Nek grmi jako

Leto 2005. nas četvorica odemo na Hvar, ko sa ženom, ko sa devojkom. I sedimo u nekoj konobi, čitamo novine, bacamo karte... Kad jedan reče - ej, Srbin Žilić debituje za Rijeku u subotu na Poljudu. Hoćemo da idemo da gledamo? Mi ga pogledasmo kao ludaka, u fazonu, koji ti je bre, matori... Ali on nastavio: hajde da idemo, šta može da nam se desi, to je jedinstvena prilika da gledamo Srbina u hrvatskom prvenstvu... Što ste bre cave, odemo, kupimo karte i odgledamo utakmicu. I lik ne prestaje. Pa se onda uključila i njegova žena sa idejom do one obilaze radnje u Splitu dok mi gledamo utakmicu, a onda i naše bolje polovine poskakaše - hajmo u Split. I sednemo na trajekt, dođemo na stadion, stanemo da uzmemo karte. I onaj što je predložio da gledamo Hajduk-Rijeka, krene da nas nagovara da uzmemo karte za sever. U fazonu, kad ako ne sad... Odmaknemo se malo od kopa, gledamo i baš nas briga. Povuci-potegni, uzmemo mi karte za severnu tribinu. Uđemo, ne komuniciramo između sebe da nas ne oda naglasak. Kad eto ti ga Žilić izlazi na zagrevanje... A lik iznad naših glava zaurla - ubi Srbina. Reč nismo progovorili sve dok je trajala utakmica, a najjače je bilo kad je neki pijani hajdukovac krenuo da smara drugara iz Smedereva i da mu priča nešto. A ovaj mučeni samo klima glavom i ni da bekne. Otad navijam za Rijeku i ne propuštam nijednu utakmicu na teveu kad god mogu da gledam, a planiram da na jesen gledam Rijeku uživo u kvalifikacijama za LŠ. Što će se desiti ako danas odvale Dinamo.

Kada je reč o prohamasovskim protestima na koledžima u SAD, istina je da se većina studenata ne pača u to, ali je to donekle i manje bitno u odnosu na stav koji zauzimaju uprave visokoškolskih institucija. Pa ćemo tako videti primer sa FSU, koji je pozivajući se na propis 2.007 zabranio kampovanje na univerzitetskom zemljištu i naterao studente da uklone šatore. U saopštenju univerziteta stoji da FSU, kao obrazovna institucija, pozdravlja slobodu govora, različita mišljenja i rigoroznu debatu, ali samo i jedino kada su u skladu sa univerzitetskom regulativom. Takođe, uprava FSU zapretila je studentima koji su prekršili pravila protestnog ponašanja suspenzijom i izbacivanjem iz kampusa na tri godine. Uz to i profesorima, te ostalim zaposlenim koji su obavešteni da će biti otpušteni ako krše veoma jasna pravila. Možda je ova demonstracija držanja situacije pod kontrolom i poštovanja pravila razlog zašto su protesti na Floridi obuzdani, dok su oni u plavim državama, od Njujorka do Kalifornije, izmakli kontroli, čak dajući demonstrantima prednost i neosporivi legitimitet i u slučajevima kada direktno krše pravila univerziteta (ima i tu izuzetaka, poput delovanja rukovodstva Stanforda koje se snažno suprotstavilo demonstrantima). Pa je tako Univerzitet Nortvestern u Ilinoisu, na primer, saopštio da su postigli dogovor sa studentima demonstrantima. Prvo, univerzitet se složio da u potpunosti objavi svoja ulaganja. Takođe su se obavezali da će podržati posete palestinskim fakultetima i finansirati dva tamošnja fakulteta godišnje tokom dve godine, kao što će i pokriti pune cene troškova za pet palestinskih studenata koji će pohađati Nortvestern. Pored toga, obavezali su se da će obezbediti trenutni privremeni prostor za MENA/muslimanske studente. Dan kasnije, Braun univerzitet, koji se nalazi u Providensu, sledio je taj primer. U isto vreme, omladinski koledž ogranak Demokratskog nacionalnog komiteta daje izjavu u kojoj izražavaju svoju solidarnost sa antiizraelskim demonstrantima čije su postupke nazvali - herojskim. U saopštenju se navodi da su demonstranti i studenti iz svih slojeva života imali moralnu jasnoću da vide ovaj rat kakav jeste: destruktivan, genocidan i nepravedan. Grupa je bila izuzetno kritična prema odnosu Bajdenove administracije sa Izraelom, rekavši kako je Bela kuća krenula pogrešnim putem strategije zagrljaja medveda, mislivši na Netanijahua. A u zaključku navode da svakim danom kada demokrate ne uspeju da se ujedine za trajni prekid vatre, rešenje dve države i priznanje palestinske države, sve je više mladih razočarano partijom. Naravno, studentski demonstranti nisu samo zagovarali trajni prekid vatre u Gazi ili rešenje sa dve države. Mnogi su aktivno slavili Hamas i druge organizacije čiji je cilj potpuno iskorenjivanje jevrejske države. I sada se postavlja logično pitanje zašto uprave tih najelitnijih američkih visokoškolskih ustanova ne sankcionišu očigledni antisemitizam, već ga i nagrađuju naknadnim dogovorima sa vođstvom demonstranata? Zašto ove škole dozvoljavaju studentima koji su prohamasovci i njihovim profesionalnim agitatorima da nekažnjeno gaze građanska prava onih studenata i članova fakulteta koji ne dele te stavove, pa čak dozvoljavaju da ubedljiva manjina koja demonstrira kasnije diktira uslove nagodbe? Tako je radikalizacija akademske zajednice, koja se gradila decenijama, sada u stvari dostigla vrhunac postavši totalni opozit od onoga što piše u Ustavu i Povelji o pravima. Jer, republika koja stoji na tekovinama demokratije postaje ugrožena kada jedna grupa odluči da je u redu da otvoreno krši građanska prava druge grupe, dok joj najznačajnije obrazovne institucije daju vetar u leđa i maltene podstiču određene sukobe.

Integralni tekst nobelovca Džozefa Stiglica: Neoliberal theorists and their beneficiaries may be happy to live with all this. They are doing very well by it. They forget that, for all the rhetoric, free markets can’t function without strong democracies beneath them—the kind of democracies that neoliberalism puts under threat. In a very direct way, neoliberal capitalism is devouring itself. Not only are neoliberal economies inefficient at dealing with collective issues, but neoliberalism as an economic system is not sustainable on its own. To take one fundamental element: A market economy runs on trust. Adam Smith himself emphasized the importance of trust, recognizing that society couldn’t survive if people brazenly followed their own self-interest rather than good codes of conduct: The regard to those general rules of conduct, is what is properly called a sense of duty, a principle of the greatest consequence in human life, and the only principle by which the bulk of mankind are capable of directing their actions … Upon the tolerable observance of these duties, depends the very existence of human society, which would crumble into nothing if mankind were not generally impressed with a reverence for those important rules of conduct. For instance, contracts have to be honored. The cost of enforcing every single contract through the courts would be unbearable. And with no trust in the future, why would anybody save or invest? The incentives of neoliberal capitalism focus on self-interest and material well-being, and have done much to weaken trust. Without adequate regulation, too many people, in the pursuit of their own self-interest, will conduct themselves in an untrustworthy way, sliding to the edge of what is legal, overstepping the bounds of what is moral. Neoliberalism helps create selfish and untrustworthy people. A “businessman” like Donald Trump can flourish for years, even decades, taking advantage of others. If Trump were the norm rather than the exception, commerce and industry would grind to a halt. We also need regulations and laws to make sure that there are no concentrations of economic power. Business seeks to collude and would do so even more in the absence of antitrust laws. But even playing within current guardrails, there’s a strong tendency for the agglomeration of power. The neoliberal ideal of free, competitive markets would, without government intervention, be evanescent. We’ve also seen that those with power too often do whatever they can to maintain it. They write the rules to sustain and enhance power, not to curb or diminish it. Competition laws are eviscerated. Enforcement of banking and environmental laws is weakened. In this world of neoliberal capitalism, wealth and power are ever ascendant. Neoliberalism undermines the sustainability of democracy—the opposite of what Hayek and Friedman intended or claimed. We have created a vicious circle of economic and political inequality, one that locks in more freedom for the rich and leaves less for the poor, at least in the United States, where money plays such a large role in politics. There are many ways in which economic power gets translated into political power and undermines the fundamental democratic value of one person casting one vote. The reality is that some people’s voices are much louder than others. In some countries, accruing power is as crude as literally buying votes, with the wealthy having more money to buy more votes. In advanced countries, the wealthy use their influence in the media and elsewhere to create self-serving narratives that in turn become the conventional wisdom. For instance, certain rules and regulations and government interventions—tax cuts for the wealthiest Americans, deregulation of key industries—that are purely in the interest of the rich and powerful are also, it is said, in the national interest. Too often that viewpoint is swallowed wholesale. If persuasion doesn’t work, there is always fear: If the banks are not bailed out, the economic system will collapse, and everyone will be worse off. If the corporate tax rate is not cut, firms will leave and go to other jurisdictions that are more business-friendly. Is a free society one in which a few dictate the terms of engagement? In which a few control the major media and use that control to decide what the populace sees and hears? We now inhabit a polarized world in which different groups live in different universes, disagreeing not only on values but on facts. A strong democracy can’t be sustained by neoliberal economics for a further reason. Neoliberalism has given rise to enormous “rents”—the monopoly profits that are a major source of today’s inequalities. Much is at stake, especially for many in the top one percent, centered on the enormous accretion of wealth that the system has allowed. Democracy requires compromise if it is to remain functional, but compromise is difficult when there is so much at stake in terms of both economic and political power. A free-market, competitive, neoliberal economy combined with a liberal democracy does not constitute a stable equilibrium—not without strong guardrails and a broad societal consensus on the need to curb wealth inequality and money’s role in politics. The guardrails come in many forms, such as competition policy, to prevent the creation, maintenance, and abuse of market power. We need checks and balances, not just within government, as every schoolchild in the U.S. learns, but more broadly within society. Strong democracy, with widespread participation, is also part of what is required, which means working to strike down laws intended to decrease democratic participation or to gerrymander districts where politicians will never lose their seats. Whether America’s political and economic system today has enough safeguards to sustain economic and political freedoms is open to serious question. Under the very name of freedom, neoliberals and their allies on the radical right have advocated policies that restrict the opportunities and freedoms, both political and economic, of the many in favor of the few. All these failures have hurt large numbers of people around the world, many of whom have responded by turning to populism, drawn to authoritarian figures like Trump, Jair Bolsonaro, Vladimir Putin, and Narendra Modi. Perhaps we should not be surprised by where the U.S. has landed. It is a country now so divided that even a peaceful transition of power is difficult, where life expectancy is the lowest among advanced nations, and where we can’t agree about truth or how it might best be ascertained or verified. Conspiracy theories abound. The values of the Enlightenment have to be relitigated daily. There are good reasons to worry whether America’s form of ersatz capitalism and flawed democracy is sustainable. The incongruities between lofty ideals and stark realities are too great. It’s a political system that claims to cherish freedom above all else but in many ways is structured to deny or restrict freedoms for many of its citizens. I do believe that there is broad consensus on key elements of what constitutes a good and decent society, and on what kind of economic system supports that society. A good society, for instance, must live in harmony with nature. Our current capitalism has made a mess of this. A good society allows individuals to flourish and live up to their potential. In terms of education alone, our current capitalism is failing large portions of the population. A good economic system would encourage people to be honest and empathetic, and foster the ability to cooperate with others. The current capitalist system encourages the antithesis. But the key first step is changing our mindset. Friedman and Hayek argued that economic and political freedoms are intimately connected, with the former necessary for the latter. But the economic system that has evolved—largely under the influence of these thinkers and others like them—undermines meaningful democracy and political freedom. In the end, it will undermine the very neoliberalism that has served them so well. For a long time, the right has tried to establish a monopoly over the invocation of freedom, almost as a trademark. It’s time to reclaim the word.

Pa nije moja malenkost objavila da će Bangladeš u sledećih pet godina više doprineti rastu svetske ekonomije nego Italija i Kanada, već Međunarodni monetarni fond. Don't kill the messenger, pošaljite mejl MMF-u ako imate zamerke na njihov rad. A oni, to jest predstavnici MMF-a, su inače već u Bangladešu, odakle izveštavaju da su od 2016. do 2022. duplirani neto prihodi domaćinstava, kao što su predstavnici MMFa i u Kanadi, pa su verovatno najpozvaniji da nam objasne kako se to odjednom dogodilo da neki za koje se smatra da imaju samo jedan par sandala odjednom doprinose rastu globalne privrede više od pojedinih članicaG7?! Radije bih da mi odgovori neko ko se razume u materiju, pa da nam bude svima jasno šta se to događa, nego da mi se nudi odgovor da idem u Bangladeš. Zato, ako postoji neko razumno objašnjenje potkrepljeno argumentima, rado bih ga pročitao. A ako nema, molim vas da zaobiđete neprimerena direktna obraćanja na ličnom nivpu, jer u protivnom ide ignor lista, pa više neću morati da čitam predloge gde da idem, a gde da ne idem, jer opservacije tipa gde moja malenkost treba da ide ne doprinose kvalitetu upisa niti se tiču teme.

Nama je ionako svejedno jer smo duboko zagazili na stazu dužničkog ropstva u odnosu na Kinu. Reč je o ostatku sveta i kineskom nadiranju koje je nekada, čak ne tako davno kada je već bilo izvesno šta će se dešvati u budućnosti, ismevano i na ovom mestu, a sada je sumorna realnost sa dalekosežnim posledicama. Neki od nas, koji ovde glasno razmišljamo na pomen Kine, nismo sinoć zaspali sa spoznajom da je sve isto kao pre deset godina, a jutros ustali zaprepašćeni činjenicom da će kineska ekonomija predvoditi rast svetske ekonomije u sledećih pet godina, sa većim skokom u odnosu na zbirno svih sedam najjačih zemalja zapada. Ne, bili smo itekako svesni kakav je to bio proces... Neki ga nisu videli u nastajanju, neko ga ne vidi ni danas. A sutra? Sutra je ionako već kasno da se spreči kineski enormni uticaj na države, regione, pa čak i čitave kontinente.

Evo ceo tekst, pa ko ume bolje da prevede, neka ga prevede: China will be the top contributor to global growth over the next five years, with its share bigger than all Group of Seven countries combined, according to Bloomberg calculations using International Monetary Fund forecasts. China will account for about 21% of the world’s new economic activity from this year through 2029. That compares with 20% for the G-7, and almost double the nearly 12% for the US. In total, 75% of global growth is expected to be concentrated in 20 countries, and over half in the top four: China, India, the US and Indonesia. India is expected to contribute about 14% over the next five years, up from almost 13% in the 2023-2028 period. While the US and China are both big drivers of global growth, their fiscal policy and debt loads are seen as long-term risks to stability. Over the next few years, Bloomberg Economics projects that India could overtake China as the global growth leader on a purchasing power parity basis. G-7 members Canada and Italy are expected to contribute less than 1% — a smaller amount compared to some much poorer countries such as Bangladesh or Egypt, where population growth is driving much of that activity. Naravno da se misli da će biti najjača ekonomija sveta u kontkstu bildovanja rasta svetske ekonomije, i tu nema ništa sporno. A ako ćemo već o tome šta je čudno, zar nije najčudnije to što će Italija i Kanada učesvovati u svetskom rastu ekonomije sa manje od 1%, te da će više od njih doprineti - Bangladeš?! I onda neko može da kaže - da, ali Bangladeš ima više stanovnika od Italije i Kanade i zemlja je u razvoju... Ali zar nije imao više stanovnika i pre 10 godina i takođe bio zemlja u razvoju, pa brojevi tada nisu bili ni izbliza ovakvi?! Zar ni pre 10-15 godina Kina, Indija, Indonezija ii Bangladeš nisu imali nisku polaznu osnovu, pa nisu mogli ni da prismrde članicama G7? Šta se desilo u međuvremenu pa se taj odnos ekonomskih snaga tako drastično poremetio na štetu Italije i Kanade, a u korist Bangladeša? I Bangladeš je imao kovid, i Bangladeš oseća posledice russkog napada na Ukrajinu, i Bangladeš pati od klimatskih promena... Odista, u čemu je kvaka?

https://finance.yahoo.com/news/china-outweighs-g-7-leading-160441754.html MMF predviđa da će Kina biti najjača ekonomija sveta do 2029, sa rastom većim od svih zemalja G7 - zajedno. Kina će činiti više od petine (oko 21 odsto) nove globalne ekonomske aktivnosti do 2029. godine, u poređenju sa 20 odsto za G7 kao celinu, dok će SAD činiti oko 12 odsto. Ukupno gledano, za oko 75 odsto globalnog rasta biće zaslužno 20 zemalja, a za više od polovine prve četiri zemlje: Kina, Indija, SAD i Indonezija. Prema analizi Blumberga, očekuje se da će članice G7, Kanada i Italija, doprineti sa manje od jedan odsto svetskoj ekonomskoj aktivnosti, što je manji iznos u poređenju sa zemljama poput Bangladeša ili Egipta, gde rast stanovništva pokreće veliki deo te aktivnosti. A to sve zajedno znači da su priče da su Kinezi dohvatili peak, posle čega im ekonomija ide nadole, prilično deplasirane... Naprotiv, ove brojke koje je izneo MMF a objavio Blubmerg su neverovatne. A deplasirano je i sve ono na šta je nekolicina ljudi na ovom forumu godinama unazad ukazivala, opominjući da je Kina u budućnosti najveći problem zapada... Jer, sad je već kasno da se povuče ručna i da se zaustave nadolazeći procesi..

https://www.politico.com/news/2024/04/18/burns-ukraine-aid-2024-00153129 Kako ste ih branili, dobro se još i bore.

Domovinski pokret treća lista po snazi na izborima. Penava rekao da neće u koaliciju samo sa Srbima i Možemo.

Ne znam da ii sam već pominjao na temi da sam proveo jedan manji deo mladosti, po povratku iz vojske, u Siriji, u doba Hafeza el Asada, Bašarovog oca. Moji su hteli da me sklone daleko od rata devedesetih, pa su me poslali u Homs, gde sam živeo sa sirijskom porodicom sa kojom smo odavno drugovali. Tokom tog mog boravka, a pre odlaska na fakultet, bio sam i u Jordanu i u Libanu, a to se sve dešavalo u doba možda i najmirnijih godina u pomenutim državama. I da me je tada neko pitao, mogao bih da se kladim u život da u Siriji neće biti nikakvog rata osim ako ih ne napadne Izrael, uveren u kohezivni element partije BAAS koji drži taj narod i tu državu na okupu... A sve to je proizilazilo iz razgovora sa studentima u Damasku, sa poslovnim ljudima koji su imali svoje firme i zaposlenja u, recimo, Kuvajtu, pa čak i sa jednom afroameričkom porodicom čiji je otac bio inženjer na gradilištima po regionu... Muslimanske braće već odavno tamo nije bilo, pomenute države su krenule da se malo po malo "zapadnjače" i uticaj zapada bivao je sve veći i veći u običnom puku. Koliko sam zapravo bio u mladalačkoj zabludi pokazao mi je užasan detalj iz Alepa, koji sam nekada veoma voleo, gde je ta mirna, srdačna, prostodušna i gostoljubiva sredina nekoliko decenija kasnije iznedrila javna odsecanja glava ljudima... Na istom onom trgu gde sam nekoliko puta sedeo na zidiću sa lokalnim mladićima, pričajući im o svojoj zemlji koja je most između istoka i zapada... Sada znam da me je Bliski istok tada prevario, kao što me vara i danas. Bliskom istoku ne treba verovati, polagati nade u njega niti masirati mozak u vezi sa nekakvim rešenjima... Jer, rešenja nema sve dok neko nekome može da odseče glavu na tom mom trgu u Alepu. Sa tom spoznajom, više od moje malenkosti nema biranja strana kada je reč o Bliskom istoku, nema simpatija i nema naklonosti prema nekome i nečemu. Bliski istok i ja sad idemo u različitim pravcima, a moj pravac čak više i nema intenciju da ga spozna i razume. I za takav rasplet ne krivim sebe, To jednostavno više nije onaj deo sveta koji sam u mladosti prihvatio i naivno prigrlio.

Jasno je da Rusija nema previše kapaciteta da stane uz bok Iranu ako bi se konflikt sa Izraelom proširio, budući da su i sami iznureni, dok bi se Kina tradicionalno držala po strani uz eventualno slanje nekakve pomoći preko trećih zemalja. Zato iranski napad i jeste neočekivan jer bi u širem konfliktu Iran ipak bio sam, kao što je neočekivano i da je ipak nekolicina raketa pogodilo svoje ciljeve, uprkos vrhunskim PVO sistemima kojima Izrael raspolaže. To je pre svega posledica prenapregnutosti protivvazdušne odbrane, koja se prvo izmori jeftinijim dronovima i početnim baražima koji stižu sa nekoliko različitih mesta, u konkretnom slučaju iz Irana, Libana i Jemena, pa se neke hipersonične rakete na kraju i provuku između svih tih strela, kupola i davidovih praćki. Ali sve to na stranu, i dalje sam u neverici da se Iran odlučio na ofanzivna dejstva, bez obzira na uzorak i nivo načinjene štete Izraelu. Imali su svoje proksi grupe koje su ionako držale Izrael konstantno na petama, stvarno ne znam koji im je đavo....

Bravo za Bajdena i odluku da se ne širi eskalacija sukoba sa Iranom. Sad će repsi da zvrndaju da je pokazao slabost, da se izvlači iz obaveze da štiti saveznika, bla-bla-truć-truć... Ali zapravo je načinio mudar potez iz hiljadu i jednog razloga.

Na dobitku je zato što je u Vašingtonu preovladao razum i zato što su Bajden i Kirbi rekli da SAD ostaje za sada po strani. Inače, da su namignuli Izraelcima da odmah raspale po Iranu sa svime što imaju i da će im se Amerika pridružiti, bilo bi ono - tesno mi ga skroji nane. Zato palac gore za Bajdena i njegovu administraciju. Sad samo da ovi ludaci u Teheranu ne raspale po američkim bazama na Blsikom istoku, jer tada SAD ne bi mogla da ostane uzdržana pa sve da je preko puta i sam đavo, a ne Iran.

Iran ovim ne može ništa da dobije, ne znam da li je bio kome jasno zašto su ovo uradili. Mogli su drugačije da tretiraju napad na svoju ambasadu u Damasku i da reaguju na sto drugih načina, ovako samo testiraju šta će da im se desi i da li će Vašington vojno da se angažuje. Izrael ima nuklearni arsenal i svašta može da baci na Iran, neko je tamo u Teheranu izgleda potpuno izgubio razum.

Glupani glupi. Neverovatno. Jedan od najnerazumnijih i najsuludijih poteza u mojih 50 godina. A nije da je konkurencija tanka i slaba.

Dobro je što se sinoć ništa nije dogodilo i što Iran nije, prema najvama Vašingtona, ispalio rakete na Izrael, jer taj čin predstavlja bezumlje bez presedana koji bi srušio sve što su Iranci decenijama gradili. Jer, niko iz arapskog sveta najverovatnije ne bi stao uz njih, osim možda Sirija u nekim okolnostima, zaustavili bi vlastiti razvoj koji je ionako opterećen sankcijama i uništili vlastitu diplomatiju zbog koje su na glasu kao strpljiva i disciplinovana nacija, koja neće pribeći avanturama uprkos zapaljivoj retorici i neprimerenim parolama koje neretk ispaljuju. Takođe bi bilo besmisleno da Iran napadne Izrael, jer će tada smetnja u Gazi i Libanu postati zaboravljeno pitanje, a sve će se fokusirati na Teheran, na njegove neprijateljske i negativne aktivnosti na Bliskom istoku, to jest na njih same. A cene nafte otišle bi najverovatnije u nebo, pa ni ostatku sveza to ne bi nikako prijalo.

Bilo je pitanje dana da uplatim put za Egipat u junu. Ali ako Iran dodatno zakuva, nema šanse, Džabe gledanje hotela dok mi oči nisu ispale. Da sam sam i da sam mlađi, možda bi me bolelo dupe za ono što može da se desi, ali da decu vodim tamo ako počnu Iran i Izrael da se gađaju raketama - hvala, preskačem.

Ako se to desi, onda neko tamo nije normalan i treba da ga vežu i pošalju u ludnicu. To bi automatski značilo zaustavljanje razvoja Irana i vratilo bi ih psihološki maltene na period nakon iransko-iračkog rata. edit Prebacih na CNN, nešto se stvarno događa, samo ne znaju šta će da se desi.

Iran nije vojna sila, ali je regionalno vojno najjača država kada se uzme u obzir broj stanovnika i ratna tehnika. To čime oni sada raspolažu ne može da se poredi ni sa jednom zemljom Bliskog istoka i jedino Izrael može da im parira, ali samo uz američku pomoć ne samo u novcu i ratnom materijalu, nego i ljudstvom, dok bi da su samostalni bili osuđeni na propast. Međutim, iako je najveća želja Izraela direktna konfrotacija SAD i Irana, Vašington se opredelio na sukob sa Hutima, dok očigledno izbegavaju direktnu frikciju sa Irancima. I tu se stvara začaran krug: Iran preko proksi grupacija nanosi štetu Izraelu bez želje da ratuje sa njima, Izrael se razračunava sa Palestincima i iranskim proksi grupacijama u Libanu, Iraku i Siriji, a SAD ima u Izraelu svog proksi igrača koji remeti Iran... Uz sve to Iran vodi šatl diplomatiju sarađujući, posle niza sukoba i posle duže vremena, sa Saudijskom Arabijom, konektuje se sa Briksom, šuruje i vojno i ekonomski sa Kinom i Rusima, baca farove Egiptu... I ne pada im na pamet veliki rat sa Izraelom i SAD... Kao što i Vašingtonu ne pada na pamet rat sa Iranom.

Isteklo vreme za editovanje posta, pa se izvinjavam zbog dva upisa uzastopno, ali sam zaboravio da pomenem da sam čaksve više ubeđen da u dogledno dugo vreme ne postoji ni teoretska šansa za neku vlast u Ukrajini, izuzimajući okupirane delove, koja bi bila sklona dobrim odnosima sa Rusijom, a kamoli proruska.

U tom svom prokletstvu ima i jedan tračak pozitive - gađajući infrastrukturne gigante u oblasti Kijeva Rusi zapravo potvrđuju ono što smo ovde odavno pretpostavili - da ih ta teritorija ne zanima jer su svesni da je okupacija tolike zemlje omča oko vrata okupatoru. Tim činom zapravo prave od nekoliko sledećih ukrajinskih generacija sa tih područja mrzitelje svega što je rusko. Gađaju i tamo gde treba i tamo gde ne treba očekujući jun i mirovni sastanak u Švajcarskoj, kako bi ojačali na sve moguće načine vlastitu startnu poziciju u pregovorima koji će jednom morati da se nađu na stolu.

Podatak za najveći procenat ljudi u opasnosti od siromaštva ili socijalne isključenosti u Nemačkoj nisu objavili crveni, nego - sami Nemci. I to nemačka zvanična agencija za statistiku. E sad, koje je boje Destatis i da li su crni, purpurni ili tirkizni, stvarno nemam pojma dok im ne vidim zvaničan logo. I to nije nikakva najava apokalipse, niti smatram da će se tamo odjednom sve srušiti kao kula od karata, ali da naglo osiromašenje jednih koincidira sa naglim bogatstvom drugih, to valjda može da primeti svako. A to za Turke u Nemačkoj ne bih da komentarišem, da ne bismo natrapali na klizav i za moju malenkost neprimeren teren islamofobije. Za Ukrajinu smo se generalno složli da nije lepo da se jedan posto ljudi na svetu enormno obogati, najviše u istoriji praćenja kretanja bogatstva, u isto vreme dok ljudi tamo žive u paklu i nestaju sa lica zemlje.

Uopšte nije reč o kritici kapitalizma, pa nemojmo da imputiramo ono što nije izrečeno. Reč je o činjenici da prvi put u istoriji čovečanstva jedan odsto ima više nego dvostruko više od ostalih 99 odsto. Posebno izaziva indignaciju činjenica da je to bogatstvo naraslo najbrže otkad se mere finansijski parametri i tokovi u trenucima dok Ukrajinci ginu i dok ih Rusi ubijaju zbog neravnopravne borbe, kao poveznica koja ide na sramotu ratnim profiterima i svima onima koji su se okoristili uzimajući taj danak u krvi. A koliko je kome dobro i da li je reč o nekadašnjim postulatima distopije vidimo u Ukrajini i Gazi, pa na protestima farmera i poljoprivrednka širom EU koji nikada ranije nisu bili prisutni u toj meri, zatim na primeru paljenja verskih knjiga i islamofobije u EU, pa i u broju ilegalnih imigranata u svetu koji se meri desetinama miliona ljudi... Ne prođe mesec dana a da negde u svetu neki populista ne uzme vlast na izborima... Što je sigurno zato što je ljudima dobro... Ma da, kako da ne. Svaki peti stanovnik Nemačke bio je prošle godine u opasnosti od siromaštva ili socijalne isključenosti, prema zvaničnim podacima koje je objavila nemačka agencija za statistiku Destatis, a koji pokazuju razmere socijalnih problema u najvećoj evropskoj ekonomiji. Tačnije, čak i više od te razmere - 17,7 miliona ugroženih ljudi u 2023. godini, ili 21,2% stanovništva. Ding-dong, jel ima nekog kod kuće? Baš im je dobro i baš su srećni, pa tako nije bilo još od bombardovanja Drezdena u WWII... Ukrajinskim žrtvama danas jedino mogu da parariraju žrtve siromaštva i bede, bez želje da ulazimo u raspravu da li je bolje izgubiti život od metka i granate, ili od nemaštine i u nedostatku osnovnih ljudskih potrepština. Jer kad si mrtav - mrtav si. Kao ptica dodo...

U pravu ste, aktuelna stvarnost ima veze sa stripovima, i to stripovima distopijskog podžanra. Jer nekada, kada sam bio dete, u distopijskim delima čitao sam o svetu u kome je jedan odsto najbogatijih prigrabilo duplo više novca od ostalih 99 odsto svetske populacije, Upravo se to dešava danas, prema najnovijem izveštaju Oksfama u kome se navodi da je jedan odsto superbogatih namaklo skoro dve trećine svog novog bogatstva u vrednosti od 42 triliona dolara stvorenog od 2020. godine, pa sada ima više nego duplo veće bogatstvo od ostalih 99 odsto ljudi na planeti. U istoriji sveta puno je primera da je uvek bilo lenjih i vrednih, vizionara i gotovana, pametnih i manje pametnih, ali socijalne razlike nikada nisu bile izražene ovako brutalno... I sad to što smo nekada pronalazili samo u SF sadržajima predstavlja svakodnevicu. @Kronostime Pisali smo već o tome, raspoloženje je tako da bi svi skočili kad ih pozove Šolc, koji u Nemačkoj ima apruval od 17 odsto... Ali zamalo...

The Ukrainian armed forces are defending basic American interests. They are doing things that Americans cannot do for themselves.... Potpisnici pamfleta navikli su da drugi podnosi teškoće, a da njihov luksuz ne poremeti apsolutno ništa. Da drugi ne zagađuju planetu dok se oni voze u privatnim džetovima sa emisijama štetnih gasova, da plave kragne plaćaju porez dok oni svoj novac sklanjaju na mesta koja se kolektivno zovu poreski raj, da zakoni važe za druge dok su u odnosu na njih zakonska tumačenja najviše moguće fleksibilna, da njih nekoliko posto ima veće kolektivno bogatstvo u odnosu na ostatak sveta, da u njihov hermetički zatvoren svet običan čovek uđe samo kad treba da im uredi vrt ili da im renovira letnjikovac... Kakav mir i prosperitet, kakve tehnologije za irigaciju, cistu energiju, ekoloski odrzivu proizvodnju hrane... Njih to zanima samo ako drugi trpe i ako ti procesi ne deranžiraju njihov način života. Jer za njih će uvek biti i novca, i hrane i vode u izobilju, šta ih briga što u nekoj tamo Bogoti traju 24-časovna isključenja vode zbog suše ili što je Ukrajina spala od 51 milion stanovnika posle raspada SSSR na sadašnjih 33 miliona prema izveštaju MMF-a... Ukrajina ima šansu samo ako saveznici pošalju vlastitu vojsku na prve linije fronta, sve ostalo je samo jalova marketinška onanija.