Son_of_a_gun

Da se nadovežem na koleZu iznad, užasno sam se plašio ovog perioda iza nas, ne zbog rezultata već zbog izuzetne potrošnje našeg kratkog rostera i, posljedično, povećane mogućnosti da se neko teže povrijedi. U tom smislu sam veoma zadovoljan što smo izašli gotovo neokrnjeno iz njega. A i rezultatima sam uglavnom zadovoljan. Teraj dalje.

Četvrta utakmica u sedam dana (uz jedan produžetak), 45 sati posle Źalgirisa, cimanje busom do Ljubljane… Herojska pobjeda. A o sudijama

Moram da sročim post dok sam još pod emocijama, da se oprostim od čovjeka koji mi nije bio kao otac nego je bio otac umjesto oca, s obzirom da sam dijete razvedenog braka i odrastao sam sa majkom. Pa iako sam imao živog oca kog sam viđao s vremena na vrijeme a u jednom kratkom periodu života čak i živio s njim, njegov uticaj na mene je ostao onoliko skroman koliko susret sa slučajnim putnikom u vozu na nekoj lokalnoj relaciji. Sad će svi da pišu biografije i hvalospjeve a ja bih se osvrnuo na moj lični odnos sa Duletom i kako smo živjeli jedan pored drugog a da se nikad ne sretnemo tet-a-tet. Dule mora da je znao na nekom nivou da ima značajan uticaj na grobarsku populaciju ali nisam siguran da nas je doživljavao kao svoju vanbračnu djecu kao što smo mi doživljavali njega kao očinsku figuru. Prešao sam ovdje već na govor u množini iako pričam o sebi jer sam siguran da imam još dosta braće razbacane po Balkanu i šire, koju nikad neću ni sresti ni upoznati a koji danas osjećaju isti, nenadoknadiv gubitak. Takav je bio uticaj Duletov. Nemam neko dobro mjesto da ubacim Željka u priču pa ću iskoristiti momentum i još jedno porodično poređenje, o moja dva pradjeda, dva brata, koji su zajedno podizali domaćinstvo, tako što je jedan privređivao na željeznici a drugi se, u njegovom stalnom odsustvu, brinuo o porodicama i jednog i drugog. U toj priči Željko je stric, željezničar, koji se vraća kući izdaleka posle dugo vremena i donosi velike i skupe poklone za svako dijete, materijalne i nematerijalne. S druge strane, Dule je otac, neko koje tu i kad nije, figura od autoriteta čija se sluša bez pogovora i kog svi zovu “bajo”. Moj bajo. Željko je gradio kuću a Dule porodicu. No da se vratimo malo na sami početak. Moj prvi svjesni susret sa Duletom je bio u njegovom drugom mandatu u Partizanu, prvog se zbog mladosti ne sjećam uopšte. To je vrjeme s početka vijeka kad nisu postojale društvene mreže i portali pa se svaka veza s voljenim klubom svodila na ono što lično doživiš uživo na utakmicama. Moram pošteno priznati da su počeci našeg odnosa bili dosta problematični jer je solidan period postojao gotovo konsenzus da on nije trener za nas. Još je Gan bio u pamćenju mnogih a nije pomoglo ni što su rezultati, osim u domaćoj ligi, bili jako siromašni. Tako da sam i ja potpao pod taj narativ. Dijelom se mogu opravdati mladošću i vrelom krvlju a dio ide isključivo meni na dušu. Nije pomoglo ni što sam se, ubrzo nakon što je ustoličen za trenera, iz Beograda vratio u Sarajevo na studije, pa se moj odnos sa klubom par godina sveo maltene na rezultat na teletekstu. Negdje polovinom prve decenije 21. vijeka počinje da se omasovljava kablovska televizija u domaćinstvima i tako se obnavlja moja konekcija sa Partizanom koju sam dugo priželjkivao, te sa Duletom kao nešto usputno i neizbježno. Nekako u ovom periodu i klub počinje rasti na evropskom nivou pa se više medijskog prostora poklanja i tvorcu tog uspjeha, a na, u to vrijeme još uvijek skromnom Youtubeu, počinju se pojavljivati sad već legendarne konferencije za štampu posle utakmica. I u toj atmosferi, zajedno smo rasli Dule ja i ti… Po prvi put posle dugo vremena u životu sam upoznao čovjeka koji mi je s ekrana rekao (s obzirom da sam iz miješanog braka i da sam odrastao u manje-više čistim etničkim sredinama) da ne moram da budem jedno ili drugo. Ili oba. Ili nijedno ni drugo nego nešto sasvim treće. I svoje. I da je to sasvim u redu. Neću se baviti istorijom i hronologijom koja je dobro poznata, osvrnuo bih se na ono što sam od Duleta naučio i usvojio, u svom životu i biću, od tada pa do ovog dana. I ubuduće. I zauvijek. A to su: - jedinstvo u porodici, - požrtvovanje preko granica mogućnosti za prave vrijednosti, lične i društvene, - Iskrenost po svaku cijenu (ovo mi je donijelo više miran san nego korist u životu), - kosmopolitizam, - kultura i obrazovanje, - sloboda izbora i liberalizam, te - da je ponekad jedini ispravan način ophođenja sa drugom osobom ta da ga pošalješ u pičku materinu. Možda sam to sve usvojio od njega a možda je to sve vrijeme čučalo u meni i čekalo da se oslobodi, no nesumnjivo da je baš on bio taj katalizator promjene. Zahvaljujući njemu ja sam oslobođen. Lično tebi Dule, riječi kojima se opraštam od tebe, nadam se samo za neko vrijeme a ne zauvijek: Danas, u vihoru neprekidnih društvenih promjena, otišao si noseći Partizan u srcu i baklju slobode u ruci, i ostavio nas da tu ljubav i tu baklju nosimo dalje. I za tebe. I dok god to bude trebalo. Ja sam izgubio oca, svijet je izgubio čovjeka. Neka ti je vječna slava i hvala ti do neba.

O, krv ti jebem, može li jedan dan u ovoj državi da prođe da te nešto ne skenja? Šok, tuga, nevjerica…

A ko će da ga otera, ti i ja? Kad ga nismo najurili govnjivom motkom posle onog sa Željkom sad tek može da radi šta hoće. Što bi se reklo, ovo je njegov svijet a mi u njemu samo živimo.

Edinov podcast sa Carlikom sniman nakon derbija. 🙃

Ja opet mislim da on u NBA nema baš ništa da traži, ono je jedan taksv cirkus potpuno suprotan svim njegovim košarkaškim karakteristikama. Mislim da i onaj klovAn Washington ima više šansi da zabode neki ugovor tamo od Bonge. Uzevši u obzir ovu tvoju konstataciju vezano za EL sa kojom se slažem, da nema ovih medijskih natpisa mislio bih da nam je on najsigurniji za narednu sezonu.

Pročitah “Žoca” u jednom sjedenju. Poštena knjiga. Sad sam se opet skenjao.

Pošumljeni ako je pametan, a nije, mora Bongu da sačuva po svaku cijenu. Ovaj tim uz sitne korekcije u rosteru i upravi može svakom pomrsiti konce. Btw, sumnjivo mi je što ovu vijest za Karlika plasiraju baš Nova i Sportklub a ne dosadašnji telali Telesport i Pbg Jovan. Ja bih tu sačekao još malo.

Mali Moćni razgovori među supružnicima…

Jel ovo neki znak?

Bespotrebna rasprava i sad i uvijek. Brat je mio ma koje vjere (mišljenja) bio a u mišljenjima ćemo se razilaziti dok je god nas i Partizana. To što neko ne prelazi neke (moralne) granice ne čini ga uslovljivačem bilo koga osim samog sebe. A uslove i granice svi imamo, u svim životnim i društvenim sferama, nismo ćacad. A i gdje može brat da istovari dušu a da ga neko razumije ako ne ovdje, nismo istomišljenici ali smo istovjernici ma koliko ta vjera nekad bila na iskušenju. Svrha foruma je da svakom od nas kaže nisi lud, nisi glup, nisi sam. Zato pišite ljudi, ja nemam volje ali sam tu. Da ne bih bio lud, glup i sam.

Iskoristio sam priliku da gledam Evroligu u rodnom gradu tako da nisam gledao tekmu sinoć, dok sam se izvukao autom sa parkinga Zetre i došao kući skroz na drugi kraj vidio sam samo po dva bacanja na obje strane na kraju. Pogledaću danas na miru ali, kao što rekoh, pobjeda sinoć je uspjeh bez obzira na protivnika. Ovo bi trebalo da pišem na EL temi ali biram da biram svoju publiku: - Solidna organizacija tekme, uspjeli su da izgleda mnogo reprezentativnije i uživo i na malim ekranima od utakmica Bosne/reprezentacije; - Ako negdje izleti neki klip gdje se neka budala dernja sa tribine "Matijas Lesor" na zagrijavanju, taj sam 🙃; - Publika salonska, spiker ih je pokušavao malo prodrmati ali tanko sve u svemu, možda i zato što je pola dvorane došlo iz drugog dijela Sarajeva da navija za grčku braću; - Džanan Musa ima svoj fan club leptenejebo 🤣, iza koša u ćošku nekih 20 likova u bijelim majicama konstantno skandiraju isključivo njemu, čak imaju i bubnjeve 😁. Publika malo oživi samo kad "Đanan" ubaci, a ubacivao je baš solidno sinoć. - Bilo i Paovih navijača, nekih stotinjak, prvi put ih gledam na gostovanjima. Tanko poprilično, većinom na mute, par puta pozdravili Matijasa, par nekih skandiranja na grčkom, dva puta otpjevali "ništa od titule ni ove godine" i to je to. - Publika korektna, nisam uopšte imao osjećaj da se igra u Sarajevu. Po komentarima uokolo ne baš košarkaški pismena ali vidi se emocija prema košarci (i prema Đananu 😁). Dubai je dobro izabrao, ne bi nigdje drugo imali ovakvu podršku ni punu dvoranu. Eto, toliko od mene za ovo javljanje. Studio?

Peta u devet dana, u svim takmičenjima, da budemo precizni. Svaka pobjeda sinoć na bilo koji način je popriličan uspjeh.