Nek grmi jako

Ako dođe Mekintajer, to bi moglo da pokaže kakvi su Sferovi planovi za igru sledeće sezone, jer taj lik može da ubrza tempo ali zahteva dosta kretnji saigraća, dosta blokova, katova i spejsinga. On dobro vidi i čita igru, to je jasno kao dan posle ove sezone u Španiji, samo mu treba omogućiti dobre poglede, odnosno da ima u šta da gleda u pozicionom napadu, dok tranzicija ima da propeva sa njim... Što se pak Plavšića tiče, iskreno govoreći, njegova jedina mana je to što prilikom preuzimanja i ostajanja na bekovima ne može dobro da im parira, dok sve ostalo radi od solidnog do dobrog: može se reći da je solidan zaštitnik obruča, prisutan je u of i def skoku, okej odmotava u dva na dva, dosta je fizički primetan u reketu, ima pristojnu ruku i igru leđima, centre brani korektno... I naravno da bi svi voleli nekog ubicu na toj poziciji, ali on će ipak biti samo bekap Bolomboju. Samo nek bude čvrst i neka radi dobro ono što inače ume da radi, pa će biti okej i nama i njemu.

Da mi je neko rekao da će KKCZ pobediti na gostovanju KKP sa 20 razlike bez Jaga, Bolomboja, Topića, Hange, Tobija, Gilespija i Smarta, što je maltene polovina igračkog kadra, te sa povređenim Nedovićem i Mitrovićem, pomislio bih da nije normalan. Kad ono - međutim... Možda i najneverovatnija titula svih vremena, ako se uzme u obzir da je KKCZ bila doslovno desetkovana i da se jedva nagrebao dovoljan broj igrača za drugu utakmicu finala KLS, kao i da je veliko pitanje da li bismo imali dvanaestoricu zdravih za eventualni treći meč. KKP je odlukom da ne izađu na parket bukvalno uručio još jedan pehar za vitrine na Malom Kalemegdanu i mogu slobodno da dođu na proslavu titule kao zaslužan faktor, budući da su porazima u KRK, finalu Aba lige i završnici KLS-a načinili Zvezdinu sezonu uspešnom i omogućili tripletu.

Na jednom od poslednjih finalnih turnira Kupa SFRJ u Rijeci, igrači su se tukli u oba polufinala, i u finalu... Košarkaši KKP bili su na policijskom ispitivanju nakon što su odvalili od batine one mučene iz Hemofarma u Pioniru... Kamere su zabeležile ulazak funkcionera u sudijsku svlačionicu, u kojoj je jedan funkcioner tukao sudije nogama, dok je trener držao vrata... Navijači KKCZ gađali su igrače KKP kesama sa mokraćom... I jel svet prestao da postoji? Jel se košarka ugasila? Jel smo posle svih tih gnusnih dela prestali da postojimo kao košarkaška nacija i osvajači medalja? Naravno da nismo. Bilo je i gorih stvari zbog kojih je trebalo plakati, ali su obrazi ostajali suvi. Pa vala da ne plačemo ni zbog ovoga. Lično ne mogu ništa da učinim niti da se suprotstavim nekome ko gađa igrače rivalskog kluba, a kamoli nekome ko brani svojim igračima da nastave utakmicu. Zato me sve ovo prenemaganje, zapomaganje i naricanje kao u Čarlstonu za Ognjenku ne zanima koliko ni za ono crno ispod nokta.

Gledam ovo u Austriji, Jago igra sa većim srcem za Crvenu zvezdu nego što reprezentativci u fudbalu igraju za Srbiju. I dok se ne pokaže neko sa većim srcem i parom reproduktivnih organa nešto niže, on je za mene pravi izbor i u sledećoj sezoni ako mu zdravlje to dozvoli. Jbg, više verujem svojim očima nego piskaranjima po internetu.

Obradović je najbolji evropski trener još od Gomeljskog, i tu nema nikakve dileme niti taj status ugrožava njegov učinak u KKP sa jednim osvojenim trofejom za tri godine. Ali činjenica je i da je za taj status, još od prve evropske krune koju je osvojio sa tada najboljim bekovskim parom Evrope, bila potrebna ozbiljna municija ozbiljnog kalibra... Jer, moraš da imaš sa čim da pucaš da bi pogodio... Retki su, naime, slučajevi poput Maljkovićevog Limoža koji je bio šampion Evrope sa nenapucanim rosterom, dok su, sa druge strane, timovi koji su bili prvaci kontinenta mahom uvek bili prepuni kvaliteta. Pa tako i Obradovićevi timovi, kojima je bilo teško naći manu kada je reč o kadrovskoj slagalici. Ali Smit i Panter, kao i Ledej, jednostavno nisu isti nivo igrača koji su Želimiru donosili uspehe kroz istoriju, a naročito to nisu aktuelni igrači sa klupe. Pa je tako, kad je uz njih imao i Egzuma, Lesora i Papapetrua, od kojih su sada dvojica prvaci Evrope a treći će igrati veliko NBA finale, logično bilo da prošle godine zakuca na vrata F4 EL i da pobedi KKCZ u finalu Aba lige, dok sada grebe kašikom po dnu protiv Mege boreći se da ostane u igri za barem taj trofejčić na kraju sezone. Što se ono kaže - koliko para, toliko muzike... A Obradoviću je čitava karijera zaista bila pesma.

Ostaje da se vidi da li su aktuelni događaji tek simbolični ili je u pitanju nešto više od simbolike, ali neosporno je da smo svedoci niza događaja koji su maltene do juče bili nepojmljivi... Prvo SAD preko Saudijske Arabije nudi pregovore o miru sa Hutima, s tim što je ostalo nepoznato da li bi prema dres kodu Huti na te pregovore mogli da dođu u sandalama. Zatim kao grom iz vedrog neba stiže optužni predlog iz ICC za Netanijahua, a onda Norveška, Irska i Španija objavljuju da će priznati Palestinu. I ako je neko to sve očekivao, moja malenkost mu skida kapu i čeka za dozvolu da mu se na PP obrati za brojeve na lotou. Jednostavno, pred našim očima izdešavalo se dosta toga što nismo mogli ni da sanjamo, ne ulazeči u implikacije. Jer kako da brzom brzinom uđemo u implikacije nečega što je koliko juče bilo nezamislivo?! i što je za neke bilo čist SF. Ali sada je - stvarnost.

Ako šampion Aba lige bude preskočen u korist vicešampiona, a da nisu u pitanju finansijski problemi kao u slučaju Cibone, koja nije mogla da formira budžet da bi se takmičila u EL, onda Aba liga potpuno gubi najveći deo takmičarskog smisla... I time bi joj bila zapečaćena sudbina ubrzanim rešenjima koja bi dovela do njenog raspada. Hvratski savez, vodeći tamošnji košarkaški krugovi i deo javnosti odavno su otvoreno protiv regionalnog takmičenja i taj deo regiona je bliži odlasku nego ostanku, budući da njihovi klubovi zbog sistema finanisranja nemaju šta da traže i gube kompetitivnost, a ligu kao raspalu bačvu drže obruči srpskog Telekoma kao najvećeg sponzora, pa bi pitanje dana bio izlazak KKCZ iz tog kola u slučaju da osvojeno prvo mesto ne znači i najveću šansu da se učestvuje u Evroligi, ako već ne znači automatski plasman. Finansije koje stižu iz Srbije čine ubedljivo najveći deo finansijskog kolača koji se deli u Aba ligi, što kroz investiranje u klubove, što kroz investiranje u infrastrukturu, što kroz projekte EL poput Adidas next generation takmičenja juniorske EL ili projekta inkluzije koji nam dovodi Dubaji u regionalnu košarku. U slučaju da sve to bude prenebegnuto i da u EL ne ode najbolji klub iz regiona, koji je i najbolji klub iz Srbije, vreme je za veliki reset. Što će se sigurno i dogoditi, jer je besmisleno da Srbija izdvaja ubedljivo najveći noovac za nešto što nije plodonosno, a čak može da bude i štetno.

A smejali smo se kad je brat Si rekao da više ništa neće biti isto kao pre... Šalu na stranu, taj zajednički nastup Irske, Norveške i Španije povodom priznanja Palestine jeste prilično zanimljiv u turn. Naročito kada je reč o Španiji, koja ne priznaje Kosovo zbog separatističkih nastojanja u vlastitoj državi, ali zato podrži palestinsku nezavisnost. Pri tome, reč je mahom o američki saveznicima, a teško je i zamisliti situaciju u kojoj SAD priznaje Palestinu,.. Svakako iinteresantni novi trendovi.

Kad god pročitam delove Staljinove biografije koju je sastavio Antonov-Ovsenko, pogotovo sa ove distance koja je izmenila pogled na neke situaije u odnosu na period od pre tridesetak godina kada sam je prvi put čitao, pitam se kako je moguće da je SSSR uopšte vodio rat nakon čistki najvišeg oficirskog kadra tridesetih godina prošlog veka. Čovek ubijao, streljao, trovao, davio, zatvarao i slao u Sibir cvet vlastitog komandnog kadra, među kojima je bio čak i Rokosovski, kasniji pobednik i jedan od najuticajnijih pojedinaca na tok ratnih dejstava... Ali verovatno je tamo ljudski rezervoar toliko dubok da može da apsorbuje čak i sve te manijake i ludake, pa čak i fenomen NKVD odreda kojima je jedina svrha u ratu bila da ubijaju svoje oficire i vojnike koji su se povlačili, pokazivali malodušnost ili nameravali da se predaju. I pod pretpostavkom da verovatno ne postoji misaono biće koje ne smatra da je čisto ludilo ubijanje i zatvaranje vlastitih vojnih rukovodilaca, pa čak i onih koji su slavom ovenčani u WW2 poput Novikova ili Ribalka, izgleda da u tom ruskom upravljačkom korpusu takvi postupci baš i nisu percepirani kao maloumni. Naprotiv, uvek će se nači neko ko je dovoljno na visokom nivou, a ko će opravdati i postupke Staljina, i Berije, i Hruščova, koji je još od Staljingrada na vlastitim rukama imao reke krvi svojih sunarodnika, a sada i Putina. Meni je to sve neshvatljivo, ali njima je prilično shvatljivo. A kao logiku mahom nude ishod Drugog svetskog rata, čime opravdavaju i legitimizuju sve i svašta Ovaj general Popov samo je logičan nastavak takve doktrine.

Sve što bi trebalo znati o finalnoj seriji plej ofa Aba lige izrekao je komentator hrvatske Arene sport koji je, iako je blago inklinirao Partizanu, prenoseći treću utakmicu jasno izrekao da je Crvena zvezda potpuno zasluženo pobedila jer je bila bolja, a da su narativi o suđenju i zakulisnim igrama van terena potpuno bespredmetni. I on je pomenuo neverovatnu seriju od šest uzastopnih pobeda KKCZ nad KKP kao vid stejtmenta koji odbacuje svako bulažnjenje o slučajnosti, koincidenciji, sudijima, siru i krompiru, bakračima, džedajima i koralima u Crvenom moru... Jedino sa čime to zapravo koincidira jeste činjenica koju smo ovde pomenuli onog istog dana kada je Sferopulos stigao u KKCZ, a po kojoj je Sfero jedan od retkih trenera u Evropi koji sa Obradovićem ima konkurentan H2H i koji, kao takav, može u konačnici biti dobro rešenje kada se budu delili domaći trofeji. Jer, svakome ko je to tada hteo, iako se samo moja malenkost odlučla na taj korak i objavila te brojeve na ovom mestu, mogao je da kroz arhivu Evrolige za petnaestak minuta bude kristalno načisto sa podatkom da su ta dva trenera u međusobnim duelima - vrat do vrata... I da su mahom izjednačeni, te da je Obradović do tog momenta imao možda tek jednu pobedu viška... Što je tada značilo, a pogotovo sada znači, da Sfero ima Željkov broj u džepu, kao nekakav dobitni loz koji će biti izvučen kao kec iz rukava kada tome dođe vreme. I to vreme je vaistinu došlo, pa je ono što je Sfero učinio Obradoviću za nešto manje od pola godine, i to sa timom koji nije selektirao niti vodio na početku sezone - čista antologija. Jer, nisam siguran da bi ga Sfero šest puta zaredom dobio ni u tabliću, jahanju magaraca unatraške ili brzom jedenju hamburgera, ali ga je zato šest puta zaredom pobedio u nečemu za šta se s ratzlogom smatra da je Želimir najbolji na Starom kontinentu Zato je logično da će posle takve implozije Obradović zaigrati na kartu nebitnosti trofeja i bitnosti osvajanja jedanaestoga mesta u EL, jer je bespredmetno da će prstom pokazati na sebe kao na nekoga ko je izgubio šest puta uzastopno od istog tima, istog trenera i istih igrača. I kao na nekoga ko je, posledično, shodno porazima od KKCZ za tri godine uzeo samo jedan trofej, ako ne računamo Zlatnu rukavicu koju su osvajali Naneli i Panter, što je maltene uvredljivo ako se uzme u obzir višemilionska suma koju je u tom periodu namakao na kasi KKP. Ono što je zapravo sada njegov trenerski pečat, oličen u vidu nestanka Kaminskog, dezintegracije Pantera i nebitnosti Ledeja izazvanih propadanjem u bespuće Želimirovih ideja, dovelo je zapravo do toga da Željkov najveći rival, a to nije niko iz EL već mu stoji preko puta nosa, bude ove godine srećan, a ne nesrećan. I da zvezdaši zahvaljujući raspadu Obradovićevog trenerskog angažmana dožive nešto što je mnogo više od simbolike - da mali Topić, sin našega Milenka, podigne pobednički pehar, da Teodosić osvoji titulu u dresu Crvene zvezde i da Nedović svojim suzama prekali svoj emotivno najvažniji trofej. A kad Nedović zaplače od sreće, zaplačemo i mi, stari zvezdaši, zajedno sa njim... Od neizmerne sreće i emocije prema klubu koja se godinama taloži do momenta kada je definitivno postala amalgam i vezivno tkivo naših života. Hvala Obradoviću na tome... Ali pošto ne bi bilo fer niti korektno da u ovom trenu zaobiđem doktora robotike iz Železnika, koga sam toliko puta pominjao u različitim kontekstima i u raznim situacijama, uz čestitke i njemu (jer bi nečestitanje u ovom trenutku od moje malenkosti bilo licemerno i neprikladno), napomenuo bih da je leta Gospodnjeg dvadeset i četvrte učinio upravo ono po čemu mi je dobro poznat - da bi spalio kravu, spaliće i štalu. I tako je od KKP napravio zgarište i deponiju neispunjenih nada, očekivanja i želja, i to onda kada je to stiglo kao grom iz vedrrog neba. . I samim tim što mu se, sada već na svakodnevnom nivou, dobacuje - gde ti je EL, kad će uspeh u Evropi, što nas sramotiš kada izađemo van ovog našeg dvorišta i već nam je dosadno da budemo prvi samo u selu, dok u gradu ni da mrdnemo - zapravo mu se na taj način priznaje apsolutna dominacija u domaćim okvirima, koju su ostvarili oni retki koji u nekim nabrajanjima mogu da stanu na prste jedne ruke... I neki od nas su sa tim fenomenom već poodavno sklopili mir - nema Evrope, ima dominacije na ovom našem regionalnom bunjištu. Zato, doktore, uživaj u svom sportskom životu koji je, izgleda, neuništiv. I zahvali se Svevišnjem što postoji Partizan. Jer, dok je njih, od kojih ciklično možeš da praviš zgarište tako što da bi spalio komšijsku kravu zapališ i štalu, tvoje postojanje na čelu KKCZ u očima nekih navijača - ima smisla.

Možda ima neke simbolike u tom sviranju gitare, možda je Blinken želeo da ih obodri na taj način i da im ukaže na to da će se stvari na kraju vratiti na one osnove koje su bile aktuelne pre rata, da će opet biti muzike, zabave... Uostalom, u istoriji SAD poznati su slučajevi dizanja morala zabavnim sadržajem, kao u Vijetnamskom ratu kada su u Vijetnam slali istaknute muzičare, pevače i glumce da šou programom odobrovolje svoje vojnike i olakšaju im ratne napore, pa negde u tom kontekstu Blinken i nije iskočio iz nekih već poznatih šina... Ali svakako nema svako želudac za takvu simboliku i svakako da će biti svakojakih reakcija na taj performans u kome istaknuti političar, od koga se očekuju drugačiji potezi a ne prebiranje po žicama, uzima gitaru u ruke dok mnogim Ukrajincima nije do svirke.

U Rojtersovom izveštaju posete Olene Zelenske Beogradu piše da je to "znak da se Srbija polako udaljava od Rusije". Ili, kako jednim gluteusom pokriti površinu sedam stolica.

Barem je doktor robotike iz Železnika pokazao da nije sasvim izgubio razum i da je svestan da je, zahvaljujući lošem vođenju kluba, KKP favorit, pa želi da na svaki mogući način preokrene šanse u svoju korist. Ali džabe mu i kožne gaće ako ga Ostoja opet presvuče.

Trebalo bi da se Ukrajinci baš raspadnu na tom delu fronta da bi Harkov bio ugrožen, a to se neće desiti. Taj kontigent koji spremaju će verovatnije okrenuti na jugozapad.

Bili su objavljivani delovi knjige od Miršajmera, čak ga je i na ovom forumu neko davno citirao, ali sam ga prvi put gledao zahvaljujući postu u kome je okačen njegov klip. Na stranu Ukrajina, ali kad priča o Kini, kao da slušam samoga sebe.

Leto 2005. nas četvorica odemo na Hvar, ko sa ženom, ko sa devojkom. I sedimo u nekoj konobi, čitamo novine, bacamo karte... Kad jedan reče - ej, Srbin Žilić debituje za Rijeku u subotu na Poljudu. Hoćemo da idemo da gledamo? Mi ga pogledasmo kao ludaka, u fazonu, koji ti je bre, matori... Ali on nastavio: hajde da idemo, šta može da nam se desi, to je jedinstvena prilika da gledamo Srbina u hrvatskom prvenstvu... Što ste bre cave, odemo, kupimo karte i odgledamo utakmicu. I lik ne prestaje. Pa se onda uključila i njegova žena sa idejom do one obilaze radnje u Splitu dok mi gledamo utakmicu, a onda i naše bolje polovine poskakaše - hajmo u Split. I sednemo na trajekt, dođemo na stadion, stanemo da uzmemo karte. I onaj što je predložio da gledamo Hajduk-Rijeka, krene da nas nagovara da uzmemo karte za sever. U fazonu, kad ako ne sad... Odmaknemo se malo od kopa, gledamo i baš nas briga. Povuci-potegni, uzmemo mi karte za severnu tribinu. Uđemo, ne komuniciramo između sebe da nas ne oda naglasak. Kad eto ti ga Žilić izlazi na zagrevanje... A lik iznad naših glava zaurla - ubi Srbina. Reč nismo progovorili sve dok je trajala utakmica, a najjače je bilo kad je neki pijani hajdukovac krenuo da smara drugara iz Smedereva i da mu priča nešto. A ovaj mučeni samo klima glavom i ni da bekne. Otad navijam za Rijeku i ne propuštam nijednu utakmicu na teveu kad god mogu da gledam, a planiram da na jesen gledam Rijeku uživo u kvalifikacijama za LŠ. Što će se desiti ako danas odvale Dinamo.

Kada je reč o prohamasovskim protestima na koledžima u SAD, istina je da se većina studenata ne pača u to, ali je to donekle i manje bitno u odnosu na stav koji zauzimaju uprave visokoškolskih institucija. Pa ćemo tako videti primer sa FSU, koji je pozivajući se na propis 2.007 zabranio kampovanje na univerzitetskom zemljištu i naterao studente da uklone šatore. U saopštenju univerziteta stoji da FSU, kao obrazovna institucija, pozdravlja slobodu govora, različita mišljenja i rigoroznu debatu, ali samo i jedino kada su u skladu sa univerzitetskom regulativom. Takođe, uprava FSU zapretila je studentima koji su prekršili pravila protestnog ponašanja suspenzijom i izbacivanjem iz kampusa na tri godine. Uz to i profesorima, te ostalim zaposlenim koji su obavešteni da će biti otpušteni ako krše veoma jasna pravila. Možda je ova demonstracija držanja situacije pod kontrolom i poštovanja pravila razlog zašto su protesti na Floridi obuzdani, dok su oni u plavim državama, od Njujorka do Kalifornije, izmakli kontroli, čak dajući demonstrantima prednost i neosporivi legitimitet i u slučajevima kada direktno krše pravila univerziteta (ima i tu izuzetaka, poput delovanja rukovodstva Stanforda koje se snažno suprotstavilo demonstrantima). Pa je tako Univerzitet Nortvestern u Ilinoisu, na primer, saopštio da su postigli dogovor sa studentima demonstrantima. Prvo, univerzitet se složio da u potpunosti objavi svoja ulaganja. Takođe su se obavezali da će podržati posete palestinskim fakultetima i finansirati dva tamošnja fakulteta godišnje tokom dve godine, kao što će i pokriti pune cene troškova za pet palestinskih studenata koji će pohađati Nortvestern. Pored toga, obavezali su se da će obezbediti trenutni privremeni prostor za MENA/muslimanske studente. Dan kasnije, Braun univerzitet, koji se nalazi u Providensu, sledio je taj primer. U isto vreme, omladinski koledž ogranak Demokratskog nacionalnog komiteta daje izjavu u kojoj izražavaju svoju solidarnost sa antiizraelskim demonstrantima čije su postupke nazvali - herojskim. U saopštenju se navodi da su demonstranti i studenti iz svih slojeva života imali moralnu jasnoću da vide ovaj rat kakav jeste: destruktivan, genocidan i nepravedan. Grupa je bila izuzetno kritična prema odnosu Bajdenove administracije sa Izraelom, rekavši kako je Bela kuća krenula pogrešnim putem strategije zagrljaja medveda, mislivši na Netanijahua. A u zaključku navode da svakim danom kada demokrate ne uspeju da se ujedine za trajni prekid vatre, rešenje dve države i priznanje palestinske države, sve je više mladih razočarano partijom. Naravno, studentski demonstranti nisu samo zagovarali trajni prekid vatre u Gazi ili rešenje sa dve države. Mnogi su aktivno slavili Hamas i druge organizacije čiji je cilj potpuno iskorenjivanje jevrejske države. I sada se postavlja logično pitanje zašto uprave tih najelitnijih američkih visokoškolskih ustanova ne sankcionišu očigledni antisemitizam, već ga i nagrađuju naknadnim dogovorima sa vođstvom demonstranata? Zašto ove škole dozvoljavaju studentima koji su prohamasovci i njihovim profesionalnim agitatorima da nekažnjeno gaze građanska prava onih studenata i članova fakulteta koji ne dele te stavove, pa čak dozvoljavaju da ubedljiva manjina koja demonstrira kasnije diktira uslove nagodbe? Tako je radikalizacija akademske zajednice, koja se gradila decenijama, sada u stvari dostigla vrhunac postavši totalni opozit od onoga što piše u Ustavu i Povelji o pravima. Jer, republika koja stoji na tekovinama demokratije postaje ugrožena kada jedna grupa odluči da je u redu da otvoreno krši građanska prava druge grupe, dok joj najznačajnije obrazovne institucije daju vetar u leđa i maltene podstiču određene sukobe.

Integralni tekst nobelovca Džozefa Stiglica: Neoliberal theorists and their beneficiaries may be happy to live with all this. They are doing very well by it. They forget that, for all the rhetoric, free markets can’t function without strong democracies beneath them—the kind of democracies that neoliberalism puts under threat. In a very direct way, neoliberal capitalism is devouring itself. Not only are neoliberal economies inefficient at dealing with collective issues, but neoliberalism as an economic system is not sustainable on its own. To take one fundamental element: A market economy runs on trust. Adam Smith himself emphasized the importance of trust, recognizing that society couldn’t survive if people brazenly followed their own self-interest rather than good codes of conduct: The regard to those general rules of conduct, is what is properly called a sense of duty, a principle of the greatest consequence in human life, and the only principle by which the bulk of mankind are capable of directing their actions … Upon the tolerable observance of these duties, depends the very existence of human society, which would crumble into nothing if mankind were not generally impressed with a reverence for those important rules of conduct. For instance, contracts have to be honored. The cost of enforcing every single contract through the courts would be unbearable. And with no trust in the future, why would anybody save or invest? The incentives of neoliberal capitalism focus on self-interest and material well-being, and have done much to weaken trust. Without adequate regulation, too many people, in the pursuit of their own self-interest, will conduct themselves in an untrustworthy way, sliding to the edge of what is legal, overstepping the bounds of what is moral. Neoliberalism helps create selfish and untrustworthy people. A “businessman” like Donald Trump can flourish for years, even decades, taking advantage of others. If Trump were the norm rather than the exception, commerce and industry would grind to a halt. We also need regulations and laws to make sure that there are no concentrations of economic power. Business seeks to collude and would do so even more in the absence of antitrust laws. But even playing within current guardrails, there’s a strong tendency for the agglomeration of power. The neoliberal ideal of free, competitive markets would, without government intervention, be evanescent. We’ve also seen that those with power too often do whatever they can to maintain it. They write the rules to sustain and enhance power, not to curb or diminish it. Competition laws are eviscerated. Enforcement of banking and environmental laws is weakened. In this world of neoliberal capitalism, wealth and power are ever ascendant. Neoliberalism undermines the sustainability of democracy—the opposite of what Hayek and Friedman intended or claimed. We have created a vicious circle of economic and political inequality, one that locks in more freedom for the rich and leaves less for the poor, at least in the United States, where money plays such a large role in politics. There are many ways in which economic power gets translated into political power and undermines the fundamental democratic value of one person casting one vote. The reality is that some people’s voices are much louder than others. In some countries, accruing power is as crude as literally buying votes, with the wealthy having more money to buy more votes. In advanced countries, the wealthy use their influence in the media and elsewhere to create self-serving narratives that in turn become the conventional wisdom. For instance, certain rules and regulations and government interventions—tax cuts for the wealthiest Americans, deregulation of key industries—that are purely in the interest of the rich and powerful are also, it is said, in the national interest. Too often that viewpoint is swallowed wholesale. If persuasion doesn’t work, there is always fear: If the banks are not bailed out, the economic system will collapse, and everyone will be worse off. If the corporate tax rate is not cut, firms will leave and go to other jurisdictions that are more business-friendly. Is a free society one in which a few dictate the terms of engagement? In which a few control the major media and use that control to decide what the populace sees and hears? We now inhabit a polarized world in which different groups live in different universes, disagreeing not only on values but on facts. A strong democracy can’t be sustained by neoliberal economics for a further reason. Neoliberalism has given rise to enormous “rents”—the monopoly profits that are a major source of today’s inequalities. Much is at stake, especially for many in the top one percent, centered on the enormous accretion of wealth that the system has allowed. Democracy requires compromise if it is to remain functional, but compromise is difficult when there is so much at stake in terms of both economic and political power. A free-market, competitive, neoliberal economy combined with a liberal democracy does not constitute a stable equilibrium—not without strong guardrails and a broad societal consensus on the need to curb wealth inequality and money’s role in politics. The guardrails come in many forms, such as competition policy, to prevent the creation, maintenance, and abuse of market power. We need checks and balances, not just within government, as every schoolchild in the U.S. learns, but more broadly within society. Strong democracy, with widespread participation, is also part of what is required, which means working to strike down laws intended to decrease democratic participation or to gerrymander districts where politicians will never lose their seats. Whether America’s political and economic system today has enough safeguards to sustain economic and political freedoms is open to serious question. Under the very name of freedom, neoliberals and their allies on the radical right have advocated policies that restrict the opportunities and freedoms, both political and economic, of the many in favor of the few. All these failures have hurt large numbers of people around the world, many of whom have responded by turning to populism, drawn to authoritarian figures like Trump, Jair Bolsonaro, Vladimir Putin, and Narendra Modi. Perhaps we should not be surprised by where the U.S. has landed. It is a country now so divided that even a peaceful transition of power is difficult, where life expectancy is the lowest among advanced nations, and where we can’t agree about truth or how it might best be ascertained or verified. Conspiracy theories abound. The values of the Enlightenment have to be relitigated daily. There are good reasons to worry whether America’s form of ersatz capitalism and flawed democracy is sustainable. The incongruities between lofty ideals and stark realities are too great. It’s a political system that claims to cherish freedom above all else but in many ways is structured to deny or restrict freedoms for many of its citizens. I do believe that there is broad consensus on key elements of what constitutes a good and decent society, and on what kind of economic system supports that society. A good society, for instance, must live in harmony with nature. Our current capitalism has made a mess of this. A good society allows individuals to flourish and live up to their potential. In terms of education alone, our current capitalism is failing large portions of the population. A good economic system would encourage people to be honest and empathetic, and foster the ability to cooperate with others. The current capitalist system encourages the antithesis. But the key first step is changing our mindset. Friedman and Hayek argued that economic and political freedoms are intimately connected, with the former necessary for the latter. But the economic system that has evolved—largely under the influence of these thinkers and others like them—undermines meaningful democracy and political freedom. In the end, it will undermine the very neoliberalism that has served them so well. For a long time, the right has tried to establish a monopoly over the invocation of freedom, almost as a trademark. It’s time to reclaim the word.

Pa nije moja malenkost objavila da će Bangladeš u sledećih pet godina više doprineti rastu svetske ekonomije nego Italija i Kanada, već Međunarodni monetarni fond. Don't kill the messenger, pošaljite mejl MMF-u ako imate zamerke na njihov rad. A oni, to jest predstavnici MMF-a, su inače već u Bangladešu, odakle izveštavaju da su od 2016. do 2022. duplirani neto prihodi domaćinstava, kao što su predstavnici MMFa i u Kanadi, pa su verovatno najpozvaniji da nam objasne kako se to odjednom dogodilo da neki za koje se smatra da imaju samo jedan par sandala odjednom doprinose rastu globalne privrede više od pojedinih članicaG7?! Radije bih da mi odgovori neko ko se razume u materiju, pa da nam bude svima jasno šta se to događa, nego da mi se nudi odgovor da idem u Bangladeš. Zato, ako postoji neko razumno objašnjenje potkrepljeno argumentima, rado bih ga pročitao. A ako nema, molim vas da zaobiđete neprimerena direktna obraćanja na ličnom nivpu, jer u protivnom ide ignor lista, pa više neću morati da čitam predloge gde da idem, a gde da ne idem, jer opservacije tipa gde moja malenkost treba da ide ne doprinose kvalitetu upisa niti se tiču teme.

Nama je ionako svejedno jer smo duboko zagazili na stazu dužničkog ropstva u odnosu na Kinu. Reč je o ostatku sveta i kineskom nadiranju koje je nekada, čak ne tako davno kada je već bilo izvesno šta će se dešvati u budućnosti, ismevano i na ovom mestu, a sada je sumorna realnost sa dalekosežnim posledicama. Neki od nas, koji ovde glasno razmišljamo na pomen Kine, nismo sinoć zaspali sa spoznajom da je sve isto kao pre deset godina, a jutros ustali zaprepašćeni činjenicom da će kineska ekonomija predvoditi rast svetske ekonomije u sledećih pet godina, sa većim skokom u odnosu na zbirno svih sedam najjačih zemalja zapada. Ne, bili smo itekako svesni kakav je to bio proces... Neki ga nisu videli u nastajanju, neko ga ne vidi ni danas. A sutra? Sutra je ionako već kasno da se spreči kineski enormni uticaj na države, regione, pa čak i čitave kontinente.

Evo ceo tekst, pa ko ume bolje da prevede, neka ga prevede: China will be the top contributor to global growth over the next five years, with its share bigger than all Group of Seven countries combined, according to Bloomberg calculations using International Monetary Fund forecasts. China will account for about 21% of the world’s new economic activity from this year through 2029. That compares with 20% for the G-7, and almost double the nearly 12% for the US. In total, 75% of global growth is expected to be concentrated in 20 countries, and over half in the top four: China, India, the US and Indonesia. India is expected to contribute about 14% over the next five years, up from almost 13% in the 2023-2028 period. While the US and China are both big drivers of global growth, their fiscal policy and debt loads are seen as long-term risks to stability. Over the next few years, Bloomberg Economics projects that India could overtake China as the global growth leader on a purchasing power parity basis. G-7 members Canada and Italy are expected to contribute less than 1% — a smaller amount compared to some much poorer countries such as Bangladesh or Egypt, where population growth is driving much of that activity. Naravno da se misli da će biti najjača ekonomija sveta u kontkstu bildovanja rasta svetske ekonomije, i tu nema ništa sporno. A ako ćemo već o tome šta je čudno, zar nije najčudnije to što će Italija i Kanada učesvovati u svetskom rastu ekonomije sa manje od 1%, te da će više od njih doprineti - Bangladeš?! I onda neko može da kaže - da, ali Bangladeš ima više stanovnika od Italije i Kanade i zemlja je u razvoju... Ali zar nije imao više stanovnika i pre 10 godina i takođe bio zemlja u razvoju, pa brojevi tada nisu bili ni izbliza ovakvi?! Zar ni pre 10-15 godina Kina, Indija, Indonezija ii Bangladeš nisu imali nisku polaznu osnovu, pa nisu mogli ni da prismrde članicama G7? Šta se desilo u međuvremenu pa se taj odnos ekonomskih snaga tako drastično poremetio na štetu Italije i Kanade, a u korist Bangladeša? I Bangladeš je imao kovid, i Bangladeš oseća posledice russkog napada na Ukrajinu, i Bangladeš pati od klimatskih promena... Odista, u čemu je kvaka?

https://finance.yahoo.com/news/china-outweighs-g-7-leading-160441754.html MMF predviđa da će Kina biti najjača ekonomija sveta do 2029, sa rastom većim od svih zemalja G7 - zajedno. Kina će činiti više od petine (oko 21 odsto) nove globalne ekonomske aktivnosti do 2029. godine, u poređenju sa 20 odsto za G7 kao celinu, dok će SAD činiti oko 12 odsto. Ukupno gledano, za oko 75 odsto globalnog rasta biće zaslužno 20 zemalja, a za više od polovine prve četiri zemlje: Kina, Indija, SAD i Indonezija. Prema analizi Blumberga, očekuje se da će članice G7, Kanada i Italija, doprineti sa manje od jedan odsto svetskoj ekonomskoj aktivnosti, što je manji iznos u poređenju sa zemljama poput Bangladeša ili Egipta, gde rast stanovništva pokreće veliki deo te aktivnosti. A to sve zajedno znači da su priče da su Kinezi dohvatili peak, posle čega im ekonomija ide nadole, prilično deplasirane... Naprotiv, ove brojke koje je izneo MMF a objavio Blubmerg su neverovatne. A deplasirano je i sve ono na šta je nekolicina ljudi na ovom forumu godinama unazad ukazivala, opominjući da je Kina u budućnosti najveći problem zapada... Jer, sad je već kasno da se povuče ručna i da se zaustave nadolazeći procesi..

https://www.politico.com/news/2024/04/18/burns-ukraine-aid-2024-00153129 Kako ste ih branili, dobro se još i bore.

Domovinski pokret treća lista po snazi na izborima. Penava rekao da neće u koaliciju samo sa Srbima i Možemo.

Ne znam da ii sam već pominjao na temi da sam proveo jedan manji deo mladosti, po povratku iz vojske, u Siriji, u doba Hafeza el Asada, Bašarovog oca. Moji su hteli da me sklone daleko od rata devedesetih, pa su me poslali u Homs, gde sam živeo sa sirijskom porodicom sa kojom smo odavno drugovali. Tokom tog mog boravka, a pre odlaska na fakultet, bio sam i u Jordanu i u Libanu, a to se sve dešavalo u doba možda i najmirnijih godina u pomenutim državama. I da me je tada neko pitao, mogao bih da se kladim u život da u Siriji neće biti nikakvog rata osim ako ih ne napadne Izrael, uveren u kohezivni element partije BAAS koji drži taj narod i tu državu na okupu... A sve to je proizilazilo iz razgovora sa studentima u Damasku, sa poslovnim ljudima koji su imali svoje firme i zaposlenja u, recimo, Kuvajtu, pa čak i sa jednom afroameričkom porodicom čiji je otac bio inženjer na gradilištima po regionu... Muslimanske braće već odavno tamo nije bilo, pomenute države su krenule da se malo po malo "zapadnjače" i uticaj zapada bivao je sve veći i veći u običnom puku. Koliko sam zapravo bio u mladalačkoj zabludi pokazao mi je užasan detalj iz Alepa, koji sam nekada veoma voleo, gde je ta mirna, srdačna, prostodušna i gostoljubiva sredina nekoliko decenija kasnije iznedrila javna odsecanja glava ljudima... Na istom onom trgu gde sam nekoliko puta sedeo na zidiću sa lokalnim mladićima, pričajući im o svojoj zemlji koja je most između istoka i zapada... Sada znam da me je Bliski istok tada prevario, kao što me vara i danas. Bliskom istoku ne treba verovati, polagati nade u njega niti masirati mozak u vezi sa nekakvim rešenjima... Jer, rešenja nema sve dok neko nekome može da odseče glavu na tom mom trgu u Alepu. Sa tom spoznajom, više od moje malenkosti nema biranja strana kada je reč o Bliskom istoku, nema simpatija i nema naklonosti prema nekome i nečemu. Bliski istok i ja sad idemo u različitim pravcima, a moj pravac čak više i nema intenciju da ga spozna i razume. I za takav rasplet ne krivim sebe, To jednostavno više nije onaj deo sveta koji sam u mladosti prihvatio i naivno prigrlio.