Jump to content

vilhelmina

Član foruma
  • Posts

    1,289
  • Joined

  • Last visited

1 Follower

About vilhelmina

  • Birthday 01/20/1961

Recent Profile Visitors

The recent visitors block is disabled and is not being shown to other users.

vilhelmina's Achievements

Proficient

Proficient (10/14)

  • Dedicated
  • Reacting Well
  • Very Popular
  • First Post
  • Collaborator

Recent Badges

3.1k

Reputation

  1. Socijaldemokratske stranke su i nastale kao izraz neprihvatanja marksizma kao politickog programa, ali uz zadrzavanje istog tog marksizma kao politicke teorije i svetonazora. Ovo potonje kroz posmatranje ljudskog drustva kao klasno podeljenog u odnosu na pristup drustvenim resursima (sredstva za proizvodnju) i polozaj na trzistu rada (proizvodni odnosi). Tu su i postojanje radnickog pokreta kao realne drustvene snage, sindikalno udruzivanje, klasna borba i sijaset drugih pojmova koji su zajednicki svim politickim opcijama utemeljenim na marksizmu, od najradikalnijih revolucionarnih, lenjinistickih, staljinistickih i slicnih, do socijalistickih i socijaldemokratskih. Niko se tu nije odricao marksizma nego su ga svi tumacili i primenjivali na razlicite nacine, ali uz zadrzavanje osnovnih postulata klasne borbe kao pokretaca drustvenih promena. Tako je i danas. Bez marksisticke teorije nema ni socijaldemokratije. Crveni cvet je i dalje njen simbol, Internacionala je i dalje njena himna, a marksizam i dalje njena osnova i pogled na svet. Razlika izmedju ove i radikalnih marksistickih opcija je ista kao i u vreme njihovog nastanka i ogleda se u metodama politicke borbe. Za socijaldemokrate nasilje nikad nije bilo prihvatljivo, a nije ni danas. Nista se tu nije mnogo menjalo, jos manje se neko neceg odricao.
  2. Ja bih ovde dodala i: - ne znaju za bolje
  3. Ja sam negde procitala da ovo istrazivanje radi grupa naucnika, ali i visoko pozicioniranih ljudi iz politike i biznisa, ima neke veze i univerzitet Columbia, a sve pod pokroviteljstvom UN i u cilju iznalazenja najboljih modela odrzivog razvoja. Tako nekako, ne trazi mi se opet clanak da proverim sta je tacno bilo. U tom smislu su i pitanja vezana za ljudska prava, demokratiju, socijalnu zastitu i slicno, a to u krajnjem slucaju znaci poverenje u drzavu. Kako se to na kraju prebacilo na licnu srecu, stvarno nemam pojma. Mislim da bi primerenije bilo govoriti o zadovoljstvu sopstvenim zivotom, perspektivi i percepciji smisla, a ne o licnoj sreci. U tom slucaju se ne treba cuditi rezultatima koje postizu skandinavske zemlje, ali bi se trebalo zabrinuti nad rezultatima USA i Kanade koje u ovim istrazivanjima stalno padaju, da ne govorim o rezultatima Srbije koji, i pored svega, rastu. Tu ja vidim znakove za uzbunu, posebno uz neke dodatne podatke koje sam negde pokupila, a sad se ne secam gde. Prema njima u USA su ”srecniji” stariji od mladjih, u Srbiji obrnuto. To se itekako moze tumaciti i iz toga svasta korisno izvuci. Pitanje je samo hoce li se neko time dalje baviti, ili ce sve ostati na nivou medijske atrakcije. Sto se Svedske tice, ona se u odnosu na ranije godine popela sa sedmog na cetvrto mesto. Iz svakodnevnih razgovora s ljudima razumem to ovako: Iako se na sve strane gundja o razgradnji socijalnog sistema, ovde postoji svest da je i ovo sto jos uvek imamo daleko bolje od onog u cemu su u drugim zemljama ljudi prisiljeni da zive. Odatle i zadovoljstvo postojecim, rekla bih vise kao izraz straha da se i to ne izgubi. Takodjer bih mogla da zakljucim da rezultat svake od zemalja, u smislu popravljanja ili slabljenja pozicije na ovoj listi, treba posmatrati u njenom sopstvenom, a ne u globalnom kontekstu. Nije ovo nikakvo takmicenje medju zemljama, nego nacin da se u svakoj od njih pojedinacno prate trendovi. Tako ja ovo razumem i tako mi ima smisla. Visok stepen zadovoljstva vidim kao zelju vecine da se ocuva postojece, nizak kao zelju za promenom.
  4. Ovde si nehotice vrlo dobro objasnila problem u komunikaciji s bohumilom, a u prilicno meri i s tobom. Intersectionality je socioloska, naucna teorija, bas kao sto je to i posmatranje drustva kao klasno podeljenog. Teorije same po sebi nisu ni pogresne, ni stetne. Naprotiv, pomazu nam da razumemo drustvo u kojem zivimo i da ga vremenom i sistemskim merama popravljamo. Ali onda dodju militantni likovi raznih provinijencija koji bi sve resili preko noci i preko kolena i tako dobijemo sve te negativne pojave, od sulude pozitivne diskriminacije na americkim univerzitetima do cancel kulture i ostalog. Bohumilo za to ne krivi ni pomenute ekstremiste ni one koji su po svaku cenu za status quo, jer im to odgovara i puni im dzepove. Njemu je kriva teorija i svako ko u njoj vidi pozitivan pomak u razumevanju drustva, biva etiketiran kao neko ko bi iz tog razloga zatvarao i streljao. A teorija sama po sebi ne stvara lose prakse. To rade ljudi, podjednako oni koji bi stvari resavali preko kolena, kao i oni koji imaju stvarnu moc za promene, a probleme godinama i decenijama guraju pod tepih, jer to nisu njihovi problemi. Dok ne zaigra mecka i pred njihovom kucom.
  5. Bila je i ona glupa mizogena sala da se naliv pero, auto i zena nikada i nikome ne pozajmljuju.
  6. @Eddard i ostali, a povodom stavova @DameTime. Evo meni ne fali zrelosti i iskustva, pa opet mogu da potpisem svaku rec koju ona napise. Kamo lepe srece da se o ovome govorilo i pisalo u vreme kad sam ja imala njene godine, ali nije. U to vreme se prica o rodnoj ravnopravnosti svodila na to da bi muskarci trebalo da pomazu zenama u kucnim poslovima, a zene su prebijane u humoristicnim serijama i nacija se tome slatko smejala subotom uvece, bas je bila dobra fora. Primera koliko toga se promenilo ima milion, a nije bilo toliko davno, proslo je svega tridesetak godina od tada. I nijedna promena nije dosla bez otpora ili bar ismejavanja od strane onih kojima je sve to islo na zivce. Ali zato, kad se neka promena desi i prihvati kao normalna i od onih koji se se do tada opirali, onda se svima cini da su oduvek bili za to, iako nisu. I to je ljudski.
  7. Svaka tebi cast, Zorane, znam da si mnogima omiljen forumas i da nemas losu nameru, ali da li bi mogao da razvedravas neku drugu temu? Mislim da od ove nije primereno praviti sprdnju, bas kao sto to ne bi radio ni na nekoj temi o ratovima ili bilo kakvom drugom nasilju. Vazi i za ovog sto ti replicira.
  8. Ovo izgleda bas jednostavno. Odstampas nesto i delis na cosku. Materijala ne fali, papir i stampac ce se naci. Ali ja se prva ne bih usudila da tako nesto radim u Srbiji s pomahnitalom vlascu na svim nivoima i onom kolicinom od te iste vlasti poticanog nasilja u svim oblicima. To vise nije pitanje da li ce ti eventualni aktivisti imati problema na poslu ili ce im neko nesto dobaciti na ulici, kao sto je to bio slucaj devedesetih, pa se prezivelo. Ovde je vec pitanje hoce li taj aktivista bezbedno stici kuci posle takve akcije, hoce li mu porodica biti bezbedna. Ova vlast i njeni satrapi su mnogo puta pokazali da se ne sale. Jedno je odbiti da sednes u bus i ides na miting, a nesto sasvim drugo deliti materijal ove vrste. Efekta bi sigurno bilo, ali je i jako opasno.
  9. Ako tebe ili nekog drugog interesuje kako to sa zakazivanjem operacija i cekanjem na iste funkcionise u Svedskoj, evo… Ovde postoji ”vårdgaranti” tj garancija da ces sresti lekara za max pet dana u okviru primarne zdravstvene zastite i max tri meseca kod specijaliste. Ako imas problem s vidom ides prvo u ambulantu u koju si upisan, znaci zakazujes telefonom ili onlajn, kratko opises problem i oni ocene koliko je hitno. Posto ovo nije, dobijes termin za pet dana. Tamo ti lekar izdaje uput za pregled kod specijaliste, sto on radi onlajn, znaci ne nosis ga ti nigde, nego odes kuci i cekas poziv. On dodje obicno za dve-tri nedelje, a pregled je obicno u okviru tri meseca. Ali to samo u slucaju da nisi trazio bas odredjenu bolnicu nego si lekaru prepustio da sam izabere onu s najkracim vremenom cekanja. Ona mora da bude u okviru tvog regiona, ali to moze da bude dosta daleko jer u velikoj Svedskoj ima 21 region. Neki su teritirijalno mali jer imaju mnogo stanovnika, npr Stockholm, a oni na severu su bas veliki. I naravno da su u sistemu svi ”izvodjaci radova”, i privatni i javni. Ako ne zelis u tu ustanovu u koju te lekar upucuje, nego zelis sam da je izaberes, onda si se odrekao gorepomenute garancije od tri meseca, i na prvi pregled kod specijaliste mozes da cekas i znatno duze. Kad sretnes specijalistu i donese se odluka o operaciji, onda pocinju da teku nova tri meseca. U tom roku treba da se izvede operacija, ali opet ne mozes ti da biras gde ce to biti. Ako u okviru tvog regiona ne postoji mogucnost da te operisu u tom roku, mogu da ti ponude neki drugi region. U tom slucaju ti zdravstveni sistem placa neophodne troskove za put i smestaj. Ipak, vrlo malo ljudi bira ovu opciju i uglavnom zele da se operisu u nekoj blizoj i po mogucnosti renomiranoj bolnici, a ne bilo gde u zemlji. Tada i sve one garancije prestaju da vaze, pa je cekanje na operacije koje nisu hitne, npr katarakta ili vestacki kuk, po vise godina.
  10. Cula sam za epidemiju u Danskoj, naravno. I ovde u Svedskoj se dosta prica o tome, belezi se i znacajan porast broja obolelih, posebno u odnosu na vreme kovida, kad su se brojali na prste. Nisam doduse cula za neki ozbiljniji slucaj, jos manje da je neko umro. Ali lekari ne propustaju da kazu da gaje veliki respekt prema ovoj bolesti, bar kad su u pitanju mala deca. Zanimljivo je da se jos od augusta 22, znaci pre epidemije u Danskoj, ovde preporucuje vakcina trudnicama posle 16 nedelje trudnoce, kako bi bebe bile koliko-toliko zasticene do ona tri meseca kad mogu sama da prime vakcinu.
  11. Ako postoji savrseno novinarstvo, onda je to tekst Jovane Gligorijevic u poslednjem broju Vremena. Slobodno bi mogao da zatvori ovaj topic, bukvalno je sve receno (nadam se da ipak nece). Stavljam ga u spojler jer mi je neprijatno sto zloupotrebljavam pretplatnicki nalog, ali tekst je toliko dobar da ne mogu da odolim. Izvinjenje autorki i Vremenu!
  12. Moj zet ne samo da je prisustvovao porodjaju, nego je sve vreme dobijao zadatke i zaduzenja koje je imao da obavlja. Bez ikakve sale, dobro utreniran momak je iz svega izasao s upalom misica. Posebno u prvim fazama porodjaja, koji najduze traju, pokazali su mu kako da joj pomogne da promeni polozaj, da joj gura kolena kroz bolove, razne vezbe istezanja i opustanja misica… Naradio se covek, malo bi bilo reci da je imao aktivnu ulogu u svemu 😁. I na kraju nagrada, nesto sto je apsolutni must u svedskom akuserstvu, dobio je priliku da sam presece pupcanu vrpcu, to kao kruna svega i nesto sto se pamti do kraja zivota. Ne znam sta mi bi da jucer odgledam Vucicev nastup na obilasku radova u vranjskoj bolnici, s naglaskom na porodiliste. Kaze baja koji tamo poradja zene (a izgleda tako da ’ladno mogu da ga zamislim sa satarom kako tranzira meso) kako ce imati salu za normalne porodjaje i boksove (!). To valjda ako bas mora da dozvoli prisustvo pratioca, ali da se zna da je to nenormalno. Onda Vucic blebece o tome kako su se njegova deca radjala, a on dolazio pod prozor, osim kad mu se poslednji sin rodio, a on bio u Kazahstanu (zasto nacija to treba da zna?). I onda kako on stvarno ne vidi sta bi on tamo mogao da radi, da se mesa doktorima u posao? Ne majmune, nego da drzis svoju zenu za ruku, da je tesis, brises joj znoj i suze, ne dozvolis da je vredjaju i ponizavaju. I na kraju krajeva, da vidis kako to sve izgleda. I da onda ne pricas s Maricom Mihajlovic (da, da, i taj video sam odgledala) kao da joj je uginula zlatna ribica nego da razumes da joj je umrlo dete. Jos sam u soku kako je taj razgovor tekao. Marica sve vreme gleda u njega, pokusava da mu uhvati pogled, a on u kameru, pa u pod, pa u Suzi, samo ne u Maricu. Pa se onda sazali nad njenim muzem Danijelom ” a tebi je najteze, njoj je drugo, a tebi prvo (da se zna kako ti Romi rade); klimanje glavom i neko promrmljano da; a tvoja cerka Marice, ona je sigurno zelela sestru (veselim glasom i uz osmeh, dete je zelelo medu ili zeku, bas slatko); opet promrmljano da; pa dobro bice, dace bog (u podtekstu, kad je vama Romima to bilo problem). Auu bre, kakvo zlo u tom coveku.
  13. Nisam ja bas sigurna da postoje, bar ne na nacin na koji je to uobicajeno u razvijenim zemljama. Nije sve za hapsenje, ne mora ni da bude potrebe za bilo kakvim sankcijama. Nekad se radi i o razlici izmedju pozeljnog i nepozeljnog ponasanja, iako ni to nepozeljno ne mora da bude kaznjivo. Tu pre svega mislim na pristup pacijentu i, koliko god cudno zvucalo, to se uci. Nikome nije prirodno dato da svoju empatiju, koliko god je imao, primeni i kanalise na pravi nacin, uvek i u svakoj situaciji. Edukacije iz te oblasti su potrebne zdravstvenim radnicima isto onoliko koliko one iz strucnih oblasti. Ali ako negde ni ovo potonje nije bas uobicajeno, nego se krece od onog ”ja sam zavrsio skolu/fakultet, sta jos ima da ucim”, onda sta ostaje za ono prvo, vezano za pristup i komunikacija s pacijentima?
  14. Nema, i treba da se zamisle svi oni koji je kuju u zvezde kao lekara stoleca. Ona verovatno jeste dobar strucnjak u oblasti medicine kojom se bavi, ali to je zanat koji se uci. Za lekara treba da imas i empatiju, a ona je ima koliko i obucar prema cipeli koju popravlja. Prvo sto bi odgovorna osoba na njenom mestu trebalo da uradi jeste da javnosti u detalje objasni kakve su procedure u ovakvim slucajevima, sta je taj sledeci korak koji treba da se obavi, na koji nacin to moze da promeni prvu procenu da je dete umrlo zbog nasilnog porodjaja, sta su moguce opcije, kakva je tu odgovornost lekara…. Ali izgleda da je tu problem kao i sa svime u Srbiji - ne postoje procedure. I pored dobrih zakona (prepisanih iz EU) ne postoje mehanizmi za njihovo sprovodjenje, u vidu procedura koje tacno kazu sta se radi u slucaju da… you name it. Jasno, to je zato sto ne postoje ni institucije koje te mehanizme treba da definisu. Zato svaka Danica moze da spinuje do sutra. A prekosutra kad ta ispinovana zbrka bude predocena sudu, onda on ne zna sta s tim da radi jer, pogadjate, ni on nema jasne procedure. Sve moze ovako, ali moze i onako. I sta onda da se uradi nego da izadje onaj koji sve zna i - presece. Drugo o cemu bi mistarka trebalo javno da progovori jeste sveopste nasilje prema zenama u porodilistima. Jer i tu fale procedure, kako se stvari rade, kako se dokumentuju, koja su pravila ponasanja, sta kad se prekrse, makar to i ne bilo uvek slucaj za sud…. Trece su uslovi u porodilistima, od osnovnih higijenskih do onih potrebnih za prisustvo pratioca. Ziva nisam da vidim kako ce to sada da izgleda u Sremskoj Mitrovici. Imaju li oni mogucnosti za to? Ili ce ti pratioci da drezde po hodnicima dok ih na pozovu na poslednjih 15 minuta pre samog porodjaja? U tom slucaju to nije to. Cetvrto, sta je s tim skakanjem po stomaku, kako god se ti zahvati strucno zovu, a koje ni WHO ne preporucuje? U Srbiji je to izgleda vestina koja se primenjuje svakodnevno, iako je jasno da je potencijalno opasna i za majku i za bebu. I jos mnogo toga sto se od ove ministarke ne moze ocekivati.
  15. Evo i moje druge price. Problemi su poceli u osmom mesecu trudnoce, pocelo je otvaranje i pretio mi je prevremeni porodjaj. Strpali su me u bolnicu, i dan danas ne znam zasto jer me za sve vreme niko nije ni pogledao. Shvatila sam da je preventivno, jer kuci ne bih znala da se ponasam, ne bih pila propisani lek, a verovatno bih i okopavala bastu i muzla krave. Ovaj put je bila nesto pristojnija bolnica od prethodne, ali zatvorski rezim s budjenjem u pet da bi se spremilo za vizitu u 8, stroga zabrana posedovanja donjeg vesa, nehigijena, losa hrana…. Moram reci da je bilo dobro drustvo, bile smo solidarne, a posebno nas je povezala jedna 17-godisnja Romkinja, predraga osoba koji nisi mogao da ne volis. Ona je od pocetka tvrdila da joj je termin za porodjaj prosao pre nedelju dana i da se beba sve manje pokrece. Bila je jako zabrinuta i sve smo je tesile u stilu ”sad ce, samo sto nije”, drugo nismo mogle. Na sve to su lekari i sestre odmahivali rukom ”ah sta zna ciganka kad se…”. Proslo je jos nedelju dana i konacno su je odveli na indukovani porodjaj. Pre nego sto je otisla rekla nam je da dva dana nije osetila nijedan bebin pokret. Naravno da smo se kasnije raspitivale i jedna od sestara nam je rekla ono sto smo i same znale, da je beba rodjena mrtva, a da ni majka nije dobro. Sve smo je otplakale i raspolozenje je tog jutra bilo bas sumorno, a onda su odlucili da nas sve ekspresno posalju kuci, i mene koja i nisam morala tamo da budem, ali i one koje jesu. Bila sam kuci dva dana kad sam dobila jake bolove koji nisu bili porodjajni. Moja lekarka je rekla da je verovatno pesak u bubregu zbog pritiska bebe na mokracne kanale i da pijem uvin caj. Ovaj put me poslala kuci. Iste veceri su bolovi postali neizdrzljivi, pocela sam da oticem i jedina opcija u to doba je bila hitna pomoc. Tu me neki mladi lekar pitao da li sam usla u deveti mesec, jesam od jucer, i bez ikakve konsultacije s porodilistem koje je sprat iznad, dao mi neku konjsku inekciju protiv bolova. Pre nego sto sam stigla kuci osetila sam da oni bolovi prestaju, a porodjajni pocinju. Porodila sam se nekih 12 sati kasnije, lako i bez ikakve drame, ali… Lekar koji me porodio samo je preko ramena pogledao bebu, izgovorio jedno kratko ”nezreo je” i nestao. Babica se pravila da ga nije cula i odjurila s bebom da obavi ostalo. Da mi ono ”nezreo je” nije odzvanjalo u usima, ne bih ni znala da li sam rodila sina ili cerku. U to vreme i u toj bolnici lekari nisu saopstavali sta su videli na ultrazvuku jer zna se kakve smo mi i da bi mogle da naudimo cerkama. Saopstavalo se tek na porodjaju, a i to ako se sete. Za nekih 4-5 dana u bolnici niko vise nista nije pomenuo o toj nezrelosti, ali ja sam videla da moja beba nije kao druge. Licio je na pticu, samo je spavao i bio potpuno nezainteresovan za hranu. Iskoristila sam jedinu priliku kad nas je posetio neonatolog i pitala ga za tu nezrelost. Odgovorio mi je da je onaj sto je to rekao ginekolog i ne razume se u bebe, s mojim sinom je sve u redu. Otisli smo kuci posle tih nekoliko dana, bez ikakvih posebnih uputstava. Na prvom pregledu u decjem dispanzeru, nedelju dana kasnije, pedijatar je hteo da nas strpa na odeljenje, jer beba nije imala dobru tezinu, bio je pospan i slab. Ni govora o prevremenom rodjenju i nezrelosti nego je, prema njima, sve to bila moja greska jer ga nisam dobro hranila. To odeljenje nije bilo u bolnici vec u samom decjem dispanzeru, na spratu. Nikakve opreme ili lekara, samo jedna sestra koja je trebalo da pazi na nas, valja da ne poubijamo sopstvenu decu. Izgledalo je bas jedno i ja sam pocela da placem. Srecom je ta sestra bila razumna, rekla mi je da nije tako strasno i da ne moram da ostajem, naucila me kako da bebu budim za obroke i kljukam kao gusku, tako da smo iste veceri otisli kuci i za par dana se izborili s gubitkom tezine. Sreca je tralala kratko. S nepuna tri meseca dobio je upalu pluca. Kako, zasto, opet niko ne postavlja to pitanje, ali nas i ne trpaju u bolnicu. Dobijamo antibiotike i idemo kuci. To nekako prestaje, ali krece bronhitis koji traje neke dve godine. U medjuvremenu moj sin progovara i to od pocetka zvuci cudno, a negde ono napunjene tri godine postaje mi jasno da on muca. Sad krecu logopedi, a ko ima iole ozbiljniji problem s mucanjem zna da oni tu mogu da pomognu koliko i neki pekar ili nastavnik matematike, znaci nista. Medju svim tim logopedima nasao se i jedan veoma iskusan, par meseci pred penziju. Taj nije pitao o porodicnim odnosima, da li dete gleda kada se svadjamo i tucemo i uobicajena glupa pitanja i predrasude vezane za mucanje. Interesovao se za moju trudnocu i njegove prve dane zivota. Kad sam mu ispricala sve ovo sto i vama sada, biranim recima, ali dovoljno otvoreno mi je rekao sledece: Da je moj sin stavljen u inkubator na par dana, da mu sazreju pluca koja inace poslednja sazrevaju, bio bi postedjen svih problema s disanjem. Ovako u vreme kad je progovarao, boreci se za vazduh, nikad nije usvojio automatizam istovremenog disanja i govora. Taj logoped nije iskljucio ni genetski faktor i druge uticaje, ali je rekao da bez nezrelosti pluca na rodjenju (koje je moglo da se resi inkubatorom) to mucanje nikada ne bi bilo na tako hendikepirajucem nivou, bilo bi se lakse s njim boriti. Danas kad sam bolno svesna koliko je tu bilo pogresnih stvari, koliko nonsalancije i nepotrebnih propusta, koliko ”bas me briga za tebe kad mi nisi niko i nemas vezu”, sad sam ponekad i srecna sto je sve proslo ”samo” s mucanjem. Ostali problemi s disanjem su odavno proslost zahvaljujuci bavljenju sportom, ali ovo ce ga pratiti dok je ziv. Toliko nepotreban zivotni hendikep, ali sta reci kad cujes ostale horor price iz srpskih porodilista, osim da je barem ziv i zdrav. Nesto je definitivno trulo vezano za akuserstvo u Srbiji, slobodna bih bila reci daleko trulije nego u ostatku zdravstva. Sve ostale oblasti medicine su manje vise pogodjene svim problemima o kojima ovde pricamo, od nestrucnosti pojedinaca, preko korupcije i nedostatka kadra do opsteg prostakluka i nedostatka odgovornosti. Ali bas ova oblast ima i jednu specificnost - sve sto se tu dogadja ima i duboke korene u opstem odnosu prema zenama pa ce se utoliko i do nekih trajnih resenja teze dolaziti. Ali za svog dugog zivota sada prvi put cujem da se o tome prica i to je vrlo, vrlo ohrabrujuce.
×
×
  • Create New...