Gledao sam prvu sezonu i početak druge Peaky Blindersa odmah kad su izašle, i onda sam stao iz teško dokučivih razloga, ali sam protekle nedelje završio tu seriju i da me neko pita - a što ti je trebalo toliko dugo da se nakaneš, majke mi moje mile ne bih znao šta da mu odgovorim.
Pa ako ima nekoga ko iz bilo kojih razloga još to nije odgledao, moj skroman savet je da to obavezno oposli jer je reč o možda i vizuelno najupečatljivijoj seriji ovog veka, a verovatno i najstilizovanijoj. Od kostima, preko fotografije do paleta boja, sa eklektičnim prelazom iz mračnih tonove industrijskog Birmingema u jarke plamenove visokih peći i luksuzne enterijere u zlatnim tonovima, svaki kadar izgleda kao slika koju bih mirno duše mogao da stavim na zid u dnevnoj sobi.
Svaka sezona je dodatno podizala lestvicu, koristeći neko ludo osvetljenje i nekakve lude filtere, da bi smo dobili karavađovski chiaroscuro i nekakvu renesansku prizmu u kompoziciji kadra... Pa ako sama priča možda i blago oscilira tamo-vamo, jer je nemoguće držati je u piku non stop toliko dugo, vizuelni utisak održava uvek toplotu jer toliko dominantno deluje na oko i um, kao istovremeno prljava industrijska drama i visokostilizovani modni editorijal,
I na kraju dolazimo do muzike, koja je sigurno najhrabriji potez autora serije jer savršeno sljubljuje nešto što je do tada bilo nespojivo - alternativu sa ranim dekadama prošloga veka... A to je stvorilo neku šizi pank atmosferu smeštenu pedesetak godina pre nastanka panka, što seriju izdvaja od klasičnih istorijskih drama.
Britanci su, vođeni autorskim pečatom Bi-Bi-Sijevih dramaturga, scenarista, reditelja i glumaca, 60-ih i 70-ih godina prošlog veka činili razne minirevoilucije u TV sadržaju, što me je napravilo doživotnim konzumentom tih opijata, ali ovakvoj revoluciji serijskog sadržaja u modernom, blokbaster pakovanju koje je redefinisalo televiziju, nije lako naći takmaca.