[USA] SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE - unutrašnja politika i uticaj na svetska kretanja

[Helena]

...da, evo ti jedna, pominjano je sranje-svi seru al zna se gde 

(dobro, opet ima izuzetaka)

[𝓑𝓪𝓫𝔂]

2 hours ago, NMX said:

Lebe mekani, za vreme faxa sam pijan manje bulaznio pred Anjom koju sam znao sa vezbi iz rimskog prava a bas sam se lozio na Anju

 

 

 

Sto ovo vise puta citam ovo, sve mislim da je on svoj burning phone broj nazvao "Mark Rutte"... 🤥

 

'NO', 'BIG way,' 'something no one else daring to do,' 'we got them all signed onto 5 percent'... Sve su to njegovi vlazni snovi. 'Important moment for America (kontinent) i Europe', ali ce Evropa platiti debelu cenu jer tako treba i bice to njegova pobeda...

 

 

[McLeod]

Nije neka bitna tema, ali Mamdani je isti tip populiste kao Tramp, samo levi. Nista se ne dobija sa takvim ljudima.

[𝓑𝓪𝓫𝔂]

11 minutes ago, McLeod said:

Nije neka bitna tema, ali Mamdani je isti tip populiste kao Tramp, samo levi. Nista se ne dobija sa takvim ljudima.

 

I nije mnogo bitno za drzavnu politiku, gori od Adamsa ne moze biti. Pa Cuomo, Deblasio... skandali, korpucije... 

 

To sto ga nije briga za spoljnu politiku je po meni jedan veliki plus, neka se bavi onim za sta je izabran... a to su zivoti gradjana NYC. 

[Helena]

Krenula je i žestoka antikampanja po tviteru.

MAGA voli tviter ko i ja 

[Helena]

Ali kako ovo meni baca na pajtonovce i mrtvog papagaja, ne znam što 

 

[Dragan]

Quote

Pokret MAGA ima osobine religijskog, a ne samo političkog pokreta. On nudi vjernicima "simbolički sustav", koji nudi osjećaj pripadanja, jasnoće i identiteta. Nudi ono što se u antropologiji naziva "orijentacijsko znanje", na kojem se onda zasniva moralno djelovanje. Svijet ispunjava značenjem, život smislom, dušu iskupljenjem.

Osim religija i sekti, i dosad su takav sustav orijentacije nudile ideologije koje su postale "sekularne religije", kao što su komunizam (tj. lenjinizam) i fašizam. Ovo je neofašizam.

Osnove sustava (diskurska) nisu podložne empirijskoj provjeri. Trump može lagati koliko god hoće i tisuću puta biti ulovljen u laži.

Vjera ne može biti poljuljana nikakvim sukobom s činjenicama, ali može ako sustav orijentacije dođe u krizu.
 

Zoran Ostric

 

James Greenberg - MAGA is more than a political movement

Spoiler

MAGA je više od političkog pokreta - to je simbolički sustav koji na dislokaciju odgovara identitetom, na zbunjenost jasnoćom, a na gubitak pripadnošću. Ako se želimo oduprijeti, trebamo više od kritike. Trebamo novu priču - i građansku infrastrukturu koja će je podržati.

Kada govorimo o MAGA-i, iskušenje je pojednostaviti je - svesti je na neznanje, rasizam, autoritarizam. I dok su ti elementi nesumnjivo prisutni, to pojednostavljenje nas zasljepljuje za slojevitu stvarnost onoga s čime se suočavamo. MAGA nije jedna ideologija. To je fragmentiran, ali snažan svjetonazor, sastavljen iz straha, gubitka i ponude pripadnosti.

Postoje otvoreno autoritarne frakcije: bijeli kršćanski nacionalisti, neonacisti i politički oportunisti koji demokraciju vide kao prepreku vlasti. Postoje lojalisti koji su zamijenili ustavni princip za stranačku kontrolu.
Ali osim toga, milijune Amerikanaca privlači nešto manje jasno: osjećaj da se tlo pod njima pomaknulo i da nitko na vlasti to ne primjećuje. Za mnoge, MAGA uopće nije stvar politike - radi se o osjećaju da su viđeni.

Iz antropološke perspektive, MAGA funkcionira kao simbolički sustav. Njegova moć ne leži u zakonodavnim detaljima, već u ritualu, narativu i identitetu. Zastave se vijore ne samo u znak podrške kandidatu, već kao deklaracije značenja. Skupovi postaju izvedbe pritužbi i zamišljenog iskupljenja. Slogani djeluju poput zajedničkih molitvi. To nije politika u tradicionalnom smislu.

To je pripadnost usprkos dislokaciji. Ova dislokacija nije imaginarna. Ukorijenjena je u stvarnim strukturnim promjenama. Kolaps industrijskih radnih mjesta, erozija društvene mobilnosti, fragmentacija javnog obrazovanja, nestanak lokalnih medija - sve to doprinosi sveprisutnom osjećaju gubitka. Dodajte tome klimatske katastrofe, nesigurnost stanovanja i lišavanje ruralnih i radničkih zajednica ekstraktivnom ekonomijom i dobit ćete plodno tlo za priče koje obećavaju povratak redu - čak i ako je taj poredak okrutan.

Narativ o „ukradenoj Americi“ – pojačan kabelskim vijestima, talk radio programima i algoritamskim društvenim mrežama – nudi jednostavno objašnjenje: gubite jer drugi uzimaju ono što je vaše. To je laž, ali uvjerljiva, jer zamjenjuje zbunjenost jasnoćom. Locira krivnju. Daje identitet onima koji se osjećaju izbrisano.

Ako želimo suprotstaviti ovom narativu, trebamo više od činjenica. Trebamo koherentnu, utemeljenu i emocionalno rezonantnu alternativu – onu koja nudi mjesto za stajanje, a ne samo nešto za odbacivanje.

Taj kontranarativan narativ mogao bi započeti ovako:

Važni ste – ne zbog svojih prihoda, obrazovanja ili politike – već zato što ste dio zajedničkog društva čija budućnost ovisi o svima nama.

Ovu zemlju su prodali oni koji su profit stavili ispred ljudi – korporacije i političke elite koje su napustile zajednice dok su se izolirale od posljedica. Borba nije između susjeda. Borba je između onih koji izvlače i onih koji su ostali da snose troškove.

Demokracija nije u tome da se viče najglasnije. Radi se o tome da se pojavite – za svoje susjede, svoju zajednicu i zajedničke prostore koji nas drže zajedno. Patriotizam nije o tome koga isključujete. Radi se o tome što zajedno gradimo i koga odbijamo ostaviti iza sebe. Ali priča je jaka koliko i infrastruktura koja je podržava. I tu smo podbacili. Tijekom protekla četiri desetljeća, mnoge institucije koje su nekoć posredovale u američkom životu – sindikati, lokalne novine, javne škole, čak i crkve – ostale su bez financiranja, privatizirane ili politički zarobljene.

U vakuum su ušli komercijalni mediji, politički spektakl i ideološki silosi. Pripovjedači su se promijenili – a tako se promijenila i priča. Ne možemo obnoviti demokratsku kulturu bez obnove njezine građanske infrastrukture. To znači podržavanje lokalnih organizacija koje grade povjerenje, a ne podjele: knjižnice, grupe za uzajamnu pomoć, društvene centre, radne zadruge. To znači stvaranje prostora u kojima ljudi sudjeluju u zajedničkim projektima koji se ne oslanjaju na političku pripadnost – popravak parkova, sadnja vrtova, vođenje banaka hrane.

Obnova demokracije također znači širenje kruga pripadnosti. Autoritarni pokreti crpe moć sužavajući je - govoreći nam tko je važan, a tko ne, tko pripada, a tko mora biti izgnan. Ali ako ozbiljno mislimo o obnovi, potrebna nam je dublja etika. Ona koja prepoznaje međuovisnost svih ljudi, zajednica, pa čak i živog svijeta u kojem živimo. Kultura utemeljena na brizi - preko granica rase, klase, vjere, geografije i vrste - nije idealistička; ona je nužna. Ne možemo dočekati ovaj trenutak s oštrijim podjelama. Potreban nam je širi osjećaj povezanosti, onaj koji solidarnost čini ne samo moralnom, već prirodnom.

To također znači prepoznavanje tko nosi neformalni autoritet u našim zajednicama. Učitelji, medicinske sestre, veterani, svećenstvo, vlasnici malih poduzeća - to su ljudi koji mogu dosegnuti narativne podjele, ne sloganima, već životnim kredibilitetom.

Također moramo promijeniti ono što nagrađujemo. Naša trenutna informacijska ekonomija privilegira skandal i spektakl. Ali društveni kapital može se usmjeriti negdje drugdje. Uzdignimo one koji posreduju, koji mentoriraju, koji grade - one koji tiho utjelovljuju vrstu društva kakvu kažemo da želimo.

Demokracija ne živi samo u Washingtonu. Živi - ili umire - u svakoj zajednici. U školskim odborima i sindikalnim dvoranama, susjedskim vijećima i podrumima knjižnica. Cvjeta kada je prakticiramo, a vene kada prestanemo dolaziti. Ako se želimo oduprijeti autoritarnim narativima, ne možemo čekati da nas nacionalni vođe spase. Moramo ponovno izgraditi kulturu i praksu demokracije od temelja - ne samo kao ideal, već kao životno iskustvo.

To ne znači da se do svih može doći. Neki su previše duboko uvučeni u pritužbe ili previše zapleteni u zavjereničke misli da bi se uključili u dobroj vjeri. Ali mnogi drugi jednostavno pokušavaju shvatiti svijet koji se više ne čini koherentnim. Za njih izazov nije uvjeravanje - već pružanje drugog puta do pripadnosti.

Priča o Americi je osporavana, kao što je oduvijek bila. Ali pripovjedači su se promijenili, a pozornica se raspala. Ono čemu svjedočimo nije samo politička borba - to je kulturno preustrojstvo. Prava bitka je oko značenja: tko pripada, tko odlučuje i kakvu budućnost vrijedi graditi.

Ako želimo dočekati ovaj trenutak, trebamo više od prijedloga politika. Trebamo javnu priču utemeljenu na dostojanstvu, brizi i zajedničkoj odgovornosti - i trebamo materijalne uvjete koji tu priču čine uvjerljivom. Vizija je već tu, raspršena po pokretima, zajednicama i svakodnevnim činovima solidarnosti. Zadatak je sada prikupiti te dijelove, jasno ih imenovati i početi ispočetka.

 

Rollerball (1975), The Handmaid Tale (1990), Idiocracy (2006), Don't Look Up (2021.) i Civil War (2024) su dokumentarni filmovi o SAD 2025.

 

[Helena]

Evo ga, oglasila se Rhužica 

Ali prebacuje mi izgled i glas i obrazovanje...