Moram da priznam da počinjem da imam poteškoće sa ovim modernim mainstream filmovima. Triangle of Sadness mi je bio solidna ideja, slaba izvjedba, Glass Onion je zabavan ali zabavan kao neka vickasta reklama za auto osiguranje u trajanju od 2 sata, bez šarma, neretko bez smisla, sa praznim likovima, gomilom apsurdnosti (koje mi inače ne smetaju, kada imaju neku funckiju ili obrazloženje).
A onda sam uzeo i odgledao The Menu. Suštinski, ja i dalje verujem da je tu mogla da se napravi neka solidna priča oko ideje, ali ovako je ispao jedan očajan miks koji služi valjda samo da Ralf Fajns uzme svoju Taken kintu (poput starijeg kolege Neesona), da vidimo još jednu istu Anju Tejlor Džoj i da se podsetimo koliko je dosadan Leguizamo. Grozan film, Rotten kaže da je miks Grinaveja i Saw, ja mislim da je više mešavina Fight Cluba (pogotovo sa odredom konobara kamikaza specijalaca i konceptom osvete društvu) i neke reklame za Mekdonads. Film je zabavan, da ne budem pogrešno shvaćen, kao i Glas Onion, ali je nekvalitetan i besmislen, što ne znači da ga ne treba pogledati.