Završio "Čovek po imenu Uve".
Fes sam se isplakao. I smejao i plakao, baš kao u review People-a.
U poslednjih par meseci najčešće sam izlazim, na kafu, na piće. Sednem u Planinarski (kafić u niškoj tvrđavi) i tako provedem nekad više sati. Skroz sam na onim lezaljkama. Danas je verenica išla do grada, do tržnog centra, povezla me, ja otišao do tvrdjave, da sednem na fredo espreso, i da završim Uvea. Tako, tih poslednjih 40ak stranica. Posle nekih 15,20 krece nekakva proba i muzika. Sad nisam seo u Planinarskom, već na Letnjoj Pozornici (isto kafic u tvrdjavi). I tamo je bila ta proba, jer ima nekad nekoh nastupa. To sam potisnuo sa uma. I tu sam imao baš Uve situacije, gde sam baš pomislio "Eto, neke stvari i rutine ne treba menjati".
Fredo Espreso je bolji nego u Planinarskom (koji je tbh baš socijala).
Ali Planinarski je moj SAAB...
Pretpostavljam da ima dosta vas koji ste je već pročitali, s obzirom na popularnost knjige, ali svakako preporuka.
I to vam ne pričam zato što sam je malo emotivnije doziveo zbog mog zdravstvenog stanja. Kao neko ko ima MS, pregurao sam knjigu bez deprice, iako je jedan lik nepokretan, drugi ima alchajmera, a treci ne moze da cuva drugog jer ima MS...
Što dovoljno govori o feel good efektu knjige, i samom optimizmu, iako ti ljudi zive neke teske zivote.
Lepo je razumeti nekog koje drugsciji od tebe. I zaista je glavni motiv u delu to što se razvija saosećanje za osobu koja zivi po (suludim) rutinama, navikama, prefunkcionalno... I namgrdjeno. Pravo je bogatstvo kad osetiš da razumeš takvog lika, kad pocnes da razumes takve ljude i njihov smisao zivotu u "dosadnim" rutinama. Iako to mozda nije to sto si ti.