Pitanje ”kako si”, ako je postavljeno u prolazu i pred publikom, je samo vrsta pozdrava i nista drugo. Bez obzira kakav je odgovor, taj razgovor se ne nastavlja, bar ne u tom trenutku. Ali ima mnogo ljudi koji ustvari zele da cuju to pitanje. Samo onda procenjuju da li zaista zelis da znas odgovor i da li si spreman da ga saslusas. Tu je lopta vec u dvoristu onog koji pita i kako ce dalje ici zavisi od njegove odluke i ”osecaja za feeling”.
U prvom slucaju, zena je ocigledno bila spremna da prica, ali sagovornik se uplasio svog pitanja i njenog odgovora, pa nije dobila priliku. Da nije tako, rekla bi kratko ”i on je dobro, hvala Na pitanju” i to bi bilo to. U drugom slucaju, tamo gde lik dolazi nadrndan na posao, verovatno bi mu prijalo da mu je neko kasnije prisao i pitao to isto ”kako si”, ali u drugom tonu, s iskrenom zeljom da se cuje u cemu je problem. Mozda ni onda ne bi pricao, ali bar odgovor ne bi bio psovka. I tada bi sagovornik mogao da ostavi otvorena vrata za nastavak razgovora, ako se nadrndani predomisli i ipak pozeli da prica.
Znaci, ne bi trebalo da bude problem pitati ljude kako su, ali je vazno kako postavljamo pitanje i da li zaista zelimo da cujemo odgovor.