Pisao sam na drugom forumu, ali valjda nije zabranjeno da sam sebe kopiram i ovdje.
Evo da se i ja osvrnem na proteklu čitalačku godinu, dosta mršavu, inače, sa manje od dvije knjige mjesečno u prosjeku, ali bilo je i svijetlih momenata.
Prvo, najzad sam pročitao Drugu knjigu Seoba. Inače sam se odavno deklarisao kao veliki poštovalac Crnjanskog, pa me je pomalo bilo sramota što na red nikako da stigne njegov magnum opus. Ja melanholičan, spor, liričan jezik i ritam Crnjanskog volim o čemu god da piše, ali i tema je velika: nacionalna istorija, a zapravo univerzalna priča o nemogućnosti da se pronađe novi dom, kad jednom odeš od svoje kuće.
Dalje, nakon što mi je njena literatura godinama, čak bizarno, izmicala, najzad sam pročitao jednu knjigu Mirjane Novaković (Mir i mir). Kad mi se dopadne knjiga u kojoj mi nije naročito interesantan ni jedan element narativa, znači da pisac stvarno zna da piše. Znači, dopala mi se knjiga sa detektivskim zapletom koji se mnogo oslanja na jugoslovenske osamdesete i aktere koji su danas postali razni tranzicioni dobitnici i gubitnici. Sve je to neoriginalno i previše eksploatisano, ali Novakovićka zna jako dobro da piše, tako da ću je čitati i u budućnosti.
Kad smo kod postjugoslovenskih gubitnika, treba spomenuti i možda najvećeg među njima. Vidno polje Gorana Babića je hibrid autobiografije i romana, najviše gorka lična ispovjest, obogaćena sa mnogo fotografija, kopija dokumenata i odličnih pjesama (nije Jergović samo provokator kad G. B. odavno naziva najvećim živim hrvatskim pjesnikom).
Od ostalog, i dalje posvećeno čitam Knausgora. Posljednja koja mu je prevedena na engleski je The Third Realm, u kojoj nastavlja filozofsku i religijsku raspravu o odnosu čovjeka i Boga danas u svijetu, koju je otvorio još u ranoj knjizi A Time for Everything, i nastavaio je u romanima poslije Moje borbe. Njegova proza na mene hipnotički djeluju, ali na kraju se uvijek pitam gdje će ga to zapravo odvesti na kraju.
Dva posljednja romana Kormaka Makartija The Passenger i Stella Maris takođe imaju tendenciju da zbune čitaoca. Prvi još zaliči na neke knjige Dona Delila, ali drugi je prilično neprobojan. Mada na kraju mora da imponuje Makartijeva spisateljska ambicija u dubokoj starosti.
Židovi Kovači lažnog novca bili su mi interesanti, uglavnom književnim postupkom romana o romanu. Kaže Džadžić u pogovoru kako Žid ne pokazuje samo kako golubovi izleću iz mađioničarevog šešira, nego i kako su u njega ušli.
Više sam očekivao od Grema Svifta (Last Orders), Bore Ćosića (Ruski vrtlar), vjerovatno i od Dubravke Ugrešić (Forsiranje romana-reke). Ova posljednja nije loše, ali djeluje prevaziđeno, pomalo promašeno sa vremenske distance, iako mogu da shvatim značaj tada kada je objavljena.
Pozitivno iznenađenje (previše bi bilo da kažem otkriće godine) bio bi Kolm Tojbin sa nepretencioznim, ali uspješnim porodičnim romanom The Blackwater Lightship, tako da ću njega još čitati. Ovo se ne može reći za neke pisci koji su mi bili preporučeni, a ništa naročito nisam našao u njihovim knjigama: Jevgenij Vodolazkin (Avijatičar), Neli Frojdenberger (The Limits), Elejn Kraf (Princess of 72nd Street). Još sam čitao Bunjinove priče (Gospodin iz San Franciska), Tove Janson (Iskrena varalica), vjerovatno još ponešto, ali nemam neke izrazite utiske.