"Hvala na pozivu ali ne, ne mogu da dodjem...." lepo kazem i onda pocinje nocna mora, pozivi telefonom ili upadanje u kucu, misjja "spasavanja" mene od mene same. Ako kazem da sam umorna, krene preslisavanje sta mi je, kako mi je, dokle mi je. Ako kazem da me ljudi uznemiravaju, cine nervoznom, krene predavanje da sam depresivna, da "ne moze to tako", da mi treba pomoc, evo sad ce ona da dodje da me izvuce iz kuce, da mi objasni koliko je zivot lep.....ili zvrckanje telefonom sa "samo da cujem kako si..." nakon cega sledi bar 2 sata tirade kako je ona pa vracanje 50 godina u proslost i sve odavno zavrsene price. Slusam tiradu, gleddam u sat, curi mi i ovo malo zivota.... Zasto moje "ne" njima nista ne znaci? Zasto, bezeci od vlastite dosade, upadaju u moj dan i kradu mi mir, tisinu, ostavljajuci me najcesce zgadjenu protracenim vremenom, nasrtajima na moje potrebe, moj nacin zivota a sve u ime brige da me samoca ne udavi? Iskreno, ljudi su mi se smucili. Smucila mi se ispraznost tudjih zivota koju doticni prepisuju na recept, "evo kako ja...mozes i ti". Starost je cudno stanje, najcesce, to je susret sa samim sobom, onakvim kakvim ste se "napravili" prolazeci kroz svo to vreme trajanja. Nije lak taj susret, ni kad utvrdite da ste izrasli u nekakvog Golijata veceg od zivota ni kad utvrdite da vas, zapravao, i nema, da ste se izgubili u tudjim zivotima pa ta praznina iz ogledala vristi da vas nema, da vas nikad i nije bilo. Ja se ne plasim tog susreta sa sobom, ne bezim od tog praznog ogledala, naprotiv, moram da zavirim iza njega jer znam da sam tamo negde, samo, moram da u tisini i miru pratim svoje vlastite tragove. Ne moze mene da utesi niko do ja sama. I zato, moilim, ostavite me na miru, ja sam na vaznom zadatku, poslednjem.