http://tehnika.lzmk.hr/sas-zadar/
...
https://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/zadar/clanak/id/430669/legendarni-direktor-sas-a-kad-je-tuman-rekao-antic-nije-dobar-covjek-znao-sam-da-je-gotovo#&gid=null&pid=24
Jedan od prvih novovjekih mitova koje sam čuo u životu o Zadru bio je onaj o Stanislavu Antiću i SAS-u. Bilo je to famoznih stabilizacijskih osamdesetih godina, kada je Tvornica specijalnih alatnih strojeva (SAS) iz Zadra doživljavala svoje najslavnije dane. Bilo je to kao iz snova, zapravo prije kao neka greška u sustavu.
U zadnjoj fazi socijalizma, u vremenima kad je dosta poduzeća tavorilo u sivilu slažući gubitke dok su neambiciozni direktori, postavljani uglavnom "po zadatku", čuvali svoje stražnjice u masnim foteljama, a radnici iza svake smjene krali letve, brokve, žice i sve što bi im se našlo na putu, potkopavajući svi skupa pomalo ali sigurno svaku ekonomsku, a pokazat će se poslije i političku snagu sistema, u godinama kad su propadale tvrtke kao Tvornica glinice kod Obrovca jer tamo uopće nije bilo boksita, a državna ovisnost (kao i danas) o pozajmicama novca iz svijeta postajala svakim danom jača i od one heroinske - kao fantom, kao duh iz boce, kao neki privredni superheroj postojao je u Zadru Stanislav Antić i njegov SAS.
Zapravo, to i nije bio mit. U SAS-u je trebalo zapeti i raditi "kao za sebe", krađe i javašluk nije trpio, ali plaće radnika u visini od četiri, pet tisuća maraka, stan već u prvoj godini zaposlenja, sanitarni čvorovi kao u hotelu, menza na razini tri zvjezdice za koju je "maznuo" najboljeg kuhara iz tadašnjeg hotelskog poduzeća "Borik", milijunski poslovi na klirinškom tržištu kojim je ovladao poput Džingis-kana, stvorili su od Antića zbilja neku vrstu mita još za njegova direktorskog života, a ta se usmena predaja nije zaustavila niti nakon brutalne direktorske sječe 1990. godine kada ga je zadarski HDZ zapravo kao jedinog krupnijeg direktora smijenio po nalogu samoga Franje Tuđmana, pa čak niti nakon izborne prijevare 2001. godine u kojoj je izgubio vlast u Zadru od zamalo poraženog lokalnog HDZ-a jer ga je Renata Peroš s njegove vlastite nezavisne liste izdala i digla drhtavu ruku za Božidara Kalmetu.
Digao je, konačno, ruke i Antić od svega, zanemaren i prešućen, potkopan i obiteljskim problemima zbog neuspjelog obiteljskog biznisa, načeta zdravlja zbog bolesti i još štošta drugog što mu se izdogađalo posljednjih petnaestak godina, ali kad u Zadru spomenete Antića, vidite, taj mit - još je uvijek živ.
Tek je nedavno, već u dubokim godinama, dobio priznanje za životno djelo od Hrvatske gospodarske komore iz Zadra što je prije sličilo na rehabilitaciju kakvog starog ruskog generala iz Staljinovih gulaga nego kao znak zahvalnosti čovjeku koji je zapravo izgradio suvremeni Zadar.
Zastrašujuća je lista donacija i projekata u koje je u Zadru ulagao Antićev SAS, od vizionarske gradnje najveće nautičke marine Dalmacija, čitavog Odjela pedijatrije u Općoj bolnici, tvornice brodova SAS Vektor, sjedišta današnje OTP banke, Autobusnog kolodvora, Cenmara, Uskoka… Pa ipak, Partija ga nije voljela zbog "kapitalističkog" načina razmišljanja, a nisu ga poslije voljeli niti nacionalisti, niti njega, a još manje taj njegov mar za opće dobro. Bogati SAS pun novca, ali naravno bez njega, Antića, bio im je i te kako zanimljiv.
Više od pet sati trajao je naš razgovor i u pet sati taj mi je čovjek ispričao čitav svoj život koji bi mogao stati u pet debelih knjižurina.
Tko je bio Antić, kako je stvorio suvremeno privredno čudo usred socijalizma i zašto se više nikada nije uspio vratiti, niti u hrvatsko gospodarstvo, niti u politiku? Stanislav Antić je bio dokaz da se moglo i drukčije, da je ipak postojala mogućnost da se radi i živi dobro u Hrvatskoj i da se ljudi ne iseljavaju u Njemačku trbuhom za kruhom (kao i danas), da nije točno da se ništa nije isplatilo, da smo sve morali uvoziti, da ništa nismo znali, da smo bili lijeni, zatucani, da smo živjeli na periferiji i da svijetu ništa nismo imali ponuditi. Da nije bilo Antića i SAS-a, bili bismo uvjereni da je sve unaprijed bilo osuđeno na propast, a ovako znamo da nije. Da. Sve je propalo, ali zapravo nije trebalo tako biti i moglo se i trebalo drukčije.
- Savez komunista me isticao do 1988. godine za negativan primjer kao tehnomenadžera zapadnog tipa, a onda su tada uzeli SAS kao model kako bi trebao izgledati humani socijalizam. A ja im govorim: Sad kad treba rasformirati SK, sad mene birate da ja moram rješavati vaše probleme - reći će Stanislav Antić (88) o zadnjim godinama u kojima je kao direktor bio na čelu, uz Tankersku plovidbu, vjerojatno najuspješnije zadarske tvrtke svih vremena.
Nesebično je darivao i gradio Zadar, ali, Zadar mu to nije istom mjerom vratio. Naprotiv, brutalno je smijenjen u godini kad je SAS dosegnuo sam vrhunac svog uspješnog poslovanja.
- Ima puna stranica spisa što je SAS sve donirao Zadru, čak sam nešto i zaboravio. Pogon Mljekare u Gaženici, recimo, imali su tetrapak postrojenja, ali nisu imali prostora. Vele, druže Antiću, pomozi. Kako je mlijeko bilo za opće dobro i bila je maksimirana cijena, ja velim u redu, ići ćemo na Radnički savjet. Koštalo je ondašnjih sedam milijardi inflatornih dinara, ne znam je li to bilo oko milijun maraka. Danas je tamo "Dukatovo" skladište… Bilo je za opće dobro i dali smo pare, a jedini smo imali onda pare u cijeloj Hrvatskoj i u Jugoslaviji. Drugi su radili, ali nisu imali novca jer su slabo pogodili ili kupcu nije trebalo to što su radili.
Kako ste vi uspijevali pogoditi, a drugi nisu?
- Bilo je tada trideset i dva proizvođača alatnih strojeva u Jugoslaviji, neki su radili slično nama u SAS-u. Ja sam se sjetio tako da sam išao anonimno za slične proizvode zatražiti ponude u Švicarskoj, Italiji, Njemačkoj… i onda sam na temelju toga stvorio sliku kolika bi morala biti moja cijena. Poljacima smo recimo prodali strojeve za mali fiat P 126, "peglicu". Njima smo radili pet strojeva, za obradu viljuški u reduktoru, mjenjaču i neke nosače za klackalice. Zadatak je bio 500 tisuća komada da se može napraviti za godinu dana u dvije smjene. Na temelju toga sam formirao cijenu i dobio posao.
Kad sam išao k Rusima, bilo je teže. Kažu oni da je to skupo, a ja govorim neću ja onda s vama raditi da sam opet gladan kruha nakon što vam napravim vrhunsku tehniku. I oni su se zaljubili u našu konstrukciju, moju principijelnost i točan rok isporuke, što im je bilo važno jer je kod njih bila planska privreda. Kažem ja: "Ako smo mi bratski slavenski narod, zašto ne biste bratu platili kao onome tko ti nije brat nego rođak?" Kaže on: "Vidiš koliko puno rabote ima." Ja velim: "Ma imam ja rabote i doma, ali nema šoldi."
Hvatao sam ih i na emocije, a mi smo onda kad je bilo samoupravno društvo bili zapravo kapitalistički sistem poslovanja, samo što je bilo društveno vlasništvo. Mi smo u tome imali svoj dio profita, a drugo je ostajalo društvu za reprodukciju, investicije, za opće dobro. Ja sam gledao svaki dinar. Nitko ne zna da bi išao u splitsko brodogradilište i gledao one retaje koji bi njima ostajali, jer bismo mi od njih krojili pomoću rezača što nam treba za postolja, razne dijelove… Imao sam uštedu od materijala koji bi zapravo bili otpad. Uvijek sam šefu u varionici govorio: "Svaki put moraš pogledati svaki komad i iskoristiti jer bolje da platimo dinar nego deset dinara. Ako si takvih dvadeset komada danas iskoristio, onda si zaradio svoju plaću." Ali ako je trebalo za radnike, za jesti, za kavu, tu nisam štedio, da mu dam bolju kondiciju, da je čovjek zadovoljan, jer čovjek u zadovoljstvu i zdravlju najbolje i radi.
Partiji se od početka nije svidio takav vaš način razmišljanja, postali ste im problem i prije nego što ste osnovali SAS?
- Prije nego što sam u SAS došao, bio sam u "Bagatu". Imao sam 33 godine i bio sam tehnički direktor. Zatekao sam proizvodnju od 35 tisuća šivaćih strojeva. Trebalo je to povećati jer tržište traži. Postavio sam plan. Ako se napravi duplo, dat ću radnicima duplo veću plaću jer ako su fiksni troškovi upravne i prodajne režije, transporta i osiguranja poduzeća isti za 35 tisuća šivaćih strojeva kao i za pedeset, šezdeset tisuća, onda je upola manja režija po jedinici prodane robe, što znači da ono drugo ostaje kao profit.
Zasukao sam rukave, obukao plavi kaput i sišao u pogon vidjeti gdje je usko grlo kako bismo povećali protočnu moć. Kažu mi, ovdje direktore ne možemo brže jer nemamo adekvatnog alata. Ajmo poboljšati alat jer imaš alate koji su brzorezni čelik s dodatkom kobalta u svrdlu, tako da može većom brzinom rezati tvrđi materijal… Dao sam nalog da se napravi rekonstrukcija kako bi se povećao broj okretaja vretena. Kad smo to izvršili do 1964. godine, proizveli smo 95 tisuća komada šivaćih strojeva.
Počele su rasti plaće i to se svidjelo radnicima, ali nije se svidjelo općinskoj vrhuški. Te 1964. godine je njih 400 radnika iz šivaćih strojeva prijavilo porez na ukupni prihod građana, a predsjednik općine i sekretar Komiteta, šefovi Socijalističkog saveza i sva vrhuška mogli su samo sanjati da bi došli do toga da plate porez zbog takvih primanja. Oni bi međusobno razgovarali: "Kako nas je to Antić ponizio." Jer je bio zadatak Centralnog komiteta da najveću plaću mora imati predsjednik Partije, pa predsjednik općine, pa tek onda direktori poduzeća. A sada je ispalo da direktori imaju veće plaće, ali još važnije je bilo to što su radnici prešišali sekretara Komiteta. A oni vodili socijalizam!
Godine 1965. godine po završnom računu za prethodnu godinu, za poslovni fond je izdvojeno 1,2 milijarde dinara, a za Fond zajedničke potrošnje je ostavljeno da se kupi 150 stanova. Kad su vidjeli 1965. godine da to sve ide dobro i da tržište dobro reagira, u "Bagatu" se javila pomisao da se može povisiti cijene šivaćih strojeva za 20 posto. Tada je trosobni stan od 70 kvadrata koštao četiri milijuna dinara, što je značilo da je bila akumulacija po današnjim kriterijima blitu 30 milijuna eura.
Ja dođem do direktora i predložim: "Ajmo mi s ovim šoldima u proizvodnju veš mašina preko licence." Kaže šef plana i analize kod njega na kolegiju: "Ddirektore, što će nam još proizvodnje kad imamo toliko samoupravnih problema?" Umjesto toga, ustrajavali su na povećanju cijena šivaćeg stroja. Direktor došao do mene i pita me slažem li se ja s povećanjem cijena. Rekao sam da ne odlučujem o tome kao tehnički direktor, ali da se ne bih složio s tim kad bih bio direktor. Osim toga, postojao je jedan Drljača u Ministarstvu vanjske trgovine koji je bio kivan na "Bagat" kao na monopolista u šivaćim strojevima. Niš je za nas radio kabinete za šivaće strojeve, a u Solunu je postojala velika zaliha od 50 tisuća šivaćih strojeva na skladištu marke Usha po licenciji Singera, koji doduše nisu bili kvalitete kao Bagat, ali su bili vrlo jeftini i koji su našu proizvodnju mogli vrlo lako uništiti kad bi se uvezli.
Na partijskom sastanku me prozove direktor da se ja ne slažem s povećanjem cijena i da ja nisam za jedinstvo. Kaže on: "Drugovi, mene je mati Partija postavila za direktora poduzeća." Ja velim njemu: "Da te nije mati Partija postavila, ne bi ni došao na to mjesto, a mene je maćeha Partija uzela jer sam joj neophodno potreban da bi organizirao proizvodnju." Mi koji smo bogato poduzeće, želimo još oguliti radnog čovika koji kupuje naš stroj, to je nepošteno. Imali bi pravo u Saveznom izvršnom vijeću da dozvole uvoz šivaćih strojeva i mi smo propali.
A zarađivali smo 1,2 milijarde dinara, što je danas oko 30 milijuna eura!
I povukao se jer sam ja imao takav stav, a on je bio direktor. Preko noći je slao telegrame svima da se povuče odluka natrag. Poslije toga je nastala hajka protiv mene. Prije godišnjeg dopusta 15. srpnja zasjeda Upravni odbor i dođe komesar Komiteta na Upravni odbor i veli kako se ja ne držim samoupravljanja, kako ne surađujem s ostalim rukovoditeljima, kako ne surađujem s direktorom... Uglavnom, nakala on toga unutra, kako mučim i kažnjavam ljude, kako namećem rješenja organima upravljanja i da to nije socijalistički i samoupravno. Formirali su po odluci Upravnog odbora i komisiju koja je ocijenila moj rad i na dvije stranice su napisali, ukratko, da sam ja mučitelj ljudi i strojeva, i oni donesu odluku da se Antić smjenjuje s mjesta tehničkog direktora i da mu se zabranjuje više i ulaz u poduzeće.
A kažu da je tada bilo nemoguće da radnik dobije otkaz?
- Ja sam ga dobio i više nisam smio ući u poduzeće.
Već ste tada iskakali iz sistema?
- Iskakao sam zbog velikih plaća, a i zbog toga što nisam dao potporu direktoru da se povise cijene. Moja zadaća nije bila formiranje cijena nego povećanje proizvodnje. Poslije su uvijek govorili "eh da smo povisili". A ja bih im rekao: "A što da je bio uvoz?" Kakav moralni lik čovjeka je biti monopolist i biti bogat u sirotinjskom društvu i tražiti još više? Čak i u ovom današnjem izrabljivačkom društvu je to nemoralno, a kamoli u socijalizmu.
Što se dogodilo kad ste dobili otkaz?
- Nakon toga, godinu dana u "Bagatu" su bili štrajkovi i 1500 potpisa radnika je skupljeno protiv moje smjene. Radnici su bili sto posto za mene. Na Općinskom sudu tri puta je bilo suđenje na koje bi dolazilo po 400 radnika koji su tražili da vrate Antića. Tako da sam je postao problem zadarskom vodstvu i Partiji. Kada su me smijenili, došao mi je u ured šef plana i analize Ante Ostojić i rekao: "Znaš, Antiću, Partija je imala pravo što te smijenila."
U čemu je bilo to mučenje ljudi i strojeva?
- Evo jedan primjer. Došao bi neki radnik koji je živio na selu i bavio se poljoprivredom u "Bagata" u noćnu smjenu, pa bi rekao susjednom kolegi: "Znaš, umoran sam i ja moram noćas spavati." Pa bi išao u kartonsku ambalažu gdje bi se zamotao i ostavio bi jednu cijev da može disati. I cijelu noć spava. Ako ga uhvatiš i prijaviš komisiji, oni ga kazne sa dva posto plaće manje jer se samo toliko smjelo kažnjavati radnika. I to je bilo to "mučenje".
A što se tiče mučenja strojeva, zahtijevao sam da radi osam sati neprestano jer stroj je stvoren da radi dok izdrži, a uvijek imaš rezervu dijelova dok se ne popravi. Tako da sam nekada i noći proboravio s radnicima iz održavanja da se to popravi. Ja bih na Radničkom savjetu govorio: Ako ideš u samoposlugu i uzmeš jednu radensku vodu, blagajnica odmah telefonom zove miliciju da dođe i da te hapsi jer si ukrao. A ovdje gdje je radnik ležao, on je ukrao pedeset boca radenske! I ja mu ne smijem ništa jer je on radnička klasa. Ma kakva radnička klasa?"
Jednom su mi na partijskom sastanku rekli: "Antiću, dobro je, ali treba malo samoupravljanja u poduzeću, kod radnika." Velim ja: "Ma dajte vi meni recite, zašto vi meni postavljate planove da to ja moram izvršiti u proizvodnji kao tehnički direktor, a ako ne izvršim kaznit ćete me. A kad ja radnika uhvatim, ja mu ne smim ništa? Recite mi, koliko onda u osam sati treba siditi, a koliko raditi?" Ako je samoupravljanje na prvome mistu, a na drugom rad, to će biti tek kad ja u trgovini kažem: "Dajte mi štrucu kruha i litru mlijeka, pa izvadim partijsku knjižicu i onda prodavačica reče: - hvala, druže."
Dok ja moram izvaditi novce, primaran je rad, a partijski rad i samoupravni rad može se obavljati samo izvan radnog vremena. E, takvi su pojmovi u to vrijeme bili revolucionarni. Jednom prilikom u SAS-u došao je neki rukovodilac omladine iz Beograda i tražio omladinski sastanak za vrijeme rada. Ja sam mu odgovorio: "Druže, počekaj pa ćeš onda moći obaviti razgovor s ovim koji završavaju prvu smjenu, a sutradan za one koji su danas došli na posao." On je rekao: "Neću ja čekati, ja idem natrag." A ja sam mu rekao: "Idi, pa pozdravi omladinski komitet."
U "Bagatu" su vam, ipak, dali otkaz?
- Da, i godinu dana nisam radio, a prehranjivao sam obitelj tako da sam lovio prstace i prodavao svim tadašnjim zadarskim gostionicama i od toga živio, tada nije bio zabranjen izlov prstaca. Na kraju sam otišao k drugu Miki Špiljku, predsjedniku hrvatske vlade, da mu iznesem svoje jade i muku. Kažem ja: "Došao sam tražiti pravdu", a on mi kaže: "Antiću, pravdu nećete naći. Poznajem vas dobro, a čuo sam i od drugih ljudi u Zagrebu, znam da ste dobar čovjek i stručnjak. Ovdje je knjiga iz Udbe debela 50 stranica jer su svašta nakalali i da vas ja ne poznajem, trebao sam dati nalog da vas pošaljemo na Goli otok. Ali ja sam to vratio natrag da se to preispita jer je lako čovjeka izgubiti, a teško ga je stvoriti. Oni su u Općini Zadar jači nego ja kao predsjednik vlade, oni su se svi složili da vas maknu. Evo mjesto koje god hoćete za šesnaest direktora u Zagrebu pa birajte." Tako mi je kazao.
Jedan direktor Korčulanin u "Gethaldusu" uzeo me za tehničkog direktora. To je bila izrada naočala i vidio sam da mi to nije struka jer sam ja metalac, a tamo je bilo ipak malo metala.
I tada ste se opet vratili u "Bagat"?
Nakon što je kao mladi tehnički direktor 'Bagata' početkom šezdesetih u svega dvije godine udvostručio proizvodnju šivaćih strojeva, ali i plaće radnika, Stanislav Antić (88) zamjerio se partijskim strukturama pa je dobio - otkaz. Ipak, uskoro se opet vraća u 'Bagat', ovoga puta na mjesto šefa specijalnih strojeva, budućeg SAS-a. Nitko nije vjerovao u buduću tvrtku koja će zgrtati stotine milijuna dolara i osuvremeniti lice Zadra, osim Antića i nekolicine malobrojnih suradnika.
U nastavku donosimo uzbudljivu priču o nastanku zadarskog privrednog čuda – SAS-a i njegovog direktora Stanislava Antića i vraćamo se na dan kada su svečano otvoreni novi pogoni u Zadru...
I tako je nastao SAS?
– Da. Došla je sva općinska elita i održao sam govor u kojem sam obećao da ću sve svoje umne i fizičke sposobnosti staviti u funkciju razvoja poduzeća, kako bismo "imali Njemačku u vlastitoj domovini", tako da naši radnici ne odlaze trbuhom za kruhom. Imao sam 72 radnika, skupa sa zajedničkim službama, jer nitko nije htio kod nas prijeći, bojali su se da neće biti plaće. Počeli smo raditi. Prvi stroj napravili smo za istočnu Njemačku, sa sedam jedinica, za njihovu tvornicu šivaćih strojeva. Konsolidirao sam poduzeće i proučio cijene koje su do tada bile nikakve. Nitko nije znao kalkulacije napraviti, a strano je bilo skuplje nego SAS-ovo. Međutim, imao sam dobre majstore, naročito konstruktore, ali postali smo nakon samo dvije godine problem u "Bagatu".
Zašto?
– Nije to išlo glatko u početku, tek smo poslije postali jaki. Ja sam 1972. godine išao prvi put u Moskvu zbog nekih pet strojeva. Odredili smo cijene i onda u ponedjeljak dođem, primio me njihov inženjer Francuzov i kaže da čekamo, jer ima visoki tlak, da je bio u bolnici i da čekamo do idućeg tjedna. Uhvatila me muka, nemaš posla, dolazimo kod njega i još treba čekati osam dana. Kuha ti u želucu, moraš piti kamomilu, iako sam onda imao četrdeset i dvije godine, da bi nam na kraju rekli ništa od posla, da smo skupi.
Ali onda smo, 1973. godine, za maloga fiata, poljskog P126 – "peglicu", izradili strojeve koji su njih oduševili. Za dobiti tog Poljaka, morali smo ići u Italiju kod šefa konstrukcije Fiata da udari "bene stare", potvrdu da je to dobro napravljeno. Tek smo onda to dali u proizvodnju i na vrijeme isporučili Poljacima u Bjelsko Bjala. Rekli su nam: "Da smo znali za vas, naručili bismo puno više toga jer smo sve na vrijeme isporučivali i bili kvalitetni."
A bilo je problema i u poduzeću. Sjećam se da je šef montaže dobio plaketu s likom Tita za rad. Udrilo mu to u glavu i kaže: "Neću ja raditi popodne kao šef montaže." Trebalo je uštimati da stroj radi na operaciji u toleranciji koju zahtijeva nacrt obrađenog dijela i zamolio sam nekoliko radnika, pok. Milu Ivanova, radnika Marcelića i Roka Klarina, da ostanemo uvečer do deset sati kako bismo sve to uštimali.
Za Češku kad smo radili, odličan radnik Vice Ušalj išao je u Češku pustiti u rad stroj, pa je javio da nam u jednoj jedinici reduktor na agregatnoj jedinici zuji kao da melje kukuruz. Vice javio da treba poslati novi. Prenio sam to tom istom šefu montaže da hitno pošalje novi, i to autom jer njihova proizvodnja čeka. Kad je to došlo u Češku, Vice javlja: "Ovaj je gori od onoga." A šef montaže meni: "Inženjeru Antiću, što vi to meni na brzinu, ja nisam mogao to…" "Zašto nisi uključio stroj i vidio je li klapa, a ne ga poslao bez provjere?" pitam ga.
Sad sam ja poduzeo mjere da ga smijenim, ali on blizak Komitetu i ima plaketu maršala Tita za rad i samoupravljanje, i kako sad? Ja ga smjenjujem, a Komitet protiv mene. Kažu mi, nemojte mu se osvećivati. Ja se nikome nisam osvećivao. Ali će najebati ako ne bude radio!
Kad je krenulo bolje u SAS-u?
– Godine 1973./1974. već smo dobro poslovali u poduzeću. Radili smo specijalne strojeve za 21. maj (obradu kućišta motora za "stojadina"), britvele na vratima za "Heroj Toza Dragović" u Ohridu, stroj za kućište uputnika za "Rudi Čajavec", koji je to isporučivao Fordu i drugima. Kako je postojao OUR prodaje, on je u sebi imao radnu jedinicu uvoza za sve jedinice u "Bagatu". Tako je i za nas naručivao što je trebalo, brtve, ležajeve, ventile, pumpe. Iz Italije bi naručivali ležajeve preko izvozno-uvozne tvrtke "Riri" iz Milana. Činilo mi se da je to dosta skupo pa sam prilikom sajmova ja razgovarao s drugim firmama koje su proizvodile ležajeve i došao do zaključka da nam ovi iz nabave kupuju ležajeve iste kvalitete višestruko skuplje nego što sam ja dogovarao direktno. Oni su se onda pobunili: "Što se ti miješaš u naše samoupravne stvari?" A ja velim: "Pogledaj, meštre, cijenu tvoju i moju za isti proizvod. Lako ti je tuđim mudima po drači tući!"
Ne znam što je iza toga stajalo, teško je to reći, ali neka zaključi vaš čitatelj.
Najprije sam to sredio, da se bez moga znanja ne može nabavljati iz uvoza. A opet, u zajedničkim službama bila je evidencija. Meni tu nešto ne štima. Morao bih ići kontrolirati sve po fakturama, koliko smo proizveli, koliko imali troškova, koliki nam je bio dohodak, profit… Onda bi našao falingi – oni uzmu više da bi nama manje ostalo. Jedne su godine za 43 milijuna OUR SAS zakinuli na taj način. Dođe generalni direktor na naš zbor radnih ljudi. Kaže: "Je, to je tako, ali to je sad komplicirano mijenjati, a vi možete preko suda to tražiti od zajedničkih službi."
A jednom sam morao objašnjavati generalnom direktoru na Radničkom savjetu gdje sam potrošio za reprezentaciju u Moskvi – 130 dolara. Kaže im Duje Stipčević, sad je u Veslačkom klubu, s oproštenjem: "Jebe se meni koliko je moj direktor potrošio, nego je važno je li našao posao, da imamo plaće i da mogu svoje dvoje djece prehraniti kako treba. A vi vaše međusobne optužbe rješavajte na drugom mjestu."
Mi smo već tada počeli podizati radnicima plaće i zato su nam i uzimali. Jedan normirac, koji je normirao rad, prije nego bi došao na posao popio bi tri konjaka i on je faktički dijelio pare radnicima kroz razne zahtjeve za namještanjem satnica kako bi se ispunile norme, a ja sam se trebao brinuti kako isplatiti plaće za takav rad. Meni je trebao savjestan radnik! I što sam učinio? Ukinuo sam norme! Rekao sam: "Svatko treba savjesno raditi i opteretiti stroj i promijeniti komad kada treba." Ako to ne napraviš, to znači da sabotiraš: poduzeće i samoga sebe.
Dali ste im odgovornost da se brinu o onome što rade?
– Radnik mora biti u svojoj duši zainteresiran toliko da radi kao da radi za sebe.
Čini se da je to bio ključ?
– Pa da, jer ako si sabotirao, onda moram još jednoga radnika pored tebe primiti, a dohodak ostaje isti i imaš samo pola od njega. Ako nisi opteretio stroj, bio si u situaciji da me prisiljavaš da moram kupiti još jednu makinu, pa trošim na makinu i na čovika. A tebi je kao radniku ostalo manje.
Kako su ljudi to shvatili?
– Uveo sam grupe odgovornosti po kvaliteti rada i kategorije preciznosti kod radnika i inženjera, svih. Bilo je pet grupa i pet podgrupa za isti stupanj obrazovanja, bilo je sve razrađeno i sve je to prošlo kroz organe upravljanja, sindikate, zbor radnih ljudi. Tko savjesno ne radi, tome će za taj mjesec biti umanjen dohodak za 20 posto.
Opa, nije više bilo dva posto?
– Ne nego dvadeset. I prihvatili smo to na referendumu. Svi znaju da bi poginuo ako bi se uhvatio za žicu od struje. I ako svjesno sabotiraš, to je isto kao da si se za struju uhvatio. Ili si glup, a nisi glup. Išao bih nasumično u kontrolu. Kada bih dva puta nekoga zatekao u sabotaži, išao bi šest mjeseci na upola manju plaću. I to u brusionu, da brusi i čisti komade. A to je bila i sramota.
Jesu li to onda ljudi shvatili tada?
– Shvatili su. Takvih je bilo samo četiri-pet slučajeva. U tome je moj najveći uspjeh. Više nitko nije gledao samo svoj posao, nego je li makina gotova, je li se spakiralo, hoćemo li dobiti akreditiv da zaradimo plaću. A konstruktor, on ne može raditi na normu. On mora razmišljati i možda za tri dana ne može ništa napraviti, ali onda za jedan dan napravi na stotine tisuća dolara koristi poduzeću.
Prije sam radio kao konstruktor i znao sam sve to, nije me nitko mogao žednog preko vode prevesti. Znao sam u proizvodnji svaki komad stroja čim pogledam nacrt.
Jesu li tada počeli radnici iz drugih tvrtki tražiti da rade kod vas?
– Kako ne, samo nismo ih mi primali. Najvažnije je bilo ukinuti norme i da bude startna osnova prema složenosti zadataka, a u proizvodnji je to određivao tehnolog i pisalo je na listi tko radi najviše takvih zadataka, onda je on bio u takvoj grupi; od 850 do 900 bodova za radnike, a za inženjere do 1200 bodova. Recimo da je u startu bio dolar – bod, tako da je negdje za vrijeme Reagana to iznosilo oko četiri tisuće maraka s viškovima na kraju godine, koji su iznosili i blizu koliko godišnja plaća. To je bio princip kako smo radili.
Počeli smo polako postajati problem i u Hrvatskoj po plaćama već 1977. godine, ne doduše još u Jugoslaviji, ali u Zadru i Hrvatskoj da. U odnosu na druge, naše su plaće bile dosta više. Morao bih nekada ići na kolegij SOUR-a i ja bih zaspao od dosade jer mi nismo imali ništa s "Bagatom". Rekao bih ovome do mene: "Probudi me kad završe." Nismo za njih radili ni jedan stroj, bili smo prepušteni tržištu. Samo smo plaćali zajedničkim službama, i to toliko da smo mogli još petnaest svojih službenika plaćati.
Kad ste se konačno odvojili kao samostalna organizacija?
– Svi su se tada željeli spajati u SOUR-ove, a mi smo se htjeli – odvojiti kao samostalno poduzeće. Bilo je to 1. siječnja 1978. godine, nakon uspjelog referenduma. Normalno smo poslovali i radili i za češku Škodu, u istočnoj Njemačkoj smo napravili oko šezdeset strojeva, i to za njihovu elektroopremu i za karburatore, u Rusiji opremu za dizelske pumpe za ubrizgavanje goriva… Bila je to masovna proizvodnja za pola milijuna motora. Bili su oduševljeni nama i jedino su nas tražili.
Godine 1980. potpisao sam ugovor za 25 milijuna dolara i tada sam se prvi put opio, i još samo jednom. S Rusima su znali biti tvrdi pregovori, dok je s istočnim Nijemcima išlo puno lakše i tamo sam postizao za 20 posto veće cijene, i to glatko. Oni su planirali da će do 2000. godine DDR svaku godinu od nas kupovati 10 milijuna dolara alatnih strojeva. Ali puno prije toga su propali. Postali smo razvikani i jedan nas je Nijemac uveo i u Volkswagen za koji smo 1990./1991. godine isporučili prvi stroj za obradu zamašnjaka. Kad smo dogovarali posao s njima 1989. godine, pita me jedan njihov šef nabave za specijalke, neki Zeidel, "koliki je popust?". Ja kažem da mi nismo neozbiljno poduzeće kao u Italiji, gdje daju i do 30 posto popusta, ali s obzirom da su dio sistema koji mora zaraditi plaću, dat ću im 1,5 posto popusta. Toliko može, ako ne ništa.
Oni se povukli na konzultacije, a ova dva sa mnom govore mi: "Stane, jesi lud, što nisi dao 10 posto popusta?" Ja velim: "Kad vi budete direktori, vi ćete određivati kako će se vladati." Poslije je jedan od njih dvojice postao direktor i najviše uništio tvrtku u roku godine dana.
Izlaze Nijemci i kažu nam: "Suglasni smo, može." Poslije mene su SAS-ovci išli gore i nosili ugovore vrijedne sedam milijuna maraka da će napraviti strojeve. Kad su se vratili kući, shvatili su da ih toliko materijal košta. Opet se vratili pa kažu sad je cijena jedanaest milijuna. Rekli su im: "Gospodo, tko garantira da za deset dana neće biti 15 milijuna?" I potjerali ih.
Osamdesetih godina SAS je financijski postao vrlo jak?
– Već od osamdesete godine, SAS je postao vrlo jak. Širili smo koliko je to išlo, a bilo je i više od četrdeset donacija. Marina u Sukošanu je koštala oko četrdeset-pedeset milijuna dolara. Imali smo negdje oko 20 milijuna dolara profita, 25 milijuna dolara za investicije, nekad i 30 milijuna. Meni je veći problem bio gdje ću potrošiti te šolde nego gdje ih zaraditi.
SAS je za "Cenmar" dao 40 posto, 30 posto za "Adriju" i 30 posto za "Tankerkomerc". Ulagalo se u mnoge projekte, a puno je bilo i donacija za ono što bismo procijenili da je za opće dobro Zadra.
Je li istina da su inženjeri kod vas dobivali stan u roku od godinu dana?
– Ne samo inženjeri, nego svi radnici koji su se zaposlili u SAS-u imali su pravo na stan. Svake se godine sastavljala lista. Dogodilo se da je netko u istoj godini dobio stan kad je došao raditi, bio je to pravnik Josip Novak. Rekao mi je: "Direktore, nigdje u svijetu ne postoji takva tvrtka – došao sam u svibnju kod vas raditi, sa svojom plaćom druge kategorije hranio obitelj i štedio, i u jedanaestom mjesecu dobio stan, sa štednjom namjestio stan i proslavio Novu godinu u novom stanu. Nigdje to u svijetu, ni u nijednoj firmi ne bih dobio!"
Kako ste to doveli u menzu SAS-a vrhunskog kuhara onoga doba?
– Doveo sam vrhunskog kuhara Josipa Hrabru koji je bio najbolji kuhar u ono vrijeme u Zadru. Rekao sam mu: "Joso, moraš samo kvalitetnu robu kupovati, kvalitetno meso i svaki petak mora biti ribe." Jer ne želim ulaziti u duše ljudi kako se žele hraniti i u što vjeruju. I na Badnju večer isto tako. Okitili radnici božićno drvce. Ovi iz Saveza boraca digli dreku: "Ko da je crikva osvanula u SAS-u." Što ću ja u to ulaziti ide li tko u crkvu ili ne, hoće li biti božićno drvce ili neće? Radi čega da čovjek mora mrziti svoju državu jer mu država brani njegovo opredjeljenje? U drugim poduzećima se to nije moglo napraviti, ali ja nisam to branio. Kome to smeta? Meni to nije smetalo, a ateist sam...
Izbjegli ste "sud partije"?
– Ante Marković me spasio da me ne smijene 1985. godine, ali opet zbog plaća i radnika. Uzburkao sam duhove u Hrvatskoj, čak i u Sloveniji, gdje su štrajkali u "Meblu" u Novoj Gorici tri dana. To sam saznao tek 1990. godine, kad sam njihova direktora sreo u Moskvi. Kaže on: "Moj Antiću, koliko ste vi meni muke zadali." "Kako sam vam ja muke zadao?" "Zato što su se moji radnici pobunili da imaju niske plaće u odnosu na one iz SAS-a, i to od 'lijenih Dalmatinaca'." Velim ja: "Zašto nisi formirao delegaciju da dođeš kod tih lijenih Dalmatinaca u SAS pa da vidiš kako oni rade? A osim toga, i poslovanje nije samo od rada, nego i od umijeća rukovodstva ili, bolje reći, direktora i menadžerstva da osigura novac kroz taj rad."
Bilo je problema ne samo kod njih, nego po cijeloj Jugoslaviji bi se bunili i dolazili pa bi govorili: "Ma, bre, da vidim kako on može dobivati toliko i davati za plaće, pa otkud njemu, da ga biju ne bi mogao." Tako bi govorili jer je to bilo nezamislivo u ondašnje doba, a pogotovo u današnje doba.
Na sastanku u "Mašinosavezu" u Beogradu, kolega iz Kikinde, gdje je bilo šest tisuća metalskih radnika, pitao bi: "Jel došao meštar, jesu ga zatvorili?" Mislili su za nas da smo sitni s tim specijalkama, da radimo strojeve za "kutije šibica". Mislim se ja, zapamtit ćete vi mene još.
Kako ste dijelili taj silni zarađeni novac?
– A što ću napraviti s tim parama, ako neću ostaviti što za narod? U SAS-u su se bunili: "Mi se iscrpljujemo i onda dilimo pare." A ja velim: "Kad si se ukrcao na brod u oceanu i kad si na sigurnome, oni šta plivaju okolo, ne bi te bilo briga za njih i ne bi ih spasio?
Da i njih zaposliš, da povećaš broj zaposlenih u SAS-u, ali i okolo." Jer najvažnije je primiti plaću i naučiti čovika. Posli može loviti ribu i na drugom mjestu. Ovo što je ostalo iza SAS-a ostalo je za opće dobro.
A bilo je i onih šta su dolazili da im pomognem za posrnula poduzeća. E sad, zašto bih ja i njima pomogao, znači da pomažem rukovodstvu koje ne može osigurati plaće, da ga podržavam? I politička je garnitura u Zadru negodovala, jer su govorili: "Antić je poremetio sve odnose".
Pogotovo su plaće stvarale revolt kod ljudi da drugi nisu sposobni ili je Antić presposoban, pa da ne bi imali problema, najbolje je njega srezati tako da nema talasanja.
U to je vrijeme došao prijedlog iz Zadra Centralnom komitetu SKH da se makne Antića. Ante Marković bio je član CK i prije toga dugogodišnji direktor "Končara", od kojega je učinio svjetsku firmu. Iznose oni kako Antić stvara političke probleme s tolikom plaćom i da te anomalije treba sprječavati u našem društvu, uglavnom da me treba maknuti.
Onda se digao Ante Marković, kojega nisam prije poznavao, a on mi je 1990. godine to ispričao: "Antić ne radi na teret bilo koje društvene zajednice jer se od početka razvija bez dinara kredita, nego je iz vlastite akumulacije zarađene na vanjskom tržištu stvarao sredstva, širio se i došao do ovakvih razmjera da ima ovolike plaće i takvu tehnologiju, a okupio je i vrhunski tim stručnjaka da je polučio takve rezultate."
Diskutantu koji je predlagao da me maknu odgovorio je: "Evo, ja vam dajem sredstva, ne da ih vi stvorite, nego iz banaka koliko god vam treba, ali ostvarite rezultate rada u bilo kojem području kao što je on ostvario i neću imati ništa protiv toga da imate deseterostruku plaću kao kod Antića!"
U CK SKH nastao je muk i SAS više nije dolazio na dnevni red.
Kad se krajem osamdesetih birao novi predsjednik SIV-a, u "Borbi" je masnim slovima pisalo: "Stanislav Antić, direktor zadarskog SAS-a, predlaže Antu Markovića za predsjednika SIV-a".
Tada sam bio priznat u jugoslavenskim poslovnim krugovima i držalo se do moga stava, a to sam ponovio i na beogradskoj televiziji. Poslije smo se sreli na 14. kongresu i još kasnije u nekoliko prilika i jako me je uvažavao.
Godine 1992. bio je Grazu, gdje se bavio uvozom i izvozom. Čuli smo se telefonom i tada me je pozvao: "Antiću, dođi kod mene i zaradi, nisam sirotinja, ali nisam ni prebogat. Ali imam dosta." Kupovao je i neke dionice, a zaradio je novac najviše izvozom u BiH. Zvao me je da dođem, ali ja sam tada bio bolestan i nije mi se išlo…
Kad su me u SAS-u istjerali i pomeli "željeznom metlom", nisam dobio ni otpremninu. Imao sam pravo na neku stimulaciju koju sam morao sudom tražiti… – govori nam Antić.
Pitali smo ga tada i o Dragoljubu Đorđeviću, kojega se uvijek spominjalo kao posebno važnu osobu u Antićevoj karijeri.
Taj pomalo misteriozan bivši potpukovnik KOS-a iz Beograda, koji je izišao iz vojske kako bi poslijeratnu vojnu karijeru zamijenio poslovnom i postao vrlo važan faktor u trgovinskoj razmjeni Jugoslavije i SSSR, osobito na polju metalne industrije, od početka osamdesetih godina intenzivno je surađivao s Antićem, koji mu je zauzvrat zaposlio i suprugu u SAS-u, a Đorđević je financirao i izgradnju prometnice u Kožinu pokraj Zadra, gdje je izgradio i kuću koja je u Domovinskom ratu srušena.
– Za Đorđevića su "krivi" Rusi. Ja nisam htio nastaviti razgovarati s Rusima o dugogodišnjem poslu koji smo trebali imati s njima, a njima se žurilo.
Oni su tražili da izradim cjenik za sve elemente iz kojih se sastoji specijalni alatni stroj u bilo kojoj varijanti, što je bio mukotrpan posao, kako bi mogli stotinu tehničkih zadataka poslati poduzećima po Europi i Hrvatskoj i tako komparirati cijene, naše i njihove.
Razlika između njihove i moje ponude bila je oko 20 posto. Imao sam ja i druga tržišta za izvoz i bio sam oprezan s tim velikim poslom da ne izgorim zbog cijene, da ne radim za ništa s njima.
U Moskvi mi je, prilikom sastanka "Mašinosaveza" s Ministarstvom avijacije SSSR-a, prišao Đorđević i rekao: "Antiću, zamolio me je šef Konjunkturnog odjela 'Stankoimporta' Saltikov da te nagovorim da završiš s njima razgovore o cjeniku elemenata specijalnih strojeva."
Nastavio sam te razgovore i za dva dana smo se složili tako da sam im popustio oko osam posto. S tim se koeficijentom pomnožio naš cjenik i potpisali smo ugovor o cjeniku.
Rus Saltikov veli mi tada: "Malo smo se namučili, ali dobro si prošao." A Đorđević, koji je me privolio na sastanak, rekao je: "Ja ću obavljati administraciju, ali kao protuvrijednost zaposli mi ženu u SAS-u za moju uslugu u Moskvi."
Zato sam mu ja zaposlio ženu i imao sam malo problema zbog toga, zvali su me jer me je netko prijavio Udbi pa sam morao to objašnjavati zašto i kako. Ona je bila u drugoj grupi srednje stručne spreme, a tražio je još da na teret SAS-a bude dva mjeseca u Moskvi preko godine, mada nije sve ni koristila...
Njoj je zadnji direktor koji je bio u SAS-u Robert Škifić poslao knjižicu 1996. godine, a da nije uopće upisao radni staž od 1982. godine, što je bila sramota za firmu i čovjeka, da kaznimo nekoga da ne može dobiti mirovinu, ali ja za to nisam bio kriv.
U razgovoru sa ženom gospodina Đorđevića poslije njegove smrti predbacila mi je da sam ja kriv što ona nije dobila radni staž, iako su ti isti ili slični i mene izbacili iz poduzeća – kazuje o tome Antić.
Đorđević je za prvi posao posredovao bez provizije, ali u kasnijem razdoblju 1988., 1989. godine, izvan ugovora sa "Stankoimportom", SAS mu je odobravao četiri posto provizije, te su surađivali s njim i njegovom tvrtkom "Riko", registranom u Ljubljani, sve do sredine devedesetih godina.
– Mene su optuživali da sam u Beogradu potrošio 1,8 milijuna dolara za poslovne prostorije koje je on kasnije otkupio od poduzeća.
Znate kako je, kad imate partnera, tamo gdje može više zaraditi, tamo ide. Dosta se njih počelo otimati za njega i sugerirali su mu "dat ću ti ja više, ali napusti Antića". Nije on mogao napustiti Antića jer sam ja uživao veliki poslovni ugled među Rusima i bio sam točan u isporuci, a nije to ni želio.
– Đorđević je, kao i vi, izgradio kuću u Kožinu?
– Da, u uvali u najzapadnijem dijelu Kožina, i onda su mu je u ratu srušili. Nije bio miloševićevac, dolazio je iz partizanske obitelji i sva su mu braća poginula u Drugom svjetskom ratu, samo su on i otac ostali živi.
– Zašto je on imao tako dobre veze s Rusima?
– Najprije je bio referent u "Intertehni", koja je bila zastupnik "Stankoimporta" u Jugoslaviji, zatim u Sloveniji, u "Kovinotehni", te u još nekim poduzećima. Upalilo mu je s velikim poslom "Lade" u Toljattiju jer ga je direktor zamolio da za izvoz njihovih automobila nabavlja strojeve sa Zapada. Tada je, 1991. godine, zaradio preko sto milijuna dolara, ali se već 1993. godine razbolio. Umro je od raka u najvećem stadiju bogatstva 1. siječnja 1995. godine.
– Postali ste dobri prijatelji kroz poslovnu suradnju?
– Imao je dobar posao s izvozom nekih slovenskih strojeva za Ruse i postigao je veliku proviziju. Pitam ga ja: "Što ćeš s tim? Ajde, možeš ustupiti makar dio pa da u Kožinu napravimo cestu." On je više volio boraviti u Dalmaciji nego u Ljubljani.
"Tankerkomercu" je ostajala provizija od tog posla, ali smo prethodno dogovorili da "Tankerkomerc" zadrži samo jedan posto, a ostali dio bit će raspoređen kako ja odredim. Uglavnom je išla Mjesnoj zajednici u Kožinu.
Jedino što sam na molbu Mjesne zajednice mojega rodnog mjesta Prvić Šepurine odredio da im "Tankerkomerc" da donaciju da mogu kupiti jednu dizalicu za brodice. To je uspomena mještanima od mene iz toga vremena.
Niko Bašić je nakon toga napravio projekt i Đorđevićeve kuće u Kožinu, koju mu je po ugovoru izgradilo poduzeće GP "Jadran" iz Zadra. Poslije je izbio rat i on je morao otići, a i SSSR se raspao…
Tajanstveno je umro, a da ja uopće nisam imao pojma da je bio bolestan. Nitko to nije htio kazati.
– Kad se dogodila vaša smjena i po čijem nalogu?
– Devedesete godine došao je Franjo Tuđman u Skupštinu općine Zadar. To mi je prenio pokojni inženjer Petar Selestrin. Bio je organiziran referendum o povjerenju direktorima. Šuškalo se da je to pripremljeno za Antića, jer čim su mene maknuli, više nitko nije morao ići na provjeru.
Rekli su Franji: "Gospodine predsjedniče, nije moguće da ćemo sada na referendumu za smjene micati sposobne ljude poput Antića." "Iz mog saznanja, Antić nije dobar čovjek", to im je on odgovorio.
Kad je on to rekao, znalo se što treba poduzeti.
Nekidan mi je došao jedan bodul: "Uh, kakav je to bio pritisak, direktore." Ja ne znam tko je taj pritisak vršio u Zadru, ali znam da su ljudi u strahu morali glasati.
A i Vladimir Šeks me je spriječio da – skupa s pedeset radnika koji su, kao i ja, stavili svoje kuće i stanove pod hipoteku – da dobijemo kredit od banke i kupimo 50 posto dionica SAS-a zajedno s građanima koji su upisivali dionice SAS-a.
Šef kabineta Šeksa odvlačio me je mjesec dana za odgovor dok nije istekao rok. Jedan član Upravnog odbora Splitske banke rekao mi je da su dobili nalog iz Zagreba da se meni i radnicima ne da hipotekarni kredit.
– Što je bilo u pozadini svega?
– Tko će to bogatstvo prigrabiti sebi. Tko će to sve pokupiti. Sve to znam, ali ne bih to htio ovdje staviti, pa da me neki živući sutra ganjaju po sudu, ali znam da su cijelu flotu rasuli i da se to pokupilo za nikakve pare, a da ne govorim o politici firme godinama kasnije.
Danas tamo ljudi zimi rade u zimskim kaputima. Kažu mi: "Direktore, gore nego na robiji." Plaće su im danas, ne znam, bit će tri, četiri tisuće kuna.
– Nemate više nikakvih dodira sa SAS-om?
– Ma kakvi. Kad su me smjenjivali, bit će su mislili sad će on poludit, donit će pištolj… Ja sam sebi rekao: "Stane, stavi križ na to kao da nikada ništa nije niti bilo. Jer sve to vrime liči, ionako moraš otići. Shvati to tako." Kad su počeli govoriti na zadnjem sastanku, prekinuo sam to i rekao: "Gospodo, ako ja vama nisam potreban, vi meni sigurno niste." I onda sam otišao.
Najlakše je razbiti nešto, stvoriti je puno teže. Od kamena temeljca za dvadeset sam godina napravio svjetsku fabriku, po ekonomiji najbolju na svijetu, a stvorio sam i ljude koji se ponose time da su radili u SAS-u. U Njemačkoj su znali za nas i govorili su: "Ako si radio u SAS-u, možeš kod nas dobiti posao.Jer sigurno te Antić ne bi primio da nisi znao."
Još je malo onih zagriženih koji dolaze k sebi i koji priznaju da sam bio dalekovidan jer sam još 1985. godine, kad smo najbolje živjeli, kad se letjelo avionima na izlete po osam dana u Atenu, Rim, Moskvu, na zboru radnika rekao: "Štedite novce, neće uvijek ovako biti. I zapamtite da vi i vaša pokoljenja, odnosno unuci i praunuci, nećete živjeti tako dobro kao što vi danas ovdje živite."
– Kako ste to znali?
– Shvatio sam da to ne može stalno trajati tako, ali ako si odmah dobio stan, napravio kuću i imao plaću od četiri, pet tisuća maraka kao KV radnik, a inženjer ili pravnik još i više, to je bilo čudo. Stanovi su bili još veći od današnjih, a stanarina je bila deset, petnaest maraka. Poslije su otkupljeni za 10 posto vrijednosti. Nikola Bašić je specijalno za SAS projektirao na Bilom brigu zgradu s takvim stanovima.
Sada za stan treba cijela ženina plaća, i to da ga otplaćujete cijeli radni vijek, a tek otplate sa švicarcima... Pitaju se kako Antić nije krao. Kao prvo, ja sam želio mirno spavati. Neki sada ne spavaju mirno. Ta bogatstva sada ostaju pojedincima, a proletarijat, koji nije jamio, sada to mora vraćati.
– U privatnom biznisu ipak niste uspjeli, vaš je "Adex" za proizvodnju plastične stolarije i brodova neslavno završio u stečaju?
– Nisam ja išao u svoj biznis, nego sa sinom u partnerstvo. Čim sam mu dao da bude direktor, više me nije slušao. A kad je Jadranka Kosor uvela porez na brodove, sva su mala brodogradilišta propala i otišla u stečaje. Nikada više ne bih išao sa sinom u biznis ako bih opet mogao birati. Radi mira u kući, pristao sam na neke stvari, ali više ne bih – tvrdi danas Antić.
Stanislav Antić zamalo je postao gradonačelnik Zadra 2001. godine. S dugogodišnjim prijateljem Josipom Ećom Vlahovićem kreirao je Nezavisnu listu, koja je na lokalnim izborima dobila 10 mandata i iznenadila sve, a najviše SDP, koji nije želio s Antićem u koaliciju prije izbora kojom bi, kasnije se vjerovalo, sigurno osvojili vlast u Zadru.
HDZ je imao 13 vijećnika, što mu je bilo nedovoljno za osvajanje vlasti, pa je Antić s SDP-om i HNS-om imao sigurnu pobjedu. Sve dok Renata Peroš s njegove liste na glasanju nije podigla ruku za – Božidara Kalmetu i tako osigurala HDZ-u tijesnu pobjedu.
– Trebali ste postati gradonačelnik Zadra. Što danas mislite o Renati Peroš, koja je izabrana na vašoj listi, a digla je ruku za Kalmetu?
– Zbog svojeg ugleda među građanima dobio sam tada velik broj glasova, ali ne znam je li to i konačan broj jer ja nisam imao svoje promatrače na izbornim mjestima. Mi smo dobili 10 glasova, SDP tri i HNS jedan glas, i onda se našla Perošica, koju je HDZ prije toga izbacio i bila je prije toga šest godina na birou rada. Pas s maslom ne bi polizao što je ona o njima govorila.
Prevaranti, nemoralni, lupeži… preda mnom i pred Josipom Vlahovićem. I na glasanju ona diže ruku za Kalmetu, koji dobiva 15 glasova, a mi ostajemo na 14. I onda se grli, ljubi s Kalmetom, a sve na pasja kola je o njemu govorila i cijelom tom društvu. "Da me kidaju na komade, ja ne bih kod tih lupeža i razbojnika išla…", ovako je govorila.
A onda mi je poručila da je bila prisiljena. Znači li to da je bila nečim ucijenjena? I onda sam razmislio. Cijeli svoj život posvetio sam poduzeću i kraju u kojemu sam živio i da me tako "veliki Hrvat i domoljub" ocrni. Vidite kako je čovjek jeftina roba za prodaju?
Izvlačila se na generala Antu Gotovinu, a ja sam rekao: "Uložit ćemo para koliko triba, ali Gotovini bih savjetovao da ide na sud i tamo dokaže svoju nevinost i da mu u tome pomognemo koliko god možemo", što je na kraju i učinio, a ta njena stranka progonila ga je po cijelom svijetu kao životinju i na kraju ga dovela u Haag.
I na početku su mu savjetovali da pobjegne, ne zbog njegove sigurnosti, već zbog političkog vrha, tako da je on na kraju ispao žrtva svojih nadređenih.
– Da ste postali gradonačelnik umjesto Kalmete i da nije bilo te prevare, bi li Zadar išao u nekom drugom smjeru?
– Ja bih najprije okupio intelektualnu elitu Zadra da formiramo savjete jer nisam najpametniji čovjek na svijetu, tako da vidimo kako na najbolji način razvijati Zadar, čemu dati prioritet. Interes mi je bio Zadar, a ne privatni interesi.
Perošica je odmah dobila radno mjesto, nagradili su je za životno djelo. Ona je postala simbol kakav čovjek treba biti u životu da bi uspio.
Znate li zašto sam prihvatio ovo priznanje HGK? Samo zato da ostane u uspomeni mladim naraštajima da se sve može napraviti i u najtežim danima, samo ako čovjek voli sebe i društvo u kojem živi.
– Kako vam se danas čini Zadar, u kojem smjeru ide?
– Ja sam se odonda isključio se iz Zadra i povukao se u Kožino, gdje se samo bavim voćkama, povrćem… Ne želim se opterećivati time, da bih što duže živio. Pogledajte broj zaposlenih sada i onda. Devedesete godine bila je parola "srušiti sve pa ćemo iz pepela kao feniks izgraditi novo društvo".
– A ispalo je pokrasti sve...?
– Čudna je ta naša narav, taj naš odnos prema imovini. Srbi su u Obrovcu ostavili sve tvornice zaključane, sve je bilo na svome mjestu. Za nekoliko dana pozvala su me dva čovjeka koji su nosili debele kolajne od zlata oko vrata.
Kažu mi: "Antiću, idemo u Obrovac u tvornicu hidraulike pa ćeš ti to voditi, mi smo to kupili." Kad smo došli tamo, na upravnoj zgradi bili su skinuti okviri prozora, porazbijani alati, motori pokradeni…
Bože mili, govorim ja. Ma da su to Srbi napravili kad su odlazili ća pa da ne ostane Hrvatima, bio bih razumio, ali Hrvati došli do svoga i uništili? Pa moraš biti bedast! Nije to bilo srpsko, to je bio hrvatski novac. Svaki Hrvat, ako je domoljub, to je morao čuvati kao zjenicu oka. Ja ne znam koji je to motiv, koji poriv...
– Dobili ste priznanje za životno djelo. Kad danas pogledate unatrag, što biste drukčije napravili u životu?
– Ne bih ništa. Moj je put od početaka uvijek bio trnovit, uvijek je bilo prepreka, prijatelja, neprijatelja, podbadanja… Kao u životu, tako i svaka proizvodnja ima svoj uspon i pad.
Ona doživljava transformacije, kao sada s telefonijom. U strojarstvu možda nešto manje, ali i tu su stalne promjene. Kod specijalnih alatnih strojeva, pneumatiku i hidrauliku zamijenila je elektromehanika pomoću vretena i kočionih motora.
U kombinaciji s robotima, to je rad bez ljudi. Najveći je problem čovječanstva da imamo hiperprodukciju, najsuvremeniju tehnologiju, a nema posla. Bogati imaju puno para, a radnici koji su to stvorili ostali su bez posla i skapavaju od gladi. Taj sistem ne valja. Preveliko gomilanje bogatstva kod malog broja ljudi i sve više siromaha stvara konflikte.
Ako ovi koji imaju para ne budu to znali ublažiti, bit će ugroženi jednako kao i sirotinja. Neka upamte to.
...
