ironside

Blažena Belgija. Nema državnog monopola na prodaju alkoholnih pića, vino i pivo se uredno reklamiraju (doduše ne i žestice), a konzumacija i kupovanje alkohola i duhanskih proizvoda je dozvoljena od 16. godine.

Ludwig Mies van der Rohe - vjerojatno najveći i najznačajniji arhitekt XX stoljeća, možda i uopće. Još dok nisam znao hoću li dobiti prijestolonasljednicu ili Kronprinza, jedna od opcija za ime je bila Ludwig Mies. Nikakve emocije ne osjećam kad stojim pred tzv povijesnim edifisima; jedino pred istinskom modernom mi srce zalupa i stegne me u grlu, a to najviše vrijedi za Miesa.

The Sound of Music: Edelweiss Baron Georg Johannes Ludwig Ritter von Trap rođen je u Zadru. Bio je zapovjednik nekoliko podmornica K.u.K. Kriegsmarine i imao je 11 potopljenih neprijateljskih brodova. Četiri mjeseca prije kapitulacije Austrougarske imenovan je zapovjednikom podmorničke baze u Boki Kotorskoj. Prva žena mu je bila Agatha Whitehead, unuka Roberta Whiteheada, koji je izumio torpedo i otvorio prvu tvornicu za proizvodnju torpeda u Rijeci. Najstariji sin mu se roidio u Puli. Umro je u Vermontu, USA, kamo se sklonio s obitelji bježeći od nacista.

Foshan, PRC

Muzika iz Taffy Lewisovog bara, kamo je Deckard navratio u potrazi za replikanticom Zhorom.

Zaboga, Bretagne je na Atlantiku; nema ničeg što bi izgledom, klimom, kuhinjom, jezikom ili mentalitetom bilo udaljenije od Mediterana.

Pseto je krasno, ali ja svejedno ne skidam oči s parketa.

Enzo Bettiza: Egzil Ushićenje mog oca poezijom jela moglo je doseći vrhunce vidovitog zanosa, ali ostajući istovremeno znalačko i tehničko. Zagrijavši se, napućivši uzbuđene i sladokusne usne, on je govorio i nizao jestiva analitičkom požudom Don Juana, koji je svoje dugo erotsko iskustvo pretakao s kreveta na stol. Običavao je govoriti da nisu samo Venecija, Carigrad, Beč i Budimpešta, nego čak Pariz i Strasbourg sudjelovali u raznolikosti naše kuhinje bez granica. Da bi potkrijepio tu tezu, često je spominjao primijer paradižeta, koji je svojim lebdećim oblačićima od bjelanjca na žutoj kremi od žutanjaka bio vjerna reprodukcija nuages ili files flottantes, što su ih Marmontovi Francuzi donijeli u Dalmaciju. Ili je, pak, blagoj venecijanskoj pasta-e-faggioli suprotstavljao jaku gustoću dalmatinskog pašta-fažola, tvrdeći da je ova, svojim tamnosmeđim sokom, svojim svinjskim mesom i slanom kaštradinom, više slična pjegavom raguu cassoulet, osnovnom jelu francuske seoske kuhinje. U beskrajnom popisu oblapornosti, što ga je s mjerodavnim zanosom nizao moj otac, i srednjeeuropsko kiselo zelje, kiseli kupus sa kimelom, imalo je svoje uvaženo mjesto, u pratnji, kao što je uobičajeno, s krenviršlama, krvavicama, svinjskim nogicama, pržolicama Keiserfleischa, moglo je podsjećati na njemački Schlachtplatte, kao i na čuveni alzaški choucroute. I duga lista priloga zauzimala je počasno mjesto. U njegovim opširnim opisima smjenjivali su se Francuska, srednja Europa i Mediteran i preplitali u grašku s telećim raguom, u tartaru i majonezi za kuhano meso i ribu; u sosu od rajčica, „pasirani sos“, to jest očišćen i istiješten za kuhanu govedinu, „šporki sos“ s koricom i sjemenkama za kuhanu janjetinu i bravetinu; u tamnom umaku od boba s pršutom, u bešamelu od kapara za jezik u salamuri, u gorušici za hladnu perad, u gustom pireu od suhog graška i u leći za nadjevene svinjske noge i kosani odrezak; u pireu od krumpira za Wienerschnietzel, u nogice i kosani odrezak; u „gnječenim krumpirima“ ili „krumpirma u teći“, što se odlično slagalo s telećom goljenicom ili emulgirane s kiselim zeljem ili sosom od rajčica, s drugim različitim jelima. Posebna pažnja posvećivala se pripremanju liptauera mađarskog porijekla, vrsti pikantne paštete, poput kremastog sira, načinjenoga smjesom skute, gorušice, paprike, krastavaca i kapara. Pretjerano točnim praktičnim uputama i čak nekim osobnim upletanjem u izradi, moj otac je posvećivao najveću pažnju pripremanju pet veličanstvenih kulinarskih simfonija, koje su tražile dugu obradu i veliku vještinu: sarma, škrpina, zec, šumska šljuka i pašticada. Veoma omiljena u narodu, sarma je bila i jeste klasično balkansko jelo drevnog otomanskog porijekla, srednjeazijskog, ili možda čak arapskog. Došavši u Europu, nalazimo je, s manjim regionalnim preinakama u Albaniji, u Bugarskoj, u Rumunjskoj, gdje je njeno ime latinizirano u sarmale, u Mađarskoj i također u austrougarskom Gradišću, gdje stoljećima živi jedna mumificirana starohrvatska manjina. Samo u Grčkoj, gdje turska kava postaje grčka kava, sarma je u oporbi s Turcima odmah dobila simbolički patriotski retuš: tradicionalni list kiselog kupusa zamijenjen je listom vinove loze i nadjeven rižom i mrvljenim mesom, što je prisutno u svim balkanskim predjelima. U svojoj lutajućoj dijaspori od Crnog mora do Jadrana, sarma je u Dalmaciji postala mediteranska, silazeći s hercegovačkih rijeka i bosanskih planina. Na ilirskim obalama dobila je druga imena, postala je bogatija i obojila se rajčicom; zamotuljci od kupusa, manji, zbijeniji i čvršći nego drugdje, u našoj su se kući zvali „kapurali“ ili „arambašići“. Porijeklo tih dvaju čudnih, neobičnih naziva nije sasvim jasno. „Kapural“, možda zato što su zamotuljci bili poredani u loncu poput malih vojnika u urednim redovima, jedni iznad drugih, uronjeni u krepak i kiselkast umak boje duhana i, tako razmelšali kuhanjem koje je moglo trajati više od četrdeset i osam sati; „arambašići“ ili harambašići, možda stoga jer na tragu „kapurala“ oblik riječi podsjeća na harambaše, a tako su se zvale poglavice nad hajducima. Škrpina na brodet bješe svakako najsjajnije, najraskošnije od svih naših morskih jela. Odmah za njom su bili kuhani božićni zubatac s majonezom, brancin i tunj na žaru, prženi list zvan također sfoja, trlja zvana barbun ili barbon, bakalar iskomadan i pomiješan s krumpirima i maslinama u nekom roskastom, skoro narančastom umaku. Na prikladnoj su razdaljini slijedili zatim lignje, hobotnice, jegulje u umaku; zatim orade, oslići, cipli, palamide, salpe, raže, vrnuti ili skuše, srdele na roštilju ili marinirane „u savuri“ ili „savor“, prema sličnom tršćanskom dijalektu; posebno su poglavlje i hir bile žabe umočene u žutanjak na provansalski način, ponekad uronjene u crveni umak, po neretvansku, kao i riječni rakovi utopljeni u umak začinjen lovorovim listom i pooštren paprikom, kao gulaš. Ali škrpina na brodet ostaje zauvijek kraljicom naših slatkovodnih i morskih jela. Riba uistinu iznenađujuća i čudnovata, taj grubi, hrapavi „morski škorpion“, koji Talijani zovu „scorfano“, a stari su ju Grci nazivali gotovo kao i mi „scorpaina“. Škrpina je nadasve poticala proždrljivu poetiku našeg oca, dok je nama malima izazivala draž strave. Uvijek nas je i privlačila i čudila odvratna, a ipak veličanstvena ružnoća tek ulovljene životinje, još čitave u svom obliku gotovo pretpovijesnog vodozemca, malo riba, malo škorpion, malo žaba krastača, malo zmaj. Pravo podmorsko čudovište, na svoj način heraldičko i mitološko, koje kao da nije stvorila priroda, nego radije izopačena mašta prapočetnog kaosa. Nikad se nismo dovoljno nagledali je, dok je još hvatala zrak i bila opasna pred našim začaranim pogledima. Krupna, namrgođena glava, golema proždrljiva usta, izbočeno i opako oko, paleolitska kresta otrovnih drača poput lepeze na tamnocrvenkastim leđima, pridavali su škrpini i hibridni i uznemirujući izgled nekog stvora, što je isplivalo iz dalekih epoha u kojima se morski život miješao s onim na zemlji. Netom bi udica izvukla previjajuće čudovište s kojeg je kapala voda, mi bismo djeca odmah kričali od veselja i straha; naš otac bi, međutim odmah započeo veličati suprotnost, koju je nazivao čudesnom, između odbojne grdobe ulovljene ribe i veličanstvena ukusa pripremljena jela od iste ribe...

Woody Allen - George Gershwin - Manhattan

I M Pei se najčešće spominje u vezi piramide u dvorištu Louvrea, čime mu se čini velika nepravda, jer je on obilježio arhitekturu druge polovice XX stoljeća. Za malo detaljniji uvid, kratki članak iz Dezeen-a. https://www.dezeen.com/2017/04/26/architect-im-pei-100-birthday-10-most-significant-buildings/

Christoph Willibald Gluck: Orfeo ed Euridice Meni najdraža opera ranog klasicizma, kad klasicizam još nije postao klasicizam, a barok više nije bio barok. Mit o Orfeju je, valjda svima poznat. U originalu su Orfeja pjevali kastrati, kasnije ženski alti.

Ha! 2 - 3 partije. Pa u Europi u nacionalnim parlamentima sjede zastupnici barem desetak partija; sad to prenesi na Europski parlament da vidiš koji je to mishmash. Imaš partije iz jedne zemlje članice koje uopće nemaju pandana u drugim zemljama članicama. Pokušalo se to nekako razvrstati u 9 glavnih parlamentarnih klubova, ali svakom od njih opet sjedi mirijada stranaka koje se bodu kao rogovi u vreći. Ne zaboravi da EU ima 24 službena jezika (bilo bi ih 25 da se Luksemburg nije odrekao svog prava), 11 monetarnih sistema, 28 fiskalnih sistema, tri službena pisma (s bezbroj podvarijanti). O različitim prometnim regulama, poreznim sistemima, pravosuđu, da ne govorim... Indija je mila majka prema EU. Netko je rekao kako je 'vani' državna uprava efikasnija. To ovisi od zemlje do zemlje. Ako trebam nešto obaviti u HR, to se i obavi. U Belgiji imam noćne more par dana prije nego što trebam ići na šalter (osim u bankama - tu su brzi, uslužni i efikasni). Po općinama kao da zapošljavaju mlade ljude u odmaklom stadiju demencije.

U 102. godini jučer je u New Yorku preminuo jedan od najvećih arhitekata XX stoljeća Ieoh Ming Pei. Bio je istinski velikan i teško da ćemo opet svjedočiti nekome sličnom njemu.

Još jedna Puccinijeva klasika, ovaj put s jakim domoljubnim nabojem, ali ništa manje tragična. Libretto je dao materijala za sijaset krimi romana. Meni možda najzreliji Puccini. Vissi d'arte. Maria Callas.

Molim te, ne trollaj. Ovdje je ipak riječ o nečem višem od ove prizemne zajebancije koju nam pokušavaš podvaliti.

Potpuno točno; javlja se i za vrijeme američke revolucije 1776, čak je bio i jedan od simbola koje je koristio Washington.

Ni najmanje mi se ne sviđa ova travestija. Kao prvo, Nessun dorma je muška arija; drugo Aretha Franklin, koju jako volim i poštujem to nikako ne može iznijeti, a i zašto bi? Treće, za razumijevanje Turandot potrebno je svojevrsno kulturno iskustvo kraja XIX stoljeća u Europi i fantazija o Orijentu, koje sigurno imaju svi značajni europski tenori, ali ne i američke jazz i soul pjevačice. Ne želim ovdje postati Nessun dorma, jer smatram da je to na internetu toliko potrošena arija, kao da osim nje ništa ne postoji u toj Puccinijevoj tragičnoj operi. NB u zadnje vrijeme gledao sam dvije izvedbe Turandot: jednu u Staatsoper, drugu na TV. Nezaboravno iskustvo. Umjesto toga, Wagnerova Tannhäuser uvertira; dirigira Herbert von Karajan.

Još malo klezmera, ovaj put od legendi: The Barry Sisters

Jedna od najčudnijih i najpotresnijih priča, koja više govori o genocidu nad Galima nego što priča ljubavnu štoriju. Bellini: Norma: Maria Callas: Casta Diva

Uvijek smatram da je bolje spriječiti nego liječiti, a sam abortus je vrlo traumatično iskustvo. Belgija je divna zemlja (meni tamo čak i klima odgovara, da ne govorim o gastronomiji ili pivu). U Belgiji je obavezno školovanje 6 + 6, dakle šest godina osnovnog i šest godina srednjeg obrazovanja. Počev od drugog razreda srednje (athénée, gimnazija, licej, strukovna), dakle od četrnaeste godine, svoj djeci nastavnici dijele kondome. Kondomi nisu kao bomboni u nekoj košari, da se klinci ne bi osjećali 'obilježenima' ako ih vršnjaci vide da posežu za njima, nego se svakom djetetu daje ista količina svakog mjeseca, pa nek' rade s tim što hoće. Iako je u većinski katoličkoj Belgiji abortus legalan i besplatan, politika prevencije i informiranja je urodila značajnim smanjenjem broja maloljetničkih abortusa. BTW, ja sam pro-choice. Edit: dodao 'maloljetničkih', mislim da je to bitno

Koliko god se nekima to činilo nevažno, simboli jesu važni. Umjesto ludikroznosti o Koloseumu i piramidama, spomenuo bih jedan drugi simbol, pradavan koliko i recentan. Riječ je o liktorskom svežnju pruća sa sjekirom tj fasces. Današnji Rim ih je prepun, kako onih starih 2000+ godina tako i onih otprije 80-ak. Za razliku od Njemačke, Italija ne sankcionira javno isticanje fašističke ikonografije. Alessandra Mussolini, Duceova unučica je Europarlamentarka, članica kluba EPP. Dakle fasces; pod tim simbolom su Rimljani žarili i palili većim dijelom starog svijeta bez ikakvih skrupula. Ruše li se Cezarovi, Augustovi, Tiberijevi ili Hadrijanovi kipovi iako su odgovorni za eksterminacije na kolosalnom nivou? Fasces su nota bene Rimljani preuzeli od Etruščana, koje su zatim bez milosti zatrli do zadnjega. Uostalom, mene uvijek više zanima estetski aspekt od političkoga.

Dopusti, meni se to više čini kao u onoj "vidjela žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu". U onom ludilu rušenja kipova (od Roberta E Lee-ja, do Kristofora Kolumba), ovi sirotani u Massachusettsu nisu imali ništa nego zastavu i pečat. Teško mi je zamisliti četničku zastavu i to još na Kaptolu , pa još od 1876, ali vjerojatno bi ju dotad skinuli sami građani (Zagreba, ne Kaptola), a ne neki postavljeni gradonačelnik tipa McGovern.

E ovi su ga odlijepili skroz naskroz. Gradske vlasti u Cambridgeu, Mass počinju sa dismantling zastava i znamenja Massachusettsa zbog ofenzivnih i rasističkih konotacija prema indigenous people, iako je riječ o jednom od najstarijih simbola u Sj. Americi. Libtardski virus političke korektnosi se očito nezaustavljivo širi. https://www.boston.com/news/politics/2019/05/15/cambridge-may-remove-massachusetts-flag-city-council?s_campaign=Email:BComToday

The Wire: Bad Dreams Mr Sobotka ide u smrt zbog nećaka

Evo malo Tuareg rocka, a da nije neizbježni Tinariwen