Leaderboard

Zanimljivo je kako zastava Palestine ne predstavlja Hamas, a zastava Izraela predstavlja Netanjahua, nazvao bih to iscasenom logikom da traga logike ima.

Zastava Palestine moze da bude samo simbol gluposti onih koji misle da su levicari/liberali i nista drugo, ovde, u Americi, Nemackoj, bilo gde drugde.

Ruske zastave na protestima nema već mesecima, ne vidim zašto bi se stalno potezala kao argument. Minimum saglasnosti o kome pričamo je bio u tome da se ne nose zastave koje će biti uzrok rasprava. Cenim da 90% ljudi nema pojma da je onaj sporni Džizus vezan za ruske vojnike na UKR ratištu nego ga ubrajaju u religijske simbole. Dalje, isto tako cenim da je palestinska zastava ustupak ljudima iz NP koji ultrarizikuju i pod najvećim su pritiskom sa svih strana. Ti ćeš možda u tome videti zastavu, a ja ću videti ono šta stoji iza toga, političku poruku saradnje sredina, ljudi i nacija koja se na ovim prostorima retko viđa. Eto, kad već pričamo o zadtavama, ja vidim da neki Bošnjaci nose zastavu Srbije, da neki Srbi stoje pored zastave Bošnjačkog nacionalnog veća i da brane i pomažu jedni druge. Verovatno nisu većina ali od negde se mora početi. Neka svako odluči šta mu je važnije. Neke stvari na koje ti ukazuješ pričaju i ljudi koji su daleko angažovaniji u protestima. Činjenica je da služba i razne anarhobudale željne pažnje proizvode buku i prave sranja i da se mnogi mršte na takva dešavanja. Nisam ni ja srećan zbog svega što vidim i čujem. Međutim, moja procena je da se svesno skinuo gas sa plenuma i objava na mrežama, da su prepušteni tim budalama a da se pažnja fokusirala na druge aktivnosti (lokalne izbore, rad na terenu, dešavanja u pravosuđu itd.). Uostalom, u jednom trenutku će se sve karte baciti na sto, videće se koliki je uticaj službi, Rusije, Lompara ili ko zna koga na famoznu listu i pripreme za izbore i sve oko njih, a isto tako će se videti i spremnost ostalih političkih aktera da se organizuju i sve što ide s tim pa ćemo moći da diskutujemo o konkretnim stvarima a ne samo na osnovu naših projekcija i poluinformacija koje imamo.

Zastupala je ova ista opozicija EU stavove i 2016. godine, a i kasnije, pa si redovno pišao po njoj na starom i ovom novom forumu sa par drugara. Te nemaju program, te ovo te ono... iako je i tad u piku psihove vladavine (dok je glumio stabilokratiju i dolazile pare sa svih strana) bilo jasno da ta opozicija nema šanse da ga sruši, čak ni ujedinjena... ali ste je gazili valjda za svaki slučaj... E sad ti je ta ista opozicija OK... čuj korektivni faktor buduće vlade... u momentu kad se pojavila neočekivana snaga, čak i za hulju, koja je krvarila u borbi protiv njegovog mafijaškog sistema i pobrala simpatije minimum 60% stanovnika ove napaćene zemlje... koji su u njima videli nadu da se skloni sekta koja je već sad ukanalila sledeće 3 generacije minimum... i potpuno zaslužila šansu da diktira uslove za sledeće izbore, tim pre što su tanane dušice (kao što si ti bio uostalom) godinama pljuvale sve stranke i političare koji su pokušavali da se bore protiv hulje... bili su više nego neuspešni, tačno, ali su pokušavali... ali zlobna i nažalost uspešna mantra "svi su isti" se duboko ukorenila u narodu, i ljudi više nisu hteli političare... znam bar 10 bivših huljinih glasača koji su ukapirali kuda ovo ide i koliko je zlo, i glasali bi jedino i isključivo za studente, a nikad za bilo kakve političare i opoziciju... studenti su to skapirali i zato i jeste ovolika tvrdoglavost oko mešanja stranaka i političara (koja naravno i meni smeta od prvog dana), ali nažalost nema druge ako hoćemo da skinemo zlo... nikakvi programi tu više nisu bitni, ideologija još manje... program i cilj je jedan jedini - da probamo da skinemo mafiju ujedinjeni, hrabri i odlučni, pa ćemo da vidimo kako dalje... meni je to dovoljno, jer su se kvalifikovali za taj stav krvareći ovo vreme i izgubivši godinu, vreme i novac dok su trajale blokade... neki su čak bili i u pritvoru... znači izgubili su nešto lično svoje u toj borbi, dok većina lidera stranaka koji sad hoće da iskoriste tu njihovu borbu nisu uložili ništa svoje lično, ni krv ni znoj... čast izuzecima... bio bih licemer da sad glasam za koalciju Đilas, Ponoš, Ćuta i Aleksić... Ima svako pravo na svoj stav, da bira za koga će da glasa, ali mi je dosta licemerja više od smatrača sa strane koji su pričali jedno pre 7 godina, a sad pričaju drugo... i to nekako uvek ide više u korist hulje nego onih koji se protiv njega bore... možda je taj stav bio i opravdan 2017. godine, ali sad kad je ovaj uveo Severnu Koreju ovde, glasam za korektivni faktor (slično kao glasam za SPO 2000-te) je ono baš BS stav... tako će i da prođe ta opozicija koja bude išla samostalno, kao statistička greška koja neće preći cenzus, pa će biti "korektivni faktor" za vučića da nas još jednom pokrade i skupi više glasova da dobije izbore... neki od njih su već radili za vučića, pa im ne bi bio problem da to urade ponovo... to bi bilo super da mi imamo vremena za zajebanciju, pa da se najzad za sva vremena odvoji žito od kukolja na opozicionoj strani... ali nemamo ga i ti sledeći izbori su tad ili nikad da se ovi sklone... to su jedino skapirali DS i ZLF, a koliko vidim pojedini stranački aktivisti koji su krvarili sa studentima, sad napuštaju stranke i stavljaju se u njihovu službu... jedini ispravan stav, a ovi koji ne kapiraju istorijski trenutak kao Ponoš, Đilas, Jovanović i ostali... pa ko vas jebe gospodo... i vreme je za političku penziju... Ja sam prvi branio opoziciju godinama, glasao za njih na svakim izborima protiv hulje... ma glasao bih za random semafor u centru grada protiv mafije... ali sad kad se pojavila ovakva snaga koja je ozbiljno uzdrmala sistem koji je 13 godina radio samo na otimanju države i iznošenju para... pa jebeš semafor onda... Da me ne shvatiš pogrešno... ne pišem ja sve ovo da bih te ubedio da glasaš za studentsku listu, naprotiv... nego samo da napomenem licemernost takvog stava...

Sad se već zapetljavaš kao pile u kučine jer si ukapirao da si previše otišao u stranu, a ne želiš da ideš u rikverc. Baš suprotno: pre pojave studenata kao organizovane političke formacije, stranke su bile jedine koje su nešto radile, kojima su lupane glave, čiji članovi su dobijali otkaze i slično i to godinama. Da, sada su se aktivirali, ali tek pošto su studenti navukli pažnju sveta i štampe i ljudi na dubinu diktature. E sada, neki, poput Milivojevića iz DS, su prepoznali trenutak i zeitgeist, ali mnogi nisu. Ovo je bezveze izrečeno, nema potrošne robe kakvu bi ti želeo ni u državi koja bi imala demokratiju jedne Holandije, a populaciju Indije. Skočiti pa reći hop. 100x smo pisali ovde i manje više se slagali, ali izgleda da nije dovoljno. SVe tvoje bojazni o Kosovu, odnosu prema Moskvi, prema EU, prema "levici" i "desnici", prema masakru Palestinaca, prema Trampu, nisu relevantne i neće nikada doći na red ukoliko se ne razmontira zauvek radikalska piramida. Površno. Imaš ograničene resurse i na tebi je da ih optimalno ili barem suboptimalno iskoristiš. Ukoliko ih sve tretiraš kao đubre, bićeš uvek razočaran. Imaš veoma ograničen skup rešenja, a čekanje da se pojavi rešenje iz bajke je bojim se podložno dodatnom ograničenju biologije po vremenskoj osi...

Koliko je vama dosadno kad ste opet počeli po ko zna koji put da pričate o zastavama na protestima, koga boli qrac iskreno 😎

Dozvoljene su bile zastave Nepala isto. Srbija do Himalaja

Nije oslobodjen po optuzbi TOK

Upravo, Issey objasnio. Pa ima bre i nas idiota koji smo jebeni članovi jebenih opozicionih stranaka pa ćemo glasati samo za studentsku listu. A to pljuvanje ranije, to je posebna priča.

Pihtije su proizvod koji nije naročito pogodan za komercijalizaciju, tako da je u doba ubrzane hrane pod pritiskom. Svakako nikada neće steći široku popularnost (kao na primer zagoreli krompir koga je moguće napraviti brzo i gde je sirovina dostupna na svakom koraku), u najboljem slučaju mogu da imaju kultni status. Naravno da neće izumreti, Mek se postarao za to (ne Mekdonalds već ovaj koji je odgovoran i za pobedu Trampa i odlaganje kolapsa ruskog fronta).

Pihtije, iako se u njih kunu matori, a i mladji u fazonu videces ti kad dodjes u neke godine, hvala bobu nestaju polako i to je ireverzibilan proces.

Upravo to malopre pročitah. Neverovatno. Po kom osnovu može da se usvoji bilo šta ako nema kvoruma? U ovom slučaju ispade da četiri (4/11) čoveka mogu da odlučuju šta im volja. Ulože prigovor, ne pojave se na sednici i njihov prigovor usvojen. Gde mi živimo jbt

Sretan Bozic svima koji slave danas.

Zastava Izraela tom logikom može da simbolizuje žrtve Hamasa i ostalih terorista, tako da to ne bih izjednačio sa fašistom Netanjahuom. Dejm, internacionala je izmišljena pre stotinak godina, nije nikakav novitet.

Mogu da razumem insistiranje na zastavi Evrope, ono što ne razumem, niti želim da prihvatim, jeste da nekom smeta palestinska zastava.

Vredi taj novac, možda i više. Gde ćeš kod nas naći takvu šesticu sa odličnim prekidom i kontrolom lopte da je i solidan u duelu. Bukvalno prototip modernog pivota. Ne znam da li smo ijednog takvog igrača proizveli ranije u ovom uzrastu.

Dakle, postali smo firma za prodaju igraca familije Terzic i Radeta Dunjica. Letvica za propast i dno je podignuta.

Vasa idejni vođa

pihtije spadaju u hladna predjela i po nekim elementarnim pravilima tradicionalne srpske kuhinje služe se na početku. OK suhomesnato ide ranije sa ostalim narescima a pečenje dosta kasnije, posle hladnog i toplog predjela, supe/čorbe, sarme itd. barem tako biva u mom selu (šumadija) dobro, pustite sad pihtije nego kad prelazimo na škembiće tj tripice tj fileke?

Pa ne znam, valjda joj se sviđaju jebiga. Kakvo izumiranje, to McL opet baca prazne kletve. Dobro, nećemo preterivati sad. Kakav majonez, to govno ne mogu da podnesem. Kad vidim kako pojedini Nemci jedu majonez s pomfritom, brate mili... Nema gore namirnice od majoneza, bolje popij čašu otopljene svinjske masti, užas.

znači još nemamo podatke na osnovu kojih se zaključuje da pihtije izumire. iskreno verujem da je tako zato što ni ne postoje. ne bi rekao da izumiru - ni po tome koliko ih ima kod nas, po tradicionalnim kafanama od novembra do proleća, ni po kućama. naravno, više po selima, tamo gde je opstala kultura svinjokolja pa se na slavama po tim kućama pre zateknu pihtije za sofrom nego vračarski suši. mislim, u tradicionalnoj srbiji suši tj s uši ima drugo značenje. pihtije ne izumiru zato što u raznim oblicima postoje u drugim gastronomijama. grci imaju pihti (osetno gore od naših, turaju sirće kao mahniti jer jedu kao mezze pa im služi da se trezne), rumuni imaju piftie, mađari kočonje, nemci imaju sulze, francuzi hiljadu aspik varijacija od kojih je najpoznatija jambone persille (šunka sa peršunom), poljaci imaju galaretu, rusi/ukrajinci imaju holodets itd itd i to vam je tako. ne da ne izumiru nego su sve bolje i bolje.

Zašto ih onda jede?

Pored pečenice, kulena, pršuta, šunke, pečenja, roštilja, neko uzme da jede... pihtije. Jebote.

Bacanin je daleko zanimljiviji igrac od Novicica, pa se nismo nesto pocimali da ga dovedemo. Ovusu je zanimljiv igracic, ali slazem se da mu nekoliko stvari ipak fali za Zvezdu. Dragovic je i proslo leto kontaktiran, ali je odbio.

Mislio sam da ovo ostavim na Korona Zajebancija ali možda ova tema bolje odgovara: Prvobitno sam mislio da ga novinarka troluje Borat style. Nažalost, nije bio slučaj.

Mislim ja da skrecete sa teme?

Takodje ima i ispod 50% podrsku zajedno sa koalicionim partnerima i sigurno gubi sledece izbore, dok "dubiozni" Hamas ima 80%+ podrsku u Gazi, al to nema veze. Mnogo veci deo onih koji se izjasnjavaju kao Palestinci zaista nije pod vlascu Hamasa i oni se nalaze u West Bank ili Jordanu predominantno, cak cine vecinsko stanovnistvo Jordana. I potpuno se slazem da je jako zabavno to sto se te cinjenice prenebregavaju i ovde i na vecini drugih mesta, ali je takodje potpuno jasno da osvesceni borci za ljudska prava kada u 2025. masu zastavom Palestine misle iskljucivo na Gazu. Koja je teroristicka tvorevina, ciji stanovnici su pravili zabavu kada su im "dubiozni" doveli taoce, silovali ih i mucili na ulici i dele sentiment o Izraelu sa onima koji kradu humanitarnu pomoc od njih i koriste je za licno bogacenje ili napade na Izrael. Sve to jeste jako zanimljivo i zabavno.

Gde je bila lopina smrdljiva svo ovo vreme? Pre vezanih pobeda u LE i kad smo se blamirali u ovoj jadnoj SL. Gde je bio da nam objasni gde si i šta rade pojačanja za koje smo sprcali milione Eura? Sad je izvirio iz rupe i ide standardno kurčenje i naprednjačka prazna priča. A znamo svi kako smo prolazili posle kurčenja Dr lopine. E pa ja sam jedan od hiljade i hiljade onih kojih nema stadionu i koji se hvataju tastature. Sve zbog ponašanja i poteza upravo njega i ovih podguznih muva oko njega. Ne mogu iščekati dan kad će govnar da bude najuren govnjivom motkom i kad će da zaglavi tamo gde lopine i treba da budu.

Nego šta nego i zastavu Izraela.

Gde su evropske vrednosti druže, pre toga imamo jedan veliki posao - parafraziraću sebe od pre nekog vremena - u borbi protiv ovog zla nosiću i zastavu Palestine u jednoj ruci i Smrt ili Sloboda s mrtvačkom glavom u drugoj i Putinovu majicu ako će da pomogne.

Sa aspekta protesta u Srbiji mislim da je više Vasa u pravu nego ti po ovom pitanju.

Mislim da nije stvar samo u statistici, kod nekih mladih se jednostavno vidi da su bolji od ostalih, nebitan je hajp koji se pravi oko njih. Sećam se Milenkovića, Mitra, pa i Živkovića, koji su na kraju uspeli preko i nekako mi je to bilo očekivano kada sam video kako igraju u domaćoj konkurenciji. Treba dosta da se poklopi da uspeju, to svi znamo, ali mi deluje da Milošević razume fudbal, ima ideju i da će moći da se snađe. Neće biti top igrač u top timovima ali može da ima lepu karijeru. Eto, poređenja radi, puštaju balone o Simiću, isto kao o Iliću pre par sezona ali mi nisu ni tada ni sada bili ni blizu toga kako je izgledao Bleki Milenković kod nas. Naravno, mlad igrač ima vremena da napreduje, isto kao što Pavlović ima ludačku energiju koja ga je dovela na neki nivo, tako da je sve otvoreno, ali kod nekih jednostavno vidiš da su bolji od okruženja. Kostić ima njuh za gol ali ne znam koliko se uklapa u savremene zahteve i ima puno da radi da bi se doveo na viši nivo. Apsolutno sam laik za procenu budućnosti igrača, ali mislim da bi Dragojević mogao da ima solidnu karijeru kada bude sazreo, kanalisao energiju i stekao iskustvo.

Vest za ljubitelje istoimene serije, stiže nastavak priče u vidu dugometražnog filma. https://www.imdb.com/title/tt15574124/?ref_=vp_ov_t

Kad ode Stanković,treba vratiti Lalata.Domaća osnova,oseća klub i navijače,ima poroka sličnih Dekiju.Tako da ako Stankela fejluje imamo koga,jer rastemo kao klub svakim danom . Koja smo mi naprednjačka prćija?! Šta god loše mislio o Miloju kao treneru,on je vasionski brod za upravo promovisanog.

Kod mene je situacija u glavi jasna, jedine koje vidim da su iskreno u borbi protiv ovog zla bez izuzetka su studentski pokret, zborovi, DS i ZLF a svu ostali gledaju licni interes pre svega ili su svesno ili nesvesno trojanci. Nakon što se sruši ovo zlo na izborima i oslobode se mediji, možemo pričati dalje o ideologiji i strateškim pitanjima, kada ljudi budu na javnom servisu mogli da poslušaju debatu o tome, verujem da če i svest ljudi početi da se menja. Ja sam uvek bio liberal i pro EU, ali ne vidim smisao insistirati na tim pitanjima u ovom trenutku, ali da treba biti oprezan, treba...

Ovako su radili.

Intermezzo

Jok, nego ćemo da razvijemo zastavu Izraela i nosimo uramljenu sliku Netanyahua. Pa čak i da to neko uradi na protestu... živo bi me boleo kurac da se time bavim, dok imamo preča posla.

Dejan Stanković ni po čemu nije legenda Crvene Zvezde, jedan od boljih igrača jeste ali da bi bio legeda nije dovoljno da to proglase terzini novinari

Ne znam stvarno koja mi je omiljena od njega... Odavno ga nisam slušao moram priznati. Ali znam da sam za njega davno još prvi put čuo kad mi je pokojni stric pustio "The Road to Hell" i "Auberge" RIP Chris

Takođe npr. kavurma, na koju se Srbi toliko lože, ja to ne mogu ni da omirišem.

Eto, ziv sam, nism se mogao javljati, proveo sam godinu i pol u Africi, dobar dio po bolnicama (ne afričkim, thank god). Poslat ću fotke, ako ima tko zainteresiran. Kenya, Tanzania i Botswana. Slonovi, žirafe, hijene i gepardi. Držao sam se podalje od lavova i leoparda. Kontinent je fascinantan, donio sam more začina iz Zanzibara. *Nije mi puno ostalo, ali dovoljno da podijelim s vama. Čujemo se. Edit: ne govorim o začinima, već o vremenu na svijetu; začine ne bih dijelio, a o životnom času ionako ne odlučujem ja.

Finalni pordukt:

Veljko Barbieri: Medjimurska kuhinja iz bajke Jela se slažu u svom svevremenskom međimurskom gastronomskom nizu. Tek vrhunsko vino, slavno još od antičkih vremena, pretače se u čaše kao živa prošlost u živu sadašnjost, kao međimurska zbilja u gastronomsku zemlju bajki. Međimurje je prostor živih i stvarnih bajki i legendi. Pričaju ih po predaji patuljci, vile, vilenjaci, divovi i vodenjaci, zmajevi zvani pozoji, kada se okupe oko svojih ognjišta ili siđu u podzemlje, ili u podvođe, pa stražare svaki nad svojim dijelom Međimurja. Tada, nakon što ispričaju legende o nastanku, goste se nizovima međimurskih jelovnika i ispijaju vrhunska međimurska vina. Potom u sjeni neke od velikih šuma u Gornjem Međimurju ili pak pod plodnim tlom i ravnicama Donjeg, ponajprije uz obale Mure i Drave, uz međimurske kolače, slastice i gibanice opet raspredaju priče o nastanku Međimurja. Maštovite koliko je maštovita međimurska baština, ali i međimurska izvorna gastronomija. Na isti način Međimurje određuju i njegovi dvorci i kurije podignuti na vrhovima međimurskih bregi ili na istaknutim dijelovima međimurskih ravnica. U kojima se svakodnevno mogu kušati izvorni međimurski jelovnici, ali i slavna međimurska vina, pa tako i međimurska svinjetina. I to pripremljena posve po međimurski, potopljena u vrsne međimurske umake, posebno od gljiva i mliječnih proizvoda, koji svi zajedno daju posebni botanički i gastronomski doprinos cijeloj regiji. Pa ipak, jedna se građevina izdvaja – čakovečki Stari grad, sa svojim renesansnim zidinama i kulama, u koji su utkani najslavniji dani velike hrvatske obitelji Zrinski. Koliko je bio snažan utjecaj te moćne obitelji govori jedinstvena knjiga, zvana “Kuharska knjiga čakovečkog dvora obitelji Zrinski”, u kojoj je, po nalogu slavnog vojvode Nikole Zrinskog, njegov mađarski kuhar godinama zapisivao recepture i tako sačuvao za nas svu raskoš svakodnevice te velike obitelji. Ta je knjiga pravi izraz barokne epohe u kojoj su Zrinski dosegnuli svoj vrhunac, ali nažalost i svoj kraj. Pa iako je po raskoši svojih receptura sasvim ravnopravna sličnim kuharskim knjigama koje su se tada počele pojavljivati diljem Europe, ona odražava i svoj intimni, ali jasni međimurski naglasak, koji je vidljiv u mnogim jelima kao tradicionalnim uzdanicama međimurske gastronomije. Na prvom mjestu međimurski objedi. Pa ako je ljetnji međimurski ručak vezan uz svježe pečeno svinjsko i teleće meso, nezaobilazne žgance i kašu, onaj zimski okreće se suhom mesu koje predvodi meso iz tiblice, pečeno ili posušeno svinjsko meso, sačuvano u masti, posluženo uz druga suha mesa, poput suhih jezika i nezaobilaznih čurki – bijelih kobasica od prosa, brašna i dobro začinjene masti, ili onih crnih s krvlju i ponutricama. Njih će Međimurci poslužiti s pirjanim kiselim kupusom, ponekad i s nekom od mnogobrojnih međimurskih kaša, valjušaka ili žganaca. Ako je svinjetina jedna od važnih uzdanica međimurske kuhinje, onda je to sasvim sigurno i perad. O recepturama za pripremu međimurske peradi mogla bi se napisati cijela kuharica. Ta ista perad, pitoma ili divlja, osnova je stoga mnogih maštovitih jela, od pečene, kuhane, pohane peradi, maštovitih rolada i pirjanaca. Pa ipak, jedna se vrsta izdvaja, a to su međimurske patke. One, uz guske i kokoši, koje su također svojevrsni zaštitni znak međimurske kuhinje, odražavaju dio biti međimurske kuhinje i međimurske zemlje. No, Međimurje je odredila i snaga njegovih rijeka. Još od rimskih vremena stotine su mlinova i mlinica svakodnevno mljele žitarice u brašno, tu osnovu gustih umaka, kolača i, naravno, kruhova. Ispod mlinskih kotača koji još uvijek pokreću mlinsko kamenje struji snaga rijeka, a u njihovu podvođu ribe, još jedna važna stavka međimurske gastronomije. Šarani, somovi, štuke i posebno smuđevi krase ove stolove. I uz njih iz daljine čujemo kako se polako pokreću usta i uživajući nečujno prepričavaju međimurske bajke, rođene na međimurskoj zemlji koliko i među međimurskim rijekama, ravnicama i bregima. Čurke s pirjanim zeljem: Na 1 dl ulja u kojem ste rastopili 1 žlicu masti pirjajte 1 sjeckanu glavicu luka podlijevajući mesnim temeljcem. Kada zazlati ubacite 5 dag na trake sječene slanine, 1 žlicu paprike, 1 list lovora, i nastavite pirjati oko 1 sat dok se sve ne prožme. Služite s domaćim čurmama, krvavicama koje ste ispekli u pećnici na mašću premazanom limu. medj_1 Međimurski recept. Pastrva u crnom vinu Na 1 dl ulja zazlatite 1 sitno sjeckani crveni luk i 1 malu na trakice sjeckanu mrkvicu, podlijevajući stalno sa 1 1/2 dl crnoga vina dok ne dobijete gust umak. U njega položite 1 veću svježu i očišćenu pastrvu od oko 30 dag pa je kuhajte i pirjajte u istom umaku podlijevajući temeljcem od riječne ribe. Začinite solju, paprom i s malo cimeta pa služite s kuhanim špinatom. medj_2 Po receptu iz “Kuharice s dvora čakovečkih Zrinskih” XVII. stoljeće. Pastrva u crnom vinu: Na 1 dl ulja zazlatite 1 sitno sjeckani crveni luk i 1 malu na trakice sjeckanu mrkvicu, podlijevajući stalno sa 1 1/2 dl crnoga vina dok ne dobijete gust umak. U njega položite 1 veću svježu i očišćenu pastrvu od oko 30 dag pa je kuhajte i pirjajte u istom umaku podlijevajući temeljcem od riječne ribe. Začinite solju, paprom i s malo cimeta pa služite s kuhanim špinatom. Svinjetina Terbovtz: Na 1 dl ulja s obje strane blago prepecite 2 svinjska kotleta. Posolite ih, dodajte 1 malu žlicu Vegete natur, popaprite i podlijte s malo vrhnja za kuhanje. Posebno na tavi na 1 žlici rastopljene masti, može i ulja, zazlatite na ploške sjeckanu mesnatiju suhu slaninu, vrganje i lisičke. Time prelijte svinjetinu i služite s valjušcima od heljdine kaše. medj_3 Po receptu iz kuhinje dvorca Terbovtz.

Veljko Barbieri Davne 1977., prije točno četvrt stoljeća, dva glasovita europska novinara i dva vrsna sladokusca i poznavatelja dobre spize, Enzo Bettiza, moj pokojni otac Frane Barbieri, u njihovu društvu i ja, tada na odsluženju vojnog roka u Beogradu, našli smo se na večeri u restoranu Društva srpskih pisaca, kod omiljenog Konavljanina Ive, u tada još kozmopolitskoj atmosferi u Francuskoj 7, gdje su iskrenja budućeg zloglasnog Memoranduma SANU i velikosrpskih pamfleta pojedinih čaršijskih pisaca tada među nama doživljavana kao marginalna i folklorna ezoterija. Ili se barem meni tako činilo!? Sjećam se, nakon pršuta i konavoskog sira iz ulja, Ivo je na stol iznio arambašiće, na silno oduševljenje Enza i mog oca, velikih ljubitelja jela od kiselog zelja, a posebno sinjskih arambašića. U jednom, za razgovor koji se odvijao za stolom, važnom trenutku Enzo odloži vilicu i zagleda se svojim vječno dječačkim licem u tanjur u kojem su se nadmeno dimila tri arambašića: “Mi smo ih kod kuće zvali kapurali i bili su jedno od pet kultnih jela čiju je pripremu osobno nadgledao moj otac. Još od tada pokušavam dovesti u vezu splitski naziv kapurali i sinjski arambašići…” “Jedni su kaplari, a drugi harambaše, što je otprilike isto”, odgovorio sam bez razmišljanja, zadubljen podjednako u oblaporni razgovor i u hranu koja mi se u usporedbi s vojničkom činila kulinarskim darom dostojnim samo blaženih. “Pa da, kaplari i harambaše, imaš pravo Velko, bravo!”, uzviknuo je veselo Enzo na svom pijevnom i nježnom esulsko-splitskom hrvatskom, kao da se čudi što sam nije došao do tako jednostavnog rješenja zagonetke koja ga je mučila godinama, a koja je tako lako rješiva da joj je upravo zbog očitosti bilo teško ući u trag. Desetljeća poslije, Enzo neće zaboraviti večeru u Francuskoj 7 i u svom vrsnom autobiografskom djelu “Egzil” o djetinjstvu i ranoj mladosti u Splitu, u kojem se prisjeća mojeg oca, jedan poetičan, ali i potpuno osoban ulomak posvećuje kapuralima, sarmama i arambašićima: “U svojoj lutajućoj diaspori od Crnog mora do Jadrana, sarma je u Dalmaciji postala mediteranska, silazeći s hercegovačkih rijeka i bosanskih planina. Na ilirskim obalama dobila je druga imena, postala bogatija i obojila se rajčicom. Zamotuljci od kupusa manji, zbijeniji i čvršći nego drugdje, u našoj su se kući zvali ‘kapurali’ ili ‘arambašići’. Podrijetlo tih dvaju čudnih, neobičnih naziva nije sasvim jasno. ‘Kapurali’ možda zato što su zamotuljci bili poredani poput malih vojnika u urednim redovima, jedni pored drugih, uronjeni u krepak i kiselkast umak boje duhana, i tako se razmekšali kuhanjem koje je moglo trajati više od četrdeset i osam sati, ‘arambašići’ ili harambašići možda stoga jer na tragu kapurala oblik riječi podsjeća na harambaše, a tako su se zvale poglavice nad hajducima.” U odlomku koji u potpunosti miriše duhom Enzova “Egzila” i Splita njegove mladosti, u kojem se kao u velikom loncu među naslaganim redovima suhog mesa i arambašića može očitati puna slojevitost kultura, naroda i epoha koje su gradile ovaj uvijek otvoren i nikada dovršen mentalitet, točno je polazište koje u osnovnim crtama nesumnjivo pogađa kaleidoskop okusa koji kuljaju iz smotuljaka u tamnom šugu, ali u svom osjećaju za opće izostavlja neke nijanse koje se kao začini gastronomske genealogije, ovog mom ocu i Enzu tako omiljenog jela, vuku po obzorju kulinarske povijesti i vremena. Naime, kiseljenje kupusa, stigavši sa sjevera, posebno se razvilo u srednjem vijeku u velikim karolinškim samostanima na granici današnje Francuske i Njemačke. Uskoro će kiseli kupus krenuti u pohod po zimskim blagovaonicama Alasacea, Lorraine, njemačkih Crnih šuma, Bavarske i Austrije, odakle će pirjan, u bijelom vinu, s lukom, miješan sa suhim mesom i raznim začinima pod popularnim imenom choucrute na francuskom, Sauerkraut na njemačkom i gastronomskom engleskom, konačno na austrougarskom dalmatinskom kuharskom dijalektu jednostavno kraut, ili krauti, kupus, kiseli kupus, zavladati kontinentalnom i jadranskom Europom. Njegova putanja je ciklična i veže u čvrstu cjelinu, kao nabijeni smotuljak arambašića, sastojke vremena koji su svaki na svoj način oblikovali naš zajednički pogled i osjećaj za okus i ukusno. Naime, gastronomsku tehniku zamatanja nadjeva i potom kuhanja gotovih smotuljaka u vlastitoj juhi baštinili smo još iz herojsko homerskih, ali i rimskih vremena. Otuda preko Bizanta i Arapa, dostojnih nasljednika našeg zajedničkog izvorišta, mreža tog načina pripremanja mesa, povrća, a nadasve kupusa, prodrla je u Europu, kako iz maorske Španjolske, tako i s bizantskog pa potom anadolsko-turskog istoga. Turske dolme, grecizirane u dolmathakije, od vinove loze, u bliskom su dosluhu kako s antičkim naslijeđem, tako i s arapskim smotuljcima od slatkog, pa tek pod zapadnim srednjovjekovnim utjecajem na prostorima koje su osvojili Osmanlije, davno prije udomaćenog kiselog kupusa. Pod nazivom sarma ta jela će ovladati zapadnim dijelovima Otomanskog Carstva, ponajprije u Slavoniji i Mađarskoj, i poslije postati sastavni dio, u raznim inačicama pripreme, slađeg ili kiselijeg okusa, srednje i istočnoeuropskih kuhinja, pa tako i bosanske i hrvatske. Otuda, što su zapadniji i bliži našoj obali to su arambašići kiseliji, što je sarma istočnija, to je slađa. U Dalmaciji se katkad služe arambašići od slatkog i kiselog kupusa, složeni red iznad reda, kao gastronomsko ishodište ovih prožetih, ali i nepomirljivih svjetova. Ne zaboravimo ni na inačicu kapurala, arambašića ili sarme, francuske paupiettes de chou ili provansalske paquetouns, paketiće učvršćene koncem ili smotane gotovo kao oni posluženi pri onom davnom razgovoru u Francuskoj 7. Presudni arambašići u trajnoj potrazi za svojim završenim podrijetlom i imenom. Želio bih stoga opet sjesti s Enzom i mojim ocem i prionuti za mirisni lonac pun arambašića i kapurala. Listovi kiselog kupusa zamataju se u naizmjeničnim vremenskim nizovima. Mogu opet omirisati i okusiti male smotuljke koji nestaju u ustima spremnim na otkrića i razgovor, postrojeni od svojih zapovjednika kao vojske prohujalih ratova. Recepti: 1. Šufigani kiseli kupus ili kraut Na masnoći pirjajte sjeckanu kapulu, potom ribanu mrkvu, češnjak i petrusimul. Kad sve omekša, dodajte sjeckani kiseli kupus i zajedno tušite, podlijevajući vodom, može i bijelim vinom, s nekoliko klinčića, listom lovora i dvije žlice koncentrata od rajčica, sat, dva. Kraut se služi kao predjelo ili kao prilog pečenjima ili kobasicama. 2. Kiseli kupus na lešo Sjeckani kiseli kupus malo properite u hladnoj vodi, procijedite, stavite kuhati u mesni bujon ili vodu s nekoliko krumpira i komadom suhog mesa, svinjetine ili kaštradine. Dodajte list lovora, koji klinčić, popaprite, kuhajte oko dva sata i služite po volji pokapano s nekoliko kapi maslinova ulja. Kiseli kupus na lešo mora biti gust kao gusta juha. 3. Sinjski arambašići ili kapurali U miješano mljeveno meso od četvrtine janjetine, četvrtine svinjetine i polovice junetine umijesite dvije sitno sjeckane kapule, kosane slanine, bijelog luka i petrusimula, posolite, popaprite i pospite tučenim klinčićima, žličicom cimeta i ribanim muškatnim oraščićem te koricom jednog limuna. Smjesu zamatajte u listove kiselog kupusa. Na žlici masti ili ulja na dno lonca složite red slanine i pršuta, pa red arambašića, opet red raznog suhog mesa – svinjetine, pršuta i koštradine – pa opet red arambašića i tako naizmjenično dok ima arambašića i mesa, s jednom goveđom kosti na vrhu na kojoj ima tetiva i mesa. Nalijte potom bujona od kostiju ili vode da sve bude pokriveno i kuhajte na tihoj vatri nekoliko sati dok arambašići ne postanu mekani, a sok taman i nešto masniji. Arambašiće možete napraviti i od listova slatkog kupusa ili miješajući kiselo i slatko zelje red po red arambašića. ............................................................................................. O sarmi i sličnim zamotuljcima ću još pisati, a molim i druge forumaše da pokušaju doprinijeti. Otkako nema Kinika i Honey Badgera, ovo se pretvorilo u one-man-show, a to nikako ne volim.

Veljko Barbieri: 134 male priče o hrani Što je Teodorik jeo sjedeći Kako je zapisao Sidonije, Ostrogot Teodorik, kralj Italije, prekinuo je rimski običaj jedenja na ležaljkama i za stolom je sjedio na stolici, kao što su to jednom davno činili i prvi Rimljani. Imao je svog osobnog savjetnika za hranu, nekog Grka Antimusa, koji je pobjegao iz Konstantinopolisa na njegov dvor u Raveni. Od tamo ga je Teodorik slao po svim dijelovima svog kraljevstva kako bi se usavršio u umjetnosti pripremanja dobre hrane. Nakon što se zasitio prezačinjene rimske kuhinje, uputio ga je kao veleposlanika franačkom kralju Teodoriku* u Metz. Tamo je Antimus za Teodorika napisao spis "O promatranju hrane"**, nadahnut djelom velikog Galena, glasovitog gastronoma i liječnika mudrog cara Marka Aurelija, potom velikom antičkom kulinarskom baštinom, ali i ostrogotskim i franačkim iskustvima koja je stekao na svojim putovanjima. Antimus je još uvijek svom vladaru preporučavao paunovo meso i istočne začine, premda ih je tada već bilo vrlo teško nabaviti, ali što je najznačajnije za gastronomski prevrat koji će tek uslijediti i podijeliti buduću europsku kuhinju, posebno hvali maslac i mast kao zamjenu za maslinovo ulje. Ipak, kao Grku iz Konstantinopolisa i sljedbeniku helenske i rimske kuhinje, ponekad bi mu znao uteći po koji recept Teodoriku mrskog slatko-kiselog okusa, s umacima od meda, vina, papra i kvasine. No, čim bi uočio vlastitu pogrešku, vratio bi se Ostrogotovim prehrambenim navikama i njemu omiljenim velikim pečenkama. U tim dijelovima "Promatranja hrane", kako bi valjda opravdao svoje putovanje na Teodorikov dvor, kad god bi u svom spisu spomenuo neku kralju dragu gromadu mesa, začinio bi ju sočnim uvodom: "Franci imaju običaj jesti...!" I slijedio bi podroban opis neke mesine nabodene na ražanj, kao da se radi o gastronomskom čudu. * Teodorik je, očito bilo popularno ime među ostrogotskim vladarima, kao i Odoakar. Uostalom sa mnom su svojevremeno studirala čak dva Otokara. ** Anthimi De observatione ciborum ad Theodoricum Regem Francorum epistula - tko čita latinštinu, ima ih na netu.

Veljko Barbieri: 134 male priče o hrani Chiquartova kuharica za svečane zgode U velikim njemačkim samostanima opati su zapisivali recepte za svaki pojedini blagdan. Mudri Aldobrandino brinuo je u Italiji o zdravoj hrani i tijelu, u Engleskoj, zemlji gurmanskih redovnika i vladara, glavni kuhar Richarda II napisao je 1390. "Načine kuhanja" (Forme of Cury*) za, kako sam kaže, "najvećeg gurmana među kršćanskim kraljevima". Dva su majstora iz onog proročanstva Vile sa Zapada već skuhali i zapisali svoje. Onaj treći pojavio se na dvoru Amadeusa VIII, vojvode od Savoje. Zvao se Chiquart Amiczo** i napisao je, kako se smatra, prvu suvremenu kuharicu, jednostavnog naslova kao i Arhestratova i Apicijeva knjiga - "O kuhanju"***. On nije zapisivao samo recepture, već je od njih stvarao veličanstvene jelovnike vodeći računa kako rasporediti mesna jela, kako ona riblja za dane korizme i posta, čak i kako dobro ugostiti bolesnog uzvanika laganom i dobrom hranom. Njegov spis sadrži 81 cjeloviti jelovnik, s posebnim uputama kako valja slagati jela, kako između svakoga ubaciti gastronomske igrokaze koje je nenadmašno koreografirao upravo majstor Chiquart. Otkrivao je najbolje načine kuhanja veprovine, ali istovremeno i kako se priprema veprova glava, da u određeno vrijeme počne rigati živu vatru. Konjanici, vile, zmajevi, čudovišta i prizori iz mitova i bajki, ali samo za posvećene i iznimne svečanosti na savojskom i još slavnijem burgundskom dvoru. Za jednu takvu svečanost Chiquart je predvidio 57 jela za dvodnevnu gozbu, za koju je dotjerao 100 krava, 130 ovaca, 120 svinja, 200 odojaka, 200 janjaca, 100 telića, 2000 kokoši, 12000 jaja i 6 kilograma zlatnih listića za ukrašavanje i pozlatu hrane. Povrh toga, goleme količine divljači, ribe, začina, aromatičnog bilja, voća, šećera, pića, vina, svijeća, tkanine i drveta za ukrašavanje svečane dvorane i igrokaza te cjepanica za kuhanje i grijanje. "Valja nam četiri mjeseca za takvu gozbu" pisao je Chiquart, "a vojska kuhara i pomoćnika danonoćno mora biti na usluzi svom glavnom zapovjedniku". Pa kad se nakon ovakve raskoši za oko i grlo, okus i dušu ugasila i posljednja svijeća na savojskom dvoru, ostalo je pisati samo Chiquartovo pero: "Ako moj svemoćni vojvoda želi prirediti gozbu dostojnu kraljeva, kraljica, vojvoda i vojvotkinja, grofova i grofica, baruna i barunica, markiza, svećenika raznih časti i ostalih vitezova, za takvu gozbu ravnu mog slavnog Gospodara, kuharu će trebati slijedeće namirnice i potrepštine..." Tako i tim riječima majstor sa savojskog dvora započeo je svoju slavnu knjigu. ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________ *The Forme of Cury (od le moyen français: cuire - kuhati) je napisana na kasnom srednjevjekovnom engleskom, što je interesantno jer se engleski smatrao seljačkim jezikom, dok je jezik aristokracije bio francuski, a klera latinski. Zapravo, upravo u doba pisanja ove knjige baš su omraženi Plantageneti rehabilitirali engleštinu i učinili ju ravnopravnim književnim jezikom. Posjedujem The Forme of Cury na engleskom u epub formatu, pa ako ima zainteresiranih neka se jave. **Knjiga se u originalu zove Du Fait de Cuisine i majstor Chiquart ju je složio 1420., dijelom i kako bi se natjecao sa suparnicima s burgundskog dvora. Imam studiju Terencea Scullyja (inače autora čuvene knjige The Art of Cookery in the Middle Ages) o Chiquartovom djelu, koje je u istu inkorporirano. U pdf formatu, na francuskom, pa ako ima zainteresiranih... ***De re coquinaria

Enzo Bettiza: Esilio/Egzil "U prostranoj kuhinji kretali su se danonoćno dobavljači, seljaci, ribari, lovci, koji su živežne namirnice donosili neposredno s polja ili iz mora. Oni nisu hrpimice dolazili i po kuhinji istresali hrpe jaja, sira, voća, mesa i divljači svake vrste. Promet je bio strogo usmjeren sasvim određenim prolazima za dolazak i odlazak. S obzirom na proizvod, dobavljači su u carstvo kuharica ulazili kroz troja različita sporedna vrata, kako bi se svaki od tri glavna proizvoda - meso, riba, divljač, uputili prema odvojenim mjestima koja su za njih bila određena. Jedno za seljački odojak ili kaštradinu, drugo za ribarevu škrpinu ili granceolu, treće za lovčeva fazana ili zeca. Trima različitim sporednim ulazima priličila su tri također različita stola, vrlo velika, duža negoli šira, smještena sa svojim mramornim pločama usred radionice. Svaki je stol u ravnini bio povezan s vratima, a na svakim vratima bijaše crtež, poput onih koje upotrebljavaju okulisti kada djeci ispituju vid: na prvima je bio naslikan vol, na drugima riba, na trećima jelen. Nikakve zbrke nije moglo biti. Svakog se dobavljača već na ulazu upozoravalo na putanju kojom je njegova roba morala proći. ... Postojalo je i ribarsko skretanje koje je vodilo u akvarij za ljuskare ili prema čitavom nizu metalnih posuda u kojima se svaki dan mijenjala svježa morska voda i u kojima su se, prema vrsti, uranjali prstaci, mušule, kapice, volki, dondoli, oštrige ili kamenice, srednje veličine, sasvim okrugle, pikantnog slatkastog okusa u grumenčiću elastične i sočne mekote, stizale su brodom s našeg privatnog uzgajališta u Stonu na Pelješcu; dobro naslagane između busenova algi i blokova leda, u posebne drvene sanduke, na kojima je katranskim slovima bilo utisnuto ime moga pradjeda Marina. ... U središtu kuće je strujao život ogromne kuhinje, slične divovskom srcu što je moralo neprekidno hraniti i kvasiti želudac nekakvog žednog i nezasitnog čudovišta. Kuharice i najmlađe pomoćnice, koje su se brinule da vječno plamte ogromna ognjišta i neprestano pazile na čistoću pokućstva i kuhinje, radile su danonoćno u smjenama, kao u tvornici. Dozivajući na čudan način radni ritam i vječno plamteće peći naše tvornice cementa, ta besana prehrambena radionica bez prekida je proizvodila i slagala različite vrste višeetničkih jela i poslastica: venecijanskih, tršćanskih, slovenskih, turskih, balkanskih, mađarskih, bečkih, čak jevrejskih, kao što je panada, gusta juha tamnozelenkaste boje sa starim kruhom i lovorovim lišćem. U imućnim kućama nekadašnje Dalmacije, te pantagruelske zemlje, svi ti pikantni okusi i mirisi, mirodijski i egzotični, iako međusobno tako različiti, uspijevali su se čudesno stopiti u neku izvornu i rijetku gastronomsku opsjenu. Stara dalmatinska kuhinja, granički i etnički mozaična kuhinja, u kojoj su se sa sve četiri strane svijeta slijevale najrazličitije civilizacije i kulinarske maštovitosti, bila je tada označena kao jedna od najpotpunijih i najbogatijih u Europi." Kad je moja none morala pred Talijanima '41. napustiti Split, u kojem je naša obitelj obitavala 600 godina i posjedovala dva brodogradilišta, od svih stvari je ponijela veliki mramorni stol, na kojem je do smrti, svake nedjelje mijesila krumpirovo tjesto za njoke. O njokima i pašticadi još će nešto reći Enzo Bettiza, a i ja, kad ih se udostojim pripraviti. Nastavit ću ove kuharske priče, bude li za to interesa, a pozivam drage kolege i kolegice da pridonesu priči.