Jump to content

gerijatrija? za nas matore...


zoran59

Recommended Posts

Buducnost? Tja, od mene se jedino ocekuje da umrem, jednog dana. To mi je ostalo kao jedini zadatak, s obzirom na okolnosti. Pristojni ljudi to rade, umiru, umirali su i bolji od mene....

Sve u redu, obavicu i to, nadam se uredno i kako treba, uvek sam se trudila da za sobom ne ostavljam nered. U tom smislu, pozvala sam jednog komsiju koji se bavi starim stvarima pa smo opustosili podrum, odabrao je sta je hteo za sebe, ostalo je zavrsilo pored kontejnera. A toga je bilo.....napunilla bi se traktorska prikolica. Otisla garderoba dece od bebi uzrasta pa do skoro, kaputi mame i tate, kvalitetni ali teski, sve runska vuna , kao da ste u oklopu, prosto, nenosivo, beleske, skripte sa studija, raskupusani udzbenici, raspareni servisi, demode lusteri, celavi tepisi, pogresno odabrane draperije, mebl tkanine, tegle za zimnicu, koferi od skaja, ogromne sherpe za pekmez ostale od bake i mame....moji se nece vracati u Srbiju, sta ce to njima? A nekom moze da koristi sada i ovde.

Tako, podzemlje dovedeno u red. 

Sad sam ja na redu: nema vise pitanja da li je moglo bolje, lakse, jeftinije. Nema vise pitanja zasto su otisli i ostavili me. Ni zasto me ne zovu da me cuvaju i paze pored sebe. Da li si ceo zivot pred njima glumila jaku, stabilnu, pametnu osobu? Jesi, zato nemoj sad da mi se tu raspadas i brukas pred decom, za njih si ti i dalje jaka, odlucna, hrabra osoba, oni iskustvo starosti nemaju, nisi ni ti imala kada su tvoji roditelji starili.

Necu da budem clan gradskog hora, necu da idem na radionicu crtanja i slikanja, necu da strikam, heklam, vezem, necu nista.

Hocu da budem. Hocu da idem na Breg i gledam izlazak Sunca, hocu da sedim na maloj terasi, mirisem moje bilke, pratim Mesec, slusam tisinu i cuvam san mojih mladih komsija.

Hocu da budem, jos malo. 

Sta je smisao naseg postojanje, svrh, cilj - nemam pojma, ceo zivot trazim odgovore, naslucujem neke ali za mene nemaju znacaj. Mudro sam zakljucila da odgovori i nisu bitni, moze se i bez njih. Vazna su pitanja a njih je bilo, mnogo. Dosta za jedan zivot.

Zato ja hocu da - budem, kao Sunce, kao Mesec, kao kisa, kao ptica, kao trava......kao muzika....kao dah......

 

 

 

 

 

 

 

  • Like 2
  • Love 5
  • Thanks 3
Link to comment
Share on other sites

25 minutes ago, Pletilja said:

Buducnost? Tja, od mene se jedino ocekuje da umrem, jednog dana. To mi je ostalo kao jedini zadatak, s obzirom na okolnosti. Pristojni ljudi to rade, umiru, umirali su i bolji od mene....

Sve u redu, obavicu i to, nadam se uredno i kako treba, uvek sam se trudila da za sobom ne ostavljam nered. U tom smislu, pozvala sam jednog komsiju koji se bavi starim stvarima pa smo opustosili podrum, odabrao je sta je hteo za sebe, ostalo je zavrsilo pored kontejnera. A toga je bilo.....napunilla bi se traktorska prikolica. Otisla garderoba dece od bebi uzrasta pa do skoro, kaputi mame i tate, kvalitetni ali teski, sve runska vuna , kao da ste u oklopu, prosto, nenosivo, beleske, skripte sa studija, raskupusani udzbenici, raspareni servisi, demode lusteri, celavi tepisi, pogresno odabrane draperije, mebl tkanine, tegle za zimnicu, koferi od skaja, ogromne sherpe za pekmez ostale od bake i mame....moji se nece vracati u Srbiju, sta ce to njima? A nekom moze da koristi sada i ovde.

Tako, podzemlje dovedeno u red. 

Sad sam ja na redu: nema vise pitanja da li je moglo bolje, lakse, jeftinije. Nema vise pitanja zasto su otisli i ostavili me. Ni zasto me ne zovu da me cuvaju i paze pored sebe. Da li si ceo zivot pred njima glumila jaku, stabilnu, pametnu osobu? Jesi, zato nemoj sad da mi se tu raspadas i brukas pred decom, za njih si ti i dalje jaka, odlucna, hrabra osoba, oni iskustvo starosti nemaju, nisi ni ti imala kada su tvoji roditelji starili.

Necu da budem clan gradskog hora, necu da idem na radionicu crtanja i slikanja, necu da strikam, heklam, vezem, necu nista.

Hocu da budem. Hocu da idem na Breg i gledam izlazak Sunca, hocu da sedim na maloj terasi, mirisem moje bilke, pratim Mesec, slusam tisinu i cuvam san mojih mladih komsija.

Hocu da budem, jos malo. 

Sta je smisao naseg postojanje, svrh, cilj - nemam pojma, ceo zivot trazim odgovore, naslucujem neke ali za mene nemaju znacaj. Mudro sam zakljucila da odgovori i nisu bitni, moze se i bez njih. Vazna su pitanja a njih je bilo, mnogo. Dosta za jedan zivot.

Zato ja hocu da - budem, kao Sunce, kao Mesec, kao kisa, kao ptica, kao trava......kao muzika....kao dah......

 

 

 

 

 

 

 

Uvek cete biti nasa omiljena Highlanderka i Pletilja nase duse.

  • Like 1
  • Love 3
Link to comment
Share on other sites

Prvo, zahvaljujem  svima za izraze podrske.

 

Drugo, nisam bio jasan. Ne zelim da ovo bude moj privatni blog nego rasprava o tome kako se nosimo sa kasnijom dobi. Moj primer je samo primer, a sigurno ima drugacijih (i boljih).

 

Moja bolest me nece ubiti sutra, napreduje polako. I, svejedno, ne plasim se smrti - stavise, kao ateista, jedva cekam da vidim ima li sta posle toga ili nema. Ako nema, kako verujem, nikome nista. Ako ipak ima, zezacemo se.

No, proci ce jos vremena. Moja bolest ubija, ali ne preko noci. I nisam bez sansi da je pobedim - samo su male. Ako cemo teniski, bolest ima 5:3 u setu, a ja jos mogu da izborim break.

 

Ovde me vise zanima, u nedostatku boljeg izraza, kriza identiteta. Kako sa starenjem postajemo drugaciji i da li i kako to prihvatamo.

 

U profesiji, bio sam jedan od naprednih/vodecih i predavao, sad u penziji znam manje od nekadasnjih mojih djaka. To je u redu, svet napreduje.

 

Ubijaju me/unesrecuju hobiji.

Vecina njih je zahtevala fizicku aktivnost a za to vise nisam sposoban. Ostecena su mi pluca i nemam vazduha. Dakle, planinarenje (penjanje uzbrdo) - nema teorije. Bastovanstvo - kopanje i okopavanje - ne moze vise od 5 minuta. Tenis ne igram vec vise od godinu dana.

 

Vec preko 50 godina sam vozio motorizovane dvotockase. A danas imam dva motocikla i ne vozim, ne mogu. Logicno i razumno bi bilo da ih prodam.

Ali to bi bilo kao da si odsecem nogu! Identitet - ja nisam ja ako nemam motocikl! Dakle, da li da pratim razum ili da se drzim emocionalnog identiteta?

 

Nalazim jos stvari gde sam naprosto zastareo.

Jedan od hobija mi je bila fotografija (analogna, filmovi i stampane fotke). Imam toga par hiljada, neke i na umetnickom nivou. No vidim da moje albume niko nece pogledati, cak ni moje dete. Ona slika telefonom, stavi negde na te neke"drustvene mreze" i onda izbrise. Svet se promenio.

 

 

Ovo nije lamentacija ili zalopojka, samo je konstantacija. Normalno i dobro je da se svet menja.

 

Zanima me, kako vi drugi to dozivljavate dok mene to pomalo smeta?

Link to comment
Share on other sites

2 hours ago, zoran59 said:

Zanima me, kako vi drugi to dozivljavate dok mene to pomalo smeta?

 

Pa, pošto ne mogu onako kako hoću, onda hoću onako kako mogu.

Bilo je ideja, planova, želja za penzionersko doba, spremao se alat u radionic, puna je, prenatrpana, 5-6 bušilica, neke alatke stoje u originalnoj kutiji, neotpakovane, nešto koristim, čak najviše ove alatke koje zahtevaju solidan napor, motorna testera, trimer za travu, duvač-usisivač za lišće, perač pod pritiskom, povremeno se iznenadim kad otkrijem šta još ima u šupi, neka alatka na koju sam zaboravio, gomila elektromaterijala, okiten creva, ventila, spojnica, opet alata za sečenje i sastavljanje radi zalivanja. Pet godina u penziji, samo jedne sam uradio ponešto u bašti da mogu da kažem, e, zadovoljan sam, srećom, ima nekih voćki koje rađaju i bez ikakvog rada, raste neko višegodišnje cveće. Nabavio sam već neko semenje za narednu sezonu, ono što sam nabavio pre par godina još stoji, istekao rok , verovatno ne može više da klija, proveriću ako uspem da ga ubacim u zemlju. Planova ima i dalje, malo su redukovani, ostvariće se bar neki, sajtove prodavaca alata redovno posećujem, dobijam mejlove sa ponudama...

Najvažnije je da mogu da se igram sa unučićima, neki dan sam pomogao unuku da otvori neku kutiju, on nije mogao, kad sam je otvorio a, on kaže: B'avo, deda, majstole, dobije snage i da poletim, ili kad unukica raširi rukice i osmeh, ništa nije teško, prestanu leđa da bole, nema bolje terapije.

Malo se družim sa ljudima, od društva iz mlađih dana skoro niko nije vuše živ, nedostaje mi to druženje a nemam želju za novim, teško se naže zajednička tema, minimum saglasnosti, svestan sam da mi nije dobar izbor, ipak je izbor.

 

  • Like 2
  • Love 1
  • Thanks 2
Link to comment
Share on other sites

17 hours ago, Div said:

.........................

Najvažnije je da mogu da se igram sa unučićima .............

 

Dive, cini mi se da si ovde u prednosti. Zavidim.

Ja unucad nemam.

 

Majcinu stranu familije sam jedva poznavao. Njena majka je umrla pre mog rodjenja, otac bio kriminalac i djubre, video sam ga samo nekoliko puta.

Tatina strana je pak bila dobra i bliska. A direktni preci su se rano razmnozavali - imali decu u proseku oko 20-e. Tako, kad sam rodjen, cale je imao okruglo 20, deda 40, pradeda 60 a cukundeda 80. Sve sam ih upoznao i secam ih se. Nisam mizogin, tu spadaju i bake koje sam voleo i vise nego dede.

 

Prvi sam zeznuo taj trend. Imao sam 36 kad je cerka rodjena. Danas je u drugoj polovini 20-ih, ima ozbiljnog decka ali jos uvek rasteze fakultet (fakultete, malo je menjala) i nema dece. Hocu li docekati, ne znam. A i ako dozivim, ne znam na kojem ce kontinentu biti i hocu li ih ikada videti.

 

Sekira me materijalna strana stvari. Ono sta je meni bilo bitno (i jos uvek jeste) a vise nikada nikome nece biti. I na nekakvoj prodaji ce otici budzasto ili ce zavrsiti u otpadu, a ja sam u to ulozio i napor i pare.

Pomenuo si busilice. I ja imam nekoliko, najmocnija je 1600W a ja jedva da je podignem.

Imam i stotine gramofonskih ploca i audio kaseta, a tu tehnologiju vise niko ne zna. Niti ta muzika nekoga interesuje. Sigurno, moglo bi se naci kupca koji bi to dobro platio, ali ja ne znam kako da spojim cerku i tog nekog.

 

Imas na internetu povremeno vesti, kako je neko nasao blago, tj. kupio nesto vredno za male pare. A ne znam kako da pripremim cerku da bude na dobitnoj strani te jednacine umesto da izgubi.

 

Zbunjen sam, jebiga.

 

 

 

 

 

 

 

Link to comment
Share on other sites

36 minutes ago, zoran59 said:

Zbunjen sam, jebiga

 

Zorane, sta te drzi tu gde si trenutno? (ne spominjes zenu, prijatelje, komsije..)

 

Zvucis kao da si se pomirio sa sudbinom i cekas kraj...

 

Rasprodas sve (ionako ce to neko kasnije prodati, neko ko ne zna pravu vrednost toga), resis se  materijalnog (emotivnog) balasta, i odaberes negde gde ce ti prijati klima, ljudi.

 

Nisam jos u godinama kad se razmislja o tome o cemu se prica na topicu, ali imam mamu koja ima 80 godina, koja je za 5 godina izgubila muza i sina (u 56-oj godini, iznenada)....a ja sam (relativno) daleko (mada, idem svako malo, pogotovo sad otkad je brat umro).

 

Zena ima nekoliko hronicnih bolesti u svojih 80 godina...ali, njeno dvoriste je i dalje najlepse u nasoj ulici, iako je ogromno - sama ga kosi. Njen vrt sa cvecem je za novine. Njena kuca je cista i uredna; kuva redovno. Njen mali vinograd daje divno grozdje - ona ga prska, orezuje...

 

Svaki dan ima dorucak sa jednom rodjakom; u podne kafa sa 5 prijateljica; predvece druzenje s nekim rodjakama, ili sa mojim prijateljicam iz detinjstva (svima moze mama da bude, ali one vole da se druze s njom).

Resava ukrstene reci, majstor je za tablet, voli kvizove.

Obozava unuku i praunuku, kad jave da ce da dodju, kuva satima sto vrsta jela. 

 

Ne znam sta je to sto ljude drzi aktivnim i motivisanim u nekim kasnijim godinama, ali se nadam da cu, ako docekam mamine godine, biti u stanju da budem aktivna i fizicki i mentalno, kao ona.

 

Pokojni tata je, nakon penzionisanja, bio kao pogubljen neko vreme - odjednom vise nije bio "vazan", dan predug, nema odlaska u kancelariju, nije znao sta ce sa sobom...mislim da je muskarcima, koji nisu narocito handy i vesti u majstorisanju, mnogo gore, jer imaju previse vremena s kojim ne znaju sta ce, pa razmisljaju...

 

I on je jako voleo motore, vozio dok je bio mlad, i jednom mi je rekao:"Za 75-i rodjendan da mi kupis Harley-a!"...nazalost, umro je u 73-oj, iznenada :(, ali do smrti je ostao veliki decak 

 

 

 

 

  • Like 9
Link to comment
Share on other sites

11 hours ago, zoran59 said:

 

Sekira me materijalna strana stvari. Ono sta je meni bilo bitno (i jos uvek jeste) a vise nikada nikome nece biti. I na nekakvoj prodaji ce otici budzasto ili ce zavrsiti u otpadu, a ja sam u to ulozio i napor i pare.

 

Nisi ga kupio da nekome drugome bude bitno, a ni da zaradiš preprodajući ga.

 

Ja lično se totalno slažem sa Sunshine State, to što više ne koristiš treba ti sam da prodaš i da sebi učiniš merak, šta god to bilo ("šta god to bilo" uključuje i to da daš pare ćerki ili ih ostaviš sa strane za nju ako te brine njena budućnost, mada što se toga tiče treba da imaš u vidu da si joj omogućio mnogo bolju polaznu tačku nego što je bila tvoja i da nisi dužan da je izdržavaš dok si živ).

 

  • Like 5
  • Thanks 2
Link to comment
Share on other sites

Da li je ova tema savrseno mesto da pravimo svoje bucket liste?

Secate se filma sa Morganom Frimenom i Dzekom Nikolsonom, The Bucket List? Nije to najbolji film svih vremena, nije ni nesto sto krunise dve velike karijere ipak, setila sam ga se ovih dana i razmisljala sam sta je to sto bih ja volela da uradim pre nego sto odem. 

 

Volela bih da igram tango, pravi, argentinski tango!

 

Oduvek sam zelela da naucim taj ples ali mi se nije dalo, u mom gradu nema skole igranja.

Gledala sam klipove na You Tubu ali, za tango je potrebno - dvoje. 

 

Zasto bas tango, argentinski?

Zato sto sam volela da igram, zato sto su moj otac i bivsi suprug bili izvanredni igraci. Tata me je ucio da igram valcer jos dok sam bila mala tako sto sam stajala na njegovim stopalima. On sam je prosao skolu igranja klasicnog plesa na vojnoj akademiji u SSSR 1946 - 1948, bivsa carska konjicka akademija, tamo je oficir morao da zna da igra....

Suprug je bio iz muzicke porodice, sviralo se, pevalo, igralo...

Posle su dosli ratovi, nikome nije bilo do valcera.

A ja volim da igram, da zaboravim na sebe i da se prepustim muzici. Desavalo se da na radiju puste nesto fino, ostavljam  sve sto sam radila, uzimam macku u narucje i odvrtim se kroz sobe sa zabezeknutom mackom u narucju....

Dok su deca bila mala, cesto smo pravili muzicke veceri, disko muzika osamdesetih,  vrckali smo, izmisljali nove korake....srecna vremena.

 

Imam jos jednu zelju, da prodjem Hadrrijanovim putem, obidjem sva mesta koja je voleo, izgradio, da malo budem tamo gde je on bio srecan i nesrecan.

Za ovu zelju je kriva Margerit Jursenar, njen roman Hadrijanovi memoari, jedna od knjiga kojima se vracam s  vemena na vreme. Hadrian, impertor i samo covek razapet strastima...bas skromna zelja. 

Eto tako, to bih zelela.....

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  • Like 4
  • Love 1
Link to comment
Share on other sites

Ne znam gdje bih ovo smjastio ali ja evo probam ovdje. Kako  ide kod vas ova vijest o smrti Metju Peria. Ocigledno je umro od neke zavisnosti. Kakvo iskustvo vi kao forumasi imate sa nekom zavisnoscu. Ja licno imam strasno. Katastrofalno. 

Da dodam. Neka moderacija premjesti na neko drugo mjesto. Npr. zavisnost. Uh sunce ti bas me ovo pogodi.

Link to comment
Share on other sites

2 hours ago, Dragan said:

Moje ime je Dragan i ja sam forumoholicar. 🙂

 

Svaka zavisnost je teznja za srecom, nazalost na pogresan nacin.

 

@Dragan-e nisi bas razumio o cemu se radi. Ovaj Metju je umro zbog alkohola ili droge. Ja imam nekog veoma bliskog koji umire polako ali sigurno od jedne od ovih zavisnosti. I ne bih se slozio sa tvojom tvrdnjom da je "svaka zavisnost teznja za srecom". Sunce ti jbm kad vidis covjeka kako umire polako ali sigurno u najgorim mukama. To se ne moze opisati kako grozno izgleda. Ovo sam morao napisati. Ovo me  ubija. Ne znam sta bih mogao da uradim. Ako mozes posavjetuj  me. Ozbiljno mislim.

Link to comment
Share on other sites

3 hours ago, koca popovic said:

@Dragan-e nisi bas razumio o cemu se radi. Ovaj Metju je umro zbog alkohola ili droge. Ja imam nekog veoma bliskog koji umire polako ali sigurno od jedne od ovih zavisnosti. I ne bih se slozio sa tvojom tvrdnjom da je "svaka zavisnost teznja za srecom". Sunce ti jbm kad vidis covjeka kako umire polako ali sigurno u najgorim mukama. To se ne moze opisati kako grozno izgleda. Ovo sam morao napisati. Ovo me  ubija. Ne znam sta bih mogao da uradim. Ako mozes posavjetuj  me. Ozbiljno mislim.

 

Mislim da Dragan jeste razumeo dobro, da postoji i može biti jednako razorna po psihu i život i zavisnost od društvenih mreža, kompjuterskih igara kao i od kocke, dakle zavisnost koja nije uzrokovana nekom supstancom kao alkohol, droga, duvan. Postoje kod svih oblika zavisnosti i različiti stepeni, svaki pušač je zavisnik mada neko puši pola kutije neko tri kutije dnevno, zavisnik je i onaj ko pije dve čašice alkohola dnevno ako je to redovno, traje dugo i oseća bilo kakvu nelagodu ako mu je uskraćena mogućnost da priušti te dve čašice. U nekom stepenu se može, relativno, lako osloboditi, bez fizičkih posledica, ali može se doći u fazu da kad ti je nedostupan kompjuter to može da izazove, nervozu, drhtavicu, dekoncentraciju, agresivnost i da dovede do težih posledica.

Imamo teme o kladionicama i zavisnosti, bilo bi, verujem, bolje da nastavimo na nekoj od njih, možda i da se spoje.

Imao sam prilike da vidim teške oblike i sam sam prošao kroz pušački staž od 40 godina i alkoholičarski od bar desetak, rešio sam sam, ne znam kako bih opisao, jeste to moja odluka ali je došla nekako, spontano, bez plana, pripreme, iz nekog razlog anisam imao one uobičajene krize koji mnogi apstinenti opisuju, pa mogu da kažem da sam se lako oslobodio.

Poznavao sam neke ljude koji su morali na lečenje, došli do faze da ne mogu da funkcionišu ni sa ni bez alkohola, bez hvata drhtavica, totalno rastrojstvo, agresivnost, sa posle 2-3 čašice naltene gubitak svesti, a nikada se ne stane na dve-tri. Radi se o poznanicima, nisam bio blizak toliko da učestvujem u organizovanoj podršci, u jednom slučaju delimično da jer se radi o kolegi sa posla sa kojim sam se ponekad i pododično družio, a poslovno, tokom radnog vremena, a i nakon radnog vremena, više godina. Najteže je bilo nagovoriti ga da krene sa lečenjem, uspele su žena i sestra uz pomoć lekara, prijatelja, brzo je prihvatio grupne terapije, pravila ponašanja, ali se tek posle godinu dana moglo reći da je uspeli, nije više pio a nije više bio utučen i neraspoložen kao u početku.

Nikakav konkretan savet ne bih smeo da dajem ovako, na neviđeno, em nisam stručan, em svaki čovek je slučaj za sebe, treba čoveka dobro poznavati da bi mogao da mu pružiš dobar savet, veliki je rizik od kontraefekta.

 

 

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

9 hours ago, koca popovic said:

@Dragan-e nisi bas razumio o cemu se radi. Ovaj Metju je umro zbog alkohola ili droge. Ja imam nekog veoma bliskog koji umire polako ali sigurno od jedne od ovih zavisnosti. I ne bih se slozio sa tvojom tvrdnjom da je "svaka zavisnost teznja za srecom". Sunce ti jbm kad vidis covjeka kako umire polako ali sigurno u najgorim mukama. To se ne moze opisati kako grozno izgleda. Ovo sam morao napisati. Ovo me  ubija. Ne znam sta bih mogao da uradim. Ako mozes posavjetuj  me. Ozbiljno mislim.

Div je razumeo sta sam hteo da kazem.

Otac mi je bio alkoholicar dugo godina.

Nakon sto je jednom spasen u poslednjem trenutku od smrti obecao je mami i meni da ce prestati da pije.

I odrzao obecanje.

Onda je dobio rak na grlu (pusio je 2 pakle na dan skoro 40 godina) i umro u najgorim bolovima.

Tek je stigao unuka jos da vidi.

 

Cerka jedne moje prijateljice se drogirala vec sa 17 godina.  Onda je dobila dete.

Tek kada su joj hteli oduzeti dete (socijalna sluzba) uspela je da se skine.

Danas je direktorica jedne firme, ima srecnu vezu i dete joj je dobro.

Mnogi njeni sapatnici drogerasi su vec davno pod zemljom.

 

Ova dva primera potkrepljuju ovo sto je Div napisao. Svaka prica je drugacija i nema univerzalnog resenja.

 

Teoretski svi nasi problemi proisticu iz toga sto ne poznajemo nasu pravu prirodu koja je satkana od srece, ljubavi i inteligencije.

Zatvoreni smo u svet naseg malog ega i trazimo instiktivno izlaz.

Neki egoi imaju nesto ugodnije svetove, drugi traumaticnije, ali zatvor ostaje zatvor.

Budisti bi rekli - citav zivot je patnja, ali to je pogresno shvaceno.

Zivot je zapravo predivan, nasa percepcija, kroz krletke naseg zatvora ga cini patnickim.

I onda trazimo nesto sto bi ublazilo patnju - zakopavamo se u posao, odnose sa ljudima, seks, alkohol, droge, cigarete, nacionalizam, video igrice, hobije ... ili doziveli makar kratko zadovoljstvo.

Neke ovisnosti su stetnije fizicki i psihicki, neke su manje stetne, ali sve ciljaju na "slobodu od samoga sebe".

Cak i samoubica misli da ce mu nakon smrti biti bolje.

 

To je pocetni motiv. Ovisnosti nakon pocetnog kika postaju navika, fizicka i psihicka.

 

Moguci izlaz.

U najboljem slucaju rad na tome da se spozna vlastita dublja priroda (zaljubljenost na pr. moze pomoci da dodje do promene).

Pod tim se podrazumeva i istrazivanje samog poriva za ovisnoscu (trauma iz detinjstva, prevelika ocekivanja i pritisak okoline, privatne ili poslovne). I shvatanje da ovisnost na samom pocetku donosi izvesno zadovoljstvo.

Druga mogucnost je zamenjivanje jedne ovisnosti drugom, manje stetnom (metadon umesto heroina), a zatim trecom, cetvrtom ...

Promena okoline - izbegavanje mesta, ljudi, poticaja koji iniciraju ovisnicko ponasanje.

Ponekad je potrebna i sok terapija, ali za to treba imati odgovarajuci uvid u slucaj (mozda da napises malo konkretnije, ako nije previse intimno, o kakvoj osobi se radi i kojoj vrsti ovisnosti; da li je neizlecivo bolesna?).

Devojka koju sam naveo na pocetku je imala snaznu volju (jarac) i to ju je spasilo (naravno ovde je imala i pomoc odgovarajucih institucija).

 

Na kraju, ma koliko bilo tesko moramo prihvatiti cinjenicu da se sve neprekidno menja, da nemamo mogucnost da uticemo na mnoge stvari

i da cemo na kraju svi umreti.

 

 

 

 

 

 

Link to comment
Share on other sites

11 hours ago, koca popovic said:

@Dragan-e nisi bas razumio o cemu se radi. Ovaj Metju je umro zbog alkohola ili droge. Ja imam nekog veoma bliskog koji umire polako ali sigurno od jedne od ovih zavisnosti. I ne bih se slozio sa tvojom tvrdnjom da je "svaka zavisnost teznja za srecom". Sunce ti jbm kad vidis covjeka kako umire polako ali sigurno u najgorim mukama. To se ne moze opisati kako grozno izgleda. Ovo sam morao napisati. Ovo me  ubija. Ne znam sta bih mogao da uradim. Ako mozes posavjetuj  me. Ozbiljno mislim.

 

Ništa ti ne možeš da uradiš ako osoba neće da pomogne sebi, tako da nemoj da te ubija, svako od svog života čini ono što on misli da treba da čini.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Možeš i to jesu bolesti zavisnosti sa tačno definisanim dijagnozama.

Isto važi i za kockanje i video igrice ( i za decu).

Nije lako, naprotiv, ali nije nemoguće.

Ljudi koji uspeju da se otrgnu postaju najbolji ambasadori u prevenciji bolesti.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

2 hours ago, Selina said:

Tema je ovde starost i kako se boriti s tom pocascu, nikako droge ili razne zavisnosti, ukljucujuci i zaljubljivanje.

DSS legalista ?

 

PS

Pregledah ovu temu i ne nadjoh ni jedan tvoj post.

Imas nesto da kazes na temu starost ?

Isto na temi sex - tvoj poslednji nistagovoreci upis.

Imas nesto protiv mene, ili si onako standardno narogusena ?

 

 

Edited by Dragan
  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Moram negde da okacim ovaj video, nisam znala gde ali mislim da je ovo ustvari najbolje mesto - intervju sa Claude Lelouch (mislim da je od danas ili mozda juce) nazalost na francuskom, ako se bude pojavio sa titlovanim engleskim ili nekim drugim prevodom ja cu da ga postavim ponovo.

Mislim da svi znate ko je on, znam da je naprimer @zoran59 njegov "obozavatelj" (ne secam se da li razume francuski ali eto neka bude (i) za njega. On ima sada 87 godina, upravo je zavrsio snimanje jos jednog filma koji treba da izadje negde na prolece inace je zavrsen, i nada se da ce mozda imati priliku da napravi jos jedan. Ove godine se ozenio (mislim treci put) sa zenom sa kojom zivi poslednjih 15-20 godina koja je sada vrlo poznati pisac Valerie Perrin (objavila je poslednjih godina prve knjige - tri komada jednu za drugom prelepe knjige). Covek je beskonacno vitalan, lucidan, humanista, inteligentan, optimista, pozitivan, dodati sve moguce komplimente. Ovaj intervju traje nekih 45 minuta i glavna tema su njegovi filmovi i njegovo vidjenje zivota. Pred sam kraj intervjua, Pascal Praud (covek koji ga intervjuise) ga pita sta misli o religiji i da li je religiozan, sta misli o ovom "poslednjem" ratu - ovaj deo cu da prepricam ukratko - Lelouch je po ocu jevrej, majka mu je rodjena kao katolik a na ocev zahtev je kada se udala za njega presla na jevrejsku veru. Na pitanje da li je religiozan on odgovara otprilike - "Nisam, ja volim sve vere jer nekad covek ostane potpuno bez icega i onda mu preostaje vera, ona mu ostane jedini oslonac za to postoje vere". Na pitanje sta misli o ratu Izrael-hamas - on odgovara otprilike - ja verujem u oprostaj, mislim da je jedina prava mogucnost da oni jedan drugom oproste, itd itd.

Ne znam da li ovo ukratko moze da docara lepotu ovog coveka, ali mislim da moze svima da bude uzor cak i nasim clanovima ove teme

 

 

https://www.google.com/search?q=claude+lelouch+pascal+praud&client=firefox-b-d&sca_esv=579859903&sxsrf=AM9HkKlLoT5vMXvYcNu2t9GdvoQTQXf6VQ%3A1699296116144&ei=dDNJZYC3CKeMkdUP-Ji88AQ&oq=claude+lelouch+pascal&gs_lp=Egxnd3Mtd2l6LXNlcnAiFWNsYXVkZSBsZWxvdWNoIHBhc2NhbCoCCAAyBRAhGKABSLNGUJcJWIAxcAF4AZABAJgB0wGgAbESqgEGMjAuNi4xuAEByAEA-AEBwgIKEAAYRxjWBBiwA8ICBBAjGCfCAgYQABgWGB7CAgcQIxiKBRgnwgIFEAAYgATCAgoQABiABBgUGIcCwgILEC4YgAQYpAMYqAPCAhEQLhiABBixAxiDARikAxioA8ICCxAAGIAEGLEDGIMBwgIIEAAYywEYgATCAgsQLhikAxioAxiABMICGhAuGKQDGKgDGIAEGJcFGNwEGN4EGOAE2AEBwgIHECEYoAEYCuIDBBgAIEGIBgGQBgS6BgYIARABGBQ&sclient=gws-wiz-serp#fpstate=ive&vld=cid:1cea757d,vid:OEsektzNBR8,st:0

 

izgleda da je problem da se okaci video sa itv, mozda neko drugi to ume bolje znaci u pitanju je intervju

Pascal Praud Claude Lelouch

Edited by ciao
  • Like 4
Link to comment
Share on other sites

Nemamo temu koja bi se zvala "Mator i glup" pa pisem ovde.

 

Elem, pre 10-ak dana mi popizdeo telefon. Uhvatim ga, a on nesto prica. Vecinu reci ne razumem, prica brzo (uz "mator i glup" ide i "gluv"), ali shvatim da je u nekakvom "voice control mode" ili kako se to vec zove. Vicem na njega "voice control off!!!" ali me ne slusa. A kad vucem prstom po ekranu, nece da zna, ne reaguje. Ne mogu da otvorim nikakvi app.

Googlam na kompu, ima saveta za to, pa vidim da treba da odem u "settings" ali hebes to kad na telefonu ne mogu da otvorim "settings," nece.

 

Odem u lokalni ducan gde sam kupio telefon, u mestu Valley, Alabama - a ducan permanentno zatvoren, prazan prostor. Najbliza dva ducana su u Opelika, Alabama i La Grange, Georgia. Malo vise od 15 milja do oba (zivim u Huguley, Alabama.) Nije daleko, no uhvati me panika - kako da nadjem ducan kad ne mogu da otvorim GPS na telefonu!?

Odem kuci i otvorim Google Maps na kompu, pa crtam po parcetu hartije. Odvezem se u La Grange. Od kuce do La Grange manje od 20 min. a onda sam lutao jos sat vremena da nadjem ducan - adresa je veliki shopping center a ducan mali i skriven u nekom cosku.

 

Uf! Udjem i pocnem da majstoru opisujem problem, a taj me na pola besede prekine i kaze da zna o cemu se radi.

Telefon je "Android" (mozda neko zna sta je to, meni su svi telefoni isti). Ima dva dugmica. Jedan je on/off a drugi za podesavanje glasnoce. No kad pritisnes oba istovremeno, to ukljuci taj "voice control mode" i ushebe sve ostalo.

Telefon je malen a moji prsti su veliki, pa sam valjda stisnuo oba dugmeta kad sam ga ukljucivao.

 

Gde su ona vremena kada sam, mudar i ugledan, poducavao mladjariju kako se radi sa najmocnijom dijagnostickom tehnologojom?

Otisao je svet u vrazju mater.

A mozda i nije, samo sam ja izlapeo - ali necu da priznam...

 

 

 

 

 

  • Like 1
  • Love 1
  • Ha-ha 1
Link to comment
Share on other sites

29 minutes ago, zoran59 said:

 

 

 

 

Gde su ona vremena kada sam, mudar i ugledan, poducavao mladjariju kako se radi sa najmocnijom dijagnostickom tehnologojom?

Otisao je svet u vrazju mater.

A mozda i nije, samo sam ja izlapeo - ali necu da priznam...

 

 

 

 

 

Naucio si da u tehnici ( makar i procesnoj) postoje neki sistemi, pa i uputsvo za koriscenje i sada dobijas neku napravu za koju nikakva

pravila iz tvog tehnickog zivota ne postoje. Onda se ne usudjujes da lupas po tastaturi nego trazis smisao. Nema smisla kod tih naprava,

samo intucija i besomucno, nasumicno isprobavanje ovoga i onoga.

  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

1 hour ago, zoran59 said:

Nemamo temu koja bi se zvala "Mator i glup" pa pisem ovde.

 

Elem, pre 10-ak dana mi popizdeo telefon. Uhvatim ga, a on nesto prica. Vecinu reci ne razumem, prica brzo (uz "mator i glup" ide i "gluv"), ali shvatim da je u nekakvom "voice control mode" ili kako se to vec zove. Vicem na njega "voice control off!!!" ali me ne slusa. A kad vucem prstom po ekranu, nece da zna, ne reaguje. Ne mogu da otvorim nikakvi app.

Googlam na kompu, ima saveta za to, pa vidim da treba da odem u "settings" ali hebes to kad na telefonu ne mogu da otvorim "settings," nece.

 

Odem u lokalni ducan gde sam kupio telefon, u mestu Valley, Alabama - a ducan permanentno zatvoren, prazan prostor. Najbliza dva ducana su u Opelika, Alabama i La Grange, Georgia. Malo vise od 15 milja do oba (zivim u Huguley, Alabama.) Nije daleko, no uhvati me panika - kako da nadjem ducan kad ne mogu da otvorim GPS na telefonu!?

Odem kuci i otvorim Google Maps na kompu, pa crtam po parcetu hartije. Odvezem se u La Grange. Od kuce do La Grange manje od 20 min. a onda sam lutao jos sat vremena da nadjem ducan - adresa je veliki shopping center a ducan mali i skriven u nekom cosku.

 

Uf! Udjem i pocnem da majstoru opisujem problem, a taj me na pola besede prekine i kaze da zna o cemu se radi.

Telefon je "Android" (mozda neko zna sta je to, meni su svi telefoni isti). Ima dva dugmica. Jedan je on/off a drugi za podesavanje glasnoce. No kad pritisnes oba istovremeno, to ukljuci taj "voice control mode" i ushebe sve ostalo.

Telefon je malen a moji prsti su veliki, pa sam valjda stisnuo oba dugmeta kad sam ga ukljucivao.

 

Gde su ona vremena kada sam, mudar i ugledan, poducavao mladjariju kako se radi sa najmocnijom dijagnostickom tehnologojom?

Otisao je svet u vrazju mater.

A mozda i nije, samo sam ja izlapeo - ali necu da priznam...

 

 

 

 

 

 

Dešava se da zbog sitnice poludi i neka mnogo prostija sprava, a ta kombinacija tastera nije baš intuitivna tako da nisi mogao da znaš ukoliko ti neko ne kaže čemu služi. Koliko vidim, najviše ti je vremena oduzelo to što nisi imao u blizini prodavnicu ili servis, ali to nema veze ni sa telefonom ni sa tobom. Nije tvoja krivica što je servis zatvoren, a uradio si ono što bi uradio svako kada mu ne funckioniše neki uređaj – potražio si pomoć da rešiš problem. To što si slučajno kliknuo ta dva dugmeta nije neki problem jer nisi uništio telefon, a dešaava se da slučajno pritisnemo sve i svašta na bilo kom uređaju. Povremeno gledam na National Geographicu seriju Air Crash Investigation (ili Mayday, ako se pod tim naslovom prikazuje kod tebe) i bilo je slučajeva da piloti izazovu nesreću tako što slučajno pritisnu pogrešno dugme. Oni su po definiciji mlađi od tebe, dobrog su zdavlja i godinama su se školovali za taj posao, ali su i oni kliknuli ono šta ne treba.

 

Što se tiče Androida, to je čest operativni sistem, baš kao što je na kompjuteru Windows. Savremeni telefoni obično imaju kao operativni sistem ili Android, ili iOS. Ovaj prvi ćeš videti na telefonima skoro svih proizvođača, a ovaj drugi se koristi za iPhone.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

2 hours ago, zoran59 said:

Elem, pre 10-ak dana mi popizdeo telefon. Uhvatim ga, a on nesto prica. Vecinu reci ne razumem, prica brzo (uz "mator i glup" ide i "gluv"), ali shvatim da je u nekakvom "voice control mode" ili kako se to vec zove. Vicem na njega "voice control off!!!" ali me ne slusa. A kad vucem prstom po ekranu, nece da zna, ne reaguje. Ne mogu da otvorim nikakvi app.

Odličan si ti, meni se prije nekoliko mjeseci nekako u džepu otključao telefon i počeo da šalje Beonegrici na FB messenger sve probranu golotinju koji mi šalju uglavnom moji razvedeni drugovi paćenici u jednoj WhatsApp grupi. Rešavanje tog tehničkog problema je potrajalo više od sat vremena, vjeruj mi 😁

  • Like 2
  • Ha-ha 2
Link to comment
Share on other sites

13 minutes ago, Beonegro said:

Odličan si ti, meni se prije nekoliko mjeseci nekako u džepu otključao telefon i počeo da šalje Beonegrici na FB messenger sve probranu golotinju koji mi šalju uglavnom moji razvedeni drugovi paćenici u jednoj WhatsApp grupi. Rešavanje tog tehničkog problema je potrajalo više od sat vremena, vjeruj mi 😁

 

19293346-angry-blond-woman-hitting-her-p

 

Koliko je trajao oporavak? :lol_2:

  • Ha-ha 2
Link to comment
Share on other sites

24 minutes ago, Beonegro said:

Odličan si ti, meni se prije nekoliko mjeseci nekako u džepu otključao telefon i počeo da šalje Beonegrici na FB messenger sve probranu golotinju koji mi šalju uglavnom moji razvedeni drugovi paćenici u jednoj WhatsApp grupi. Rešavanje tog tehničkog problema je potrajalo više od sat vremena, vjeruj mi 😁

ebWRhdD.jpg

:classic_biggrin:

  • Ha-ha 3
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...