Leaderboard

Mozda, mozda je moja svakodnevica toliko jadna pa mi danasnji dogadja deluje nesvakidasnje a mozda je ovo, ipak, malo cudo: Juce smo unuk i ja proveli 2 h u gradskom parku, to ja nasa redovna destinacija samo je ovog puta dete park otkrivalo na nov nacin, biciklom, lepo je savladao spravu i uzivao vozeci je obodnim stazama parka u to vreme bez mnogo posetilaca, bilo je oko 11 h. Posetu parku uvek zavrsavamo kraj fontane, tako je bilo i juce, dok sam se ja odmarala od jurcanja za motorizovanim unukom, on je uzivao prskajuci vodu iz zabica, jos jedan lep dan za oboje. Kada smo se vratili kuci, raspakivala sam ranac koji uvek nosim sa sobom i utvrdila sam da mi nema naocari za sunce, bilo je ocigledno da sam ih ostavila na klupi kraj fontane, odlozila sam ih da bih slikala unuka. Bila sam ljuta na sebe, to su naocari sa sertifikovanim filterom protiv UV zracenja koji je neophodan mom levom oku, ni malo jeftina plastika a i ram je bio malcice fensi i sad sva ta gnajvaza i trosak ponovo.... Danas smo opet otisli u park, sa biciklom naravno....i opet se poseta zavrsila kraj fontane, na istoj onoj klupi na kojoj sam juce ostavila svoje naocari...nakon dvadesetak minuta, prisla mi je jedna gospodja u ozbiljnim godinam i trazila dozvolu da sedne pored mene. Kako je sela, tako me je zapitala da li sam juce zaboravila naocari na klupi? Da, zaboravila sam takve i takve naocari, zasto? Zato sto ih je ona nasla i pretpostavila da su moje jer se, eto, cesto srecemo u isto vreme, na istom mestu i ja sam uvek bas na toj klupi a ne na nekoj od druge 3....i, izvadila je moje naocari iz svoje damske torbe i dala mi ih je. Zove se Rada, ima 83 godine, zivi u istom kraju gde i ja, blizu parka, vidja nas, mene i unuka, iz leta u leto i unuk bas brzo raste i lep je "momcic".... Doslo mi je da zaplacem od......svega. Od njene paznje, od njene pameti, od njene dobrote.... I od moje sebicnosti, nikad je nisam primetila u parku, imam oci samo za unuka jer mi je zadatak, citiram mog sina "tvoje je da se, dok je sa tobom - ne ubije" pa ja to izvrsavam doslovno mada, to nije opravdanje sto ne primecujem druge, sto sam tako fokusirana na sebe, svoj zivot, tako sam postala skucena duhom, nesposobna da nadjem lepotu i dobrotu, sto bi rekli - gadna baba cuci u meni...i danas sam dobila dobru lekciju, hvala zivotu na tome. Da, hvala na poseti gdje Rade, naocari bih kupila, mozda jos vise fensi od bivsih, nije poenta u tome, poenta je sto mi je gdja Rada obecala da cemo uskoro popiti kafu zajedno, tako joj mnogo dugujem...

Ivan Balog: O Trimalhionovoj gozbi Gaja Petronija Arbitera (Satyricon) U živopisnoj sceni Petronijevih “Satura” ili “Satyricon libri”, glasovitom djelu slučajno pronađenom davne 1650. na jednom trogirskom tavanu, i to u najznamenitijem dijelu romana, poznatom kao “Trimalhionova gozba”, u blagovaonicu skorojevića Trimalhiona, robovi unose golemog prasca, usred domaćinove potpuno neuke ali bahate rasprave o Homeru i Odiseju. Kako priča glavni junak ove satire, nesretni mladac Enklopije: “Stane zatim Trimalhion prasca sve većma i većma promatrati, pa reče: Što? Što? Ovome prascu nije izvađen drob? Herkula mi, nije. Zovi, zovi kuhara preda me! Kad je kuhar žalostan stao uza stol, govoreći da je zaboravio izvaditi drob, zaviče Trimalhion: Što? Zaboravio?... Svuci ga! Ne bi dugo, kuhar bude svučen i stade tužan među dva spremna mučitelja. Svi su stali za njega moliti… ali neće Trimalhion. Pa ipak, razgali se u licu i reče: Dakle… vadi mu drob nama na očigled! Dobivši natrag rubaču pograbi kuhar nožinu i gojaznom rukom zasječe prascu trbuh odavle i odanle. Za tili čas isipaju se iz parotina, koje su se pod pritiskom tereta raširile, mesnjače, kobasice s krvavicama. Na to udari služinčad sama od sebe u pljesak i poviče: Gaje, sretan bio! I kuhar je bio počašćen srebrnim vijencem i napitkom i dobio je na dar čađu u zdjeli od korintske mjedi.” Ovim prizorom počinje gozba koju vrlo realistično, ali s njemu svojstvenom ironijom opisuje Petronije, miješajući među sočnim i oblapornim rečenicama usporedbe i aluzije na cara Nerona, suludog i nedoraslog tiranina, kojemu je upravo Petronije, zvan još i Arbiter, sudar dvorskog istančanog ukusa i elegancije, savjetovao uživanje u sličnim pretjerivanjima, izrugujući se kroz orgije i gozbe neobuzdanoj i okrutnoj naravi posljednjeg cara iz julijevsko klaudijevske loze, koja je uz vrle vladare podarila Rimu i gomilu izopačenih i nastranih tipova, od Kaligule do samog Nerona. Pišući svoje “Saturae” Petronije je vjerojatno već znao da se priprema pobuna protiv nasilnika, koja će stajati života mnoge ugledne Rimljane, među njima Neronova učitelja Seneku i samog Petronija, koji je svojevoljno sebi razrezao žile. Prije smrti, kako piše Tacit, oporučno je teško optužio cara, narugavši se i njegovoj posvemašnjoj neukosti i nedostatku talenta u pjevačkom i pjesničkom umijeću. Petronijeva oporuka Nerona je, kažu, pogodila više od same pobune. Ona sljedeća, 68. godine poslije Krista, konačno će i njega stajati života i osloboditi Rim, barem na neko vrijeme, suludih careva i tiranina. Pa ipak, ma koliko u “Saturama” možemo očitati izravne aluzije na Nerona, umiješane poput začina u fino stilističko ruho, Petronijeva nam knjiga kroz lutanja i stradanja mladića Enklopija, kroz gradska središta južne Italije i mračne pučke četvrti, kroz blagovaonice i ložnice, ljubavni zanos i jazbine, proročica i vještica, pretenciozna nadmetanja o mitologiji, pjesništvu, umjetnosti i filozofiji, vrlo realistično prikazuje život razvijenog carstva u kojem su naglo obogaćeni provincijalci, ili oslobođenici poput Trimalhiona, neukusom i neumjerenošću počeli, baš kao i danas, stvarati skorojevićki i nasilnički mentalitet. Prizori iz Trimalhionove gozbe kao da su preneseni iz povijesno književnih anala i kronika i svojom vjerodostojnošću, makar ponekad ironično iskrivljeni, odražavaju Petronijev osjećaj za život i stvarnost. U toj rimskoj stvarnosti, pa tako i gastronomskoj, cijela ona farsa oko rezanja prasca ima svoje rafinirano ishodište, istina unakaženo Trimalhionovim neukusnim dramoletom, u izvornoj rimskoj kuhinji, koja je jela od punjene svinjetine osobito cijenila i podarila u naslijeđe suvremenom kulinarstvu. Samo Apicije spominje desetak načina pripreme punjenog prasca, od dvostruko punjenog odojka, Porcellum farsilem duobus generis, do Porcellum assum tractomelinum, odnosno pečenog prasca punjenog medom i mlincima. Pa ipak, jedan se Apicijev recept podjednako veže uz Trimalhionovu svinju, koliko i uz suvremeno punjeno prase čiju pripremu opisujemo u današnjim slavonskim recepturama, obogaćenim pod utjecajem vrsnog đakovačkoga gastronoma i gurmana, vlasnika kultnog restorana “Croatia” Ivana Baloga. Naime, taj Apicijev prasac, kojemu se najprije očisti utroba i izvade iznutrice, puni se smjesom aromatičnih začina, mozgom, jetrom, kuhanim suhim mesom i kobasicama, jajima, mrvicama i garumom. Dobro napunjen peče se na ulju u pećnici. Kad jednom probate odojak pripremljen na Balogov način, pred vama će se odnekud stvoriti Apicije i ljuto nasrnuti na bedastog Trimalhiona, koji je svojim priglupim igrokazom teško oskvrnuo kako ukusno meso tako i njegovu profinjenu utrobu punjenu začinima i kobasicama. Spomenimo samo da i naše kobasice, pogotovo kuleni, vuku svoje izravno gastronomsko podrijetlo od starorimskih punjenih dimljenih i sušenih svinjskih želudaca ili po Apiciju Ventres porcinum, koji su se također po dugom obzorju gastronomskog vremena protegnuli u naše doba i naše krajeve, pogotovo Slavoniju, kojoj u obradi ovako pripremljenih jela nema premca u kuharskom nadmetanju, pogotovo onom u punjenju svinjetine. Pravo pokladno jelo koje kao i naši karnevali vuče podrijetlo iz rimskih Saturnalija, svečanosti u čast boga Saturna, kad bi nešto ranije nego danas, točnije od 17. do 24. prosinca, cijeli Rim i kasnije carstvo u vedrom karnevalskom raspoloženju priređivalo gozbe i pijanke i na kojima su se darivali robovi, poput Trimalhionova kuhara, kako bi se trajno sačuvala uspomena na zlatno doba Saturnove vladavine kad je hrane i pića bilo u izobilju, a svijet bio bez robova i privatnog vlasništva. U toj rimskoj karnevalskoj mitološkoj utopiji, i samoj nalik raskošno punjenom prascu, krije se i ime Petronijeva djela “Saturae”, od naziva za posudu prepunjenu svim i svačim, po latinskim satura lanx, u kojoj je svega previše, a najviše humora. Poslije će se nazivi ovakvih djela i jela pomiješati kao začini u rimskim i slavonskim punjenim prascima, kobasicama i kulenima s grčkim Satyros, po razuzdanim i veselim Satirima, koji još i danas skaču na svojim papkastim nogama kao Trimalhionovi prasci punjeni ljepotom, živošću, ali i gorčinom, tragičnog i nakaznog naličja, elegantnog krabuljnog svijeta Petronija Arbitera. ............................ Recepti: Kulen Ivana Baloga: Od zrele svinje od oko 100 kg izdvoji se najbolje meso i po kakvoći podijeli u četiri vrijednosne kategorije. Grupe mesa melju se odvojeno, i to sitnije što je meso lošije kakvoće. Najbolje meso sjecka se na komadiće. Stavi se sve zajedno pa se u smjesu umiješa sol, ljuta i slatka paprika, u tekućinu samljeven bijeli luk i na kraju sjeckana slanina. Ponovno promiješamo, pustimo smjesu da malo dahne, a potom njome punimo crijevo za kulen. Punjeni kulen stještimo troprutim bukovim rašljama, čije krajeve podrežemo. Takav kulen se malo odimi u tijeku sazrijevanja s pet do šest dimova i ostavi da zrije u pušnici od dva do šest mjeseci, ovisno o masnoći kulena. Rolada od svinjetine: Prsima i leđima od srednje velikog prasca izvadimo sve kosti i ostavimo u pacu od sjeckanog luka, češnjaka, soli i papra da odleži dan-dva. Meso potom smotamo u roladu i pečemo u pećnici dok ne dobije tamnu koricu i sve ne bude gotovo. Ako se jede toplo, služi se sa želatinom od pečenja, a hladno samo čisto meso od rolade izrezano na pravilne kolutove. Punjeni odojak: Očišćenom odojku izvadimo sva rebra i punimo prsnu i trbušnu šupljinu nadjevom od mljevenog kuhanog sušenog svinjskog vrata, bunceka, kožica, svinjskog želuca, fine teletine, luka, češnjaka, peršina, papra, soli, nekoliko jaja, u koji smo na kraju umiješali želatinu od pečenja čitave trake kuhanog suhog jezika, slanine, svinjskih prsa i tek malo prokuhanih obrazina i nekoliko izrezanih svježih paprika. Tako napunjenom odojku dobro zašijemo trbuh i pečemo u pećnici na umjerenoj vatri dok ne bude dobro ispečen, a koža mu postane hrustava i tamno zlatna. Služimo ga hladnog, izrezanog na kolutove i komade. Punjeni odojak možemo služiti i na ražnju.

Eteros Ego (2016) Solidan krimi uradak. S obzirom na to koliko je filmsko trziste u globalu prezasiceno ovom tematikom, uvek je poseban izazov u ovom zanru napraviti nesto sto valja, nesto sto koliko je moguce izbegava klisee i vec milion puta vidjene zaplete i rasplete. Film istina nije doneo nista novo, ali je atmosfera odlicna, a Pitagora interesantan i dovoljno pametno izabran za poentiranje. Ima likova koji su na kraju ispali klasicni filleri, kao sto to prilicno cesto biva ovih dana, nevezano za pravac i konkretnu tematiku. The Body [El Cuerpo] (2012) Premise na kojima film pociva su prakticno identicne onim u prethodno navedenom naslovu (Eteros Ego) - hladno servirana osveta za smrt prouzrokovanu nepruzanjem pomoci i bezanjem sa lica mesta nakon saobracajke. Rasplet je, medjutim, izveden znatno vise 'blejdranerovski', te uz mnogo veci broj obrta nego sto je to slucaj sa njegovim grckim parnjakom, a ja uopste nisam siguran da li ga to cini boljim ili losijim. Kako bilo, u pitanju je jos jedan film za koji se moze reci da je vredan gledanja.

U petak će najverovatnije brat primiti novu turu imunoterapije (pembrolizumab). Mislim da je dvanaesta po redu. Pre nekoliko dana je išao na rekanalizaciju. Ne leči ali ipak olakšava disanje. Prvi put je imao takav zahvat, čak neki doktori su bili kategorički protiv jer se tumor nalazi na nezgodnom mestu i niko nije hteo (ili smeo) da preuzme odgovornost. Na kraju je sve ispalo dobro, nivo kiseonika se vratio na oko 90, ali smo preživeli vrlo stresnih šest dana. Pred kraj pretprošle nedelje bio je primljen u bolnicu sa nivoom kiseonika oko 75 (!), koliko sam zapamtio. Kad smo zvali onkologa koji vodi karton, rekao nam je da mora biti hitno primljen na pulmologiju. Nažalost, stanje u zdravstvu u Srbiji je kriminalno, da ne govorim koliko generalno loše utiče i na one koji se leče i na njihove bližnje. Još kad se dodaju situacija sa koronom, prepune sobe, stravične gužve, diskutabilna higijena, jeziva hrana i poslovična neljubaznost.... Clusterfuck. Bio je primljen kao hitan slučaj, u sobu sa još 3 pacijenta a jedan od njih sa dva otvorena drena koji su toliko zaudarali na trulež da se osećalo na celom 5. odeljenju. Nema klime, zabranjeno da se vrata drže otvorena zbog epidemije.. Jadan čovek nije kriv, svestan svega, molio da ga sklone negde da "ne smeta", ma jezivo! Dva dana pre zahvata, morao sam ići do bolnice da donesem snimke pluća doktorki pa su me pustili gore. Inače ne puštaju nikog i gotovo ni u kakvim okolnostima, te sam se nažalost i lično uverio na šta je to ličilo... U početku mi je čak pripala muka ali, srećom u nesreći, pustili su me da ostanem neko vreme pa sam napravio bratu društvo skoro sat i po i pored svega. Postoji mogućnost da ide na gama - nož u Turskoj, ali tek pošto bolest pokaže regresiju u dovoljnoj meri. Što se toga tiče, tumor i dalje nije moguće operisati. Radimo zaista sve što možemo, pratimo intenzivno sve promene i nadamo se da će bolest dobiti status hronične. Još jednom hvala svima koji učestvuju na topiku. Možda će baš na ovom mestu i neki drugi ljudi u velikoj nevolji naći nešto što će im značiti. Meni već znači i to puno.

http://www.psihologija.autentik.net/psihoterapija_telesna_psihoterapija.php Svesno prisustvo u fizickom telu koje moze da se postigne telesnim vezbanjem je neprocenjivo iskustvo samospoznaje i po mom dubokom uverenju, jedinstven nacin postizanja kako telesnog, tako i mentalnog zdravlja.

Bojsi sklopio dokumentarac o popularnosti Only Fools and Horses u Beogradu. https://www.thesun.co.uk/tvandshowbiz/12419273/serbia-only-fools-and-horses-boycie-mobbed-fans-murals-delboy/ WELCOME TO DELGRADE How Only Fools And Horses became Serbia’s favourite show with murals on the streets and dodgy deals a ‘business model’ The documentary is released on DVD and Blu-ray on September 4.

Ne treba zaboraviti ni ova dva, pomalo zaboravljena dragulja: Split Second (1992) https://www.imdb.com/title/tt0105459/?ref_=nv_sr_srsg_0 Wedlock (1991) https://www.imdb.com/title/tt0103239/?ref_=nv_sr_srsg_3

Nisam se nešto trudio oko slika kao ni ženka oko estetike ali zato... okus 😍 Boršč

Završiću ovdje, upravo o tome se radi ... Hanks je sam iznio čitav film. Sve dalje postaje stvar ukusa. Niko nije rekao da je ovo masterpiece, nego dobar film. Na kraju krajeva, nadovezali smo se na objavu na 'posljednjem filmu' a ne na 'totalnoj preporuci'

Da se nadovežem na Trimalhionovu gozbu, ovog puta s izvornikom (prevedeno s latinštine): Gaj Petronije Arbiter: Trimalhionova gozba / Satyricon (oko 50. AD) Njegova blagost i milosrđe nas je obavezivala, a isti onaj rob za kojeg smo se zauzeli, poletio je k nama, kako smo ušli u triklinij, te nas je na naše zaprepaštenje počeo glasno i strasno ljubiti, kličući zahvale našoj dobroti. "Sad ćete saznati kome ste učinili milost“ povjerio nam se. "Gospodarevo vino bit će zahvalnica odanog sluge!“ Konačno smo se ispružili i mali robovi iz Aleksandrije su nas osvježili vodom i snijegom, dok su se ostali posvetili našim stopalima uklanjajući zanoktice i odebljalu kožu čudesnom vještinom, no čak i tu neugodnu operaciju nisu bili u stanju obaviti u tišini, već su cijelo vrijeme pjevali. Žarko sam želio saznati može li cijelo to domaćinstvo pjevati, pa naručih piće; dečkić koji mi je bio pri ruci istog je trena prenio moju narudžbu pjevajućim, kreštavim glasom, a svaki dalje bi učinio potpuno isto. Teško je i zamisliti da je to bila blagovaonica uglednoga gospodina, već prije zabavište pantomimičara. No, izneseno je vrlo primamljivo predjelo, ali svi ležajevi su već bili zauzeti, osim Trimalhionovog, za koga je prema novim običajima rezervirano čelno mjesto. Na velikom poslužavniku je stajao magarac iskovan od korintske bronce, koji je držao košare s maslinama – bijele u jednoj, a crne u drugoj. Sa svake strane brončanog asinusa stajao je po jedan pladanj, na čijem obodu je bilo ugravirano Trimalhionovo ime, kao i težina srebra. Miševi posuti makovim zrnjem i premazani medom posluženi su na srebrnim mostićima čvrsto zakovanima na pladnjeve, kao i vrele kobasice na srebrnom roštilju sa šljivama dimiskinjama i šipkovim sjemenkama. ... Čeprkajući po zubima srebrnom čačkalicom, konačno nam se obratio: "Prijatelji! nije od mene bilo pristojno da se pojavim među vama tek sada, no bojeći se da će vam moje odsustvo izazvati nelagodu, odustao sam od vlastitih zadovoljstava: dozvolite mi, ipak, da dovršim moju igru.“ Rob je donio stolić od ljeskovine (pistacijevine?) i kristalne kocke, a ja sam zapazio jedan posebno luksuzni detalj; umjesto crnih i bijelih polja koristio je zlatnike i srebrnjake. Cijelo vrijeme je na licu imao posebno opak i pomalo prostački izraz. Dok smo se i dalje gnjavili s predjelom, pred nas je donesen pladanj na kojem je počivala košara u kojoj se nalazila drvena kokoš izrezbarena tako da izgleda kao da upravo leže jaja. Odmah su se, uz pratnju muzike, pojavila dva roba i počela se valjati u slami. Otamo su izvukli nekoliko pauničinih jaja, koja su podijelila gostima. Okrenuvši se prema nama, Trimalhion je vidio što se događa. "Prijatelji", obratio nam se, "naručio sam pauničina jaja, postavljena ispod kokoši, no bojim se da su se pokvarila, ali Herkula mi, kušat ću ih svejedno, pa ću vidjeti da li su još uvijek dobra." Mi smo se, pak primili naših žlica (od kojih ni jedna nije težila manje od pola funte) i otvorili školjke načinjene od tijesta, a zapravo, umalo da se nisam udaljio kad začuh iskusnog posjetitelja ovakvih zabava kako govori: "Mora biti nešto dobro u ovome". Otvorio sam svoju školjku i u njoj zatekao krasnu kosovicu u žumancu dobrano začinjenu crnim paprom. ... Slijedeće jelo je izazvalo veliki aplauz, a koje je, začudo, privuklo svačiju pažnju osim naše. Iznijeli su veliki okrugli poslužavnik na kojem su bili prikazani znaci Zodijaka, a nad svakim znakom je poslužitelj iznio najbolja jela koja se s tim znakom slažu. Ovnova muda na Ovna, govedinu na Bika, janjeće bubreščiće na Blizance, kotlete na Raka, čistu rodnicu na Djevicu, afričku smokvu na Lava, vagu na Vagu, zdjelu kolača i lignju za Škorpiona, volovsko oko na Strijelca, jastoga za Jarca, gusku za Vodenjaka i dva cipla za Ribe. U sredini svega toga su bile velike pčelinje saće, oko čega je bio poslagan aranžman od trave i mahovine. Kruh iz srebrne posude je posluživao egipatski rob, a svako malo bi, lišen sluha, zapijevao pjesme iz popularne muzičke farse zvane Laserpitium. Vidjevši da nas ova otužna priredba baca u sve veću depresiju, Trimalhion se potrudio da nas potakne poklicima: "Hajde gospodo! dignite se, molim vas; pa ovo je tek sos!"

da, to provlacenje ispod topova u ocajnickom pokusaju bijega je interesantno / scenski efektno, medjutim, obrati paznju, kasnije u filmu na Hanksov razarac jurisaju dvije podmornice, frontalno, po pramcu. to je scena iz Pirata s Kariba III, a ne iz II. svj. rata na Atlantiku. ne mozes mi dokazati da je taktika njemackih podmornica bila otvorena borba sa razaracima, jer za tako sta podmornice nisu dizajnirane, ali ok, cijenim pokusaj.

Jesi li ga gledao kad ranije u bioskopu ? Kad se setim samo toga, film se blizi kraju, manje vaspitan deo publike vec pocinje da se oblaci u kapute u polustojecem stavu, bila jesen ili zima, zloca je kao gotov kad odjednom schok on se dize iz "mrtvih" u krupnom kadru. Tesko da bilo koji horor parira tom zavrsetku. Sjajan je on glumac bio i to i nedovoljno koriscen po meni. Verovatno je relativno kasno poceo da radi u SAD. Uz vec antologijske uloge iz Blade Runner, volim i ovaj koji je snimljen malo pre mada su mu zamerali neadekvatno izabranu muziku (i meni bilo pomalo neobicno, ali film bas volim): Ladyhawke (1985) https://www.imdb.com/title/tt0089457/?ref_=nm_flmg_act_141

Ima dosta primera, wiki stranica "battle of the Atlantic" ih ima dosta linkovanih. Koliko sam ja čitao najveći čopor je bio ovaj primer : https://en.wikipedia.org/wiki/Convoy_SC_94 gde je 19 podmornica napalo konovoj od 35 transportnih brodova, 3 razarača i 6 korveta. Ako pročitaš šta se desilo prvi dan napada videćeš neverovatnu sličnost sa onim što se desilo "Henksovom" razaraču.

Kako zivot (nesvakidasnje) slaze kockice … kad se neko rodi zivotno pozvan. 11 Year Old Nigerian Ballet Dancer Gets RARE Scholarship to NYC Dance School

U tu HW jednacinu mora da ide i Blaydes. Ja sam impresioniran njegovim boksom protiv JDS-a i kako je radio in and out. I Blaydes je svojevrsni fizicki specimen, ima fenomenalnu eksplozivnost za onu gradju, plus motorika, a pritom rvacki skill. Znaci: Stipe Francis HW Jones Blaydes (nisam ih rangirao, samo random naveo) 1. Stipe vs Francis Stipe je napredovao od njihovog prvog meca, ali je napredovao u smeru da bude bolji protiv DC-a. Sad je more lean, ali je znatno laksi, 7,8 kilograma najmanje. Ako gledas vakum, u svakom revansu dodatno vecu sansu ima onaj koji je izgubio. To je mma law, previse puta dokazan. Od prvog meca Francis je napredovao u svakom aspektu (do tog meca nije ni ozbiljno shvatao rvanje, sad radi i na njemu i na bjj). Stipe jeste napredovao, ali ponavljam, ne nuzno za matchup sa Francisom. Teze ce mu biti da iz klinca obori Francisa (koji je radio na td defense), teze ce mu biti da se naslanja na njega i da vrsi pritisak. Stipe nije protiv DC-a bio dobar u klincu zbog mase i snage, nego zbog visine. Implementirao je Jon-ovo koriscenje visine sa hook-ovima, sto bi reko sam DC "imas osecaj da imas mokro cebe preko celog tela". Tako su se borili protiv DC-ove snage i znanja koriscenja iste, uz nisko teziste. Taj novi skill i adaptacija, Stipeu nista nece znaciti protiv Francisa. 2. Stipe vs HW Jones U celoj prici je Jones najveca poznanica. Ovaj 205 Jones je po vakumu, barem blagi autsajder u svakom od ova 3 matchup-a. Samo sto HW Jones bi bio mnogo drugaciji borac nego ovaj. Naravno ostao bi njegov IQ i njegov umece da pobedi (Djokovic, Jordan skill). Jones ima fenomenalan frame, i mnogo ga dobro koristi, ali u 205 on ne moze da razvija neke stvari kod njega jer onda ne bi mogao da se spakuje u 205lbs na vagi. Njegova bokserska pliometrija uopste nije dobra. Preduge ruke (nije povoljno za klinc i za serije) i to sto ne moze da ojaca neke misice koje predstavljaju core udaranja(zbog tog ispunjavanja tezine na vagi) ga cine poprilicno inferiornim u nekim bokserskim stvarima. To ga je i on sam svestan. Kada bi presao u HW, on kao borac bi se dosta promenio. Ne bi morao da brine da li ce da mu se omasove podlaktice, ledja i ramena (on ima siroka ramena zbog skeleta, ali nema misicava). Trenutno on nema misicnu polugu da iz backward kretnje bude opasan sa nekim counter punch-om. A niti to voli da radi, niti je mnogo dobar u tome. Anaerobicna snaga+pliometrija = eksplozivnost, bi mu sigurno dosli prelaskom u HW. Bio bi 30,40 % eksplozivniji. S druge strane moze da zaboravi na onaj bully clinch koji primenjuje u 205. Kad, as i said, legne na protivnika kao mokro ćebe. Kick-ovi bi mu bili još bolji, pravili bi veću štetu, ali verovatno ne bi mogao toliko mnogo da ih koristi jer bi bio veći rizik od kontre protivnika (Stipe-ov zadnji direkt ili bilo koji udarac Ngannou, koji bi rado primili low kick ako tad mogu da posalju bombu). Suštinski u tom matchupu, Jones bi mnogo više ličio na Stipea nego do sad, a Stipe je mnogo više postao Jones nego što je bio pre. Po načinu borbu bi se znatno približili nego da ih porediš kakvi su bili pre 2 godine. 3. Stipe vs Blaydes Blaydes ima najeksplozivniji takedown izmeren u istoriji UFC-a Pitanje je samo da li bi to oborili Stipe-a. Stipe sigurno favorit, ali imao bi svoju sansu i Blaydes. 4.Francis vs HW Jones Iskreno, ne zelim mnogo da razmisljam o tome mecu, nadam se nekako nece desiti. Jonesa sve manje i manje volim, ali uvek ce kod mene biti bitno da se sacuva njegova aura. Pa cak i da se desi u buducnosti da totalno izgubiv navijacke emocije vezane za njega. Ne bi mi bio problem da on izgubi. Bio bi mi problem da vidim kako su mu se torzo nakrivio na jednu stranu, udovi na drugu, a glava na trecu. A to je moguce protiv Francisa. Aura i legacy Jonesa je jako bitna za ovaj sport. I taj drugaciji Jones bi vrlo verovatno bio blagi autsajder (barem) zbog prve 2 runde. Ako dodje do trece, tu bi pobedio. 5. Francis vs Blaydes Obojica znatno napredovali od poslednjeg meca. Francis bi i dalje bio favorit ali ne bi ga onako olako premlatio u boksu. Imao bi tu Blaydes svoju sansu. 6. Jones vs Blaydes I to bi mi bila totalno nepoznanica, pretpostavljam da tezeg Jonesa Blaydes ne bi mogao da srusi. Tu Jones ima i najvece sanse. Sa druge strane mislim da Blaydes ima malo vise sansi protiv Francisa i Stipe-a, nego sam Jones. MMA nije A > B, B> C ----> A>C. Ne funksionise to tako...

Ja verujem u taj put. Ta nadahnuta skola se nikada ne napusta. Impozantna eticka gradjevina koja vodi racuna o ljudskoj prirodi, "oslanja se na cinjenice i ostaje u okviru moguceg".

A moze i ovako Ovih 6 minuta je postovanje za koga?

Kakvo te bacanje pod voz spopalo? Prvo - nisi Ana Karenjina. Drugo - kod nas vozovi toliko kasne, da ces se poprilicno naziveti.

Blizu Praga Odesláno z mého BBF100-1 pomocí Tapatalk

Ništa dok ne dobijemo detektivku iz PS Savski Venac i inspektora Brku iz PS Stari Grad koji na početku Brankovog mosta nalaze žensko telo sa svinjskom glavom za koju se tek na kraju ispostavi da je Vesićeva... [emoji41] Sent from 127.0.0.1

Ali nije ni tu kraj. Između Broen i Tunnel, urađen je takođe i američki rimejk koji se zove The Bridge. 😃 Boga pitaj koliko će još verzija iste priče da snime. Bron/Broen (2011 - 2018) https://www.imdb.com/title/tt1733785/?ref_=tt_trv_cnn The Bridge (2013 - 2014) https://www.imdb.com/title/tt2406376/?ref_=nm_flmg_act_16 The Tunnel (2013 - 2018) https://www.imdb.com/title/tt2711738/?ref_=fn_al_tt_1

Negujem secanje na Berlin Aleksander plac.....pre bih opet gledala tu seriju nego nesto novo na istu temu....😊

Volim kriminalisticke serije, pre cu tako nesto da odaberem umesto neke ljigave melodrame. Medjutim, retko nadjem nesto zaista dobro (Breaking Bad, od tada nista vredno moje paznje) i eto sad - The Tunnel, 2013, snimljene 3 sezone. Gledam drugu sezonu i definitivno, jeste za preporuku bez obzira sto do polovine prve sezone nisam imala takav utisak, nastavila sam sa epizodama jer nista bolje nisam nasla. I, eto druge sezone i zlocina duboke drzave......no, nije to ono najbolje, dopada mi se kasting, dopada mi se rezija, kamera, muzicka podloga koja je ovde retko dobro odabrana....fino kreirani likovi retke autenticnosti.....volim kad vidim glavne likove izguzvane i izvakane, nista peglanje i friziranje, zivot kakav jeste...ukratko, The Tunnel je ovih dana jedina mera presnog zivota koji mogu da podnesem. Hvala im....

Još jedan pogodak Henksa. Dosta filmova obrađuje podmornice ali unazad par decenija ni jedan se nije bavio lovcima na iste. Dok gledam neki film o podmorničarima uvek pomislim kako oni na površini što ih traže se dosađuju i kao u lovu traže podmornicu no naravno da nije tako. Henks igra komandanta konvoja tokom 1942. godine. Prati konvoj, odnosno njegov razarač "Greyhound" kroz 48h odbijanja napada nemačkog čopora podmornica. Radi se o borbama konvoja i nemačkih podmirnica u "crnoj rupi" atlantika. Film nije istorijski nego je Henks prepravio roman The Good Shepherd (1955) . Ceo film je praktično na razaraču ako izuzmemo privih par minuta filma, i praktično posmtramo bitku iz ugla komandanta konvoja odnosno kapetana jednog razarača. Greyhound je u stvari bio britnaski razarač koji je učestvovao u manje više svim većim okršajima na moru do 1941. kada je potopljen kod Krita. Jedino nije operisao na Atlantiku. Potopio je dve italijanske podmornice. Verovatno njemu u čast je izabrao to ime.

Norman Foster: Jelo iza samostanskih zidina Riba – petak – plodnost Riba je izvrstan primjer uske povezanosti određene hrane s bogovima, petkom, vjerom, spolnošću i plodnošću. Dvije ribe u astrologijskom zviježđu riba predstavljaju grčka božanstva Afroditu (plodnost) i Erosa (ljubav). Upravo su se pretvorili u ribe i skočili u neku rijeku. Tako su umakli zlom čudovištu Tifonu. Kršćanska korizma – što su je, uostalom, kršćani ispočetka nazivali "riblje vrijeme" – uvijek je u razdoblju riba (19.2. – 20.3). Riba je bila i znak raspoznavanja prvih kršćana – simbol njihove pripadnosti novoj Kristovoj zajednici. Tadašnja lozinka glasila je "Ichtys" – grčka riječ za ribu. A sudbina je odredila da je riječ "Ichtys" sastavljena od početnih slova grčkog "Isus Krist, sin božji, spasitelj". Uživanje ribe poprimilo je veće religiozno značenje kad su rani kršćani odlučili da izraze poštovanje za Kristovu muku i smrt tako da se jedanput na tjedan – petkom – odreknu mesa. Toga dana, dana tuge, jeli su samo ribu. Stari Rimljani bili su također veliki poštovaoci ribe. I oni su petkom slavili ribljom gozbom dan božice Venere. Petak – dies Veneris. Bili su ljubitelji svih vrsta ribe, jeli su je u velikim količinama i s izvrsnim tekom. U njihovim kuharskim knjigama i receptima, što su ih fratri kasnije s radošću prepisivali i prema njima kuhali, nailazimo na brojne neobične načine priređivanja ribe. Mudri su Rimljani bili potpuno uvjereni da ona budi i najtromija osjetila, a osim toga ženama omogućuje nove dimenzije plodnosti. Prastarom spolnom simbolu ribe narasla je glava boga Jana. S jedne strane, pogani Rimljani petkom su jeli seksualni simbol ribu, u čast božice ljubavi Venere, kako bi im porasla muškost, a s druge strane su pobožni kršćanski Rimljani jeli isti taj seksualni simbol, ribu, kako bi svoju muškost umanjili misleći na smrt Krista, sina Božjega, koji je, kako znamo, propovijedao ljubav. Crkveni su oci bili uvjereni u nepobitnu vezu između uživanja mesa i ljudske duše, zapravo samo jednog aspekta ljudske duše što ga je crkva prezirala i smatrala požudnim, čulnim, pohotnim i pohlepnim. Oni su, naime, bili uvjereni da te strasti potiče uživanje mesa. Riba je, naprotiv, po prirodi hladna i izaziva apatiju, tupost, ravnodušnost i odbojnost – upravo ono što je trebalo pobožnoj braći. Zato je otupljivanje putenih strasti u redovnika bila jedna od najvažnijih zadaća i to načelo je osnova komplicirane strukture samostanskih prehrambenih pravila. Ali vrijeme je da se nastavi o temi 'riba', koja je u međuvremenu postala nešto klizava. Ni u koje vrijeme nije riba u samostanskoj prehrani došla u pitanje. Ali su se i neke vrlo upitne vrste 'pokrstile' kako bi bile prikladne za serviranje u petak: osim nekih divljih gusaka i ptica močvarica, u prilog kojih se već osobito izjasnio i sveti Toma Akvinski, pojavili su se i gnjurci i gotovo sve vrste ptica koje žive makar u blizini bilo kakve vode ili šaša. Osobit korizmeni specijalitet bila je u mnogim samostanima kornjača. Ukusne juhe i razna jušna jela od kornjače pojavljivale su se tih dana u golemim količinama na stolovima samostana koji su imali sreću da su u blizini mora. Engleski majstori kuhari šesnaestog stoljeća pirjali su peraje kornjače u slatkom vinu, šeriju ili maderi, pekli na maslacu s lukom, češnjakom i svježim gljivama i napokon prepekli u pećnici prije serviranja. Ista kuhinja u Winchesteru upotrebljavala je za juhu od kornjače slijedeće mirodije: bosiljak, mažuran, kadulju, ružmarin, majčinu dušicu, korijandar, papar i sol. Potrebno im je bilo 50 litara vode, mnogo velikih mesnatih goveđih kosti i telećih goljenica, što se sve kuhalo s kornjačinim mesom, zajedno s mrkvom, lukom, češnjakom, vlascem, porilukom i peršinom, dok se nije svelo na 35 litara. Pri serviranju se za svaku litru juhe dodala po čaša crnog vina ili šerija. (To zvuči vraški dobro!) Drugi korizmeni ljubimac bila je vidra, iako mi je potpuno nerazumljivo kojom je čarolijom moguće masno i žilavo meso tog sisavca prirediti u ukusno jelo. To se tiče i oduvijek omiljene korizmene ribe: dabrova repa, koji je mogao dostići težinu od dva kilograma. Taj klizavi privjesak morao je najprije biti pržen ili pečen, a potom još i dugo kuhan, kako bi se izgubio njegov neugodan zadah. Začuđuje nas kako velika raznolikost ribljih jela uopće nije zabrinjavala brata kuhara. Ali ipak, kako se ukus izmijenio! Danas ubrajamo puževe i riječne rakove u kategoriju kulinarskih delikatesa, a nekad su bili ograničeni na korizmene stolove služinčadi. Iz jelovnika samostana Admont u Austriji vidimo da je služinčad 1776. godine, za korizme pojela 71 924 puža. A možda ih je bilo 71 928? Nitko nije savršen, a osobito ne onaj jadni kuhinjski sluga koji je morao voditi računa o svakom pužu koji je prošao kroz kuhinju. Iznemoglo nepce onog fratra kojem su dojadile tune, sabljarke, morski psi, lamprete, jegulje, dupini i kitovi, a imao je sreću da mu je samostan blizu mora, mogao je uljepšati svoje bezmesne dane jastozima, lignjama, rakovima raznih vrsta, oštrigama i prstacima – lijepim i ružnima. Samostani koji nisu imali sreću da su blizu mora, imali su obične ribnjake u kojima su se naveliko uzgajale raznovrsne slatkovodne ribe. A osim toga, većina samostana bila je smještena blizu neke rijeke ili jezera. Među 24 vrste riba što se navode u računskim knjigama iz 13. stoljeća samostana Kloster-Neuburg nalazimo: razne vrste somova, jesetru, glavoča, pastrvu, lososa, linjaka itd. Ali kako kanonicima iz Kloster-Neuberga njihove 24 vrste riba nisu bile dovoljne, izmislili su već u šesnaestom stoljeću ekspresni transportni sistem između Italije i Austrije, koji im je omogućavao da uživaju u svježim ribama i školjkama iz Jadrana. Zato nam se čine čudnim gorke pritužbe fratara na račun njihova oskudnog ribljeg jelovnika za posnih dana. A znali su prirediti ribu na najukusnije načine, pa se priča da je u Engleskoj u jedanaestom stoljeću novi francuski opat iz Clunyja, Simeon, tako dobro priređivao ribu da im je meso dosadilo. Samostani su upotrebljavali i razvili brojne tehnike za priređivanje ribe. Vjerni svom stavu prema hrani, uložili su mnogo više muke i mašte nego mi dan danas to možemo zamisliti. Samostanske kreacije za posne i korizmene dane zacijelo pripadaju najvećim dostignućima Haute Cuisine. Bez obzira na to, je li riječ o jelima od riba, slatkom pecivu, tortama, nabujcima, kremama, umacima ili kolačima. Na primjer, slijedeće jelo od riba: šećer, đumbir, senf i bademi fino se u avanu razmrve i pospu po ribi, što je prethodno bila poširana u bijelom vinu. Kad se voda u kojoj je riba bila kuhana ohladi, izvadi se riba, oguli koža, očisti od kosti i stavi na tanjur. Koža se vrati u vodu i doda malo voćnog octa. Voda se procijedi i prelije preko ribe, odstoji neko vrijeme da se slegne i, za oko, lijepo ukrasi orasima i voćem. Ili se masni šaran, s umakom od mljevenih oraha, peršina, timijana, limuna, matičnjaka, ružmarina, nekoliko kapi kiselkastog mošta – verjuice – i šafrana, peče u delikatnom prhkom tijestu. Oba recepta potječu iz engleske benediktinske kuhinje petnaestog stoljeća. Kao i pite à la Benedictine, punjene mesom ribe sklata*, pomiješane s uljem, zdrobljenim češnjakom i gustim slatkim vrhnjem, a obložene gomoljačom** izrezanom u listiće. Iz velikog benediktinskog samostana na otoku Mont St. Michel, na sjeverozapadnoj Francuskoj dolaze crêpes de saumon à la Mont St. Michel, što također zauzimaju dostojno mjesto uz mnoga druga izvanredna jela s pridjevkom à la Benedictine. U srednjem vijeku najmanje se cijenio bakalar i slana riba. Obje su se vrste sušile na suncu i vjetru, ali bakalar se nije prethodno solio. Bakalar se u redovima sušio na posebnim stalcima. Bio je hrana za bogate i siromašne u korizmeno vrijeme. Bakalar se morao prije priređivanja močiti 24 sata u vodi i zatim se udarao čekićem – u jednom se receptu preporuča udaranje posebnim, u ono vrijeme posebno konstruiranim čekićem, puna 2 sata. Za to vrijeme moglo se razmišljati što dalje s njim započeti. Meni se čini: kad bi se samo istukao, ispekao, ispržio ili iskuhao, to bi doista bilo jelo za siromašne – više za siromašne duhom, nego za materijalno siromašne; opaka, podmukla bolest od koje stradava kuharska vještina. Dobra kuhinja može biti skupa. To nije ništa novo. S druge strane, najegzotičniji, najukusniji začin je kuharova mašta. Priređivanje skromnog bakalara je primjer za tu maksimu. Već se više od tri stotine godina najglasovitiji francuski restorani, oni s trećom zvjezdicom, natječu koji će od njih prirediti još rafiniraniju brandade de morue - to jest, otkad je to jelo otkriveno u sedamnaestom stoljeću na jugu Francuske, u Languedocu. To je jelo poznato i kao brandade à la Benedictine – bakalar na benediktinski način, što govori i o njegovom porijeklu: močen, tučen i kuhan bakalar fratri su već u trinaestom stoljeću naprosto promiješali ili prognječili s maslinovim uljem, mlijekom, češnjakom, soli, paprom, muškatom, malo voćnog octa i peršinom – riječ brandade dolazi od brandir – drmati, tresti. Smjesa se tada stavljala u glineni lonac, prelila maslacem i polako pekla na slaboj vatri. Prije nego napustimo riblja jela i pozabavimo se mesnima, nekoliko riječi o kraljici svih juha – ribljoj čorbi što se u njenoj domovini Francuskoj nudi pod imenom bouillabaisse. ... Bakalar na kiselo-slatki način (Samostan Grottaferrata) U grčkoj opatiji Grottaferrata koju je 1004. godine utemeljio sv. Nilo, kuhinju vode Vasilijanke, za uspomenu na 'čudo u Colliveu'. Sastojci 700 g suhog bakalara brašno 6 žlica ulja 500 g crvenog luka, izrezanog na ploške nešto šećera nešto vinskog octa Priređivanje Ostaviti bakalar preko noći da se odmoči, skuhati ga i izrezati u trokute koji se uvaljaju u brašno i peku u tavici sa lukom, dok ne zarumene. Dodati po okusu šećera i octa, malo prokuhati da ispari tekućina, te gratinirati u ugrijanoj pećnici. --------------------------------------------------------------------------------- *Sklat - vrsta morskog psa ** Gomoljača - tartuf

OLYMPICS Hitting the Wall At the 2008 Olympics in Beijing, Milorad Cavic lost the 100-meter butterfly to Michael Phelps by one one-hundredth of a second. Or maybe he won and there was a timing error. It depends on who you ask, what parts of the internet you read, and how deep down the rabbit hole you go—a place Cavic still finds himself 12 years after one of the closest and most controversial races in history. By John Gonzalez Jul 29, 2020, 6:30am EDT https://www.theringer.com/2020/7/29/21345181/milorad-cavic-michael-phelps-2008-olympics-beijing-100-butterfly-conspiracy

Μελίνα Μερκούρη Odesláno z mého BBF100-1 pomocí Tapatalk

Kod kuma u dvorištu, vilin konjic se smestio na žicu za veš

Evo jos jedna srna i necu vise

A u daljini pada kisa