ironside

Govoreći o debelim mačkama. Naša je prešla 5.2 kg, a još nema 3 godine. Lukava je, nepovjerljiva, ali je razvila posebnu taktiku 'preživljavanja' u urbanoj divljini. Prvo se popne kćeri na krevet i zamijauče imitirajući plač bebe u kolicima. Moja bunovna prijestolonasljednica se ustaje, sipa joj hranu i vodu, pristavi si kavu, spremi svoju skalameriju od opreme i odjuri na fax. Ostatak nas, nesvjesni i izmučeni od noćnog rada i kostobolje, dižemo se sat vremena kasnije na očajničke pozive bebe u kolicima, gdje Shosha dobija još jednu porciju. I tako ad infinitum. BTW, bio je pred neko vrijeme dokumentarac o onim veterinarima što spašavaju životinje po engleskoj provinciji. Neki ljudi su našli strašno debelu mačku u svojoj šupi, pa pozvali životinjsku policiju. Veterinari su pomislili da je maca skotna, ali je UZ pokazao da je ona samo jako debela. Preko chipa su pronašli vlasnike (maca je samo odlutala u potrazi za zalogajem više) i vratili mačku. Kako je ušla kroz vrata - ni dobar dan, ni pomoz' bog, nego odmah prema zdjelici. Sic transit gloria mundi.

Talijani i Francuzi šiju po produktivnosti Nijemce, a famozne Japance (koji rade po vascijeli dan) su ostavili daleko iza, unatoč kraćem radnom vremenu i dvosatnim pauzama za ručak od pet slijedova (five course).

Pretekla me moderacija. Hvala moderaciji.

Puno hvala obojici; kako se nisam sjetio. A kolega mi je uvijek govorio: "treba čitati manuale"

Puno hvala. Dakle: molio bih moderaciju da izbriše drugi post (Visual acoustics: The Modernism of Julius Shulman) na Ostalo>Razno>Najbolje od arhitekture, kako bih umjesto cijelog filma mogao staviti trominutni trailer. Unaprijed hvala.

Ne znam gdje da postavim pitanje (prije smo imali opciju pitanja). Naime na topicu 'Najbolje od arhitekture' greškom sam umjesto trominutnog trailera stavio cijeli film od sat i 20 minuta (Visual Acoustics), što opterećuje server, a i stavlja me u škakljivu poziciju pitanja copyrighta. Ne postoji opcija da ga obrišem ili čak da obrišeem cijeli post. Prije se to moglo, ali ovdje nemam čak niti opciju edit. Unaprijed zahvalan i bilježim se sa štovanjem.

Frank Gehry: izložba u Vitra Design Museum

Ovo je potpuno točno. U Belgiji sve do kraja sedamdesetih nisu znali za auto-škole ili nekakvo polaganje vozačkog, tako da je još devedesetih bilo dosta vozača bez vozačke dozvole. Isto tako su tek prije 15-ak godina počeli upoznavati naciju sa saobraćajnim znakovima poput trokuta ili obavezan stop. Uvijek je važilo isključivo pravilo prednosti desne strane. Ako je neko ulazio s desne strane iz nekakvog sokaka na aveniju sa 6 traka, ovi s avenije su ga morali propustiti. Svaka EU zemlja ima svoja pravila (ne znam da li to još uvijek važi, ali u Danskoj je legalan sex sa životinjama, čak su imali i specijalizirane bordele za to). Većina EU zemalja ima u pravosudnom sustavu doživotnu kaznu, u HR je maksimalna do nedavno bila 20 godina (sad je 40, ali se dodijeljuje iznimno rijetko). U Belgiji je kupovina alkohola i cigareta dozvoljena sa 16 godina.

To su zakoni takvi su - kakvi su, velika većina ih ignorira. Naravno, postoje dva mjerila: za građane EU i one izvan. Policija tu uglavnom ne pravi problema, dok ih ti ne praviš njima. Ako si bahat ili opstruktivan uhapsit će te ne radi onih 15 € nego će te i ispendrečiti zbog neočišćenih cipela. Inače, nakon terorističkih napada u BXL-u pred 3 godine (35 mrtvih, više od 300 ranjenih) još mjesecima je po gradu stražarila vojska. Ispred mojih kućnih vrata je redovito navečer stajala zgodna vojna policajka naoružana do zuba i znaš što? nije mi bilo krivo, niti sam se osjećao kao u nekakvoj policijskoj državi; zapravo osjećao sam se sigurnije. Doduše, napad na metro stanicu Maalbeek, gdje je ubijeno 20 ljudi, a ranjeno više od 100, dogodio se na 150 m od mog stana. Znam, ali to su stari, nasljeđeni propisi. Meni naravno ne pada na kraj pameti da se u svojoj državi, u svojoj nekretnini prijavljujem (te plaćam nekakav harač pogotovo) nikome.

A. P. Čehov: Cирена/Sirena (1887.) Poslije jedne sjednice N-skoga okružnog suda, suci se okupiše u vijećničkoj dvorani, da skinu svoje mundire, časak se odmore i odu kući na ručak. Predsjednik suda, vrlo naočit muškarac jakih zalisaka, budući da je u jednom maločas pretresanom predmetu ostao „pri zasebnom mišljenju“, sjedio je za stolom i žurio zapisati to svoje mišljenje. Rajonski mirovni sudac Milkin, mlad čovjek izmučena, melankolična lica, na glasu kao filozof, nezadovoljan svojom okolinom i kao čovjek koji traži svrhu života, stajaše do prozora i tužno gledaše napolje. Drugi rajonski sudac i jedan od počasnih članova suda već su bili otišli. Preostali počasni član suda, podbuo debeljko i pomoćnik državnog tužioca, mlad Nijemac s upalom lica, sjedili su na malom divanu i čekali, kad će predsjednik završiti pisanje, da odu zajedno na ručak. Pred njima je stajao tajnik suda Žilin, nizak čovjek sa zaliscima oko ušiju i sladunjava izraza na licu. Medeno se smiješeći i gledajući debeljka, on je govorio u po glasa: - Svi mi sada želimo jesti, jer smo se zamorili i već su četiri sata, ali to, dušo moja, Grigorije Saviču, nije pravi tek. Pravi, vučji tek, kad bi, čini ti se, oca rođenog izjeo, dođe samo poslije fizičkog kretanja, na primjer, poslije lova s hrtovima ili kad se izdrndaš na seljačkim kolima stotinjak vrsta bez predaha. A i mašta, molim, mnogo znači. Ako li, uzmimo, idete iz lova i želite s tekom ručati, onda nikada ne treba misliti o pametnim stvarima; sve pametno i učeno uvijek ubija tek. I sami izvolijevate znati, da su filozofi i učenjaci u pogledu jela posljednji ljudi i da gore od njih, oprostite, ne jedu čak ni svinje. Kad se ide kući, valja se pobrinuti da se misli jedino na jelce i pilce. Jednom ja putem zatvorio oči i zamislio prasence s hrenom, tako da sam od teka u histeriju pao. Dakle, molim, kad se dovezete u svoje dvorište, onda treba da vam istoga trenutka iz kuhinje zamiriše nečim, znate ovaj... - Pečena guska zna tako fino miriti, - reče počasni član suda, teško dišući. - Ne govorite, dušo moja, Grigorije Saviču, patka ili šljuka mogu gusku za tri koplja nadmašiti. U guščjem mirisu i okusu nema nježnosti i delikatnosti. Najzamamnije miriše mladi luk, kad se, znate, počne pržiti, pa kad, shvaćate li, cvrči, gad jedan, da cijelom kućom ječi. Dakle, molim, ulazite vi u kuću, a ono stol već mora biti prostrt, pa kad sjednete, odmah ubrus pod bradu kao kravatu, te ne hiteći posegnete za bocom votke. Pa vi nju, votkicu majku, ne nalijevate u čašicu, već u kakav pretpotopni djedovski srebrni pehar ili u kakvu trbušastu kupu s natpisom „ovoga se ni kaluđeri ne libe“, te ne ispijate od prve, nego najprije uzdahnete, protrljate ruke, ravnodušno pogledate u pod, onda i opet ne hiteći prinesete je, rakijicu, k usnama i – istog vam trena iz želuca po cijelom tijelu zastruji... Tajnik napravi na svom slatkom licu izraz blaženstva. - Zastruji... – ponovi on, žmureći. – Tek što ste popili, odmah valja prigristi. - Čujte, - reče predsjednik dižući oči na tajnika, - govorite malo tiše! Ja zbog vas već drugi arak papira pokvarih. - Ah, oprostite molim lijepo Petre Nikolajiču! Ja ću potiho, - reče tajnik i nastavi polušapatom: - Dakle, molim i za prismok se, dušo moja, Grigorije Saviču, isto tako traži umijeće. Treba znati što da se prigrize. Najbolji prismok, ako želite znati, jeste haringa. Čim pojedete komadić s lukcem i umakom od gorušice, a vi odmah, dok još osjećate iskre u trbuhu, zakusite malo ikre same, ili ako želite, s limunčićem, zatim obične rotkvice sa solju, zatim opet haringe, ali najbolje su, dragi moj, usoljene gljivice, kad ih nameko izrežu, kao ikru, pa, shvaćate li, s lukom, provansalskim uljem... poslastica i pol! A tek pečeni manić – to je već tragedija, vrhunac uzvišenosti! - M-jest... – potvrdi počasni sudac, stiščući oči. – Za prismok su isto tako dobri, ovaj... prženi vrganji. - Jest, jest... s lukom, znate, pa s lovorovim lišćem i svakojakim začinima. Otklopiš lonac, a iz njega para, miris gljiva... čak da ti suze navru koji put! Dakle, molim, čim iz kuhinje donesu pirog punjen ribom, odmah, bez oklijevanja, valja drugu popiti. - Ivane Gurjiču! – plačnim će glasom predsjednik. – Zbog vas sam i treći arak pokvario! - Vrag bi ga znao, samo na jelo misli! – zagunđa filozof Milkin, napravivši prezirnu grimasu. – Zar osim gljiva i ribljih piroga nema drugih interesa u životu? - Dakle, molit ću lijepo, prije piroga punjenog ribom, popiti. – nastavi tajnik poluglasno; on se već bio tako zanio da, poput raspjevana slavuja, nije čuo ništa, do svog vlastitoga glasa. – Pirog punjen ribom mora biti ukusan, bestidan u svoj svojoj nagosti, toliko da sablažnjuje. Namiguješ mu, odrežeš mali zalogajčić i prstima nad njim, evo ovako, zatitraš, sve od provale čuvstava. Počneš ga jesti, a s njega ti ulje, kao suze, mastan, sočan, s jajima, sitneži, lukom... Tajnik prevrne očima i iskrivi usta od uha do uha. Počasni sudac zastenje, te, vjerojatno zamislivši riblji pirog, zatitra prstima. - Vrag bi znao, što je to... zagunđa rajonski sudac odlazeći prema drugom prozoru. - Dva komada pojedeš, a treći za šči čuvaš, nastavi tajnik nadahnuto. Čim svršite s pirogom, odmah, da ne pokvarite tek, naredite da vam donesu šči... Ta kupusna juha mora da je topla, vrela. Ali je ipak najljepši, dragoviću moj, boršč od cikle na ukrajinski, sa suhim rebarcima i kobasama. Uz to ide vrhnje i svježi peršun s koprom. Isto su vam tako divni kiseli krastavci sa sitneži i mladim bubreščićima, a volite li juhe, najbolja od svih juha je ona što se zaspe povrćem: mrkvom, šparglom, cvjetačom i svim drugim tome sličnim mudrolijama. - Jest, predivna stvar... uzdahne predsjednik, skidajući oči s papira, ali se istog trena trgne i zavapi: Boga se bojali! Ovako ja do večeri ne napisah svoga zasebnog mišljenja! Četvrti arak već pokvarih! - Neću, neću! Oprostite, molim! – ispričavao se tajnik i nastavio šaptom. – Čim ste dokusali boršč ili juhu, odmah naredite da vam donesu ribu, dragane. Od nemuštih riba najbolji – prženi karas u vrhnju; samo, da ne bi smrdio po mulju i da bi zadržao svoju tanahnost, valja ga živa pričuvati u mlijeku čitav dan i noć. - A dobra je bogme i kečiga svijena u kolut, - reče počasni sudac, sklapajući oči, ali istoga časa, na iznenađenje sviju, podskoči s mjesta, načini zvjersko lice te urlikne prema predsjedniku: - Petre Nikolajiču, hoćete li već jednom? Ja više ne mogu čekati! Ne mogu! - Dajte, da dovršim! - E, onda ja odoh sam! Vrag vas odnio! Debeljko odmahne rukom, dohvati šešir, pa i ne pozdravivši izjuri iz dvorane. Tajnik uzdahne, pa nagnuvši se k uhu zamjenika državnog tužioca, nastavi poluglasno: - A dobar je i smuđ ili šaran s umakom od rajčica i gljivica. Ali od ribe se nećeš najesti Stjepane Franciču, to je jelo prazno, glavno kod ručka nije riba, ni umaci, nego počenje. Koju vi živinu najvećma obožavate? Zamjenik državnog tužioca načini kiselo lice i reče s uzdahom: - Na nesreću, ja ne mogu s vama suosjećati: imam želučani katar. - Hajte molim vas, gospodine moj! Katar želuca izmisliše liječnici! Prije će biti da se ta bolest dobija od slobodoumlja i oholosti. Vi se ne obazirite na to. Uzmimo, vama se neće da jedete ili vam je mučno, a vi se ne obazirite i samo jedite. Ako li vam, recimo, ponude kao pečenje parić šljuka, pa primaknu li k tome još jarebicu, ili parić tustih prepelica, bogme ćete vi sve upale svijeta zaboraviti, poštena plemićka riječ. A pečena purica? Bijela, pa masna, pa sočna nekako, da znate, poput nimfe... - Da, vjerojatno to ide u tek, - reče tužilac tugaljivo se smiješeći. – Puricu, molim lijepo, jeo bih i ja. - Gospode, a patka? Ako čovjek uzme mladu patku, koja tek što je za prvih mrazeva leda primirisala, pa je ispeče u tavi zajedno s krumpirićima, pa da krumpirići budu sitno narezani, pa da prirumene, pa da upiju pačje masti, pa da... Filozof Milkin načini zvjersko lice i, očito, htjede nešto reći, ali najedamput cmokne usnama, vjerojatno zamislivši pečenu patku, pa ne rekav ni riječi, povučen neznanom silom, pograbi šešir i istrča van. - Jest, molim, jeo bih ja i patke... – uzdahne pomoćnik tužioca. Predsjednik ustane, prohoda te opet sjedne. - Poslije pečenja čovjek se zasiti i zapadne u sladunjavu omamu, - nastavi tajnik. – U tom je trenutku i tijelu dobro i u duši ugodno. Da se zasladite, možete ispiti tri čašice prepečenice. Predsjednik prostenje i precrta stranicu. - Šesti arak već kvarim, reče ljutito. – To je bestidno! Pišite, samo vi pišite, dobrotvoru naš! – prošapće tajnik. – Neću više! Tiho ću. Po duši vam velim, Stjepane Franciču, - nastavi on jedva čujnim šaptom, - domaća rukotvorna prepečenica bolja je nego svi šampanjci svijeta. Poslije prve čašice svu vam dušu obuzme takva opojnost, takva začaranost, te vam se čini da niste u naslonjaču kod svoje kuće, već negdje u Australiji, na nekakvom najmekšem noju... - Ah, da se ide, Petre Nikolajiču! – reče tužilac nestrpljivo udarivši nogom. - Jest, molim lijepo, - nastavi tajnik. – Uz prepečenicu fino je cigaru zapaliti i dimne kolute otpuhivati i tada vam u glavu nadolaze takve maštovite misli, kao da ste generalisimus, ili oženjeni prvom ljepoticom svijeta i ta ljepotica kao da pliva čitav dan pred vašim prozorima u nekakvom bazenu sa zlatnim ribicama. Ona pliva, a vi njoj: „Dušice, dođi da me poljubiš.“ - Petre Nikolajiču! – zastenje tužiočev pomoćmik. - Jest, molim vas, - nastavi tajnik. – Ispušivši, skupite skute kućnog haljetka, pa hajdemo u posteljicu! Pa onda legnete na leđašca, trbušcem uvis i uzmete novine u ruke. Kad se oči sklapaju i po cijelome tijelu zavlada drijemež, prijatno je čitati o politici: tamo, pogledaš, Austrija nešto zabrljala, tamo Francuska nekome nije ugodila, tamo papa rimski iz inata nešto radi – čitaš i prijatno ti. Predsjednik podskoči, odbaci u stranu pero i objema rukama pograbi šešir. Pomoćnik državnog tužioca, zaboravivši na svoj želučani katar i premrijevši od nestrpljenja, također podskoči. - Hajdemo! – vikne on. - Petre Nikolajiču, a kako je vaše zasebno mišljenje? – uplaši se tajnik. – Kad ćete ga, dobrotvore naš, napisati? Pa vi morate u šest sati u grad otići! Predsjednik mahne rukom i pojuri prema vratima. Pomoćnik tužioca također mahne rukom i, pograbivši svoju torbu, nestane zajedno s predsjednikom. Tajnik uzdahne, prijekorno pogleda za njima i stane sabirati papire.

U vezi prijava. Iako imam boravak u Belgiji, posjedujem stan u BXL-u i državljanin sam EU, po zakonu sam se dužan prijaviti policiji u roku od 8 dana nakon ulaska u BE. To vrijedi za sve strance, bez obzira bili oni rezidenti, državljani EU ili ne, znači i za Francuze, Nizozemce, Portugalce, Poljake, Ruse, Papuance, sve..* Mislim da se to sad automatski radi na aerodromima, ali puno ljudi dolaze i autima ili vlakom, a u Schengenu, barem nominalno, nema pasoške kontrole. U HR je još veća zavrzlama. Kad iz Zagreba doputujem u svoju istarsku hacijendu, isto sam se dužan prijaviti na općinu i za svaki dan boravka plaćati boravišnu taksu. Takve su regule u Europi, nešto što je Amerikancima neshvatljivo.** * U Belgiji postoji zakon da ukoliko te policija zaustavi prilikom legitimiranja (a ima te pravo legitimirati bez objašnjenja, kao uostalom i u Njemačkoj ili Francuskoj) plaćaš globu ako kod sebe nemaš najmanje 15 € u gotovini. Kartice njih ne zanimaju. ** Vozači koji nose naočale, u Španjolskoj moraju uvijek sa sobom imati i rezervni par.

Ma slažem se da roštilj može biti sofisticiran (možda je to ipak malo prejaka riječ) i da je potrebno umijeće za pripremu kvalitetnog roštilja, ali ja jednostavno ne volim meso sa žara. Doduše volim grilano povrće. Naravno da ima i gorih bućkuriša s fancy nazivima, i dobra klopa je - dobra klopa, ali ja preferiram sasvim drukčiju klopu. Recimo nisam prijatelj ni sve indijske klope a ni sve kineske, a pogotovo ne vietnamske (osim Pho Bo). Jednostavno, roštilj kao ideja nije my cup of tea.

Nikad nisam podnosio roštilj, meso na ražnju ili ribu na gradele. To smatram najprimitivnijom metodom pripreme mesa ili ribe. A nije da nisam upoznat sa roštiljem, budući da sam pred 36 godina služio vojsku u Nišu, a svako malo išao u Leskovac i Prokuplje. Jednostavno, roštilj (i to svaki - mongolski, njemačke kobasice, argentinski, američki ili australski Barbecue) mi je odbojan. Ali odbojan mi je i cijeli Mediteran npr i to sve: i Jadran i Grčka i Italija i Francuska i Španjolska i Turska. Kulinarski uvijek preferiram kontinentalnu Evropu i to jela koja se jedu sa žlicom (variva, gulaši, paprikaši, carbonades, stews), salate i ribu za koju je potreban sofisticiraniji način pripreme umjesto da se baci na vreli žar. Sole Meuniere šije bilo koju mediteransku ribu. Zato imaš menu sa sličkama i brojevima. Inače, prvi put čujem za kombinaciju patliđani + brokoli. Savjetujem klasični Chow Mein. Ne možeš pogriješiti.

Fauna umire i raspada se raštrkano, na puno većem području, plus ne ukapaju se već se za njihove posmrtne ostatke pobrinu kojekakvi scavengeri, lešinari i sl. Groblja su, pak područja masovnih ukopa, gdje se na jednom groblju nalaze stotine tisuća ljudskih ostataka, koji puta i milijuni i to na prilično skučenom području. Što se tiče pepela, riječ je više o psihološkom momentu. Nikome se ne smeta kupati među debrisom pogorenih šuma, ali među ljudskim ostacima... Last but not least - Evropa je većinom katolička uz nešto pravoslavaca i protestanata, te muslimana; s izuzetkom protestanata (iako ni to nije pravilo) pripadnici ostalih konfesija vole posjećivati svoje mrtve - čak i ako su ateisti (moja teta posjećuje grob svog sina doslovce 2 puta tjedno - 100 puta godišnje, a isti je umro prije 16 godina). Dakle riječ je i o kulturološkom i tradicijskom momentu, a ne treba smetnuti s uma i da su Amerikanci daleko mobilniji: ti si se selio, mislim najmanje 3 puta, u dobrom dijelu Europe mjesto boravka se počesto ne mijenja generacijama.

Vidiš, to "brdo propisa i gluposti" nije samo balkanski specijalitet, već je takav slučaj raširen u gotovo svim europskim zemljama, za što postoje itekako dobri razlozi. Jedan od razloga zašto ne možeš ukapati pokojnike gdje ti se ćefne jesu podzemne vode i opasnost da raspadajuća tijela, inače jedan od najjačih toksina, zagade podzemne vode, pa konzekventno dođu i u dodir s pitkom vodom. Imaš problem i sa glodavcima (štakorima), zato se na grobljima nikad ne sadi nisko raslinje (shrubs) jer štakori obično kongregiraju u njima. Što se tiče prosipanja pepela u more, nije svejedno da li ga se prosipa u Atlantik ili Pacifik, ili u mala zatvorena europska mora, gdje ti struje odmah to vrate na obalu, a te obale doslovce žive od turizma. Ekološki propisi u EU su vjerojatno najrigorozniji na svijetu, pa se izgradnji ukapališta pristupa planski i vrlo strogo i ne može se svako baviti projektiranjem groblja, već samo posebno specijalizirani arhitekti i tehnolozi.

Moram probati taj Gosch, iako ne znam na kojem to dijelu sjeverozapadne Njemačke treba tražiti. Moj sjeverozapad Njemačke su uvijek bili Köln i Aachen, na putu za Liege / Luik, pa dalje za BXL. Svojevremeno, kao student sam odlazio u shopping u Graz po šelershamer, rapidografe, tuš i letrasete, pa bih se poslije na glavnom gradačkom trgu u Nordsee počastio ribljim pašteticama, nekom jeftinijom ikrom, mariniranim sleđem ili sličnim zaludicama. Kad sam se pred 19 godina preselio u glavni grad Kraljevine Belgije, glavni grad savezne zemlje Flandrije, Bruxelles Capitale / Brussel /Stadt Brüssel, glavni grad Europske unije, otkrio sam na Place St Catherine zgodan Mer du Nord / Noordzee, kamo prijestolonasljednica i ja odemo s vremena na vrijeme na kamenice i dimljene haringe (kad im dodje vrijeme - maatjes, a upravo im sad kreće sezona). Prije nego sam nakon prve godine dana boravka u prijestolnici EU kupio auto, komutirao sam vlakom (sad isključivo самолет) s presjedanjem u Vrankfurtu (volim DB i danas), pa bih u pauzi običavao ručati u lokalnom Nordsee na Hauptbahnhoff-u. Ručak me u Nordsee koštao manje od kave na kolodvoru. http://noordzeemerdunord.be/

Na pokojnom forumu smo imali nebodere, koje je pokrenuo Alen Schmidt i to je bio dobar pdf. Više forumaša me pitalo zašto ne pokrenem poseban pdf o arhitekturi, valjda jerbo sam ovdje jedini prisutni arhitekt, uz Ascarija koji je jedini gradjevinac, a i Doorn koji je valjda jedini iz brodogradjevne branše. Zašto, zaboga Zoki ne pokrene temu o anesteziologiji?! Evo, za početak:

🤐

X(

Enzo Bettiza: Egzil Poglavlje IV: Kuhinja Druge okuse, druge mirise i kulinarske strasti pružali su zec i šumska šljuka. Nikada više, ni na jednom mjestu u svijetu kao u našoj kući, nisam vidio pripremati divljač s takvom gastronomskom upornošću, s takvom zavodljivom postojanošću, estetskom i alkemijskom. U divljači, u njenom oporom mesu, bijaše izazov nad izazovima dobačen nepcu. Savršenim mirom, bespredrasudnom maštom, dodirujući uvijek rub gnušanja i nepovoljnog ishoda, trebalo je oplemeniti i pretvoriti u dvoznačnu i pomalo nastranu nasladu pokvarljivu i jako mirisnu močvarnu kiselost divljači. Drugim riječima, trebalo je izgubiti mnogo vremena da se pripremi dobar ragù od divljači. Najprije ju je trebalo „špikati“, slaninom nabockati oporo meso, vlaknasto i često otužno i odvratno, te dobro odmjerenim dozama cijepiti ga komadićima slanine i morske soli, česnima bijelog luka, paprom u zrnu i karanfilićima; zatim je mrcinu, tako drogiranu trebalo uroniti u tečnost sastavljenu od vina, aromatskog octa, kapara i brgljuna te je pustiti da kisne nekoliko dana; odrezane komade, već omekšane i drogirane, trebalo je zatim kuhati, strpljivo preokretati, natapati ih neprestano umakom dobivenim od iznutrica životinje, čekajući da ragù postane malo – pomalo taman i koaguliran poput zgrušane krvi. Bijaše to čuveni 'crni zec' na dalmatinski način, gotovo katranski po boji kože i umaka, ali neke ružičastoljubičaste boje kvasine unutar mesa, ublažena i umekšana dugim natapanjem. Izazov se smatrao savršeno uspjelim kad životinja, gotovo balsamirana vinskim octom, komadićima slanine i svojim vlastitim iznutricama, nije odisala svojim izvornim divljim mirisom, nego je hlapjela nježno i poticajno. Jeli smo u grobnoj tišini, zadubeni u okrepljujućoj intenzivnosti okusa, vrlo pažljivi da ne slomimo sjekutiće na nekoj lovačkoj sačmi, te u sos umakali najprikladniji prilog crnom zecu: okruglice od kruha nadjevene pinjolima i pršutom. Šumska je šljuka bila podvrgnuta istom obrednom postupku s još jednim smionim dodatkom: pržena kriška kruha s izmetinom. Zapazio sam da rijetki Talijani, osim lovaca u Maremmi, poznaju taj smioni specijalitet, koji neukima izaziva očito gađenje. Činjenica je da je izmetina šumske šljuke glavni sastojak lovačke paštete koja se zove „merdocchio“ i, premazana na kriške kruha, pržene s bijelim lukom, jasno se razlikuje lakoćom i čistoćom od izmetina svih ostalih domaćih životinja. U svom vječnom kulinarskom uzbuđenju moj je otac taj izuzetni izmet nazivao čak „božanskim nektarom“. On je nama djeci i zbunjenim dječacima objašnjavao da je tajna prirodne čistoće izmeta u veoma dugom kljunu krilate životinje koja se hrani jedino zemnim sokovima. Tako dugačak i tako tankovit kljun je poput neke minijaturne sisaljke koju šljuka uranja u zrnatu mekotu zemlje, da bi joj isisala najdublje i najčišće sokove. Najgore što bi se moglo dogoditi je da pumpa usiše nekog nedužnog crvića koji najposlije ne ostavlja nikakvog traga u čistoj i čak aromatičnoj smjesi izmeta. Takozvani „govnarko“, izvučen i pažljivo ostrugan s crijeva životinje, odabire se, pročišćava octom, dodaje mu se papar i neke rijetke mirodije, pomiješa sa komadićima hrena i drugim iznutricama životinje. Na kraju se na tihoj vatri, u zapršku od ulja, luka i ružmarina, poprima izgled kremaste paštete tamnokestenjaste boje; gotovo se ne razlikuje od onih toskanskih lovačkih kriška kruha, ali je pikantniji te istovremeno čudnovato još laganiji. .... Nastavljam do u besvijest, sam, a vi ako imate nešto dodati, pridonisite!

Meni se zapravo i ne dopada previše izgled foruma (da se o emojima ne govori 🖕 ). Nekako je preokruglast, kao Rabuzinovo naivno slikarstvo; ipak više preferiram uglatost i vizuelni protestantizam na internetu. Ti si ćorav i ostario (dečko s Pantovčaka / medicinar / lovac s Alaske / Texan turned redneck iz Alabamy), a ja nosim očale od osme godine (sad mi ide 62. iako mi je teta u dućanu rekla da mi ne bi dala više od 45), čemu (mom vidu) sigurno nije doprinijelo svakonoćno dreždanje nad šeleshamerom uz Rotring© rapidografe, žilet i 100 Wattnu lampu tijekom studija. U ono doba nije bilo ni AutoCAD-a, zapravo nije bilo ni kompjutera, osim IBM 370. Vrhunac tehnologije je bio Letraset© / Letraton©. Everything comes with a price. Tvoju kuknjavu nad gubitkom očinjeg vida u 61. smatram nekom vrstom ironije. Nema uvrede, we cool?

Postojao je na starom FB92 topic o najboljem pivu, pa se ugasilo. Prije nego što američko - kanadska IPA Mafia preuzme temu, krećem s Belgijom, a čekam i velevaženog pana AA da mi se pridruži u borbi suprotivu groznih Gringosa, a sve u smislu (smisao, ne smjer) belgijsko - češke aliance. https://www.ratebeer.com/beer/orval/835/