Jump to content

Jokić u reprezentaciji


Darko

Recommended Posts

1 minute ago, DameTime said:

S obzirom da uglavnom bude suprotno od onog što Mek kaže, da ti sad dam test inteligencije kapiram da bi ti se desilo nešto neobjašnjivo i imao bi niži skor :lol_2:

Nisam ja. Ne usuđujem se da dam svoj repertoar na procenu upravo iz ovog razloga.

  • Ha-ha 2
Link to comment
Share on other sites

1 minute ago, DameTime said:

 

EL mogu ja da pogađam bez piva, kad se već igramo? Jednako je accurate.

 

  Reveal hidden contents

115-120

 

Zašto misliš da znam koliki mi je IQ? 😄

 

(Možeš mi preporučiti neki dobar onlajn test, pa da ti javim koliko si omašila).

Link to comment
Share on other sites

Velik broj odlično elaboriranih razložnih postova, svaka čast kolege. 

Sad, pojedine kolege se bune da sve napisano nema veze sa čovekom čije ime krasi ovu temu.

 

Do sada smo sakupili solidan broj određenih parametara a pošto je tema Nikola Jokić, šta bi od napisanog i kako, moglo da se primeni na njegov slučaj?

 

Sluša narodnjake to smo već elaborirali. Blizak je vlasti, podržava trenutnu opciju. Između ta dva parametra su pojedine kolege uočile korelaciju. 
Da li je optiranje Nikole Jokića za ovu vlast njegov iskreni svetonazor ili se u tom slučaju vodi ekonomskim parametrima je pravo pitanje?

Da nekim slučajem sluša drugu vrstu muzike, da li bi i dalje podržavao trenutnu vlast i muljao uz političku podršku?

 

Da sve prethodno napisano ubacimo u već postojeću jednačinu da je Nikola Jokić definitivno neko ko je video sveta, upoznao mnogo uspešnih ljudi različitog etničkog, religijskog, kulturnog, ideološkog i socijalnog backgrounda.

 

Ne znam da li bije ženu, jedan od braće def. nema problem da udari (i davi), no, jednak je procenat je da sa jedne strane Nikola Jokić prihvata i primenjuje svetonazore starijeg brata koliko i da mu je to nešto najbednije što čovek može da uradi. 

 

Ili se pak na Jokića ništa od ovoga ne može primeniti pošto nije prosečan građanin. Pojedini igrači u NBA (u prošlosti i danas) vole da se identifikuju sa gangsta geto kulturom. Najskoriji slučaj je Morant, ranije smo imali Vernona Maksvela koji vozi auto nakrcan oružijem a i kada je Sprivel poželeo da presudi tadašnjem treneru dovoljno je bilo da skokne do automobila. 

Edited by Holivud
  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Još jednom veliko hvala @freethrow na disertaciji koju je juče okačio. Pročitao sam je sinoć i jutros i mogu reći da je čitanje bilo pravo zadovoljstvo. Preporučujem je svima koje zanima tema (Jokića u reprezentaciji 🙃), ako nađu vremena (ima cca 300 stranica).

 

Izdvojio bih neke delove koji se posredno ili neposredno bave stvarima o kojima smo diskutovali ovde, kao i još neke koji su mi bili zanimljivi.

 

O turbofolku, nacionalizmu i antinacionalizmu:

Spoiler

Uprkos tome što ga neki smatraju instrumentom nacionalizma, turbofolk je prezren u nacionalističkim krugovima. Tačnije, on je prezren među identitetskim karijeristima, dakle onima koji polažu (pravo) na definiciju srpskog nacionalnog identiteta...

 

...Kulturni purizam je najvažniji postulat ovakvog diskursa, koji uspostavlja jedno gotovo organicističko viđenje kulture.18 U tom smislu, Branislav Dimitrijević ističe da je turbofolk smatran malignim tkivom na telu srpskog naciona (Dimitrijević 2002). Turbofolk se ne uklapa u viziju čiste srpske nacije, zbog jakog orijentalnog pečata koji ova muzika ima. Marina Simić navodi da je turbofolk „često opisivan kao 'nečista mešavina autentične srpske i orijentalne muzike', te kao takav isključen iz 'istinske srpske tradicije'“ (Simić 2006, 108). Kako zapaža Marko Živković, kada dođe do srpskog samoocrnjivanja, ništa iz skladišta tema nije tako jako kao kompleks turske stigme (Živković 1998), a kako kaže Marija Todorova, balkanski nacionalizmi su izgrađeni na opoziciji prema otomanskom nasleđu (Todorova 1997).

 

Antinacionalistički diskursi su takođe označili turbofolk kao nepoželjan. Jansen navodi da je tokom protesta protiv Miloševića 1996-7. postojala „svesna zabrana turbofolka“, koji je  smatran „antitezom urbanom dostojanstvu i individualnosti“ (Jansen 2001, 42; up. Jansen 2005; Steinberg 2004). Marina Simić zapaža da je urbana obrazovana omladina imala otklon od folka (Simić 2014). Antirežimski radio B92 se ponosio time da nikad nije pustio nijedan narodnjak. Kako primećuje Rori Arčer, studentski pokret Otpor je u svom memorandumu  izneo verovatno najblatantniji primer orijentalističkog diskursa od strane srpskih liberala (Archer 2009, 40). U njemu stoji:

„Na prostoru Balkana i Srbije nalazimo dve iskonski suprotstavljene tendencije, dva drveta koja potiču iz potpuno različitih civilizacijskih i istorijskih korena. Prvi koren, koji ćemo  nazvati azijatskim, ne zbog kontinenta sa koga originalno potiče, negozbog mentalitet a otomanskih sultanija i islamskih džamahirija, u Srbiji vuče poreklo od gotovo petovekovne turske okupacije snažno ojačane vladajućom ideologijom nadri- socijalizma“ (Memorandum 2000).
Orijent i islam su kamen spoticanja i u nacionalističkim i u antinacionalističkim diskursima, i među njima, kad je o ovoj vrsti stereotipiziranja reč, nema mnogo razlike.

 

Orijent, praktično izjednačen sa islamom, je na istoj strani dihotomije kao necivilizovano, neevropsko, nehrišćansko, ruralno, nazadno. U nacionalističkim diskursima je izrazit strah od islamizacije srpstva, od toga da je Orijent invazivan, da će „nas“ osvojiti, a u proevropskim da je već „u nama“, da se ne može iskoreniti iako predstavlja mentalitetsku prepreku na putu ka evropeizaciji – apsolutnom prioritetu i jedinom spasu za Srbiju. U svakom slučaju, on je viđen kao degenerativan, devijacija koja će srpskoj naciji uvek uništavati i korene koji je vežu za „srpsko tle“, i put ka izabranim destinacijama.

 

...

Zapravo, preduslov većine balkanskih nacionalizama je negativna percepcija otomanskog nasleđa (Todorova 1997, 183). Iako je otomansko nasleđe zajedničko znatnom delu regiona, ono se često koristi kao diskurzivno sredstvo razjedinjavanja, odnosno uspostavljanja internih simboličkih hijerarhija. Orijentalni element turbofolka se obično percipira kao deo turske stigme, izvora interne sramote, i kako je ranije pokazano, u samoj Srbiji predstavlja problem i za neke nacionalističke i za proevropske diskurse koji se, uostalom, često prepliću.

 

O pristupu fenomenu turbo/neo folka:

Spoiler

Emancipatorsko-prosvetiteljski teoretičari ističu da su u kontekstu Srbije popularna i masovna kultura bile ideološki aparat u službi mainstream (državne) ideologije Srbije tokom devedesetih godina prošlog veka, nudeći publici jeftinu zabavu, zaborav i negiranje kritične situacije u zemlji i regionu. Oni im pripisuju prvenstveno propagandnu i eskapističku funkciju. Ukratko, ovakve interpretacije se uglavnom fokusiraju na turbofolk devedesetih i posmatraju ga kao deo autoritarne mašinerije Slobodana Miloševića, i ponekad idu tako daleko da tvrde da su ga on i njegov režim izmislili u nameri da „zaglupe“ stanovništvo Srbije i učine ga podložnijim kontroli...

 

Još jedan od atributa koji se pripisuju estradi i novim formama folk muzike je primitivizam. Ovakva kvalifikacija proističe iz teze nekih srpskih (i ne samo srpskih) intelektualaca da je rat bio konflikt između sela i grada, odnosno napad seljaka i došljaka sa sela na grad i njegove vrednosti (što bukvalno, što simbolički). Zapravo, gotovo svi koji kritikuju turbofolk  koriste dihotomiju urbano/ruralno, uz vrednosnu hijerarhiju ovih koncepata. Estrada se postavlja na „prostačku“, ruralnu stranu ove dihotomije. Ovakav stav odražava klasistički  argument, koji se često može čuti i u svakodnevnom govoru, da „tu muziku slušaju samo seljaci“, a da su pevačice „seljanke“. Ova strana dihotomije se često proširuje da obuhvati sve što nije „dovoljno urbano“ (v. Dimitrijević 2008, 8). „Prosto“, „primitivno“ i „seljačko“ se izjednačavaju...

 

Etiketa neofolka se sa muzičke matrice proširuje na kulturnu, a konsekventno i vrlo eksplicitno, i na političku, gde se mase koje slušaju ovu muziku proglašavaju nosiocima  nacionalizma i krivcima za ratove – sve usled svoje navodne esencijalne primitivnosti i urođene podložnosti manipulisanju. Štaviše, o poklonicima ove vrste muzike se govori u jednini, kao o novokomponovanom modelu ili miljeu („novokomponovani milje nije putovao“), čime se pojednostavljuje i homogenizuje kompleksnija struktura, pripisuje isti habitus različitim  subjektima i stvara iluzija objektivizujućeg pogleda. Uprkos tome što se poziva na neomarksističke pristupe, autorka ne usvaja mnogo od same marksističke analize, s obzirom na to da potpuno ignoriše pitanje finansijske baze načina na koji se provodi slobodno vreme: ona ističe da ako je „novokomponovani milje“ putovao, nije to radio iz sublimnih pobuda („da bi
upoznao drugog“), nego eto, vrlo prizemnih, kad je imao plaćen aranžman za more. Ko uopšte ima luksuz da putuje da bi „upoznao drugog“, a ne iz konkretnijeg hedonizma, odnosno da uživa u društvu ljudi koje poznaje, i kako uopšte razdvaja putovanje zarad upoznavanja drugog od uživanja „sa svojima i radi svojih“, autorka ne objašnjava; a pogotovu ne kako je  uspostavila lance jednakosti između ove vrste putovanja, neofolk muzike, manjka tolerancije, poznavanja Hrvata i Slovenaca „samo iz vojske“ (pošto se tu valjda nisu mogla uspostaviti čvrsta prijateljstva) i tendencije ka ratnim razaranjima. Iako pominje ulogu elita u ratu u Jugoslaviji, ona kao glavne krivce vidi „mase“. Elitna kultura koju autorka suprotstavlja neofolku zapravo znači privilegovana, a autorka se sa njom apsolutno identifikuje, i inferiorizuje drugi član opozicije projektujući na njega negativne odrednice bez preispitivanja bilo sopstvene pozicije bilo logike implikacija sopstvenih zaključaka – što i jeste ultimativni dokaz privilegije...

 

Ne samo da je ovakav redukcionizam odnosno svođenje heterogene muzičke produkcije na jedinstvenu paradigmu sa samo jednom ideološkom funkcijom metodološki i faktografski  problematičan (pošto su se i manifestacije „visoke kulture“ takođe održavale u to vreme, i druge muzičke forme kao pop-rok ili ozbiljna muzika propagirale u režimskim medijima), nego posledice stigmatizacije popularne kulture sežu i dalje. Kako kaže Olga Dimitrijević, tvrdnjom da je čitava mainstream popkulturna produkcija podržavala tadašnji režim popularna kultura se dezavuiše kao nazadna; ispostavlja se da je markiranje popularne kulture kao „drugog“ bilo sredstvo opozicionih snaga i građanske inteligencije za distanciranje od  Miloševićeve politike (Dimitrijević 2008, 10), ali, dodala bih, i od „novokomponovanih modela“, a starih „dežurnih krivaca“ - „masa“ i njihovog navodnog primitivizma, na koje se svaljuje odgovornost za sve što se dešavalo u regionu. Stav o uništavanju kulture putem turbofolka je zapravo blizak široko prihvaćenom shvatanju koje dolazi sa naizgled dijametralno  suprotnih pozicija, izostavljenih iz podele koju daju Marković i Vujanović, a koje vide ulogu turbofolka kao uništavanje srpske narodne muzike pa time i nacije, posebno time što on  „kvari omladinu.“

 

Iz fusnote dela koji se bavi Lepom Brenom:

Spoiler

On smatra da je, recimo, Brena u muziku donela „Hirošimu“, ali i „pravi“ šou biznis za koji on ima respekta: “Ukratko, zahvaljujući njoj (Lepoj Breni), Jugoslavija je konačno mogla da  kaže kako zaista ima šou-biznis, pa makar u tom trenutku bila reč samo o jednoj osobi i samo o jednoj karijeri” (Ivačković 2013, 202). Međutim, “Nepovratno zatrovana skarednošću i  karikaturalizmom koje je na početku karijere donela upravo Lepa Brena, takozvana široka publika tražila je sve jače ekstreme, izjednačavajući ne samo pristojnost nego i normalnost sa dosadom.” Šou biznis baziran na tržišnoj potražnji odnosno prihvatanju potrošačkih želja je, dakle, prihvatljiv, štaviše, poželjan sve dok publika ne poželi ono što „prosvećeni“ autor  smatra „Hirošimom“, „ekstremima“, i „skarednošću“, a za šta se ne okrivljuje ni maglovito definisano tržište ni njegovi ključni akteri (koji, gle čuda, nisu radnička klasa), već publika  zatrovana „prostaštvom“, poistovećena sa najširim narodnim masama, uz previđanje da je prosvećena srednja klasa itekako učestvovala u kupovini, kao i stvaranju i prodaji  modernizovane narodne muzike. Ivačković se oslanja na hipotetičku konstrukciju prosvećenog konzumenta jedne pristojne industrije zabave, što je paradoks sam po sebi. Za temeljnu kritiku ovakvog pristupa videti https://www.beforeafter.rs/drustvo/lepa-brena-film-slatki-greh-trzista-ii-deo/.

 

Nešto o usponu folka tokom devedesetih:

Spoiler

Takođe, skraćena je trajektorija uspeha za narodnjake. U principu, pojavljivanje na televiziji je postalo dovoljno za uspeh. Kafansko kaljenje mu nije moralo prethoditi, ali je ono bilo poželjno za održavanje uspeha i ekonomskog kapitala. Uz kafane, folkoteke i splavovi postaju jako popularni i posećeni. Takođe, umnožavaju se TV kanali, pa postaje lakše pojaviti se na televiziji. Za uspeh turbofolka se obično „okrivljuje“ forsiranje na državnim medijima (v. Gordy 1997), ali njegov uspon je zapravo vezan i za pojavu privatnih televizija, pogotovu  Palme i Pinka. Prva privatna televizijska stanica Palma je osnovana 1993. Ona je emitovala skoro isključivo muziku, uglavnom turbofolk i narodnjake generalno, a kasnije dens. Selekcija joj definitivno nije bila stroga: tu se moglo naći svašta, od velikih zvezda sa skupom produkcijom do vrlo jeftinih i jednostavnih spotova nepoznatih izvođača. Ekonomski i politički  trendovi su se poklopili u smislu da su u svemu što je identifikovano kao „narod“ nalazili ultimativno legitimacijsko uporište. Ono što je narod navodno hteo, proglašavano je  opravdanim. Međutim, kako narod označava istovremeno i naciju i „obične ljude“, ideja naroda, ili običnih ljudi, je često izjednačena sa idejom nacije, etnički determinisane zajednice, i ovaj ambigvitet je usađen i u političku i u svakodnevnu upotrebu pojma (v. Grujić 2009). Dolazi do totalnog zamagljivanja pojmova, i tako se njima lakše i manipuliše.

 

O "autentičnosti" Džeja:

Spoiler

Džejeva „prirodnost“ i iskrenost, efekat autentičnosti i blikosti koji je proizvodio, otkrivanja „posramljujućih“ detalja o sebi i drugima, su zapravo skrivali procese na estradi i u društvu, ili pre, izgradili neku vrstu „dimne zavese“ za njih. Sve što je on govorio je bilo „simpatično“ ne samo zato što otelovljuje stereotipe o Romima, provocira (neke) kolege, ili stvarno  „isporučuje“ u medijski prostor ono što „narod“ navodno misli i zna, već dok god ne dotiče zakulisne hijerarhije na estradi ili probleme u društvu. Naime, uprkos hiperboličnom višku „iskrenosti“, Džeja su mediji i publika doživljavali prvenstveno kao bezazlenog i smešnog - u najgorem slučaju kao prostog, ali nikad kao opasnog. Možda je preterano pesimistično tvrditi da iako njegova popularnost u medijima može izgledati kao proboj glasa drugog u dominantni kulturni diskurs, taj glas je društveno dopušten samo zato što je internalizovao sve što ga zadržava u položaju koji mu dominantni diskurs dodeljuje (up. Vujanović 2001, 58). Kako je rekla jedna moja sagovornica, „on je bre bio jedina osoba u državi koja se nije stidela svoga porekla“. Naravno, mislim da je pod „u državi“ podrazumevala „na javnoj sceni“, i izjava je svakako preterana, ali Džej jeste emitovao sliku komfornog bivanja „u sopstvenoj koži“ i to na vrhu estrade, nije se izvinjavao ni zbog porekla ni što se uspeo na društvenoj lestvici. S druge strane, on je svakako unosio izvesnu dozu „egzotike“ u m e d i j s k u s l i k u Srbije, nudio fantazam koji počiva na samoegzotizaciji i autoorijentalizaciji. Naime, Said sugeriše da se diskurs i proces orijentalizacije i kolonizacije nikada ne dešava „negde drugde“, već je prisutan svaki put kada se presecaju centar i periferija (Said 2008, 35).

 

O Cecinoj popularnosti:

Spoiler

Jedna od mojih sagovornica (42 godine) kaže:
„Ma on (Arkan) uopšte nije bio tako bitan za njenu popularnost, ne samo sad, kad gledaš celu karijeru, već ni tad kad je postala najveća zvezda... Ma ja se sećam kad se pojavila Kukavica, mi smo sekle vene na tu pesmu, nismo imale pojma da je o Arkanu. To se negde provlačila priča, ali je nama bila nebitna, pa on je bio samo još jedan od malih političara.  Nismo ni znali šta je radio po ratištu, pa da se prema tome određujemo da li je volimo zbog njega ili uprkos njemu, on je bio nebitan... a Ceca je bila lepa, zgodna, bezobrazna, seksi, i pevala je o seksu, manje ili više uvijeno, u to vreme! Znaš ono, 'sa mnom spavaš, druga ti je nesanica', 'ne reci nikad da si sa mnom spav’o', ceo taj album iz ’93. je pun takvih stihova... To je bilo nešto novo, radikalno! Pa posle one divne balade, Beograd o sećanju na veliku ljubav... Ja sam baš na to reagovala, a ne na Arkana.“

 

...Međutim, moji sagovornici koji kažu da su slušali Cecu u tom periodu tvrde da za tu vezu u periodu kad su postali Cecini fanovi nisu ni znali, a i ako su znali, nisu marili za Arkana, niti znali puno o njemu. Po sećanjima i stavovima mojih sagovornika, on i nije bitan za njenu popularnost koliko tekstovi pesama i sama muzika, uprkos tome šta kažu teoretičari. Naprotiv, Ceca je više doprinela njegovoj popularnosti nego on njenoj. Asociranje sa atraktivnom mladom zvezdom je povećalo njegovu vidljivost u medijima i navelo deo publike koji nije mario
za politiku ni dešavanja na ratištu da se bar donekle zainteresuje za njega. Takođe, glasine o njihovoj romansi (ili u to vreme, aferi) su doprinele da ga ljudi doživljavaju kao stvarnog čoveka, a ne samo „ikonu“ što je nivo na kome je, na primer, ostao Kapetan Dragan; pomogle su da on dobije ljudsku dimenziju – a takvi su uvek simpatičniji masama nego „ikone“. Naravno, on se umešao u finansiranje Cecinih budućih albuma i njegov uticaj na njenu karijeru nije nimalo zanemarljiv, ali njen uspeh se ne može redukovati na simbolički i finansijski  kapital koji je brak s njim doneo. „Ceca pre Arkana“ je bila uspešna poslovna mlada žena, njena drčnost bi čak mogla da prođe kao neki kvazi-feminizam, ali udaja je to bacila u  zasenak. Patrijarhalni narativ je „progutao“ potencijalni emancipacijski. Ceca se venčava sa Arkanom 1995. godine, to venčanje je proglašeno tzv. svadbom veka, i iz liminalnog statusa  ljubavnice prelazi u status supruge.

 

..Kako se u drugoj fazi postsocijalističke tranzicije transformisao nacionalizam, a i turbofolk, tako se menja i njihova veza. Ceca je postala amblematična figura za raspravu veze turbofolka i nacionalizma, i to najčešće kao primer neosporne, jednoznačne metonimijske kauzalnosti: udala se za ratnog zločinca - nacionalistu, propagirala jedinstvo nacije, zato postala najveća zvezda. Međutim, kako sam pokazala u poglavlju o devedesetim, situacija je mnogo komplikovanija od toga. Nakon devedesetih, Ceca praktično postaje jedini slučaj na kome se može raspravljati veza nacionalizma i turbofolka, jer zapravo ni za kog drugog na estradi ova vrsta asocijacije – ne funkcioniše.

 

O sponzorušama:

Spoiler

Sponzoruše se smatraju jednim od zaštitnih znakova tranzicije u Srbiji, do te mere da se smatraju srpskom specifičnošću, mada to uopšte nisu. Ova pojava je prisutna i u drugim postsocijalističkim zemljama (Ibroscheva 2006). Takođe, u vreme ekonomskih kriza i društvenih restrukturacija, kao i inače kada je finansijski kapital u posedu malog broja ljudi, odnosno muškaraca, ženama su svi konvencionalni načini sticanja statusa, prestiža ili bogatstva, iliti “društvene muškosti”, dostupni još manje nego inače, pa „put kojim se ređe ide“  postaje „put kojim se češće ide“, odnosno sve češće se mobilišu „alternativni“ kanali društvenog uspona. Ujedno se intenzivira i moralna panika koja ih okružuje. Bram Dajkstra u knjizi Zle sestre: pretnja ženske seksualnosti i kult muškosti objašnjava kako su u vreme ekonomske krize u prvoj polovini dvadesetog veka u SAD holivudski filmovi stvorili sliku zle  sponzoruše koja uništava vrednog, kako bi rekao Ćirjaković, bogobojažljivog kapitalistu, ponekad metaforički predstavljene kao vampirice koji “pije krv” uzornom američkom muškarcu (Dijkstra 1996). Najopasnijim su po njemu smatrane sponzoruše “iz radničke klase koje su istovremeno bile obdarene bujnom inteligencijom i bujnim oblinama”. Pojava sponzoruša je praktično smatrana dvostrukim napadom - i na patrijarhat i na kapital.

Mit o sponzoruši otelovljuje strah od ženske promene klase uopšte, ne samo od nepoštenog načina sticanja kapitala, a i od promene rodnih uloga odnosno osnaživanja žena i njihovog aktivnog izbora partnera. To ne znači da je postajanje sponzorušom emancipatorski proces, nego da se moralizacija ovog fenomena ustremljuje na objektivizaciju žena kao statusnih simbola, ali i na njihov izbor partnera, kao i na rušenje kodova rodnih odnosa i „mira među klasama“. Tokom prve polovine dvadesetog veka, u vreme stvaranja ključnih stereotipa o  sponzorušama, one su optužene ne samo da uzimaju novac koji „nije njihov“ tj. koji ne zaslužuju već i da, kako piše Dajkstra, “svojom zubatom vaginom otkidaju sivu masu” svojih  sponzora, odnosno da uništavaju i zaposedaju same muškarce koji su u posedu kapitala. Ove stereotipe je Dajkstra nazvao „materijalna nimfomanija“, „osveta sponzoruše“, i  „ekonomski terorizam“, i naveo da je njihov uticaj tako jak da oni ostaju osnova zapleta holivudskih filmova i dan-danas.
Ako primenimo ovo na, recimo, Karleušine spotove, može se reći da Karleuša demonstrira moć i učinkovitost uvek-već privilegovane žene. U spotu za Gili, gili deluje neljudski, poput Meduze, sa modifikovanim očima. Čak je svesno ponuđena kao simulakrum. Ova stalna iznovna proizvodnja sebe kroz telesne transformacije je demonstracija moći. Karleušina pojava u ovim spotu je ujedno i neljudsko čudovište koje otkida „sivu masu“ potencijalnom sponzoru (od kog se zahtevaju dinari).
Kako kaže Ćirjaković, u Srbiji devedesetih “žrtve” ekonomskog “terora” sponzoruša su često bili baš oni nedodirljivi moćnici i siledžije koji su na razne načine terorisali okruženje. Međutim, one su u javnom mnjenju često poistovećene s njima.

 

Cirkularna referenca. Ko je ovo pisao? 😄

Spoiler

Ćirjaković navodi kako Forum B92 nudi recept za „šljam“: „sponzoruse, bizMismene, čvrste momke sa užarenog asfalta i slične sve cak po vratu, i završiš pos'o“. Navodi se da su  „vredne jedino prezira i gadjenja“, „srećni robovi“, „kurve“, „skupe prostitutke“ i „jeftine drolje koje ne biraju ni metu ni sredstva“. One su i simbol „srpskih (ne)veselih devedesetih“.

 

Models - Pare, pare, pare:

Spoiler

Zašto je ovo smatrano himnom sponzoruša? Ovde je verovatno opet na delu momenat izmaštane biografizacije – ove stihove su pevale manekenke za koje se pričalo da su profesionalna poslovna pratnja, a neke od njih su se i udale za bogate muškarce i osvojile pominjani vrh hijerarhije. I u spotu praktično kamera prelazi s leve na desnu stranu fokusirajući se na skoro gola tela manekenki, ponuđena kameri tj. posmatraču (pa i potencijalnom sponzoru). Sa druge strane, tekst je odbijanje idealizacije ljubavi u društvu u teškoj ekonomskoj krizi. Nije kritika ovog društva, kakvu bi, na primer neki pank tekst ponudio, ali on ni ne bi veličao potrošačku želju. „Naravno da su nam trebale pare, kad o njima možeš samo da sanjaš“, kaže moja sagovornica, tinejdžerka u to vreme. „Jeb'o ljubav, daj nešto da jedemo!“ Logično je da je to imalo odjeka kod publike, ne samo iz eskapizma, već i eksplicitnog progovaranja o materijalnim željama. Otkrivala se istina tranzicijskog društva – naravno da ljudi u oskudici kojima se stalno predočavaju, a izmiču simboli luksuza žele materijalno blagostanje, ili bar zadovoljenje osnovnih materijalnih potreba. Ovakve reprezentacije i prakse nisu kritika društva, ali se na njima otkriva njegova istina.

 

Turbofolk i sumrak vrednosti:

Spoiler

Turbofolk je stoga često kritikovan kao jedan od uzroka devalvacije obrazovanja, jer je promovisao alternativne modele društvene mobilnosti. Međutim, obrazovanje je kao garant  društvenog uspeha devalviralo pre njegove pojave. Ekonomska kriza praćena visokom stopom nezaposlenosti je zahvatila Jugoslaviju jošosamd esetih. Prema tome, mlade žene su se okrenule karijeri u turbofolku kaopotenci jalno najuspešnijem izlasku iz krize zato što su im drugi kanali zatvoreni, a oni su zatvoreni pre nego što je on uopšte nastao. Uzrok njihovog zatvaranja nije navodni „sumrak vrednosti“ koji je nastupio sa turbofolkom, već kurs politike, prvenstveno ekonomske. Tako su i industrija zabave i tercijarni sektor napredovali dok je  teška industrija (i generalno primarni i sekundarni sektor) propadala, a ovo se dešavalo jer su se promenili prioriteti u jugoslovenskom društvu, kao rezultat globalnih kretanja i promene odnosa snaga na svetskoj pozornici, kraja Hladnog rata. Turbofolk i industrija zabave su „krivi“ utoliko što nisu spašavali socijalistički projekat, ali to više nisu radili ni njegovi tvorci. Turbofolk karijera je bila način snalaženja u krizi, a ne njen uzrok.

 

Turbofolk, kriminal i slušatelke:

Spoiler

Dakle, sprega kriminala i fantazija o luksuzu je devedesetih bila mnogo prisutnija u vizuelnoj estetici i diskursima o turbofolku i ostalim novim narodnjacima nego u lirici, a sad je dosta eksplicitno pomenuta u njoj. Osnovni idiom predstavljanja ovog trenda je virilni, mladalački maskulinitet okružen ženama, ponekad kao scenografskom pratnjom i seksualnim objektima, ali često i kao „partnerkama u zločinu“ (npr. Elitni odredi i Anabela). U odnosu na devedesete, nove tendencije su žene koje pevaju o kriminalu kao na svetskoj sceni, otvoreno nazivajući sebe madrinama kao Mimi Mercedez, psovke („meni baš se jebe za sve živo“), diskurzivna radikalizacija. Žene nisu samo seksualni objekti i scenografski elementi takvih narativa, nego njihovi aktivni činoci. Preuzimaju se označitelji gangsterskog hip hopa – ali se recepcija vrši u potpuno drugom ključu. Jedna moja sagovornica kaže:
„Ja imam diplomu (fakulteta, prim. M. M), a radim na trafici, volim kad dođem s posla da pustim sebi Milion dolara, s nogu sve obara, bar da zamislim da živim drukčije. I onda kaže meni koleginica sa faksa, sad je u nekoj feminističkoj organizaciji, mati joj profesorka na univerzitetu, naslediće od nje stan u Beogradu - kako možeš da slušaš tu Anu i Nikoliju, 'nosimo kamenje, nosimo i vitrine', 'milion dolara s nogu sve obara', a feministkinja si, levičarka. Pa mogu lako, ove mi makar nešto nude, neku fantaziju, da kradem od bogate gamadi, da živim bolje. Ti vala ništa.“

 

Folk i LGBT:

Spoiler

Dva teksta tematizuju pitanje kvir tematike u eks-jugoslovenskoj muzici, prvenstveno taksativno: Hard bosom: top pro-gay tracks from ex-Yugoslavia (Part one and Part two) (Bulc 2012a, 2012b) i LGBT pjesme sa prostora bivše Jugoslavije (i neke kasnije) (Dračo 2013). Oni nabrajaju pesme sa homoseksualnom praksom ili aluzijom na istu kao tematikom, ali skoro isključivo pop, rok i pank, zanemarujući ostvarenja modernog folka, sevdalinki i izvorne muzike. Međutim, kako pokazuju rezultati online ankete koju je Milorad Kapetanović  sproveo na gej portalima i forumima o omiljenim ex-YU pesmama posetilaca, alternativna muzika se malo pominje u odgovorima, a dominiraju „neurbani“ žanrovi: izvorna i starogradske muzika, sevdalinke i novokomponovane pesme (Kapetanović 2014, 246). Kako Kapetanović kaže o odsustvu “neurbanih” žanrova iz tekstova Bulca i Dračo:

 

„(…) ovakvi prilozi su sistematski zanemarivani zbog dualizma jugoslovenske i postjugoslovenske pop kulture sintetisane između protivrječnosti urbano-ruralno, moderno-tradicionalno, civilizovano-primitivno, prozapadno-“naše” i liberalno-konzervativno, pri čemu se prva grupa osobina generalizuje i povezuje bez nužno stvarnih veza i suprotstavlja proizvoljno povezanim osobinama druge grupe. Rezultat ove tradicije jeste automatsko pripisivanje liberalnih pogleda na seksualnost prozapadnim tendencijama koje se automatski projektuju i u stilski prozapadnu muziku dok se lokalni ili izrazi stilski usmjereni prema orijentu doživljavaju konzervativnima.“ (Kapetanović 2014, 246)

 

...

Napokon, jedan od sagovornika mi je prepričao svoj razgovor sa starijim gej klaberom:
„Danas postoji mnogo više muzike za gej publiku… Kaže meni ovaj, kad je on bio mlad, znači osamdesetih, bili su ti neki bendovi koje su tetke kao svojatale, koji su se oblačili kao gejevi sa Zapada, znači Laki pingvini i Idoli… Bilo je kao, ako slušaš njihovu muziku, malo si onako, drukčiji, tetka. Mislim, to je ipak bila neka alternativa. Ja nešto ne znam da su to bili pederski bendovi, al' dobro, 'ajde. I kaže on meni, a vi mladi danas, znači jako mladi pederi, vi ste prihvatili skroz tu neku komercijalu, baš onako mejnstrim, to što pevaju sponzoruše koje traže nekog bogatog baju… I to je zato što nema prave gej alternative ovde u Srbiji. Meni je to sve suludo što on priča, pa Karleuša je možda sponzoruša, ali je tri puta više uradila za gejeve nego ti njegovi Laki pingvini i Idoli… Muka mi je šta je ispalo od Srbije od famoznog Novog talasa i Idola, gledaj šta su u politici uradili Krstić i Šaper, ama evo da uzmemo  samo to i stavimo na stranu ono koketiranje Idola sa četništvom… I ne znam što je to bolje od Karleuše, ni politički ni muzički.

 

 

...

 Kako kaže veliki broj posetilaca sa kojima sam razgovarala, nakon ponoći kada „krene“ turbofolk, svi počnu da igraju, otvorenije ulaze u međusobne interakcije, plešu jedni s drugima, izvode mnogo senzualnije pokrete, oponašaju pevačice čije se pesme puštaju itd. Telesno držanje postaje mnogo fluidnije. Kad sam iznela ovo zapažanje jednoj sagovornici, rekla mi je: „Ma da, ljudi moraju da nauče da se opuste… a jednom kad se opuste sa sopstvenom seksualnošću, kad se autuju, onda sve ide mnogo lakše, nije te blam za mnogo stvari… pa ni da uživaš uz turbofolk.“

 

...

Kafanska iskustva proizvode različite afektivne ekonomije i neočekivane relacije. Moji gej sagovornici su uglavnom isticali da se tamo provode dobro, a jeftino. Oslobađaju se zazora, što od narodnjaka, što od potencijalno homofobnih grupa koje dele isti prostor. Jedna sagovornica mi je ispričala da zna da njenu omiljenu kafanu drže Partizanovi navijači (nije bila u pravu, ali su bili česti gosti), ali su sa njenom grupom prijatelja bili „super“: „Prišli su nam da kažu da znaju šta se dešava, ali da je u redu.“ Jedan od konobara, i sam član Partizanove navijačke grupe se postavio kao samoproklamovani zaštitnik njene grupe u kafani. Kasnije se ispostavilo da je bio među napadačima na Paradu 2010. Nakon prvobitne besne reakcije, izvećano je da mu se oprosti i, kako je rekla sagovornica, „da je bolje da mislimo da se emancipovao od tad“.

 

...

Cirkulacija pogleda onemogućuje izdvajanje bilo koje pozicije kao bezbedne i „imune“ na poglede drugih. Tako potencijalno nasilna grupa navijača zazire od procene lezbejskih “gradskih riba” i čuvaju se “da ne ispadnu seljaci”. Kao i u gej klubu, u prostoru kafane nijednoj poziciji nije zajamčena privilegija kontrole niti pak zaštićen i neizložen pogled “s olimpske visine”. Kroz druženje i terenski rad sa raznim manjim grupama u kafani primetila sam različite eksplicitne antagonizme i suptilne procese nadmetanja koji se odigravaju kroz fragmentarnu procenu/obezvređivanje ili kroz ismevanja unutar mikro-društava, ali i mnogo simpatija između različitih grupa – gej ekipe i tinejdžera koji izaberu Zlu kafanu umesto Miksera u vreme održavanja festivala samo nekoliko metara dalje, grupe lezbejki i majke koja je došla da se proveseli sa tri maloletne ćerke itd - čak, eto, i gejeva i navijača. To je bahtinovski, karnevaleskni prostor u kom su uloge donekle izvrnute u odnosu na svakodnevni život, osim što je za kafanske radnike to njihova svakodnevica. Statusne hijerarhije u kafani donekle predstavljaju inverziju standardnih društvenih normi. Glavne odluke donose muzičari i konobari koji su inače marginalizovani u odnosu na one goste koji su iz više klase.

 

...

Moram da naglasim da ovo nije romantična vizija društvenih prostora “revolucije koja kreće iz kafane”, tačnije njihovog pozicioniranja i intepretacije s one strane logike isključivanja. Logika isključivanja je itekako prisutna, budući da se u ovom kvazi-egalitarnom prostoru margine reprodukuju postojeće i zasnivaju nove statusne hijerarhije, iako nisu uvek bazirane na istim privilegijama kao u normativnom društvenom prostoru (na primer, dinamika odnosa moći između kelnera navijača i gošći, lezbejki umetnica). Na kraju krajeva, ovo i jeste deo normativnog društvenog prostora; pa neka je i njegovo simboličko dno.

 

...

Kako je rekla jedna sagovornica: „Ma ja se kad izlazim sa prijateljima ne osećam ni marginalizovano ni ugroženo… videla si da nam svi govore da znaju šta se dešava, ali je to u redu… ma pevačica nas štiti… (drugi sagovornik dobacuje: pa kad ostavljamo mastan bakšiš!) Ćuti bre… nije uopšte ni da se krijemo ni pretvaramo…. Ma one dve su se ljubile nasred Zle kafane! Ali onda dođe ovaj Prajd i frka i ne smeš proći ulicom…“

 

Jedan kontraprimer Mekovoj tvrdnji o konformizmu slušalaca turbofolka:

Spoiler

Kako kaže dramska spisateljica Olga Dimitrijević: „Bilo me je veća sramota da se autujem da slušam narodnjake nego da sam lezbejka.“

 

Generacijske razlike i pogledi na folk:

Spoiler

Moji sagovornici iz generacija rođenih posle 1980 – tzv. milenijalsi – bilo kakve da su seksualne orijentacije, su imali mnogo opušteniji odnos prema folku od starijih generacija, pošto su sa ovom muzikom odrastali i, kako reče jedna moja sagovornica, „ne misle da ih je uništila“ - završili su fakultete, postali aktivisti i umetnici, feministkinje itd. Ako je za njih ova  muzika imala ulogu simbola povezanog sa političkim režimom, onda je više sarkastično distanciranje od onog što nazivaju „građanštinom“, a što bi bio svetonazor koji uspostavlja  vrednosnu hijerarhiju koncepata visoke i popularne kulture, grada i sela itd.

 

Slušaoci folka konzumiraju samo ono što im se servira?

Spoiler

„Za sve su tu krivi mladi. Vi svašta tu nađete na Youtube-u, te stare pesme koje više niko živ ne sluša, i onda mi dođu u kafanu i traže da pevam! Ostala je pesma moja od Vide Pavlović, pa kad se to pevalo! I šta ću, ja onda uzmem ove aplikacije na telefonu, kao Kafanski podsetnik. Ne moram ni da kucam, samo kažem ime pesme i on prepozna i izbaci tekst.

 

Kod konzumenata turbofolka "sve može" i tome slično:

Spoiler

Volčič i Erjavec (2010) tumače turbofolk kao specifično srpski ratni fenomen, a njegovu popularnost u ostalim postjugoslovenskim društvima kao produkt komercijalizovanog srpskog nacionalizma koji je uspeo da se nametne navodno nepolitičnoj mladoj populaciji iz ostalih postjugoslovenskih društava. One su radile istraživanje u Hrvatskoj, Sloveniji i Makedoniji. U prve dve zemlje su organizovale fokus grupe u kojima je kriterijum bio da učesnice budu studentkinje, da ne budu srpskog porekla, i da vole Cecu. Njihovo istraživanje je zapravo bilo orijentisano samo na Cecu, kao jedinu predstavnicu turbofolka, i fokus grupe su diskutovale na tri osnovne teme zadate od strane istraživačica: šta Ceca za njih predstavlja, zašto je ona tako popularna odnosno zašto slušaju njenu muziku (za hrvatske studentkinje direktno  – zašto je slušaju iako je ona motivisala srpske vojnike tokom rata), i u kojim prilikama to
rade. Studentkinje su uglavnom odgovarale da je vole jer je ona „jedna od nas“, čiju muziku doživljavaju kao emotivnu podršku, a samu Cecu kao osnažujuću žensku figuru, lokalni pandan svetskim zvezdama (Volčič and Erjavec 2010, 110-117). „Lokalni“ i „mi“ su referirali na Balkan. Na osnovu ovoga, istraživačice su zaključile da omladina iz pomenutih zemalja voli turbofolk jer je nepolitična, iako je, sudeći po materijalu izloženom u člancima, ništa o politici nisu ni pitale, kao ni o turbofolku - sem o Ceci.

 

Već samo nametanje zajedničkog označitelja kao što je „turbofolk publika“ dovodi do reifikacije identiteta heterogenog mnoštva koje se razlikuje po raznim socijalnim parametrima, a generalizacija atributa kao nepolitičnost i do svojevrsne diskvalifikacije „omladine koja sluša turbofolk“ kao nespremne za „suočavanje sa prošlošću“, a onda konsekventno i sa  budućnošću. Deo materijala koji su istraživačice prikupile zaista pokazuje da neke Cecine hrvatske slušateljke negiraju njenu vezu sa srpskim nacionalizmom, ali se ne slažem sa Volčič i Erjavec da je razlog tome puko poricanje i potiskivanje. Ovaj argument je redukcionistički, kao što su i njihova definicija turbofolka i metodološki postupak.

 

...Naime, Ketrin Bejker opisuje popularnost „cajki“ i narodnjačkih klubova među hrvatskom omladinom kao pobunu mladih protiv onoga što su starije generacije zabranjivale tokom nacionalizacije hrvatske muzičke scene (Bejker 2011). Pavlovski, štaviše, smatra da je postao popularan upravo zbog cenzure (Pavlovsky 2014). Ali smatram da ni to nije sve, odnosno da se ne radi samo o uobičajenom mladalačkom revoltu protiv normi ukusa roditeljske generacije. Naravno, preterana racionalizacija pop-kulturnih preferenci publike takođe nema smisla, i muzička afilijacija nije svodiva na identifikacione relacije, pogotovu voljne i svesne, nego je i pitanje afekta. Ali takođe, mislim da se narativi njihovih sagovornica mogu uporediti sa narativima mojih sagovornika, studenata u Srbiji, koji ističu da su turbofolk muzičari zbog veze sa nacionalizmom, Miloševićem i ratom nastradali više nego političari aktivni u tom periodu koji su još uvek na vlasti, ili su bili opozicija Miloševiću i nacionalizmu pa kasnije razočarali glasače, uglavnom ekonomskom politikom. Takođe, navodili su da su
muzičari stigmatizovani gore nego intelektualci „koji su nam doneli i opravdali tranziciju“, i da je, što se kažnjavanja muzičara tiče, „bilo dovoljno, bar u odnosu na ostale.“ Naravno, srpski studenti u odnosu na Cecu nisu u istom položaju kao hrvatski, ali mislim da po generacijskom parametru narativi distanciranja i sarkazma prema generaciji intelektualaca kojoj pripadaju istraživačice slično funkcionišu. Jansen je svojevremeno pisao da je urbana obrazovana publika u Srbiji i Hrvatskoj otvorena za domaću muziku baziranu na folk motivima samo kad ova zadobije auru zapadnog brenda („label”) i tako se pokaže vrednijom od sličnih žanrova (Jansen 2002). U tom smislu, situacija se definitivno promenila u odnosu na devedesete i rane dvehiljadite.

 

Iz dela o Evroviziji:

Spoiler

Nastup Milana Stankovića iz 2010. je jedini koji još vredi pomenuti, jer je on ujedno označio i (neintencionalnu) parodiju i (za sad) kraj ove paradigme. Samo njegovo učešće je u Srbiji  izazvalo skandal, pošto je u pitanju zvezda Granda. Kako je ranije obrazlagano, za pop-folk forme nema mesta u predstavljanju „svetu“. World music se smatra mnogo pogodnijim za to, a Stanković je nastupio sa pesmom Ovo je Balkan Gorana Bregovića, najpoznatijeg world music balkanskog muzičara na planeti.

 

Pesma jeste u stilu Balkan Beats, ali zvuči tako da bi takođe mogla biti iz savremene Grand produkcije, a na evrovizijskom nastupu na sceni su se pojavile devojke u narodnim nošnjama plešući sa rukama na bokovima u stilu foklornih ansambala. Sam Milan je startovao u belom odelu, na prvi pogled prateći world music vizuelni imperativ,
mada je odelo podsećalo i na oficirsku uniformu. Zatim je tokom nastupa skinuo sako i pokazao prsluk koji liči na narodnu nošnju, prateći devojačko „cupkanje ramenima“ u
ritmu, da bi na kraju ostao samo u modernoj beloj majici. Tako je praktično i „ogolio“ čitav kozmetički koncept domaćeg brendiranja world music u svrhu promocije na međunarodnoj sceni: kad se skine „ušminkani“ sloj world music, ostane novokomponovana melodija, a kad se skloni i taj „garnirung“, ostanu praktično moderni ritmovi savremene pop muzike.  Odnosno: kad se skine plašt world music, ostane ogoljena kulturna intimnost neprijatna za pokazivanje strancima, ali kad je već pokazana, može se otići i korak dalje i pokazati da nismo „totalno drukčiji od drugih“.

 

...

Ovo nije još jedan pokušaj bega od slike „mračnog Balkana“ od strane nacionalnih elita koje pokušavaju da na jednostavan način pobegnu od političke, ekonomske i kulturne irelenvantnosti u međunarodnoj areni (Kiossev 2002, 180), kakvo je, na primer, učešće na Evroviziji. Nije ni jednostavni mimesis zapadne muzičke produkcije (kao periferalna kulturna industrija, kako bi rekli Janović i Močnik), a nije ni antizapadnjačka odnosno antievropska agenda. Popularnost pop-folka jednostavno artikuliše neuspeh liberalnih proveropskih elita da iskomuniciraju sa populacijom koju žele da predstavljaju, i koju često simbolički (a i ne samo simbolički) odbacuju.

 

Iz zaključka:

Spoiler

Modernizovane forme folk muzike, ovde zvane pop-folk, su najkontroverznije muzičke prakse postsocijalističke transformacije u Srbiji. Jedan od sporova, posebno za formu iz devedesetih godina XX veka tj. turbofolk, vodi se oko toga da li je imao dominantnu ulogu diseminacije nacionalizma ili prozora u svet. Međutim, oštra opozicija između stanovišta da je on produkt režima i sredstvo širenja nacionalizma s jedne strane, ili grass roots proizvod i svojevrsni „prozor u svet“ s druge, je neodrživa. Kako su već uviđali istraživači, on  poseduje dijahronijski kontinuitet sa prethodnim formama, pogotovu novokomponovanom narodnom muzikom, i sinhronijski, sa globalnom muzičkom scenom. Jeste postao medijski dominantan u vreme Miloševićevog režima, ali da je bio suštinski vezan za njega, ne bi ga nadživeo. Održava ga upravo njegov transformativni kapacitet. Dakle, ne može se staviti  znak jednakosti između njega, rata i nacionalizma. Više nego sa ratom i nacionalizmom, on ima veze sa postsocijalističkom transformacijom – ne u smislu uspostavljanja oštrog reza između socijalizma i postsocijalizma, nego praćenja postepene promene socio-ekonomske paradigme. Na njegovom primeru se mogu pratiti transformacije kroz koje je prošlo društvo tokom tranzicije, pa tako i konstrukcije rodnih identiteta.

 

...

U diskursima protiv modernih narodnjaka, pogotovu turbofolka, on je izjednačen sa ratom, nacionalizmom i krizom, a izvođači dovedeni u istu ravan sa ratnim zločincima i eventualnim sponzorima (kao inferiorni njima, ali na istoj strani aksiološkog reza). Međutim, angažman u turbofolku i industriji zabave nije uzrok krize, nego njena posledica. Izlazak iz krize  angažmanom u industriji zabave u vreme kad propada teška industrija je postajao sve češći u socijalističkim zemljama, ali taj proces je bio aktuelan već od osamdesetih, ne tek od  devedesetih godina. Okretanje mladih žena karijeri u turbofolku je često povezano sa „padom svih vrednosti“, za koji se on eksplicitno krivi, ali ono je zapravo bilo posledica krize. On  je dao šansu ljudima sa margine – neobrazovanim, sa sela, etnonacionalnim manjinama itd. Ta šansa nije značila maksimalnu slobodu izvođača, nego da su morali da usvoje određene gorepomenute kodove scenskog predstavljanja i uslove tržišnih odnosa da bi se afirmisali.

 

  • Like 5
  • Thanks 5
Link to comment
Share on other sites

Iz disertacije mi deluje da se opisuje Milanov nastup sa Beovizije, gde on na kraju ostaje u beloj majici: 

 

 

A nosio je narodnu nošnju između i cupkao u ritmu kola + je imao pratnju u nošnji. Na Evroviziji je koncept potpuno promenjen, Milan sve vreme nosi sako ljubičaste boje i ima medvediće i druge ukrase na njemu. Time smo se "odrekli" koncepta narodne nošnje koji ide uz muziku, što mu je bilo zamereno u Srbiji, da je ovaj sako previše pederski i da je jako nagazio K-pop vibe koji ide uz njegov izgled. 

 

 

O sukobu "sela i grada" kroz muziku, gde je neo turbo folk bio uglavnom rezervisan za seljake i brže ga je prihvatala srednja i niža radnička klasa, dok su recimo RnR i pank bili rezervisani za grad, piše se i u tekstu koji sam okačila :)) i mislim da je to jako bitan deo cele ove rasprave, pogotovo kad hoće da se uključi ideološki aspekt.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

On 8/27/2023 at 9:32 PM, Redstar0356 said:

Pa zamisli da si prosao x puta mladje selekcije sa tim ljudima i sa svima si bio dobar. I onda  igrom slucaju, bas ti od svih njih postanes najbolji na svetu i prevaga izmedju najvecih ocekivanja i borbe da se izbegne rano ispadanje. I ti onda drugarima (poznanicima) sta vec,  e nmg nisam psihicki spreman.  

 

Ja bih razumeo  da ima deptresiju, anskioznost, treba da meditita u sumi, ne moze da gleda ljude. 

 

Ne, on pijan baulja hipodromima i gradom.

Ne bih se slozio da je najbolji na Svetu postao igrom slucaja

Link to comment
Share on other sites

Lepo mi je da čitam isečke iz ovog rada kao i neke postove ovde posebno od @freethrow koji je preuzeo diskusiju uz stoktonski pravovremene asistencije @uini međutim konstantno se gubi iz vida činjenica da mi nit smo izmislili šoubiznis, nit turbo folk, nit sponzoruše, nit kriminal, nit verski fanatizam kao ikonografiju mizerije niti pornografiju, mi smo samo paorska imitacija tih stvari shodno našem mestu u razvoju moderne kulture i nekulture, dašak zapada u brlogu istoka. That being said, između ovog našeg sranja i belosvetskog, razlika je samo u nekim muzičkim skalama. Naš prostakluk je samo orijentalnija verzija globalnog prostakluka.

  • Like 6
Link to comment
Share on other sites

3 hours ago, Smrtokapa said:

Tačno, autorka u fusnoti daje link ka snimku ovog nastupa.

 

To je bitno jer se na ovom primeru zapravo vidi kako smo pokušali da modernizujemo i učinimo, neki bi rekli urbanim, nastup čija je esencija u tom tradicionalnom melosu. Ja bih rekla da RTS nije imao muda da pošalje nastup u originalu, onakav kakav je savršeno odgovarao pesmi koja se izvodi. Mi smo te godine recimo i flopovali s Milanom jer je publika prepoznala da je ovo fake i da smo iz nekog paničnog straha zaogrnuli nastup nekakvim plaštom koji smo mislili da je više evropski. Mislim ovaj finalni nastup nikako nije korespondirao pesmi.

Link to comment
Share on other sites

5 minutes ago, Chaos Is Me said:

Lepo mi je da čitam isečke iz ovog rada kao i neke postove ovde posebno od @freethrow koji je preuzeo diskusiju uz stoktonski pravovremene asistencije @uini međutim konstantno se gubi iz vida činjenica da mi nit smo izmislili šoubiznis, nit turbo folk, nit sponzoruše, nit kriminal, nit verski fanatizam kao ikonografiju mizerije niti pornografiju, mi smo samo paorska imitacija tih stvari shodno našem mestu u razvoju moderne kulture i nekulture, dašak zapada u brlogu istoka. That being said, između ovog našeg sranja i belosvetskog, razlika je samo u nekim muzičkim skalama. Naš prostakluk je samo orijentalnija verzija globalnog prostakluka.

 

Mislim da si okačio na pogrešnom topiku, prebaci ovo na Jokića u repstaciji.

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

@Smrtokapahvala na disertaciji takodje.

 

Osvrnuo bih se na jednu stvar koja je sustinski tacna, ali prakticno ne znaci puno za poentu koju autor zeli da napravi, a odnosi se tezu da je turbofolk prezren i od tvrdih nacionalista zbog orjentalnog upliva. Znaci tacno potpuno, samo to nema nikakvo prakticno znacenje za ekstrapolaciju zakljucka na drustvo u celini.

 

Napravicu analogiju sa Dverima i SNSom posto nam je bliska - Dveri su na papiru ti tvrdi nacionalisti koji se zalazu za cistocu srpskog jezika, nasa pravoslavna vera je osnova svega, uloga u porodici je strogo odredjena, ona da radja i kuva rucak a on da brani (da ne kazem i istuce ako treba, da ne ulazimo opet u to 😛 ), dok SNS vise barata opstim mestima koji mogu lako da se prilagode i fuzionisu sa necim drugim i forsiraju neke bas ultra uproscene poruke.

 

Srbi su nacija opstih mesta, ne smes da diras Kosovo iako 95% stanovnistva apsolutno nikakve veze nema sa istim, slican procenat nije usao u crkvu godinama ali se redovno krsti kad prodje pored iste, a malo manji, ali nedovoljno manji procenat je i u fazonu ne volim ja Vucica ali ko drugi ostali su gori ili svi su isti.

 

Isto je i sa turbofolkom - ne volim ja to toliko ali uz koju muziku da se proveselimo kad izadjemo u grad i svi to slusaju pa sta ja sad da radim. Linija manjeg otpora je duboko ukorenjena u nas mentalitet, u kombinaciji sa nekim inatom i kompleksom vise vrednosti dobije se fotorobot najprosecnijeg clana naseg drustva.

 

Sve se to uklapa u kalup koji je dominantan i koji nece dozvoljavati diskusiju o tim nametnutim normama drustva, vec ce voditi diskvalifikaciji sagovornika, dok se deklamuju vucicevsko-slobisticka opsta mesta, nesvesni toga kako se decenijsko ispiranje mozga dobro primilo. Turbofolk je bio bitna stavka u tom ispiranju mozga, to sto je proslo dosta vremena i nove generacije koje ga danas slusaju mozda i nemaju iste asocijacije kao sto su imali mladi devedesetih, to ne menja sustinu turbofolka, kao ni mentalni sklop tipicnog ljubitelja. Vremena se menjaju, nazalost mnogo brze od naseg mentalnog sklopa.

Edited by McLeod
  • Like 4
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

6 hours ago, McLeod said:

Isto je i sa turbofolkom - ne volim ja to toliko ali uz koju muziku da se proveselimo kad izadjemo u grad i svi to slusaju pa sta ja sad da radim. Linija manjeg otpora je duboko ukorenjena u nas mentalitet, u kombinaciji sa nekim inatom i kompleksom vise vrednosti dobije se fotorobot najprosecnijeg clana naseg drustva.

Ok, kao gruba generalizacija ovo ima svoje mesto kad tako hoćeš baš na brzinu da skiciraš. Ali, opet, ni u njoj turbofolk nije nekakav prauzrok već samo indikator. Da je kojim slučajem najpopularnija muzika u Srbiji regeton, ovaj tvoj prosečni lik bi slušao regeton.

 

Još jedan off (kao da je to problem na ovoj temi), osvrnuo bih se na ovaj kompleks više vrednosti koje pominješ. Postoje slučajevi gde je on genuine, ali imam utisak da je u većini slučajeva u pitanju zamaskirani kompleks niže vrednosti. "Srbi na dvoru viljuškom boc, a Švaba rukama" deluje kao kompleks više vrednosti, ali koji je zapravo motiv da neko potegne ovu rečenicu?

 

Da dam jedan ekstreman primer naopakosti: jedno vreme sam, dok sam bio student, spremao ispite u Univerzitetskoj biblioteci. Pored ljudi koji su dolazili da uče, okupljala se tu i redovna ekipica koja bi kao učila po pola sata dnevno, a ostatak dana bi provodila u holu ispijajući kafe i razglabajući o geopolitici i mogućnostima sistema S-300. Uglavnom studenti sa Pravnog, uz dodatak pokojeg lika sa Mašinskog i Građevinskog, znači miks a la osiromašeni uranijum. Jednom prilikom, moj razgovor na pauzi sa jednim od njih izgledao je otprilike ovako:

- Aleksandar Makedonski je bio Srbin i pravo ime mu je bilo Aleksandar Karanović!

- Ma ajde molim te. To su gluposti.

- Ti patiš od kompleksa niže vrednosti!

- Ja? Kako?

- Pa tako lepo, ti ne želiš da prihvatiš da je Aleksandar bio Srbin, znači ti ne misliš da mi Srbi imamo slavnu prošlost, nego misliš da smo mi neke tikve bez korena. Nemaš samopoštovanja.

 

Ovaj motiv se sreće dosta često, ali je ovde bio baš onako eksplicitan. :classic_smile:

 

P.S: Slušali su ex-yu rok, bar u standardnom terminu rada biblioteke.

 

Link to comment
Share on other sites

1 hour ago, Smrtokapa said:

Ali, opet, ni u njoj turbofolk nije nekakav prauzrok već samo indikator. Da je kojim slučajem najpopularnija muzika u Srbiji regeton, ovaj tvoj prosečni lik bi slušao regeton.

Upravo.

 

1 hour ago, Smrtokapa said:

Još jedan off (kao da je to problem na ovoj temi), osvrnuo bih se na ovaj kompleks više vrednosti koje pominješ. Postoje slučajevi gde je on genuine, ali imam utisak da je u većini slučajeva u pitanju zamaskirani kompleks niže vrednosti. "Srbi na dvoru viljuškom boc, a Švaba rukama" deluje kao kompleks više vrednosti, ali koji je zapravo motiv da neko potegne ovu rečenicu?

Svakako.

Link to comment
Share on other sites

3 hours ago, Smrtokapa said:

Ok, kao gruba generalizacija ovo ima svoje mesto kad tako hoćeš baš na brzinu da skiciraš. Ali, opet, ni u njoj turbofolk nije nekakav prauzrok već samo indikator. Da je kojim slučajem najpopularnija muzika u Srbiji regeton, ovaj tvoj prosečni lik bi slušao regeton.

 

Još jedan off (kao da je to problem na ovoj temi), osvrnuo bih se na ovaj kompleks više vrednosti koje pominješ. Postoje slučajevi gde je on genuine, ali imam utisak da je u većini slučajeva u pitanju zamaskirani kompleks niže vrednosti. "Srbi na dvoru viljuškom boc, a Švaba rukama" deluje kao kompleks više vrednosti, ali koji je zapravo motiv da neko potegne ovu rečenicu?

 

Da dam jedan ekstreman primer naopakosti: jedno vreme sam, dok sam bio student, spremao ispite u Univerzitetskoj biblioteci. Pored ljudi koji su dolazili da uče, okupljala se tu i redovna ekipica koja bi kao učila po pola sata dnevno, a ostatak dana bi provodila u holu ispijajući kafe i razglabajući o geopolitici i mogućnostima sistema S-300. Uglavnom studenti sa Pravnog, uz dodatak pokojeg lika sa Mašinskog i Građevinskog, znači miks a la osiromašeni uranijum. Jednom prilikom, moj razgovor na pauzi sa jednim od njih izgledao je otprilike ovako:

- Aleksandar Makedonski je bio Srbin i pravo ime mu je bilo Aleksandar Karanović!

- Ma ajde molim te. To su gluposti.

- Ti patiš od kompleksa niže vrednosti!

- Ja? Kako?

- Pa tako lepo, ti ne želiš da prihvatiš da je Aleksandar bio Srbin, znači ti ne misliš da mi Srbi imamo slavnu prošlost, nego misliš da smo mi neke tikve bez korena. Nemaš samopoštovanja.

 

Ovaj motiv se sreće dosta često, ali je ovde bio baš onako eksplicitan. :classic_smile:

 

P.S: Slušali su ex-yu rok, bar u standardnom terminu rada biblioteke.

 

 

Naravno, nije turbofolk prauzrok svih problema naseg drustva, nisam to ni tvrdio, ja sam samo tvrdio da turbofolk kao drustveni fenomen ima mnogo vecu ulogu i kao sto si i sam rekao dobar je indikator. Nisam bas siguran u tvoju tezu da bi regeton ili neki drugi muzicki pravac zauzeo tu poziciju, jer je turbofolk mnogo vise od muzickog izbora.

 

To je, kao uostalom i recimo pank ili rokenrol bar u odredjenoj meri bio i drustveni pokret, nacin zivota.

 

Teza o maskiranju jednog kompleksa drugim je tacna, nemam primedbe, a sve polazi iz potrebe da se objasni sopstveni neuspeh eksternim faktorima, kako na licnom tako i na nacionalnom nivou.

 

Za kraj, ex-yu rok, bar kada govorimo o najpopularnijim bendovima, pogotovo Bijelom Dugmetu kao veoma interesantnom fenomenu, vrednosno nije preterano iznad turbofolka, cak i ne ulazeci dublje u analizu i recimo ulogu likova poput Bregovica u kreiranju te "seljacke" muzike, vec samo povrsno slusajuci. Posle prvog talasa koji je muzicki najkvalitetniji (ali dignut 90% od stranaca), posle proboja originalne strane muzike, krece dezintegracija jer vise nisu mogli bas tako otvoreno da kradu, sto je umnogome pripremilo teren za proboj turbofolka, koji je devedesetih promovisan i od drzave u okviru njene propagande.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...