogu ono sto bih hteo. Postoje brda na koja se nisam popeo, a sad kad imam vremena - fizicki ne mogu. Citao sam i gledao reportaze o splavarenju na Drini, zazeleo da probam, nisam, a sada znam da nikada necu.

 

Ubija me ponavljanje istog. Uvek sam zeleo nesto drugacije i novo. Mrzeo sam da kosim travu oko kuce, znajuci da se opet narasti i moracu isto. Dobro kuvam, ali, brate, hebes pasulj i balkanske corbe, hocu da probam nesto tajlandski. Mozda ne uspe, ali ce biti drugacije, da razbije rutinu i dosadu.

 

Da odgovorim na citirano, nemam bolove. Samo mi je dojadilo sve. U ogledalu, najpametniji sam. A u zivotu, pa i ovde na forumu, moja mudrost ne postoji, objektivno sam samo neka budala koja laje na cosku.

Postoji neki fizicki nagon, refleks, ocuvanje zivota. Nemoguce je ubiti se odlukom da ne dises. Telo ce te (nesvesno) naterati da dises.

 

 

Hocu da se vratim na drugi deo recenice iz citiranog posta. Procitajte.

Ovo se odnosi na pitanje koje je nekoliko stranica unazad postavio @Beonegro, o smislu zivota.

 

U moje vreme, '70-ih, popularni autor je bio Carlos Castaneda. Prve dve knjige su bile Teachings of Don Juan i A separate reality. Covek je bio antropolog i za diplomski rad krenuo da proucava neko meksicko pleme. Skrenuo, postao je segrt/kalfa kod plemenskog vraca.

(topla preporuka za citanje, ne treba uzeti bukvakno ali ima materijala za razmisljanje)

 

Ostao mi je u secanju pasus iz druge knjige. Castaneda pita mudraca, "a sta ako ne uspem?"  Don Juan mu odgovori: "nothing really matters."

Tu sam se nasao.

 

Zivot je dobar/lep, pa i kad nije. Ono sto nas razlikuje od nizih zivotinjskih vrsta je intelekt i NADA. Zelimo, predvidjamo i nadamo se da ce biti bolje. Crvi ili pacovi to nemaju, imaju samo instinkt za prezivljavanje.

 

Bice bolje. Ako nece, kad krepamo, nece nas smetati.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  • Like 1
  • Love 1
Link to comment
Share on other sites

4 hours ago, zoran59 said:

Samo mi je dojadilo sve. U ogledalu, najpametniji sam. A u zivotu, pa i ovde na forumu, moja mudrost ne postoji, objektivno sam samo neka budala koja laje na cosku.

U moru najpametnijih na svijetu nickova na ovom forumu (EDIT: a i na internetu generalno), budala koja laje na ćošku je osvježenje 😉

Edited by Beonegro
  • Like 7
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

6 hours ago, zoran59 said:

Ubija me ponavljanje istog. Uvek sam zeleo nesto drugacije i novo. Mrzeo sam da kosim travu oko kuce, znajuci da se opet narasti i moracu isto. Dobro kuvam, ali, brate, hebes pasulj i balkanske corbe, hocu da probam nesto tajlandski. Mozda ne uspe, ali ce biti drugacije, da razbije rutinu i dosadu.

...

U moje vreme, '70-ih, popularni autor je bio Carlos Castaneda. Prve dve knjige su bile Teachings of Don Juan i A separate reality.

...

To nema toliko veze sa godinama, vec sa nacinom na koji funkcionise nas ego, koji je sacinjen od nutarnjeg dijaloga, misli o proslosti koja se odvojila i smatra sebe realnim, trajnim entitetom. Ako si citao Kastanedu trebao bi to da znas.

Evo kako sam ja to doziveo vec sa 30-tak godina:   

       *       *       *
Uvek isti, dobropoznati put
Napravi iskorak u stranu
Iznenadi me

 

a sa 20 je izgledalo ovako:

       *       *       *
Isti su mi dani i iste noci
Kada spavam, kao da sam budan
Kad sam budan, kao da sam mrtav

Tezina besmisla vuce me u ponor
Kud god da odem tuga ce moja samnom

Svrha, gde je ?
 

Koja dramatika. :)

 

Kastaneda je kako se ispostavilo pisao izmisljene stvari, ali u sustini pisao je istinu.

Prve dve knjige su interesantne kao uvod, ali mnogi misle da je upotreba droga, koju u njima opisuje da bi razbio ustaljenu percepciju glavna metoda, medjutim pravo ucenje pocinje tek od trece knjige - Put u Ihtlan (koliko njegovih knjiga si procitao?).

Kastanedu, iako fikcionalna literatura, treba dobrim delom citati kao upustvo za rad na sebi. I to onda doista sprovesti.

Na pocetku Don Huan nije potreban za to.

"8 NARUŠAVANJE RUTINE ŽIVOTA"

 

Spoiler

Nedelja, 16. jul, 1961.
Proveli smo celo jutro posmatrajući neke glodare koji su izgledali kao debele veverice. Don Huan ih je nazivao vodenim pacovima. Istakao je da su vrlo brzi kad beže od opasnosti, ali da kad pobegnu bilo kom grabljivcu, imaju užasnu naviku da stanu, ili čak da se popnu na stenu, da bi stajali na zadnjim nogama, osvrtali se i doterivali se.
»Imaju vrlo dobre oči«, reče don Huan. »Moraš da se krećeš samo dok trče. Stoga, moraš da naučiš da predvidiš kada i gde će da se zaustave, da bi se i ti zaustavio u isto vreme.«
Posmatrao sam ih i sav sam se uneo u to. Imao sam ono što bi bilo divna prilika za lovce, jer sam primetio toliko mnogo njih. I, na kraju, mogao sam da predvidim njihova kretanja gotovo svaki put. Don Huan mi je onda pokazao da pravim zamke da bih ih hvatao. Objasnio je da lovac ne srne da se žuri dok posmatra njihova mesta gde jedu i gde se gnezde da bi odredio gde će postaviti svoje zamke. Onda treba da ih postavi u toku noći, i sledećeg dana bi morao samo da ih poplaši, tako da potrče u njegove naprave za hvatanje.
Skupili smo nekoliko štapova i nastavili da pravimo lovačko oružje. Gotovo sam bio pri samom kraju kada sam, svojski uzbuđen, postavio sebi pitanje da li će ova moja naprava uopšte moći da se koristi. Tog istog trenutka, sasvim nenadno, i don Huan je prestao sa radom da bi bacio pogled na svoj ručni zglob ne bi li tako proverio tačnost ručnog časovnika koji u životu nikad nije ni imao i saopštio mi kako njegov časovnik pokazuje da je vreme za ručak.

Držao sam dugačak štap od kojega sam želeo da napravim obruč, savijajući ga kružno, ali istog tog trenutka spustio sam ga na zemlju, zajedno sa preostalim lovačkim priborom. Don Huan me pogledao radoznalo, da bi odmah
zatim zaurlao kao fabrička sirena kada se radnicima objavljuje pauza za ručak. Od srca sam se nasmejao.
Njegovo oponašanje sirene bilo je savršeno. Pošao sam prema njemu i primetio da bulji u mene. Klimao je glavom.
»Đavo da me nosi«, rekao je.
»Šta je sada?« upitah.
Ponovo je zaurlao kao fabrička sirena.
»Ručak je gotov«, kazao je. »Nazad, na posao.«
Bio sam zbunjen za trenutak, ali odmah posle toga sam pomislio da se šali, možda baš zbog toga što zaista nemamo namirnica od kojih bismo napravili ručak. Bio sam zabrinut zbog glodara na koje sam zaboravio i što zbog toga sada nemamo nikakve zalihe hrane. Ponovo sam podigao štap sa zemlje i pokušao da ga savijem.
Simo što sam podigao štap, već sam mogao da čujem don Huanovu »sirenu«.
»Vreme je da se krene kući«, obavesti on.
Proveravao je svoj zamišljeni časovnik, pogledao me i namignuo mi.
»Sad je 5 sati« reče kao da otkriva nekakvu tajnu. Palo mi je na pamet u taj mah da se on već zaisitio lova i da je želeo da prekine sa celim ovim poduhvatom. Ja sam jednostavno sve stvari položio na zemlju i počeo da se spremam za polazak. Nisam mu uputio ni jedan jedini pogled. Pretpostavljao sam da i on takođe pakuje svoju opremu, i kada sam se spremio, pogledao sam prema njemu i video ga kako sedi skrštenih nogu, udaljen nekoliko stopa od mene.
»Ja sam spreman«, rekao sam. »Možemo da krenemo kad god ti to poželiš.«
Ustao je i popeo se na jednu stenu. I stajao je tako gore na steni 5 ili 6 stopa iznad zemlje, gledajući
onako s visine prema meni. Stavio je ruke preko usta i proizveo nekakav prodoran glas koji se prolamao
dugo, nešto nalik ogromnoj fabričkoj sireni. Okretao se, praveći pri tom pun krug, još i tad oponašajući prodoran zvuk sirene.
»Šta to radiš, don Huane?« upitao sam.
Rekao je kako ceo svet poziva da krene kući. Bio sam potpuno zbunjen. Nisam jasno mogao da razlučim da li se on to samo šali ili je to jednostavno plod njegove uzbuđene mašte. Pažljivo sam ga posmatrao i pokušavao da uspostavim nekakvu vezu između njegovog današnjeg ponašanja, onoga što sada radi i onoga što je nekada govorio o ponašanju. Tog jutra jedva da smo izustili jednu jedinu reč, a ako se kojim slučajem desilo da smo nešto i rekli, nije mi ostalo
u sećanju kao nešto od izuzetnog značaja.
Don Huan je još stajao na vrhu stene. Pogledao me, nasmešio se i namignuo. A onda, sasvim nenadano, zahvati me nekakva panika. Don Huan je stavio ruke preko usana i ispustio još jedan dug pisak fabričke sirene. Saopštio mi je da je 8 ujutru i da moram ponovo da spakujem svoju opremu zato što je još
ceo jedan dan ispred nas. Tada se potpuno zbunih. Kako su minuti odmicali, moj strah se preobraćao u stanje neodoljive želje da pobegnem i napustim ceo ovaj prizor. Pomislih da je don Huan poludeo. Samo što nisam poleteo kada je, klizeći sa stene, došao do mene smešeći se.
»Misliš da sam poludeo, zar ne?« upitao me.
Odvratio sam da me izluđuje to njegovo nepredviđeno ponašanje. Rekao mi je da smo jednaki. Nisam ga shvatio
šta je time hteo da kaže. Bio sam duboko zamišljen nad činjenicom da su njegovi postupci nezdravi. Izjavio je da je namerno pokušao da me zaludi i prestraši svojim teškim, neočekivanim ponašanjem, baš zbog toga što sam i ja njega vraški izluđivao svojim očekivanim ponašanjem. Istakao je još i to da je moja rutiniranost u ponašanju isto tako nezdrava kao i njegovo oponašanje sirene.
Bio sam zaprepašćen zato što sam bio ubeđen da nemam nikakve navike. Rekao sam mu da verujeni da je moj život jedna najobičnija zbrka i da su mi baš zbog toga navike životnog ponašanja i te kako potrebne.
Don Huan se nasmejao i pokazao mi rukom da sednem pored njega. Cela ova novonastala situacija je počela ponovo da se menja, ali nekako neprimetno, tajanstveno. Oslobodio sam se straha čim je krenuo sa razgovorom.
»Koje su sve to moje navike?« upitao sam.
»Svaki tvoj postupak je tvoja navika.«
»Zar to nije slučaj sa svakim čovekom?«
»Ne baš sa svakim. Moji postupci na primer nisu
navika.«
»Šta je to što te nateralo da se tako ponašaš,
don Huane? Šta sam to ja uradio ili rekao, na primer,
što je tebe nateralo da se ponašaš na takav
način?«
»Ti si počeo da se brineš zbog ručka.«
»Pa ja ti nisam ni jednu jedinu reč rekao o tome
kako ti uopšte znaš da sam bio zabrinut zbog
ručka?«
»Svakog dana, negde oko podneva, tebe počinje
da proganja misao oko spravljanja hrane, isti slučaj
se ponavlja u 6 uveče i oko 8 u jutru«, rekao je
cereći se zlobno. »Uvek u to vreme opsedaju te takve
misli, čak i onda kada nisi gladan.
Jedini način da ti pokažem kako se ponašaš krajnje
rutinski bio je da oponašam fabričku sirenu. Tvoj
duh je uslovljen rutinskim označavanjima.«
Buljio je u mene, sa licem koje se maltene pretvorilo
u veliki živi upitnik. Nisam mogao da se
branim.
»Evo, već pokušavaš da ovaj lovački poduhvat
pretvoriš u naviku«, nastavio je on. »Već si postigao
određen ritam u lovu, govoriš u određeno vreme, jedeš
u određeno vreme, spavaš u određeno vreme.«
Nisam znao šta da kažem. Način na koji je don
Huan opisao moje navike u jelu u potpunosti se podudarao
sa šemom koje sam se uglavnom pridržavao,
ma šta da sam radio u životu, i to otkad znam za
sebe. Ali i pored svega ovoga, osećao sam, i to veoma
jako, da sam ja mnogo manje zapadao u moć navike
nego što je to slučaj sa mojim prijateljima i poznanicima.
»Sada već mnogo znaš o lovu«, nastavio je don
Huan. »Zato će ti biti lako da shvatiš da je dobrom
lovcu potrebno da zna samo jednu jedinu stvar —
da sazna navike svog budućeg plena. To je ono što
jednog lovca čini dobrim lovcem.
»Kada bi samo mogao da se setiš načina na koji
sam te uvodio u veštinu lova, možda bi i mogao da
razumeš šta hoću da ti kažem. Prvo sam te učio kako
da postavljaš zamke, zatim sam u tebi razvio osećaj
za rutinom gonjenja, da bismo, na kraju, postavljali
zamke onda kada si oslobođen rutine, isprobavajući
na taj način sve mogućnosti. Sve ovo su samo vidljivi
oblici lova.
»Sad treba da te naučim poslednjem i dosad najtežem
delu. Možda ćeš ga savladati još pre nego što
kažeš da si ga razumeo i to možda još mnogo pre
nego što sebe nazoveš lovcem.«
Don Huan je zastao jedan tren, s namerom da mi
da malo vremena. Skinuo je šešir i počeo da oponaša
rutinirane pokrete glodara koje smo posmatrali. Sve
to mi je bilo veoma zabavno. Zahvaljujući njegovoj
okrugloj glavi, podsećao je baš na jednog od tih
glodara.
»Biti lovac ne znači samo postavljati zamke za
divljač«, nastavio je on. »To što čini lovca mudrim, te
lovi divljač, nije što on postavlja zamke ili što zna
navike svojeg plena, mudar lovac je oslobođen vlastitih
navika. Eto u tome je njegova prednost. Ni u
čemu nije nalik životinjama koje lovi, nimalo nije
sličan tim jadnim životinjama okovanim sopstvenim
navikama i svim onim mogućim i predvidivim načinima
reagovanja — on je slobodan, gibak, ponaša se
nepredvidivo.«
Sva ova don Huanova kazivanja zvučala su mi kao
nekakva proizvoljna i krajnje iracionalna idealizacija.
Ja, lično, nisam mogao da zamislim život bez navika.
Želeo sam da budem pošten prema njemu, želeo sam
da izbegnem bilo kakvu kompromisnu situaciju u kojoj
bih pribegavao ili slaganju ili neslaganju, samo
da bi se okončala rasprava. Osetio sam da su njegova
razmišljanja nepojmljiva kako za mene tako i za bilo
koga drugog.
»To, kako se ti osećaš, to je moja najmanja briga
«, rekao je. »Da bi postao pravi lovac, moraš pre
svega da se odrekneš svih životnih navika. Prilično si
napredovao u lovu. Brzo si svladavao veštine lova i,
evo sada, pruža ti se prilika da shvatiš da si isti kao
i životinje koje loviš, to je barem lako shvatiti.«
Zamolio sam ga da bude malo precizniji i da mi
skrene pažnju na očigledne primere.
»Ja govorim o lovu«, rekao je on mirno. »Zbog
loga me prvenstveno interesuje sve ono što je vezano
za životinje — mesta na kojima jedu, stalno boravište,
vreme kada spavaju, mesta gde viju gnezda,
način na koji se kreću. Ovo su neke od navika koje
ti predočavam, s namerom da ih postaneš svestan,
ali prvenstveno iz tvog ugla.
»Ti si posmatrao navike pustinjskih životinja. Mesta
na kojima piju i jedu su uglavnom u određenim
zonama, isti je slučaj i sa mestima na kojima svijaju
gnezda, a i tragovi koje ostavljaju za sobom takođe
su stvar rutine, što znači da sve što životinje urade
može da bude unapred predviđeno i rekonstruisano
od strane dobrog lovca.
»Kao što sam ti već rekao, ti si u mojim očima
isto što je i tvoj plen za tebe. Jednom je i meni neko
na to isto ukazao, što znači da ti nisi jedini u tome.
Svi se mi u stvari ponašamo kao plen koji gonimo i
baš zbog toga mi, koji gonimo plen, postajemo nečiji
tuđi plen. I sada kao pravom lovcu, jedina briga treba
da ti bude da prestaneš da budeš plen samom sebi.
shvataš li šta hoću time da ti kažem?«
Ponovo sam izrazio svoje mišljenje da je ovakav
predlog neostvarljiv.
»Potrebno je samo vreme«, uzvratio je don Huan.
»Trebalo bi da počneš da zaboravljaš da je 12
sati vreme za ručak.«
Pogledao me i nasmešio se prilično raspoložen.
Njegovo obrazloženje bese veoma zabavno što me je
nateralo da se od srca nasmejem.
»Postoje neke životinje koje nije moguće pratiti
po tragu«, nastavio je. »To su neke posebne vrste jelena,
na primer, na koje bi neki srećan lovac mogao
da nabasa, samo u slučaju puke sreće i to samo jedanput
u svom kratkom lovačkom životu.«
Don Huan je zastao nekako proračunato i patetično
i uputio mi jedan prodoran pogled. Izgledalo je
kao da čeka pitanje, ali ja nisam bio sposoban ni za
jedno jedino pitanje.
»Šta misliš šta je to što onemogućava otkrivanje
njihovog traga i čini ih tako jedinstvenim?« upitao je.
Ja sam samo slegao ramenima jer jednostavno
nisam znao šta da kažem.
»One nemaju nikakve navike«, izgovorio je ovo
s prizvukom prosvetljenja. »Eto, to je ono što ih čini
tajanstvenim.«
»Pa, nema tog jelena koji ne mora da spava preko
noći«, primetio sam. »Nije li to jedna navika?«
»Naravno, ako jelen svake noći spava u određeno
vreme i na određenom mestu. Ali ova tajanstvena bića
se ne ponašaju tako kako ti pretpostavljaš. Jednog
dana ovo možeš i da proveriš. Možda ćeš biti baš takve
sreće da do kraja života loviš jednog od tih tajanstvenih
jelena.«
»Šta hoćeš time da kažeš?«
»Činjenica je da ti voliš da loviš i baš zbog toga
može da se dogodi da jednog dana na nekom mestu
u ovom prostranom svetu nabasaš na stazu ovakvog
jednog tajanstvenog bića, a onda ćeš verovatno krenuti
za njim.
»Takvo jedno tajanstveno biće treba imati u vidu.
Moram da kažem da sam bio izuzetno srećan što sam
u svojim lovačkim pohodima nabasao na trag baš jednog
takvog bića. Naš susret se desio tek pošto sam,
stičući veštinu lova, naučio dosta stvari i sve to
naučeno uspeo da primenim u praktičnim situacijama.
Jednom, kada sam bio u šumi obrasloj gustim drvećem,
u planinama centralnog Meksika, prenuo me nekakav
umilan pisak. Tako nešto beše mi sasvim nepoznato
— nikada za sve ove godine lutanja po divljini
nisam čuo takav zvuk. Nisam mogao da dokučim
odakle dolazi, izgledalo je kao da dolazi sa svih strana.
Učinilo mi se da me okružuje čitavo stado ili jato nekakvih
nepoznatih životinja.
»Još jedanput sam čuo taj primamljivi pisak —
izgledalo je da dolazi sa svih strana. Tek tada sam
postao svestan svoje dobre prilike. Znao sam da je to
jedno tajanstveno biće, da je to u stvari jedan jelen.
Ta kode sam uspeo da shvatim da je taj tajanstveni
jelen svestan svih navika običnih ljudi i navika prosečnih
lovaca.
»Sasvim je lako zamisliti šta bi jedan prosečan
čovek mogao da radi u situaciji sličnoj ovoj. Pre svega,
jedan običan čovek, uglibljen duboko u sistem navika,
silno bi se uplašio i njegov strah bi od njega stvorio
jednu običnu slabašnu žrtvu. Ako bi mu se desilo da
je izložen da postane žrtva, preostale bi mu samo dve
mogućnosti delovanja — jedna je da pobegne glavom
bez obzira, a druga je da ostane tu gde je. Ako bi mu
se desilo da nije naoružan on će, jednostavno, utočište
pronaći na taj način što će pobeći, nadajući se da će
lako spasti glavu. U slučaju da je naoružan pripremiće
oružje da bi zauzeo jedan od dva moguća položaja:
ili bi ostao uspravno da čeka, ili bi, suprotno
tome, zauzeo busiju.
»Kada neki prosečan lovac lovi negde u divljini,
on ne bi smeo da se uputi ni na jedno mesto, a da
pri tom ne razmišlja o mestima gde bi odmah, ako
ga prilika na to natera, mogao da nađe sklonište.
Mogao bi, na primer, da baci svoj pončo na zemlju,
ili bi mogao da ga okači o granu drveta kao mamac,
da bi se posle toga sakrio i čekao sve dok divljač ne
bi napravila sledeći korak.
»Ali, u prisustvu tajanstvenog jelena, ja se nisam
ponašao kao svaki prosečan lovac. Brzo sam se postavio
na glavu i počeo jedva čujno da cvilim — suze
su mi nemilosrdno navirale na oči, jecao sam toliko
dugo, bezmalo da sam se onesvestio. Odmah zatim sam
osetio nekakvo blago strujanje — neko je njušio moju
kosu, negde iza mog desnog uha. Pokušao sam da
okrenem glavu i da vidim ko se to poigrava mojom
kosom, ali to nisam mogao da izvedem onako kako
sam zamislio, jer sam se nespretno preturio, da bih
se odmah zatim uspravio i to u pravom trenutku, jer
baš tada sam jasno mogao videti jedno biće zaslepljujućeg
sjaja kako zuri u mene. Jelen je gledao u mene,
što me ohrabrilo da mu se obratim i da mu kažem da
ga neću napadati. I jelen je razgovarao sa mnom.«
Don Huan je zastao i pogledao prema meni. Ja
sam se, onako preko volje, nasmešio. Prosto nije bilo
moguće zamisliti jelena koji govori — nije moguće
bilo ovakvu jednu zamisao prihvatiti jednostavno i
mirno.
»Razgovarao je sa mnom«, rekao je don Huan cereći
se.
»Taj jelen je baš razgovarao s tobom?«
»Kako da ne, razgovarao je.«
Don Huan je stajao i sa zemlje podigao svežanj
u kome je bio upakovan njegov lovački pribor.
»Da li je zaista razgovarao s tobom?« pitao sam
pomalo zbunjen.
Don Huan se nasmejao gromoglasnim smehom.
»Šta je rekao taj jelen?« upitao sam podrugljivo.
Učinilo mi se da me vuče za nogu. Don Huan je
bio prilično miran, kao da pokušava da se seti, da bi
mu odmah zatim oči blesnule neviđenim sjajem koji
je postajao sve blistaviji, dok mi je prepričavao šta
mu je jelen rekao.
»Tajanstveni jelen je rekao "Zdravo, prijatelju"«,
nastavljao je don Huan dalje s pričom. »I ja sam
odgovorio ,Zdravo'. Odmah pošto smo razmenili pozdrave,
jelen me upitao ,Zašto plačeš?' a ja sam odgovorio
,Zato što sam tužan'. Onda mi je tajanstveno
biće prišlo i došapnulo na uho tako razgovetno, kao
šio ja sada govorim, ,Ne budi tako tužan'.«
Don Huan je svojim očima prodirao do najdubljih
mesta mojih ženica. Bilo je u njemu zračka đavolskog
nestašluka. Počeo je da se cereka.
Rekao sam mu da je razgovor između njega i jelena
samo ćutanje i ništa više od toga.
»A šta si ti očekivao?« upitao me on, ne prestajući
s gromoglasnim smehom. »Ja sam Indijanac.«
Njegove šale bile su nesvakidašnje, pa mi tako
ništa drugo nije preostajalo nego da se smejem zajedno
s njim.
»Ti ne veruješ da tajanstveni jelen može da govori?
«
»Žao mi je, ali ne mogu tek tako da verujem da
se tako nešto može uopšte dogoditi«, odgovorio sam.
»Ne optužujem te«, dodao je on ubedljivo. »To
je nešto što nimalo nije lako objasniti.«

Prvi dio
»ZAUSTAVLJANJE SVETA«
1. Potvrde iz sveta oko nas 11
2. Brisanje lične istorije 20
3. Kako se osloboditi osećanja vlastite važnosti . . . . 29
4. Smrt je savetodavac 37
5. Preuzimanje odgovornosti 47
6. Kako postati lovac 58
7. Kako biti nepristupačan 70
8. Narušavanje rutine života 82
9. Poslednji okršaj na zemlji 92
10. Prihvatanje moći 105
11. U duhu ratnika 125
12. Bitka za moć 145
13. Ratnikovo poslednje uporište 167
14. Hod moći 189
15. Ne-delanje 224
16. Prsten moći 248
17. Protivnik vredan pažnje 266
Drugi deo
PUT U IŠTLAN
18. Čarobnjakov prsten moći 287
19. Zaustavljanje postojeće stvarnosti 307
20. Put u Ištlan 321

Edited by Dragan
  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

13 hours ago, zoran59 said:

Cerka i njen decko planiraju vencanje sledece godine. Nije mi drago, nisu jos zavrsili fakultete, ali jebiga - ko sam ja da im uskracujem zadovoljstvo? Neka se deca raduju.

 

Hej, druze, pa ako nista drugo, raduj se zbog ovog!

 

Umreces sigurno jednog dana, ne brini - niko doveka nije ostao!

 

Moj brat je 1. januara umro iznenada, u 56-oj... njegova unukica je tad imala 2 godine. Obooozaaavao ju je, i ako mi je zbog neceg zao sto je prerano umro je kad vidim sta sve ona sad zna, koliko je slatka i koliko bi on uzivao u svemu tome.

 

Medicinski si radnik, verujem da prepoznajes kod sebe i neke simptome depresije, beznadja.... pa bar si ti u US i znas da nasi "Ameri" za sve imaju carobne pilulice.

Pisala sam pre koju stranu o mojoj mami - dete (da, dete od 56 god) joj je umrlo...krenula je da tone u tugu, depresiju, ocaj....i videla mene koliko mi je tesko sto i nju gubim. Trgnula se, 3 meseca nakon bratove smrti rekla:"Ja ne mogu vise ovako, odoh kod psihijatra, da vidim moze li nesto da se uradi".

Psihijatar, vrlo fina zena, ispricala se s mamom, objasnila joj neke stvari, i dala Zolift. Vec posle mesec dana, moja mama je bila skoro druga (ona stara) mama. 

 

Zajedno se radujemo svakoj poseti, slicici, videu, nase male Marte - ja sam joj "samo" baba-tetka, ali tu kolicinu ljubavi je nemoguce zamisliti!

Uvek sam se pitala kako bake i dede toliko vole unucice, sad vidim kako 🙂

 

Potrudi se da uradis sta je do tebe, da docekas i osetis tu ljubav 🩷

 

A za smrt? Pa smrt je mrtva glava.

  • Like 4
  • Love 3
Link to comment
Share on other sites

7 hours ago, Dragan said:

..........  Ako si citao .............

 

Eh, bas to (citanje) mi je pokrenulo zivot u nekom cudnom pravcu. Citao sam, odbacio gluposti a usvojio ono sto mi je izgledalo pametno.

 

Zajebalo me citanje, od malena sam bio"otpadnik" ili "cudan neki tip."

 

Bio sam pametno dete, pa ispao glup odrasli covek.

Moji su me naucili da citam i pisem kad sam imao oko 4 godine. Preskocio sam stripove. Omiljeno vreme mi je bilo da uzmem knjigu, odem u dedinu i bakinu bastu, citam i pomalo zobem sta je vec bilo na raspolaganju. Velika basta, naslo se nesto vec od maja (rane jagode) pa do kasnog oktobra (oskoruse). A kucna biblioteka obilna, preci su voleli da citaju.

 

Druga deca su jurila loptu u parku na drugoj strani ulice, a ja sam citao. Propustio sam socijalizaciju. Nisam razumeo ni ja njih ni oni mene.

 

Onda je dosla skola. Prvih par razreda je bilo smesno, sve sam vec znao. Ali su druga deca ucila i stekla radne navike, a ja sam bio lenj. Nakon nekoliko godina, ta deca su me prestigla a ja sam se mucio da ih sustignem. To me je dugo pratilo. I na fakultetu sam bio "kampanjac." Zajebavao se cele godine, a onda besomucno ucio 48 sati pre ispita i polozio sa odlicnim uspehom.

"Radne navike" sam tek stekao oko 30-e.

 

Da se vratimo na citanje. Pokusavam, od literature do foruma, da ne citam da mi prodje vreme nego da razumem. Mozda nesto naucim, zivot ce mi biti kvalitetniji.

(Pirsig: Zen and The art of motorcycle maintenance. Nema veze sa motociklima, ima sa pursuit of Quality. Izvanredna knjiga)

 

Od Castanede sam procitao sve sta sam nasao.

Ipak, na moje stavove i karakter je najvise uticao Remarque.  Dobio je Nobelovu za Im Westen nichts Neues (na Zapadu nista novo). To je kukuruz, opisuje dnevne nedace pa i tragedije rata. Obicna "crna hronika." No meni fenomenalno delo je Der Weg zurück, (Povratak?) koji opisuje tragediju rata koja traje godinama i desetlecima posle.

 

Svestan sam svoje uzaludnosti, necu promeniti svet. Ipak, ako moje forumsko pisanje navede nekoga da procita nesto od navedenog i usaglasi svoje stavove, postigao sam sve koliko se moglo ocekivati od mog boravka na svetu.

 

 

  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...