ironside

Veljko Barbieri: 134 male priče o hrani Što je Teodorik jeo sjedeći Kako je zapisao Sidonije, Ostrogot Teodorik, kralj Italije, prekinuo je rimski običaj jedenja na ležaljkama i za stolom je sjedio na stolici, kao što su to jednom davno činili i prvi Rimljani. Imao je svog osobnog savjetnika za hranu, nekog Grka Antimusa, koji je pobjegao iz Konstantinopolisa na njegov dvor u Raveni. Od tamo ga je Teodorik slao po svim dijelovima svog kraljevstva kako bi se usavršio u umjetnosti pripremanja dobre hrane. Nakon što se zasitio prezačinjene rimske kuhinje, uputio ga je kao veleposlanika franačkom kralju Teodoriku* u Metz. Tamo je Antimus za Teodorika napisao spis "O promatranju hrane"**, nadahnut djelom velikog Galena, glasovitog gastronoma i liječnika mudrog cara Marka Aurelija, potom velikom antičkom kulinarskom baštinom, ali i ostrogotskim i franačkim iskustvima koja je stekao na svojim putovanjima. Antimus je još uvijek svom vladaru preporučavao paunovo meso i istočne začine, premda ih je tada već bilo vrlo teško nabaviti, ali što je najznačajnije za gastronomski prevrat koji će tek uslijediti i podijeliti buduću europsku kuhinju, posebno hvali maslac i mast kao zamjenu za maslinovo ulje. Ipak, kao Grku iz Konstantinopolisa i sljedbeniku helenske i rimske kuhinje, ponekad bi mu znao uteći po koji recept Teodoriku mrskog slatko-kiselog okusa, s umacima od meda, vina, papra i kvasine. No, čim bi uočio vlastitu pogrešku, vratio bi se Ostrogotovim prehrambenim navikama i njemu omiljenim velikim pečenkama. U tim dijelovima "Promatranja hrane", kako bi valjda opravdao svoje putovanje na Teodorikov dvor, kad god bi u svom spisu spomenuo neku kralju dragu gromadu mesa, začinio bi ju sočnim uvodom: "Franci imaju običaj jesti...!" I slijedio bi podroban opis neke mesine nabodene na ražanj, kao da se radi o gastronomskom čudu. * Teodorik je, očito bilo popularno ime među ostrogotskim vladarima, kao i Odoakar. Uostalom sa mnom su svojevremeno studirala čak dva Otokara. ** Anthimi De observatione ciborum ad Theodoricum Regem Francorum epistula - tko čita latinštinu, ima ih na netu.

Stiže pomalo, čekaj. Izbivam ovako kilav , pa mi je trebalo vremena da se prisjetim procedure uploadanja i downloadanja slika, s kojeg uopće severa, gdje su fotke, kako ih skinuti s mobitela... Jednostavnije mi je pisati nego ta cijela zajebancija s fotkama.

Boudin blanc je bijela krvavica (devenica), jedino - bez krvi. Tradicionalno se spravlja od svinjskih iznutrica (jetra, srce, plućica) uz dodatak mlijeka. Dakle: krvavica bez krvi, heljdine kaše ili riže. U Briselu postoji fantastična mesnica Au Roi du Boudin (kralj kobasica, igra riječima jer asocira na omiljenog belgijskog kralja Baudouina) koja nudi stotinu vrsta različitih kobasica, viršla te, naravno boudins kao i pripadajuće senfove. Belgijanci su čuveni po svojim boudins, više od Francuza. Himna francuske Legije stranaca se naziva Le Boudin po svijenoj deci/ćebetu koja podsjeća na kobasicu, a nekad je bila dio standardne opreme legionara na maršu. Inače, choucroute je jedno od onih divnih jela koja su otvorena za interpretaciju i inovacije, u choucroute garnie može ići bilo koje suho meso, bitno je da ih ima nekoliko vrsta i da daju šmek jelu; može vratina, buncek (svinjska sušena koljenica), bilo koja dimljena kobasica, slanina, čak i suha rebra. U Briselu se choucroute garnie u raznim varijantama prodaje konzerviran u supermarketima ili malim dućanima. Kad bih ostao bez inspiracije, a nisam imao vremena, kupio bih konzervu (u kojoj je uz kiseli kupus bio komad slanine ili suhog mesa, neka kobasica i viršla) za 2,5 € i imao krasan ručak, uz vrući baguette, dakako. U Parizu se najbolji choucroute garnie može pojesti u Brasserie Lipp, koju je prije točno 140 godina na Rive gauche osnovao Léonard Lipp, kako pogađate - Alzašanin.

Da se vratimo europskim putovanjima. Kad nakon Freiburga, kod Breisacha predjemo Reinu, nakon kratke vožnje dolazimo u Colmar, jedno od najbajkovitijih mjesta u Europi. Osim što je taj grad rodno mjesto Augusta Bartholdija, tvorca Statue of Liberty u New Yorku (čiji je strukturalni projekt postavio Gustave Eiffel, takodjer autor poznatog divovskog pariškog gutača struje, takodjer Colmarca) to je i grad velikog Jacquesa Kleina, generala koji je donio mir Vukovaru, takodjer iz Colmara. Šetnja Colmarom, čak i ako nije u predbožićno vrijeme može biti užitak, premda je za mene i previše kičast: srednjevjekovne kuće na kanat, glazirani crijep, kanali i mostići... Otprilike kao da šetaš kroz slatkiše i torte, a ja mrzim sve slatko: torte, bombone, praline... sve mi je to - bljak. Otkad znam za sebe, kao klinac nisam volio slatkiše. No, čak i u tom bombonijera ambijentu može se pojesti neka od najfinijih hrana u Europi: kiseli kupus na kolmarski način. Bolji je od bilo čega s 'ovih prostora': sarmi, arambašića, dolmi... Jednostavno zato jer ne oskudijeva vinom i začinima, te najširim izborom mesa i mesnih preradjevina. Na putu prema Luksemburgu, odlučio sam se večerati upravo u Colmaru i nisam požalio. Nakon što smo obišli te, uvjetno rečeno, poharali teglice najboljeg foie gras na planeti, sjeli smo u jedan mali resto, nedaleko od Bartholdijeve rodne kuće i naručili veliki Choucroute, sa svim delicijama, uključujući šampanjac i paštetu od pačetine. La Choucroute (Sürkrüt) à la Colmarienne - Kiseli kupus na način iz Colmara Sastojci za šest osoba 2 kg kiselog kupusa 1/2 kg dimljene slanine 1/2 kg dimljene svinjske lopatice 3 dimljene alzaške kobasice 6 malih bijelih boudins (bijele krvavice) čaša Rieslinga 1/2 l jake govedje juhe 6-7 velikih, oguljenih krumpira 3 velika crna luka, nabodena klinčićima 3 češnja bijelog luka 5 zrna crnog papra 5 klekovih boba 4 lovorova lista celer u korijenu, narezan peršinov list, nasjeckan za dekoraciju Priprema kiseli kupus dobro operite u hladnoj vodi svinjsku plećku dobro (1 h) prokuhajte s kobasicama. U lonac stavite luk, luk s klinčićima i češnjakom. Složite polovicu kiselog kupusa, slaninu, plećku, začine zamotane u vrećicu gaze i lovorov list. Dodajte ostatak kiselog kupusa. Začinite rizlingom ili pivom, a istom količinom juhe (pripremljene s 25 cl vode i kockom za juhu), poklopite. Kuhajte 1 sat na srednje jakoj vatri. Kiseli kupus trebao bi biti hrskav i blago kiselkast. Dodajte dimljene kobasice i nastavite kuhati 30 min. U međuvremenu, oguljeni krumpir skuhajte u kipućoj slanoj vodi. Pet minuta prije posluživanja, kobasice pržite* u suhoj tavi. Pustite pirjati sa zeljem 2 min. Dodajte dimljene kobasice i nastavite kuhati 30 min. Sve skupa posložite na pladanj, pospite peršinom i poslužite vruće. Ja sam uz to divno jelo popio malu kriglu alzaškog piva (kako to preporuča John le Carré), pa smo prespavali u Strasbourgu. Ujutro smo nastavili prema mom omiljenom Luksemburgu, pa potom prema Arlonu i jugu Belgije, carstvu kuhinje. *za prženje i pirjanje koriste tamo isključivo pačju ili gusju mast, po kojoj je regija poznata

Herman Miller je apsolutni #1 za namještaj (posebno stolice, ali i fotelje, sofe, kauče i sl). Aeron sam dobio 2004, par godina nakon što sam se odlučio za isključivi rad od kuće. Osim što sam se riješio vječitih bolova u križima, to mi je bio dodatni izgovor da do kraja života, jer kod mene je profesionalna karijera vezana uz lifespan, radim od kuće i nikad više ne moram gledati odvratne njuške suradnika po biroima, niti s njima komunicirati tête-à-tête. Isključivo telefon ili e-mail (izbjegavam čak i Skype, a account na društvenim mrežama mi nikad nije bio opcija - no twitter, no FB, no Instagram, no WhatsApp, no Viber, niti ništa od ostalog za što nisam ni čuo) komunikacija s investitorom. Prije bih još znao otići do gradilišta, ako je bila potreba, pa sam poslije delegirao mladje. Sad me ni to ne zanima. Par godina poslije Aerona, nabavio sam još jedan Herman Millerov marvel - Charles & Ray Eames Lounge chair, nažalost, prekasno nakon što se zbog glupih ekoloških regula prestao proizvoditi u brazilskom rosewoodu. Kad obavim posao, kad se umorim ili mi jednostavno dojadi, ispružim se i pljucam po svijetu.

Hvala Vjeko, ali dok smo bili podstanari, landlady (liječnica) je imala cijelu medicinsku u stanu. Postoje dvije važne discipline koje ne volim (neću reći da mi se gade) o kojima, avaj, ovisimo, a to su medicina i ekonomija, stoga ne pišem o Covidu, niti o gospodarstvu. Hvala na ponudi, no dok kunjam polako ću početi s uzgojem papričica i drgih gluposti, a za Uskrs ću vas počastiti vatrometom slika. Živ bio.

Moji starci su bili, a i ja sam naslijedio tu maniju, fanatici kupovanja knjiga, posebno enciklopedija. Kupovali su ih kompulzivno, na mah ili za posebne prigode, kao poklon... Tako moje police krase Opća enciklopedija, Enciklopedija likovnih umjetnosti, Likovna enciklopedija Jugoslavije, Pomorska Enciklopedija, Tehnička enciklopedija, Enciklopedija Jugoslavije (doduše samo do VI toma, znamo zašto) i, osim medicinske enciklopedije manje-više sva izdanja JLZ-a. U BXL-u me (nas) First lady počastila kompletnom Britannicom iz sedamdesetih, Americanom, Larousseom, nakupovali smo rječnika i buljuk drugih takvih vječnih izdanja. Posebno mjesto u mojoj briselskoj biblioteci zauzima neka njemačka kompilacija 'Sve kuhinje svijeta', koju sam dobio, ako se ne varam za nekakav položeni ispit ili sl. Knjigu su posložili raznorazni expats iz cijelog svijeta koji su se skrasili u tadašnjoj BRD, od filipinskih domaćica do profesionalnih chefova. Odmah su me privukli orijentalni recepti: Indija i Ceylon, Malaya i Indonezija, Annam, Siam, Kitaj i Japan. Sve je tu vrvilo začinima kojih se sedamdesetih u SFRJ nije moglo naći ni za lijek. Na internet kao izvor informacija trebalo je čekati još dvadeset godina, ali tu su bile enciklopedije... No, nema problema kojeg civilizirani bijelac ne bi mogao riješiti*. Uvijek sam za kupovinu preferirao Graz pred Trstom** - em je bliži, em nije bilo jugovićke gužve, em mi je, kao svim Zagrepčanima, njegova arhitektura i položaj bila automatski bliska. Hauptplatz, pa glavna trgovačka ulica (nalik na Ilicu), gornji grad te čuvena 'Radićeva' koja se s glavnog trga strmo penjala prema starom gradu. Negdje na sredini te ulice, proviđene slastičarnicama i Kellerima sa sjajnom hranom, koju sam si mogao priuštiti u pauzi kupovanja Hammera i Rotringa, nalazila se mala prodavaonica čajeva i začina. Kako je moj Njemački bio (onda, kao i danas) bolji od Talijanskog, znao bih se zavući u razgovor s vlasnikom, koji mi je objašnjavao razlike između suhih i svježih začina, začinskog bilja, na koje čajeve treba obratiti pažnju, a nakon svake kupovine mi je običavao pokloniti sitnicu, poput orijentalne kutijice za čaj ili drvene žličice za doziranje začina. * Citat iz H. M. Stanley: Kako sam našao Livingstonea (Mladost Zagreb 1953.) ** Trst je definitivno grad u kojem bih se volio umiroviti, ali danas više ne možeš raditi prognoze, čak ni kratkoročne.

Čekaj, pa nisam ja ovdje nekav začinski policajac ili mula/rabin koji određuje koje pisanje o začinima je halal/kosher, a koje nije. Ograničiti se samo na 'prave', klasične začine, one s Molučkih otoka, tj karanfilić (clove), muškatni oraščić (nutmeg), cimet (cinnamon) i, naravno papar značilo bi izostaviti šafran, đumbir, kardamom, kasiju, kim, korijandar, kurkumu, sezam i mirijadu drugog što smatramo začinima Staroga svijeta. Razlog zbog kojeg sam možda prerigidno nastupio u uvodnom postu je što nisam želio da na temi o tom krajnjem luksuzu kojem se čovjek utiče (čaj, kava, začini), a bez kojih se može preživjeti, pojave kojekakvi travari koji bauljaju planinama u potrazi za ljekovitim i 'ljekovitim' biljem, pa od toga vari kojekakve 'čajeve'. Ako hoće pisati o travarstvu, neka si otvore zasebnu temu, na koju ja sigurno neću zalaziti. ............................................................... No, back to the point. Đenoveški trgovac i pustolov Kristofor Kolumbo (Cristóbal Colón) napustivši rodni grad traži sponzore među vladarima evropskih pomorskih sila u nakani da do Indije dođe ploveći na zapad, a ne mukotrpnim i pogibeljnim putem na istok. Godinama je dodijavao portugalskom kralju, pa je digao ruke i otišao Ferdinandu Aragonskom i Izabeli Kastiljskoj, koji su se upravo riješili Maura, a potom i Židova, lukavo procijenivši da će im trebati pouzdan pomorski put do bogatstava Orijenta. Španjolskim vladarima bilo je jako stalo do zlata i srebra, ali najviše do začina, od kojih su većina bili skupi, ako ne i skuplji od tog zlata i srebra. Priču znamo: Kolumbo se preračunao za dvanaestak tisuća milja, ali najgore od svega (što nije mogao znati) - u Novom svijetu nije bilo začina. Nikakvih*. Bilo je zlata, a najveći rudnici srebra na planeti su i danas u Latinskoj Americi (kad su portugalski i španjolski monarsi oslabili, šape na meksičke i peruanske rudnike srebra stavile su evropske bankarske kuće i Habsburzi). Čak bitnije od tog zlata i srebra bilo je uspostavljanje kolonija u Novom svijetu, te kulture poput krumpira, paradajza, paprike i - kukuruza. Osim što su te biljke spasile Europu od izumiranja od gladi, omogućile su HB-u da piše o uzgajanju chili papričica te zarazi dobar dio forumske populacije gore od Corona virusa. Portugalci su, neskloni eksperimentu, u isto vrijeme angažirali kapetana Vasca da Gamu da pronađe morski put do Indija. Ovome je to 1497. i uspjelo, kad je oplovio Rt dobre nade, omogućivši tako čistu pomorsku komunikaciju između Europe i Indije, dok je dotadašnji Put začina bio skupa i opasna kombinacija pomorskog i kopnenog transporta, pri čemu su od srednjeazijskih divljih plemena, asasina, perzijskih i turskih vladara (kojima je svima odreda trebalo plaćati danak) opasniji bili kineski i arapski trgovci, s vlastitim flotama, koji su često opsjedali portugalske trgovačke ispostave. Portugalski kralj se nije opametio, ali španjolski je odlučio 1519. poslati portugalskog kapetana Magellana (Fernão de Magalhães) da krene na zapad i dođe do Indije: Success! samo što nije išao ravno kao bik, Kolumbovim putem, nego oko najjužnijeg rta Južne Amerike, pa preplovio Pacifik i postao prvim čovjekom koji je oplovio svijet. Interesantno je da su iz cijele te herojske priče najviše profitirali - Nizozemci. Naime i Portugalcima i Španjolcima je s vremenom trebalo sve više brodovlja i posade, a to su iskoristili Nizozemci sa svojim vezama u sj. Europi i na Baltiku, odakle su dobavljali kvalitetno drvo i marljive, iskusne mornare i brodske tesare (zato Baltik, nekoć prašuma, danas izgleda kao namibska obala). Poznato je da u vremenima zlatne groznice ne profitiraju kopači, već trgovci opremom i vlasnici saloona. Kako su se nizozemski trgovci bogatili, porasli su im i drugi, začinski apetiti. Dok su Portugalci uspostavili minorne kolonije u Indiji (Goa, koja je iz portugalskih prešla u ruke hippija i new agera), Dačeri su zauzeli cijelu Istočnu Indiju - Indoneziju i praktički u 17. stoljeću preuzeli svjetsku trgovinu začinima. Postali su gospodari Molučkih otoka, odakle je sve krenulo. Zavladali su južnom Afrikom, kontrolirajući pomorski put prema Indiji, istočnu i zapadnu obalu Potkontinenta, Ceylon, dio Kariba i New Amsterdam, pa si je ta minijaturna zemljica na sjeverozapadu Europe mogla priuštiti da ratuje s engleskom krunom, Portugalom, Španjolskom, Francuskom... 17. stoljeće, zlatno doba za kojim i danas žale. *Da ne budemo nepravedni, Novi svijet nam je podario vanilu i piment (allspice, najgvirc), koje danas svi smatramo pravim začinima.

Hvala

Govedji jezik je velika delicija i ja ga trebam kod mesara naručiti 7 dana unaprijed. Pitanje je da li je oguljen ili ga tek treba guliti nakon kuhanja (kao npr. krokodilov rep). Jezik mora biti dobro kuhan, ali ne prekuhan, da se raspada; to možeš odmah baciti. Najbolji je čvrst, a mekan u sredini. Zaboravi na 'ren, onaj ribani/narendani - to je gubitak vremena i resursa. Ili kupi neki od gotovih sosova od hrena ili napravi klasični umak od hrena, žemički i jabuka. Jezik se kuha 2-3 sata s grincajgom (svežnjem povrća koji se sastoji od mrkvi, pastrnaka, celera, peršina) nekoliko lovorovih listova, zrna crnog papra/bibera, uz dodatak 2 glavice crnog luka (nabodenih karanfilićima) u dosta vode, uz dodatak 2 žlice vinskog octa, kako bi ostao čvrst. Umak od hrena uvijek je najbolji svjež, bez kuhanja: suhu žemičku namoči u kiseloj vodi, dobro ocijedi i dodaj u zdjelu naribaj cijeli jedan srednji korijen hrena, opran i očišćen naribaj jednu resku zelenu oguljenu jabuku dodaj 2 velike žlice slatkog vrhnja/pavlake sol i bijeli papar Sve kratko izmiksaj i to je najbolji hren umak za kuhani govedji jezik Uz to ide pire od graška i mlade mrkvice u vrhnju. Obavezno bijeli baguette ili neki drugi sličan bijeli kruh - nikakvi raženi, integralni i sl. To je staro, klasično, svečano jelo i zahtijeva najbolje od najboljeg, a to je onomad bio isključivo bijeli kruh. Slobodno improviziraj, ovo je samo klasični temelj.

U želji da donekle obnovim teme s pokojnog foruma, manjak kojih ovdje primjećujem, odlučio sam ih objediniti, te stoga dajem skupno ime tom svetom trojstvu. Pravi čajevi (Camellia sinensis), a ne kojekakve kamilice, mente i šipkovi; kava (Arabica), a ne kavovine tipa Kneipp ili cikorija; pravi začini starog svijeta, znači oni kojima je domovina Indijski ocean, a ne začinsko bilje, o tome bih volio da pišemo, no od svega me najviše zanimaju vaše priče: o čaju, kavi i začinima. Načini na koji su putovali, kako je zbog njih otkriven Novi svijet te koja su naša iskustva s putovanja, gdje smo kupovali začine i kavu, gdje smo popili najbolji čaj... Mentalist Patrick Jane uživa u Lapsang Souchongu, čaj piju svi James Bondovi i John le Carréovi šefovi s Circusa, Old man iz Pawn Stars voli Kopi Luwak. O čaju, kavi i začinima je napisano više priča i romana, negoli o ljubavi ili ratu. Čaj uvijek treba biti svjež, kavu nažalost već neko vrijeme ne pijem, a začine (imam kolekciju od preko 250 primjeraka, zadnje iz Maroka i sa Zanzibara) stalno obnavljam. Da počnemo s pričom o čaju, preuzetom sa starog foruma: Jako volim Darjeelinge, pa sam u ovo tmurno jutro pristavio Margaret's Hope, kupljen nedavno u Palais des Thés na Stephanie. Malo sam znao o toj plantaži, pa sam se zainteresirao. Priča ide ovako: plantaža je osnovana 1830. kao Bara Ringtong Estate i tako se zvala sve do 1927. U posjet ocu, vlasniku plantaže stigla je iz Engleske kćer Margaret i zaljubila se u tamošnje vrtove čajevca. Prije povratka u domovinu, Margaret se zavjetovala da će se vratiti, ali avaj! zaradila je neku tropsku bolest i preminula na brodu za vrijeme puta. Ožalošćeni otac je posjed preimenovao u čast svoje kćeri i njene ljubavi prema tim podhimalajskim vrtovima. Temperatura vode 95o, miruje 3-5 minuta. No, uz priču, na stranici Margaret's Hope Estate našao sam i ovaj recept (ostavljam ga u originalu), a koji će sigurno zainteresirati ponekog. Darjeeling Tea Spice Rub for Fish Ingredients: 4 Tbsp. Darjeeling Tea, finely ground 3 Tbsp. light brown sugar 1 tsp. ground cinnamon 1 tsp. ground coriander 1 tsp. ground cumin ½ tsp. salt ½ tsp. freshly ground black pepper ½ tsp. cayenne pepper ½ tsp ground ginger ½ tsp turmeric In a small bowl, mix together all of the ingredients. This rub can be stored in a tightly covered container for up to 1 month.

Navodni skandal s Glavnim državnim odvjetnikom Jelenićem poprima obrise suludosti. Stalno govore o nekakvim masonima, dok je ispravan izraz o časnicima reda Slobodnih zidara, zboru poštenih i ispravnih gradjana. Glavni državni odvjetnik je častan čovjek, a o njegovom eventualnom članstvu nemam prava zboriti.

Sorry we missed you

Istina. Premda nemam običaj komentirati na ovim topicima, Kinik ostaje legenda, lik koji je donekle stvorio Forum, netko čije odsustvo sa gastronomije, literature, filma... zapravo, svega, čini ovaj forum prilično očajnim.

... a minimum estetske discipline?

Kastraciju je poželjno provesti od 8 mjeseca do prve godine života; s mačkama je malo drukčije, jer nešto ranije postaju spolno zrele (sa 6 mjeseci),a kod tako mladih maca rana skotnost može biti fatalna. Vakcinacije i revakcinacije imaju svoj kalendar i ovise o dobi životinje, tjelesnim proporcijama, rasi i sl. Crijevni paraziti, buhe, neke bolesti kojima mlade mačke mogu biti podložne se obavljaju relativno rano, s vakcinacijom i revakcinacijom od 4. do 8. mjeseca. Prekomjerna težina ne mora biti veliki problem i nije nužno povezana s kastracijom. Bitno je zadržati ritam prehrane na koji je mače naviklo, ne dramatično povećavati obroke i, postoje li mogućnosti (u mom slučaju se samo može natjeravati svuda po stanu, penjati na sve, rušiti mi stvari s ormara...) osigurati dovoljno tjelesne aktivnosti. Mačke su, kako znamo uglavnom nokturne zvjerke, bez obzira da li je riječ o malim mačićima ili lavovima, što znači da puno spavaju, čak i do 15-16 sati dnevno, ali imaju malo drukčiji bioritam od ljudi 😕.

Srećko se pokazalo kao dobro ime za mačića. Kako volim simetrije i asocijacije svidjelo mi se što Srećko na latinskom znači felix, što opet zvuči kao lat. felis, što znači mačka. O legendarnom mačku Felixu ne treba trošiti riječi. Ime nije pompozno i pretenciozno, a obzirom da mališan stalno prede i daje poljupce, da nikad nije ogrebao ili ugrizao nikoga, pa čak i potpune neznance, sugerira da je to sretno mače. Iako je vrlo brzo shvatio koncept kutije s pijeskom, otvaranja vrata i slične mačje stvari (što je trobojki trebalo puno više da ukapira), to je još uvijek u osnovi ulični mačak i baš se uvijek ne odaziva se na tek nametnuto ime.

Hvala Vjekoslave na savjetu, no kod veterinara se pokazalo da nije riječ o mačkici, već o 2,5 mjeseci starom mačiću - mačetu, tako da se pitanje imena dodatno komplicira. Prva dama je (budući da je mačić neopisivo mazan i miljan) sugerirala ime Milić, što sam s indignacijom odbio, budući me asociralo na bubnjara Milića Vukašinovića (a drummeri u glazbenom svijetu slove kao dummies) ili, još gore, na Milića Od Bačve (pardon, Mačve), apologeta balvana i onoga ispod lipe, kome, kao mladom junaku ćarlija vetar u kosi. Inače, veterinarka kaže da će, sudeći po tjelesnim proporcijama (nogato, repato, dugovrato, dugouho, crno-bijelo i vječito gladno) mače moglo narasti do impresivnih proporcija. Imam, dakle na raspolaganju dvije financijske opcije: #1: da prodam bubreg i tako obezbjedim ostatak obitelji i mačka, ili, da pod #2 uskoro umrem, pa me taj ris pojede. Mislio sam Longshanks, kao Edward I - Krakati, arcineprijatelj Williama Wallace-a, no ne mogu u mu dati ime po zlikovcu. Imenovati ga se čini težim problem od Brexita. Oko Muggie i Grada kasnije, na Putovanjima ili Gastronomiji. Mujo neće biti nikada; nema glavu za fes. Prijestolonasljednica je sugerirala pravo ime za mačića: Srećko. Slažem se.

Zato što sam jedini Zagrepčan, Čeh, Venecijanac, Hrvat i Trentin, prvi koji je 1969. vozio Škodu 1000 MB na Zeltwegu, čitao narednika Ironsidea, pa kad su mi nesretne 22 godine kasnije uvalili kineski RPG, još dok sam bio narednik, prije nego ću se uspeti do urarskih visina, više stručnom spremom, nego zapovjedničkim zaslugama, odabrao sam taj nick na FB92. Pravi Mischung. Dijelom je i za to zaslužan Jan Železný , po kojem sam dijelom odabrao nick, veteran koji je osvojio silu olimpijskih naslova, u poznoj dobi, u jednoj odatžih atletskih disciplina. Jan Železný - bacač koplja = ironside, željezni čovjek, idol.

Masgoufa sam jeo u 1988 u Bagdadu, u Four Seasons, za vrijeme iračko - iranskog rata i to je bila jedna od najukusnijih riba koje sam ikad kušao. Neka vrsta jako velikog šarana iz Tigrisa, pečenog, jako začinjenog, serviranog s puno salate. Jeo sam ga uz tipične arapske lepinje - pitu. Ta riba se čeka oko sat-dva, za koje vrijeme se pije čaj, te mezeti sir, neki sitnež od ribe, ikra, te kojekakve salate. Užitak. To nije beduinsko jelo, jer u Iraku uz Tigris uglavnom nema beduina, + Iračani se ponose masgoufom, kojeg smatraju luksuznim jelom, ne baš hranom za sirotinju. Iz Iraka sam se vratio sa masom začina, bocama pakleno ljutog sosa od manga i datulja, vrećom cimeta, crnog papra, od kojih, je, čini mi se, puno sastojaka završilo u hotelskom specijalitetu.

Na slici je ex- Vojna bolnica u Dubravi (kako sam u to vrijeme bio uposlenik Biro 71 iz Ljubljane, glavni projektanti su bili Kacin, Špindler i Princes, a meni, kao mladom inženjeru pripala čast da projektiram dobar dio kardiologije i stubišta u sekcijama A i D) sada se zove Nova bolnica i doista nije u najboljem stanju. KBC Rebro se amalgamiralo s nekoliko drugih bolnica (bolnica za plućne bolesti Jordanovac i, mislim još neke), pa je cijeli taj sistem preimenovan u KBC Zagreb. Rebro je uvijek bila odlična klinika, tamo sam prije par godina operiran i ima sjajan kadar i vrhunsku opremu, te je jedan od vodećih evropskih centara za transplantacijsku kirurgiju. Natrag na temu: iako smo supruga i ja rodjeni Zagrepčani, do 1994. (dakle duboko u tridesetima) smo bili podstanari, pa smo si tek onda mogli priuštiti kupovinu stana i to na dobroj lokaciji, što je u SFRJ bilo nezamislivo, osim ako nisi bio Veljko Bulajić, član Bijelog Dugmeta ili Gastarbeiter. Postoji nekoliko netočnosti i nepotrebnog glorificiranja kvalitete života u ex Yu, poput svetog crvenog pasoša s kojim se moglo putovati po cijelom svijetu; danas se čak i sa BiH pasošem može putovati u mnogo više zemalja nego što se moglo sa SFRJ putovnicom. Ponuda potrošnih dobara je bila neusporedivo siromašnija nego danas. Da li smo bili sretniji onda ili danas (bio sam sretan u Londonu, pa u u Belgiji, pa i kad dodjem u ZG) - činjenica je ipak da smo samo bili mladji, imali više kose i više dana pred nama. Hrana je bila sasvim dobra, ali za neprobirljive - po kavijar sam morao ići (sic!) u Madjarsku. Ribe je bilo fine, ali na moru (čuvena splitska podbadalica: "'oćemo li za večeru jastoga oli srdele"), dok je u unutrašnjosti bila osjetno manja ponuda svježe morske ribe; mesa i mesnih preradjevina je uvijek bilo, ali ne baš preširokog asortimana: prijatelj iz gimnazije (avaj, pokojni) bi se znao pohvaliti kako on u ponedjeljak jede ono kaj vi možete sanjati za Božić - otac mu je bio poslovodja u lokalnoj mesnici. Martin Sagner - Dudek, zvjezda podravskih saga o Gruntovčanima i Mejašima, bi navraćao u tu mesnicu i tražio "kilu bifteka". P.S. Još uvijek ne razumijem kakve veze Zagreb ima sa Zagorjem, osim što smo svi Kajkavci (Medjimurci, Zagorci, Podravci - (tu upadaju i Varaždinci), Prigorci, Moslavci, Gorani, Karlovčani, gradjani Siska i Petrinje, te, dakako Zagrepčani), dakle najveći i najbrojniji dio Hrvatske, dok Čakavce nije dobrim dijelom istrijebila štokavska marabunta.

Hvala svima na dobrim namjerama i prijedlozima, ex susjedu sa Kilburna i Pletilji (ZsaZsa 🤩) dodatne zahvale, fancyju na sugestiji za ime i sugestiji da mačku ne nazovem po opakim kolegama, posebno ne po cijenjenom kolegi Kiniku (ne mogu malu mačku nazvati po forumskoj legendi i specijalistu za ruska pitanja, psećem čovjeku). Mačka se, barem za sad zove samo Maca, a kako su mi ovaj čas došli prijatelji, morat ću ostatak posta dovršiti kasnije. Pozdrav