interreg

[Vjekoslav]

[Lobotomija]

Ispijanje kafice i trolovanje topika. 

[Vjekoslav]

u potrazi za vrbovačama po Baranji jutros umalo stigoh do Mađarske, falilo mi nekih 10ak km. u neka druga, ne tako davna vremena, ostao bih bez fotoaparata da su me (graničari) uhvatili kako fotkam ovo (vinorodno) brdašce iz takve blizine. danas mi je pak falilo samo malkic (slobodnog) vremena (i još malkic kondicije) da stignem do njega. temperatura i vrijeme idealni za vožnju bicikla po (našoj) Panoniji.

 

...

 

[Vjekoslav]

...

 

 

...

[Lobotomija]

Kako ovu gljivu zovu u tvom kraju? Ovde je šumsko pile. 

 

 

Inače je delikates, upotrebljiva samo dok je bledožute i žute boje. Takve šnicle u životu nisi jeo, ako već nisi.

Čim pređe u narandžastu, već je prezrela i liči na plutu. Još manje za jelo.

Edited May 12, 2019 by Barracuda

[Vjekoslav]

...

 

...

 

pazi koliki bagrem!

 

 

slatko osvježenje za umornog (i gladnog) putnika namjernika 

[Vjekoslav]

Just now, Barracuda said:

Kako ovu gljivu zovu u tvom kraju? Ovde je šumsko pile. 

 

vrbovača

 

 

...

 

prošlo ljeto, na vukovarskoj Adi, bilo ih je (mladih / narančastih) ko u priči, al su ih lokalci, dok sam ja razmišljao, pokupili.

pa sam ih rekao potražiti sljedeće proljeće, i probati. navodno su jako ukusne.

dosad nisam imao sreće. no tek su krenule, maj je.

 

[Vjekoslav]

 

Na prostoru Stare Drave u Sarvašu, jučer je otvorena Riječna škola kao dio projekta Prekograničnog programa upravljanja planiranim penta-državnim Rezervatom biosfere "Mura-Drava-Dunav", koji je financiran u sklopu poziva Interreg Danube Transnational Programme. Nositelj projekta je Umweltverband World Wide Fund Osterreich, a partneri su predstavnici institucija iz područja zaštite prirode iz Austrije, Mađarske, Slovenije, Srbije i Hrvatske koji će u svojim zemljama na odabranim pilot područjima provoditi dogovorene aktivnosti. U Riječnoj školi djeca će na terenskoj nastavi učiti o važnosti očuvanja prirode i zaštite okoliša, pa su na otvaranju bili učenici Područne škole iz Sarvaša. Projekt traje do kraja lipnja ove godine, a ukupno je vrijedan 2,15 milijuna eura, od čega je 100.000 eura odobreno Agenciji za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Osječko-baranjske županije, s tim da 85 posto sredstava pokriva Europska unija.

Info:http://www.osijek031.com/osijek.php?topic_id=77708#ixzz5nfVjw3lr

Edited May 12, 2019 by Vjekoslav

[Lobotomija]

Da, rastu na vrbi i topoli. Ima ih i na hrastu, ukus je malo drugačiji i, kad pređe u boju kore drveta, koristile su se kao neka vrsta insensa. To zovu trud. Biće da nisam umeo da spremim kad postanu narandžaste, jer su mi bile kao čep od konjaka. Ustvari, malo mekše, kao sunđer za trljanje leđa. 

 

Daj neki recept. 

[Vjekoslav]

pa daj ti meni, ja ih nikad nisam ni probao, a kamoli spremao. 

[Kronostime]

3 hours ago, Barracuda said:

Da, rastu na vrbi i topoli. Ima ih i na hrastu, ukus je malo drugačiji i, kad pređe u boju kore drveta, koristile su se kao neka vrsta insensa. To zovu trud. Biće da nisam umeo da spremim kad postanu narandžaste, jer su mi bile kao čep od konjaka. Ustvari, malo mekše, kao sunđer za trljanje leđa. 

 

Daj neki recept. 

 

3 hours ago, Vjekoslav said:

pa daj ti meni, ja ih nikad nisam ni probao, a kamoli spremao. 

Na!

https://www.kuvarancije.com/pohovana-vrbara-sumsko-pile

[Vjekoslav]

fala lipa

 

dakle pohane kao piletina, za pocetak, da im vidim prvo okus. oki doki!

sad jos samo da ih pronadjem.

 

 

[Kronostime]

Pecurke te velicine i ne mozes da spremas drugacije nego kao meso: pohovanje, pecenje, grilovanje, kuvanje.....

Probaj da napravis gulas ili paprikas od njih - cuces iz zeluca "Hvala, stari!"

[...]

18 hours ago, Vjekoslav said:

 

...

 

 

 

 

[Lobotomija]

Back to willowshrooms^tm, Kronosov opis doslovno tako i izgleda - od šumskog pileta se prave čak i šnicle. Vrbovača je tako i dobila ovo žargonsko ime, kasnije odomaćeno i prihvaćeno. Ja ne znam da li postoji uopšte takva gljiva, koju sečeš kao meso kad želiš da spremaš? U vreme kad sam živeo na Savi, bilo ih je baš dosta ali su provalili i počeli ta tamane idioti, ne znajući da se nikad ne skida cela već se ostavlja makar komadić da bi mogla da naraste i sledeće godine. Istina, nisam znao da postoji način da se i narandžasta sprema (tj. da je moguće) ali tih godina se nije moglo naći na netu ništa o tome. Govorim o periodu s kraja veka i početka dvehiljaditih... 

 

Šta sam ja radio - stavljao sam ih cele u lonac i kuvao dok ne smekšaju malo a onda ih sekao na komade ili šnicle, zavisno od oblika i veličine. Njih nije lako seći kad su sirove, nekako su krte i nepostojane, nemam boljih reči za opis. Mislim, može ako se ima tanak i izuzetno oštar nož, ili čak skalpel. Kuvanjem dobijaju elastičnost mesa i postojanost, te ih je lakše seći po želji. Pošto je delikates, koji bi u restoranima morao koštati malo bogatstvo, najbolje je posle kuvanja ohladiti ih, staviti u kese za zamrzivač pa na led, čekati pravu priliku za pojesti i impresionirati društvo. Jeo sam ih i kao bečke šnicle s nadevima, i kao natur - šnicle, i u paprikašu i sa žabljim batacima, gulaš... Hm, lepa je to tema i za kulinarske topike. 

Edited May 14, 2019 by Barracuda

[...]

[Vjekoslav]

 

...

 

pomalo su usporeni, i umorni, na momente i dosadni (sami sebi), al za ovo kisno popodne, uz topli caj, rekao bih da su ok. pa ak zaspete, i to je u redu.

[Vjekoslav]

Spoiler

Biokovo 

Dr. Radivoj Simonovic, Sombor

Imao sam od Makarske jednu sliku na kojoj se vide strmi obronci planine sa prelomljenim slojevima nagnutim od mora prema kopnu. Odmah sam mislio da je planina Biokovo kontrast Velebita kao sto je i Dinara. Na generalnoj karti 1:75.000 zabiljezena je iznad primorja duz cijele planine visoka strmina kao zid, a gore na planini nalaze se mnogi cobanski stanovi. Zanimale su me staze koje iz primorja vode kroz vododerine gore na planinu, mislio sam da tu mora biti romantike! A htio sam da popunim moju zbirku planinskih stanova, pa zato naumim da podjem na Biokovo. Potrazio sam u mojoj biblioteci sta je sve pisano o Biokovu i tko je isao gore. Na zalost nisam mnogo nasao.

Iz svega sto je Hirc napisao vidim, da on sam nije bio na Biokovu.¹

Iz onoga sto Schubert pise o Biokovu izgleda kao da ni on nije bio tamo. On kaze da je cijelo Biokovo jedno prema jugozapadu nagnuto krilo antiklinale, a po mojoj slici vidi se jasno da je obratno. Po literaturi koju Schubert navodi vidio sam da pravog geoloskog ispitivanja Biokova jos nema.²

Najstariji posjetilac Biokova bio je Abatte Fortis. On je g. 1773. kao turista bio na Biokovu i zabiljezio, da je u nadgorju vrlo malo sume, vecinom goli vapnenac i da blizu najvisega vrha ima dubokih rupa sa ledom, ali mnoge su bile pocetkom oktobra bez leda.³

Najvise su na Biokovo dolazili botanicari! Ja na zalost nemam njihove originalne radove, ali sam iz mojih knjiga⁵ mogao nesto pokupiti, pa evo da olaksam posao drugom poslije mene:

Pocetkom XIX. stoljeca premjeravao je trigonometrijski Biokovo kapetan Bosio, kojega je kasnije 6. jula 1822. ubio grom na vrhu Triglava u Kranjskoj, a uz njega i dva druga. Tu ima i put preko Biokova.⁴

1818. u proljece Portenschlag, becki advokat i botanicar, pratio je cara Franju i caricu Karolinu kroz Dalmaciju i penjao se na Biokovo. On je upozorio na mnoge endemicne biljke koje je nasao na svome putu. Napisao je: Enumeratio plantarum in Dalmatia lectarum, Wien 1824. - Campanula Portenschlagiana po Hircu raste i na Biokovu.

1824. u jesen bio je gore na planini Visiani, slavni botanicar i pisac flore dalmatinske.

1827. u maju nasao je Tomasini na Biokovu jos puno snijega.

1832. bio je apotekar Biasoletti gore.

1838. Kralj saksonski Friedrich August putovao je po Istri, Dalmaciji i Crnoj Gori. U njegovoj pratnji bio je i apotekar Biasoletto, dobar poznavalac flore dalmatinske. Oni su se uspeli na Biokovo, a Biasoletto je opisao taj put. Kratak izvod nasao sam kod Hirca.⁶ 

6. juna zorom u 3 sata u pratnji pukovnika Mandelsloha i dra. Biasolettia sa nekoliko vodica i nosaca krenuo je kralj na konju uz brdo do jednog seoca (Makar?), gdje je sjahao i dalje isao pjesice. Uz put je kod jednog vrela zalozio kruha i napio se vode, a drugi put je na Troglavu jeo pecenja i pio sampanjac mjesan sa vodom. U svemu za 8 sati uspeo se na vrh Sv. Jure. Uz put je sabirao bilje i crtao, a gore je nasao na livadi Narcissus poeticus. Orchis sambucina var. incarnata i Crocus vernus. Vracajuci se istim putem dodje do jedne ogromne bukve u koju je na molbu seljaka Mate Glavicica urezao pocetno slovo F. svoga imena. Kad su silazili niz brdo seljaci su na grane vezali rupce kao zastave, pa su pjevali i pucali iz pusaka i kubura. Glavar makarski sa dva pandura i dudasem izidje pred kralja, pozdravi ga, a panduri ispalise puske. Pred Makarskom na sred ceste bio je namjesten stolac zastrt cilimom, a cesta posuta cvijecem i liscem. Dok su kralj i njegova pratnja sjedili i odmarali se te pili vino i vodu, dotle se sviralo i igralo oko njega. Poslije odmora stigao je za pol sata u Makarsku. Kralj je toga dana isao svega 16 sati. Sutradan je kralj otisao u Omis, pa na slapove rijeke Cetine i dalje u Sinj, Klis, Split i Solin.

1859. bio je Alschinger, profesor zadarske gimnazije, ispitivac flore zadarske okolice i Velebita i na Biokovu i opisao je taj put.⁷

1860. bio je Mih. vitez Sardaque na Biokovu i opisao put.⁸

1870. premjeravao je trigonometrijski Biokovo major Hartl, pa je bivakirao pod satorom na najvisem vrhu blizu kapele i piramide. Jedno poslije podne bilo je maglovito i kisovito pa je ostao sa svoja tri momka u satoru. Nocu pred zoru udari grom u sator i majora dobro protrese, a dvojici momaka oprzi ruke. Da nisu bili izolirani lezeci na debelim vunenim pokrovcima i pokriveni, bili bi stradali. Odmah se pokupise i pobjegose sa vrha dolje. Kad su silazili, grom je jos jedared udario u drvenu piramidu na vrhu i otkinuo iverje koje se zapalilo. 

1870. bio je Pichler gore.

1875. mjeseca augusta uspeo se na Biokovo prof. Adolfo Stosic, rodjen Licanin. Krenuo je iz Makarske i kroz vododerinu nogostupom izisao zapadno od vrha Vosac na rub planine. Otuda u Turnicev dolac na Strmeno brdo i Silni gvozd u Strugu 1422 m. Nocio je u bukovoj sumi izmedju Mal. i Vel. Troglava, a sutradan u jutro popeo se na najvisi vrh, gdje je pusta ravan 40 m siroka. Stosic je mislio da se vidi zgora cak Durmitor i Dinara. Vratio se preko Izgorelog Dolca, Plitvice na Stropac, pa na Kolovrat gdje ima vrelo (vise Velog Brda?).⁹

Poslije 1880. putovao je kapetan Studnicka po planinama Dalmacije, bio je na Biokovu i pisao o tome.¹⁰

1905. i 1907. ljeti mjeseca jula isao je na Biokovo dr. Giuseppe Muller iz Trsta. Oba puta posao je sa kopnene strane iz sela Zagvozda, pa je isao sasvim istim putem preko Sv. Jure u Makarsku, i opisao talijanski kratko svoj put. Od Zagvozda ide se uz brdo kroz hrastovu sumu. Sto se vise penje sve vise ima grabova Ostrya carpinifolia. Tek iza Kaoca u visini od 1000 m dolaze bukve, a odmah zatim jelovina Abies excelsa. Od Kaoca do na vrh Sv. Jure ide se kroz bukove sume, i duboke vrtace u kojima usred ljeta ima snijega. Nije podesno ici bez dobra vodica. Osim bukve raste i Rhamnus alpina. Jedan sat hoda od Kaoca suma se razredjuje i dolazi se u stjenoviti teren, gdje rastu samo zbunovi Juniperus (nana!) i Cytisus radiatus (genista radiate?). Kad se prodje pored zadnjeg pastirskog stana i dodje se oko 200 m ispod vrha, medju stijenama nalazi se velika pecina puna snijega i tu se moze opskrbiti vodom. Na najvisem vrhu je mala crkvica od kamena u kojoj se covjek jedva moze ispraviti. Tu na dan Sv. Jurja dolaze pobozni vjernici iz Primorja i Zagorja, da poslije mucnoga hoda i penjanja slusaju misu u planinskoj pustinji. Sa vrha Sv. Jure vidi se Zagvozd, Imotsko polje i planine hercegovacke; a kad se okrenemo prema moru vide se otoci Brac, Hvar i Korcula, ali Makarsko primorje se ne vidi. Nadgorje Biokova ispod Sv. Jure visoko je prosjecno 1400 m nad morem. Kad se prelazi preko nadgorja ide se iz dolca u dolac kroz bukove sume, koje se s mora ne vide. U mnogim dolcima na dnu ima ledenica sa smrznutim snijegom, odakle za vrijeme ljetne zege nose led u varosicu Makarsku. Poslije nestaje sume, pa se prolazi kroz goli krs sve do ivice nadgorja, gdje se planina naglo vrlo strmo i okomito spusta prema moru. Tu se na ivici otvara pred nama impozantna panorama, vidi se more sa svima otocima, a pod nasim nogama u dubini od 1300 m vidi se Makarska i okolno primorje. Silaz sa Biokova na goloj primorskoj strani u pocetku je dosta lagan, premda se ide strmo niz brdo. Ali nekoliko stotina metara iznad sela Makra put je strasan, jer je vrlo strm i opasan zbog sitnog i od opanaka uglacanog kamena ("žalo"), koji se pod petom izmice pa se nesigurno ide i lako se moze pasti i nogu polomiti. To je bila jedina neprijatnost na cijelom putu preko Biokova. Ali je u toliko vece uzivanje bilo udisati svjez gorski zrak, proucavati interesantnu floru i faunu, diviti se velicanstvenoj panorami i provesti nekoliko dana u miru u divljoj prirodi po stanovima siromasnih cobana.¹¹

Eto, to je sve sto sam nasao o Biokovu.

1 / Prirodni zemljopis Hrvatske, Zagreb, 1905. str. 568.
2 / Geologija Dalmacije. Izdala Matica Dalmatinska u Zadru 1909., str. 133-134. U predgovoru se kaze, da je pisac g. 1908. pravio naucan izlet u Makarsku, Vrgorac i Gradac.
3 / Viaggio in Dalmazia. Venezia 1774./6. (nemam ga).
4 / Fuhrer durch Dalmatien. Wien 1899., str. 365, 375-376.
5 / Najvise dr. Gunther Ritter Beck von Managetta: Vegetations Verhaltnisse der illyrischen Lander. Leipzig 1901.
6 / Zemljopis Hrvatske 1905. str. 543-544. (Dr. Barth. Biasoletto: Relazione del viaggio dalla Maj. del Fred. Augusto di Sassonia. Trieste 1841.).
7 / Botanischer Ausflug auf dem Biokovo. Osterr. botan. Zeitschrift 1859.
8 / Ein Ausflug auf dem Biokovo in Dalmat. Osterr. botan. Zeitschrift 1861. Str. 177.
9 / Hirc: Zemljopis Hrvatske, str. 545.
10 / Studniczka C.: Beitrage zur Flora in Sud-Dalmat. (Verh. zool.-bot. Gesch. Str. 55.)
11 / Sulle Alpi Dalmatische, del Dr. Giuseppe Muller, Trieste. Str. 23-27. Clanak separatno otiskan iz nekog casopisa, dobio sam od g. Katurica iz Zadra.

 

 

 

*

 

 

"Bez vjerna druga ne putuj danas nikud", savjetovala me je moja zena, i morao sam je poslusati. Moj mili i dobri suputnik sa Velebita, Dinare, Prenja i Triglava, Ilija Sarinic morao je cak iz daleke Svice doci u Sombor, da se posavjetujemo i opremimo za put na Biokovo. Profesor Cvijic iz Beograda nasao mi je drugoga suputnika Milenka Filipovica, Bosanca, mladog geografa, da me doceka u Sarajevu. Sva trojica krenusmo iz Sarajeva u vecer; nocu predjemo Hercegovinu i rano u jutro dodjemo u Metkovic, gdje odmah predjosmo na parobrod. Plovidba po Neretvi do mora vrlo je zanimljiva, ali najljepsi dio puta pocinje kad se izidje iz Neretve u more, zavije desno i dodje do Bacine. Tu se izdize planina i prati more daleko na sjever cak do Brela oko 100 kilometara u duzinu.

Primorje blago nagnuto uzdize se 400-500 m i sve je zeleno od maslina, vinograda i smokava, a i dosta naseljeno. Ima grupa kuca i citavih sela dole kraj mora, a ima i na strani brda u visini do 300 m nad morem. Parobrod stane u Gradacu, gdje ima ljeti mnogo gostiju. Poslije parobrod prolazi pokraj Brista, gdje se rodio slavni Kacic, pored samostana Zaostrog, gdje je grob Kacica, pa samostana Zivogosca i sela Podgore. U svakome selu ima crkva, a gdje ima veca grupa kuca i kapela. 

Iznad Primorja dize se strm zid od stijena sa prelomljenim slojevima i mnogim bijelim tocilima. Po negdje vide se u ivici planine usjecene vododerine. Sa ladje se na vise mjesta vidi kako put iz sela u zavojima ide gore na planinu preko strmoga gologa zida, gdje nebi nitko mislio, da se moze proci. Ivica planina iznad Primorja je 800-1200 metara visoka, ima nekoliko vrsaka bas na ivici, ali se gornji vrhovi iza te ivice nigdje ne vide. 

U podne smo bili u Makarskoj i nasli stan u gornjim kucama kod udove Sabic; soba sa tri postelje i poslugom za 150 kruna dnevno. Vrlo smo bili zadovoljni. Za objedom upoznali smo se sa nekim gostima, a nasli smo i starih poznanika i vise Somboraca, koji su sa djecom dosli da se kupaju u moru. Sjeverno od Makarske ima vrlo dobro mjesto za kupanje sa sitnim zaobljenim kamenom, a voda uz kraj nije studena i nije duboka, tako da se i djeca mogu kupati. 

Makarska nas je sve iznenadila i ocarala, to je jedna od najljepsih varosica u Dalmaciji. Jedan poluotok sa sjeverozapada sa obalom cini dosta veliku luku, u koju vodi s mora pouzan prolaz izmedju stijena. Luka je tako velika, da moze vise parobroda uci i okretati se i pristati uz zidanu obalu. Duz obale je dosta siroko setaliste i trg, a kuce su krasne. Iza prednjih kuca, malo vise uz brdo, ima cetverouglasti trg. U sredini je stara zupna crkva i pred njom spomenik slavnoga pjesnika Kacica od Ivana Rendica, koji je 1891. svecano otkriven. Oko trga se starinske kuce iz tesana kamena, sa ducanima. Tijesne ulice koje vode na sve strane podsjecaju na slavni grad Senj. Ima dosta dobrih gostiona i kavana.

Podize se po malo vec i industrija. Ima tvornica sardina, cementploca za krovove, tjestenina, ulja, platna i sapuna. Ima dva vrlo zgodna i lijepa setalista. Na sjevernoj strani na poluotoku gaj od primorskih borova Pinus maritima ili kako ga ovdje zovu bijeli bor. Tu je i svjetionik, a na vrhu poluotoka je mala kapela. Kraj, gdje su ljetos taborovali nasi sokoli, i ceski skauti. Na juznoj strani je jos ljepsa i veca borova suma puna hlada usred ljeta. Tu smo u slojevima vapnenca nagnutim od mora prema kopnu nasli petrefakata, mislim da su numuliti, kao sto kaze Schubert! - i jos neke suplje clankaste cijevi. Rudisti?

Franjevacki samostan podignut je u XV. stoljecu pod Turcima, pa je vanredno zanimljiv. Toranj ili zvonik je zasebno sazidan 1646., a kao rijetkost valja zabiljeziti, da su kod gornjih prozora bile od kamena dosta vjestacki isklesane cetiri turske glave sa calmom, zato da se ne bune Turci! Sad jos ima dvije, a druge dvije su otpale. U staroj crkvi veoma su zanimljive grobnice pokrivene kamenim plocama na kojima su zapisi vrlo stari, a jos se nisu otrli, premda se ide preko njih. I ovo nas podsjeca na Senj i grobove senjskih junaka u tamosnjoj crkvi. Evo nekoliko: grob Barise Simunovica Cacicha iz Cotisine 1657. - Marian Lisnich ab Imota Eppus Macarensis 1686. - Grob Poaricha iz Makra i negove Bratie 1698. - Grob Nemcicha 1700. - Michael de Grubisich sibi et suis A.D.1704. - Grob Mia Teturine i njegovog roda iz Velog Brda - Grob Lallicha sviju i Iva Urlichia - Grob Matichia i Petricevicha Gviacha - Marci Fili g. Antoni Varczan - Scpult Nenadich, it.d.

Dobrotom oca gvardijana, koji nas je vodio, razgledali smo i staru zgradu u kojoj su zivjeli fratri za vrijeme tursko kao mucenici. Vidjeli smo i vrlo lijepu i veliku biblioteku u kojoj ima i mnogo rukopisa do sada necitanih i neizdanih. Tu hrvatski povjesnicar moze naci rajska uzivanja! Sve to ceka kakvog novog Rackog, Klaica ili Smiciklasa! Razgledali smo i novu dozidanu zgradu i nove djacke sobe i stanove, a najposlije smo jos bili pocasceni dobrim vinom. 

Trebalo je prvo oprobati noge i srce, posto niti ja, niti moj Ilija kako smo utekli sa Velebita 27.VII.1914. jos nigdje nismo bili na planini. Naumim da razgledamo povrh Makarske neke mlinice i vrela, koja su zapisana na karti, jer ja nisam mogao razumjeti od kuda da izvire iz preloma antiklinale tako mnogo vode. Podjemo od crkve ravno uz brdo, pa iza posljednjih kuca brzo svrnemo jednim puticem na desno, da trazimo potok, kojim treba da tece voda. Dodjemo u neku staru zasutu, zasadjenu i suhu vodojazinu, pa naidjosmo bas na divnu Cugelj pecinu, koju je izdubila bujica, ali ne u stijeni nego u urusenom nezaobljenom sitnom kamenu, kojega je erozija sa stijena izmrvila, pa je poslije cementiran zemljom crljenicom i vapnom. Ta naslaga je ovdje debela oko 10 m, nejasno je slojena, ali se ipak vidi da slojevi padaju prema moru. U podgorju i primorju biokovskom ima vrlo mnogo takvoga sitnog kamena i cementiranog i necementiranog. Skoro sva plodna zemlja sastoji se iz mjesavine sitnog kamena i crljenice. Supljina u Cugelj pecini je velika, ima pregrada za ovce i stala za krave. Tu se lozi vatra i kuha, tako da su zidovi pecine svi crni i cadjavi. Starac i baba, koje smo tu zatekli, bas su se zvali Glavicic, kao i onaj sto je isao sa saksonskim kraljem. Glavicic nas je vodio iz ove u drugu vodojazu, gdje mu je kuca i mlin na potoku, u kome sada nije bilo vode. Iduci ovom potockom vodojazom dalje uz brdo dodjemo do neke kuce pored koje je bila stala za magare, izdubljena u bijeloj tupini ili sedri (Tuff). U sedri smo nasli petrefacte od lisca nalik na bukovo i okamenjenu suplju grancicu. Dalje gore ispod Zarnica kuca u Makru dosli smo na ozidanu glavu od Makarskog vodovoda. Tu su neke zene prale rublje. Razgledav okolinu izvora uvjerio sam se, da voda ne dolazi iz trupine planinske iz antiklinalnih slojeva, nego je to kisnica, koja se cijedi iz debele naslage sitnog kamena i zemlje, sto se rusila i spuzla sa strmoga planinskog zida (Schuttquelle!). Svi izvori, koje smo u primorju vidjeli takvi su, zato ih vecina u ljeti presusi. 

Otisli smo gore u selo Makar, gdje ima lijepih grupa kuca za slikanje. Razgovarali smo sa seljanima o njihovoj muki i sirotinji. Ove godine masline nista nisu rodile. Jeli smo neke vanredno krupne crne murve, prava delikatesa! Pokazivali su nam neke zidine od kuce sa prozorima, na strmini pod nadvisenom stijenom na nepristupacnom mjestu, tako, da neprijatelj ne moze s nijedne strane, da se priblizi. Govorili su nam, da dalje prema Kotisini ima pecina i turske zidine sa plocom na kojoj je zapis sto nitko ne moze da procita! Otidjosmo da vidimo i crkvu sela Makra i nismo se kajali, jer smo nasli na uzidanoj ploci zanimljiv zapis hrvatski iz 1584. godine, pa smo ga fotografirali. Dole u Makarsku vratili smo se lako nizbrdo veseli, jer smo se uvjerili, da jos mozemo pjesaciti. 

Rano ujutro oko 5 sati dne 1. VIII. 1923. natovareni za planinu podjemo u Tucepe da vidimo "Bogumilsko groblje", koje spominje Peretmann. Isli smo lagano kupeci karakteristicne primorske biljke mediteranske flore. U Dugisu kod crkve Sv. Andrije naidjosmo na debelu naslagu sitnoslojanog laporastog vapnenca, koji se lako trosi i mrvi. Seljaci rekose, da se zove bigar ili modra gnjila i da se od njega pravi cement. Petrefakata nema. U gostioni kod Covica odsjedosmo, svucemo znojne kosulje i metnemo ih na sunce da se suse, a mi obucemo suhe, pa se tu odmorimo i najedemo kajgane, krumpira, luka, kruha i vina. Selo Tucepi ima rastrkane kuce, vrlo lijepu novu crkvu i nekoliko dvokatnih kuca sve na brijegu visoko od mora. Ima i nekoliko jablana, hrastova i borica. Ucitelj, a ni fra Petar Glavas nisu bili kod kuce. Kupimo hljeba i pogodimo dva nosaca po 150 kruna na dan pa krenusmo na planinu oko dva sata po podne.

Put ide vise crkve i kuce pored kapelice pa na vrelo Bradusa. Otuda na Bovan, pa na Procip. Tu nas stigne lugar Ante Vitlic sa mjesinom vode i s konjem, na koga natovarismo sav prtljag. Put preko zenskih Pocivala nije strm (gdje smo nasli jedan kamen sa numulitima kao dolje pri moru) i sve do na Kolovrat, odakle se lijepo vidi Makarska pod nasim nogama. Odavle skrece put strmo uzbrdo u nebrojenim kratkim zavijucima. Po stijenama na vrlo strmoj strani izrasle su divlje kruske, raseljke, trn (glog), cesmine i grab. Sretali smo mnoge zene i djevojke, koje su na ledjima nosile travu, sijeno drvo i bukovo granje sa zelenim liscem ("brst"). Sve potrckavaju nizbrdo, svaka nosi 40-60 kila na sebi. Kaze nam lugar, da se svake godine po koja omakne, pa se srusi niz stijene; onomad i jedan konj.

Kad smo presli i Batosica greben izidjemo kod kapelice majke Bozje u Ladjene. Tu smo vec na ivici planine oko 1250 m nad morem, jos nekoliko metara uzbrdo pa ulazimo u dolac medju zaobljenim glavicama. Prodjemo pored Kraljeve glavice, pa kroz Branjevinu i jos kroz tri dolca i vec kad je sunce sjelo, stigosmo na konak u Sinokos Dolac, gdje je po strani u borovom sumarku "kraljevska kuca za lugare" s dvije sobice i catrnjom vode. Na karti Grubisic staje istocno od Sinjala 1333m. Dno dolca zaravnjeno je zemljom, ogradjeno suvozidom, a podijeljeno je na vise dijelova, koji su posijani krumpirom, psenicom ozimicom i jarom, kupusom, koji sad tek rasadjuju. U strani dolca blizu dna ima nekoliko stanova. Mi smo se namjestili u stan lugara Vitlica, a njegovi su se za noc morali preseliti susjedima. Umorni smo bili i gladni, a opet veseli i razgovorni, osobito moj Ilija. On je nasao i jaja i krumpira i kruha i mlijeka! Da ne pijemo mnogo vode, poslusali smo lugara, pa smo pomijesali 3 litra mlijeka s 2 litre vode i dodali kasiku soli pak onda uzvarili. Sve smo popili i posrkali. Spavali smo vrlo dobro na visokom krevetu, a rano smo ustali da razgledamo okolinu.

Uzasna sirotinja! U dnu dolca nema valjda ni jedan hektar zemlje, a podijeljeno je na 14 dijelova. Strane dolca i svi obli vrhovi unaokolo, sam su goli kamen, a trava sva obrstena, samo ostali zbunovi od smreke (Juniperus Nana), i po gdjekoja rijetka somina (Juniperus Sabina). Tuzi se narod, kako ne moze ni blaga da drzi koliko bi trebali, jer nema dosta pase. Oko 10 sati krenemo kuci, ali drugim putem, da preko Kotisine sidjemo. Cijelo nadgorje je pravi labirint i gola pustinja. Isli smo iz dolca u dolac, iz vrtace u vrtacu.¹² Uzasna monotonija. Oko vrtaca gole precage i goli obli vrhovi. 

Kad smo prosli Cvitovac pa okrenuli na lijevo, onda se lijepo vidilo cijelo Biokovo i najvisi vrh. Od nas pa sve do Sv. Jure grozna talasasta siva kamena pustinja na kojoj se samo smreka ovdje ondje crni. Nema vise ni sume, koja je na karti zabiljezena juzno od Troglave! Na ivicu planine izidjemo u sredini izmedju Vosca i Sinjala, i pocnemo se spustati dosta dobrim i lakim putem, neprestano zastajkujuci i gledajuci divnu panoramu otoka i Makarskog primorja pod nasim nogama! Tek jedno 200 m iznad Kotisine postaje put opasan, strana je uzasno strma, put vrlo uzan, a zavoji kratki i krivudasti, a pod nogama puno sitna kamena. Zedni, umorni i gladni oko 4 sata sidjemo u krcmu Mande Kovacevic, pa se tu pozabavismo oko vode i vina, sira, jaja i kruha dvije ure, gledajuci dolje na crkvu i oko nje kuce i ciprese sela Kotisine. Bijele kuce obasjane od sunca romanticno su izgledale u tamnom zelenilu voca i drveca!

Iduci kuci kroz vinograde prodjemo pored jednog krsta sa zapisom: "1812. od kughe umrli P. Martin D. C. Dervis." Bio se vec mrak spustio kad smo dosli u Makarsku. Dugo smo umorni protezali noge po krevetu, pa smo se kupali, castili, salili i herbar uredjivali. Predomisljavao sam se, kojim cemo sad putem opet na Biokovo. Prof. Cvijic nas je upozorio, da gledamo ne ima li na Biokovu tragova oledbe iz ledenoga doba, posto je najvisi vrh 1762 m visok, pa bi moglo biti. Gledajuci kartu nisam na njoj vidio kakvo mjesto, koje bi moglo biti korito glecera. Ali mi je upalo u oci, da je iznad sela Basta na karti nacrtan neki uzasan klanac, koji vrlo duboko prodire u rub planine. Ispod sela Basta je cijela strana cak do mora polozita i sasvim zaravnjena, ocevidno nasuta, sa nekom masom koju je voda snijela odozgo iz klanca gdje je erozija bila neobicno jaka. Ja sam pomislio, da se mozda kroz taj klanac vise Basta odlijevao Biokovski glecer! Zato hajdemo u Bast pa kroz klanac gore uz brdo! Vidit cemo sta cemo naci.

12 / Karsttrichter-Doline = ako je dno ravno, pa ima zemlje da se moze posijati, zove se "dolac", ako je dno uzano, nije zaravnjeno i nema zemlje, zove se ovdje "vrtaca".
 

 

 

*

 

 

(drugi dio)

Dne 4. VIII. poslije objeda oko 2 sata krenemo dobro opremljeni bez vodje cestom od Makarske, po najžešćem suncu. U Sahari ne može biti veće vrućine! Put je divan. Išli smo kroz vinograde i maslinjake! Za malo dodjemo na mjesto gdje je zidan stup sa zapisom: "U poštovanje Sv. Ante putniče pomoli se 1907.". Malo zatim dodjemo u krasnu mirisnu šumicu primorskih borova. Tu su se na cesti djeca Beroši, Krvavičani i Velobrdjani loptali. Lijevo od puta stoji spomenik iz 1818. od tesanog kamena. Široko podnožje i na njemu četverouglasti stup na kome su četiri kugle držale strmu piramidu, sa latinskim zapisom: kako je poslije rata, kuge i gladi car austrijski Franz darovao mnogo novaca, da se ovdje gdje nikad nije bilo ceste sagradi kolni put, i kako je cijeli okrug makarski dragovoljno pomogao rabotom i novcem, pod gubernatorom cijele Dalmacije, Fr. barunom Tomašićem it.d. 

Tu smo čitajući sjedili i odmarali se! Odavde skreće put u dragu koja dolazi od sela Velog Brda. Potok je zasušio, ali pod brdom ima u cementiranom sitnom kamenu izdubljena velika diluvijalna pećina. U noj je oltar makarske Sv. Gospe lourdske sa gvozdenom ogradom. Tu je blizu i grobnica biskupa, koji je sve to dao načiniti, pošto mu se Gospa u snu javila. Dalje idući dodjemo do jedne česme iz koje voda pada u izvrnut zaklopac rimskog sarkofaga! Kad smo došli blizu kuća Andrijaševića (ime sela je Krvavice), opazismo desno dosta visoko na brdu neki vanredno krasan Kuk koga zovu "Ključ-Kuk". Iz daleka sam vidio da je taj obelisk nešto neobično, što se rijetko vidja. Meke slojeve vapnenca i cijeli jedan debeli tvrdi sloj uništila je erozija pa ostavila ovaj veličanstveni spomenik svoje sile i moći! Moramo ga slikati! Hajde onako umorni i znojni gore! Dok smo se uspeli, i kuburili obilazeći i tražeći zgodno mjesto, dok smo jedva jedared poslije mnogih pokušaja mogli fotografirati, mnogo smo izgubili vremena. 

Kad smo sišli na cestu sunce je već zapadalo, u Bast više ne možemo. Otidjemo u gostionu kod Čižmića, pa naručimo našu stereotipnu putničku večeru: jaja, sira, luka, krumpira i kruha. Dok smo pili vode i vina upoznali smo se sa učiteljem Berošem, koji se ovamo došetao! Naš gostioničar Ante Čižmić bio je lugar, pak zna sve puteve po Biokovu. Pogodimo se za 160 kruna dnevno da ide s nama. Noćili smo u školi, koja nije daleko, a spavali smo vrlo dobro. U nedjelju dne 5. VIII. tek što je zorica zabijelila, dok je sunce još za brdom bilo, došao je naš vodič Čižmić i razbudio cijelu školu. Počašćeni dobrom kavom i kolačima, krenemo na put u Bast. Ostavismo cestu pak stazom desno uz brdo. I ovdje smo našli oko 20 m jake naslage tankoslojastog laporastog vapnenca, koji se lako troši i mrvi, a zovu ga "grizej" (bigar). Na jednom brdu gdje su Kačića Zidine našli smo u tvrdom vapnencu izmodelirane krasne kukove. "Stupi" su tako lijepi da smo ih slikali. Oko njih ima i crnog i bijelog bora. Tu se sastao planinac i primorac, pa mirno jedan pored drugog živi!

Na vrelu Smokvinih voda samo što kaplje, jedva smo se mogli napiti. I to je ruševinsko vrelo (Schuttquelle). Kad smo došli u Bast otidjemo u gostionu Ribarovića odmah iznad crkve, da se napijemo vode i odmorimo. Bilo je već misno doba, ali pop iz Baške Vode nije došao služiti mise. Pred gostionom bilo je mnogo mladih Bašćana, koji su se igrali bacajući drvene kugle (bučali). Za objed smo imali sira, jaja, kruha, krumpira i luka! Na planinu se nismo žurili, jer smo mislili, muke što možemo ostaviti za sutra, ne moramo mučiti danas! Sjedili smo pa uživali u prirodnim krasotama i hodali po okolini pa razgledavali divna brda! Tko dodje u Bast pa vidi ovu ljepotu nikad više ne može to zaboraviti. Crkva i kuće sela Basta leže u visini od 300-400 m nad morem, u zelenilu medju maslinama i vinogradima. Oko crkve ima nekoliko cipresa, a iznad najgornjih kuća u visini od 500 m ima mali gaj borova! Selo je u sklopu medju visokim brdima. 

Južno strmi zid Šibenika 1463 m visokog, a sjeverno je strmi Stražac 1640 m visok. Brda su gola, tek ih kiti po gdje koja grupa crnih borova, ali im je strmo podnožje išarano sa žljebovima ispod kojih su bijela točila. Kako se sunce okreće tako se mijenja na brdima sjena u žljebovima, pa možeš cijeli dan sjediti i proučavati morfologiju i divnu plastiku! Razgledali smo crkvu, kod koje je lepršala trobojnica na visokoj motki. Crkva izgleda nova, a kažu da je 200 godina stara. Zapisa nema nikakva ni spolja ni iznutra. Krstionica je vanredno lijepo istesana. Pred crkvom ima dva groba pokrivena pločama na kojima su isklesani mačevi, ali nema zapisa i ne zna se čiji su. Na grobu jednoga Ribarovića stoji zapisano: "Ovdje želi biti ukopan muž i žena i nitko drugi 1893.". Hoće ne samo do groba nego i u grobu da ostanu vjerni jedno drugomu. Duž crkvene ograde ima zidano groblje sa kosturnicom od tesanog kamena, ali bez ikakvih zapisa. Poslije podne ukopano je jedno dijete bez popa, samo su zvonili. Otvorena je jedna grobnica pa su mrtvaca spustili bez sanduka u grobnicu. 

Mnogo smo razgovarali sa ljudima. Ovo je krasan narod, dobar, miran, pošten, pobožan, veseo, rado se šali, strpljivo podnosi nuždu i nevolju; grijehota je što i sad moraju da se sele u Ameriku. Siromaština je užasna! Ribolov je slab, za stočarstvo nema dosta paše na planini, vinograde napao "žiložder", masline ne rode svake godine, smokve sami pojedu, njive u primorju slabo se vide, po dolcima na planini što rodi nije dosta ni za dva tri mjeseca. Idu čak da rade u makarske tvornice. Najstarije familije su Radić i Ribar. Za druge: Divić, Josipović, Jurišić, Matijašević, Staničić, zna se da su sve došle od Imotske krajine. Porodica Gašpar bila je nekad pravoslavna, sad ima samo dvije kuće katolika. Kad su čuli da sam doktor morao sam pregledati nekoliko bolesnika. Mala djeca koju su donijeli bila su sva bolesna od katara želudca i crijevi, a veća djeca i odrasli skoro svi od tuberkuloze. Večerali smo po već poznatom jestveniku ovih krajeva, uz izvrsno vino. Noćili smo u školi na golim daskama, jer učitelja nije bilo kod kuće. 

Dne 6. VIII. u zoru smo još po mjesečini i polumraku krenuli uz brdo. Kod jednog izvora pod vrhom jedva smo napunili mješinu vodom. Tek što kaplje! Uz put nam je vodič pokazivao mjesto gdje je ljetos pao neki Matijašević kad je berući travu pokliznuo se, i gdje je jednu djevojku kamen odvaljen s brda udario u glavu i ubio. Sreli smo jednu djevojku, koja je sa planine gonila ovcu naklanu od vuka. Put iz Basta kroz klanac na planinu vrlo je težak, jer se na 2 klm razmaka penje 1000 m u vis, pa ima mjesta gdje je strmina 50°. U početku je put lagan, manje strm, a bura je pomalo puhala i hladila. No što smo dalje išli sve je toplije bilo, a put sve teži. Ima mjesta gdje se natovaren mora četveronoške penjati na visoke stepenice. No najgore je "žalo". Imade mjesta gdje je sitan urušen kamen do pedlja pokrio put. Kad se penjete uz brdo pak stanete nogom u to žalo, kamen se pod nogom omiče i puza dolje, pak mjesto 2 koraka morate napraviti četiri. Od toga se užasno izmorismo, pa smo svaki čas stali, da se odmaramo. 

Priroda je divna, veličanstvena, klanac impozantan tako, da čovjek zaboravi sve muke kad stane pa gleda i divi se božanstvu prirode. Sa fotografiranjem nije išlo. Od dolje strmo uz brdo se ne može. Od gore niz brdo izgubi se sva veličanstvenost jer 300 m visoke stijene nad nama i 300 m duboko pod nama nije moguće uhvatiti na sliku. Nema na slici ni ¼ onoga što čovjek vidi. Ja sam imao dosta veliki format 13/18 pa je premalen, trebao bi bar 16/21 i još Weitwinkel leću, jer obično iz te blizine ne možeš uhvatiti na slici ni obadvije strane. Jedva sam čekao sa užasnim nestrpljenjem da jedared izidjemo iz klanca gore na planinu. Očekivao sam da ću viditi izmedju klanca i najvišeg vrha Biokova neko veličanstveno glečersko korito sa morenama. Ala ćemo obradovati prof. Cvijića sa slikama! No kako sam se prevario! Nema gore ni traga od glečerskog korita! Čim izidjosmo na ivicu planine predjosmo neku prečagu i stvorismo se u nekoj vrtači. I ovdje je isti prizor kao iznad Tučepa. I ovdje je jedan dolac, pa drugi, pa treći. Cijelo nadgorje vam je labirint bezbrojnih dolaca i vrtača koje se ne mogu ucrtati u kartu, a u kojima se svatko mora zabuniti osim čobana, koji su tu cijele godine pa poznaju svaki kamen i svaku stazu.

Okrenuli smo se desno. U jednoj vrtači prošli smo pored neke bezdanice, koju je Čižmić poznavao. Nekoliko metara širok otvor vodi okomito dolje i tako duboko, da kamen bačen u bezdan treba 9 sekunda dok udari o dno. Dakle dubljina od 500 metara. Slikati se ne može jer na slici ne pokazuje ništa osim neki mračan otvor zaklonjen granama. Malo zatim dodjosmo medju vrtače kojima je dno i strane obrasle zelenom, jedrom, mladom bukovinom, a samo prečage izmedju vrtača i zaobljeni vrščići bijahu goli. Odavle se dosta daleko prema sjeveroistoku vidi najviši vrh Biokova, pust, prazan, golišav, nelijep, nemio! Nitko od nas nije osjećao ikakve simpatije, niti želje da idemo onamo. Prolazili smo kroz jedan veliki škrapar, koji je pokrivao cijelu jednu stranu dolca i prečagu. Tu smo se odmarali, a ja sam po škrapama obilazio skakutajući sa stijene na stijenu i tražeći ima li što vanrednoga za slikanje. Naišao sam opet na drugi jedan bezdan u koji sam mogao i upasti, da nisam pazio. Kamen bačen u njega pada 7 sekunda, dakle oko 200 metara dubine. Vratim se društvu pa se sa škapara spustismo u "Grlić Dolac" gdje je 8 stanova Staničića iz Basta i jedan stan Radića. Na karti je zabilježen samo Radić. Zemljom zaravnjeno dno dolca ogradjeno je zidom i podijeljeno na 17 dijelova, koji su svi uskopani i posijani krumpirom; na jednomu je pokošena trava, na drugima je žito počelo zreti. Stanovi su u dnu dola pored vrtova, ali medju stijenama. Izmedju ograde i stijena ima uzak putić. Sve strane dolca su same ispucane gole škrape, upravo škrapetine! 

Bilo je već oko podne kad smo došli u Grlić dolac pa smo se navratili odmah u prvi stan Staničića. Naš vodja Čižmić doveo nas je i preporučio stanarima, a ovi su nas dragovoljno primili i rekli da tu možemo ostati odmoriti se pa i prenoćiti, a oni će se podijeliti u druge susjedne stanove. Stanari su bili sama mladjarija. Dvije sestre djevojke i dva brata momka. Našem Iliji nema para! Nitko se od nas ne umije tako vještački dodvoriti domaćinima. Čim smo poskidali torbe pa sjeli da se odmorimo Iliji se odriješio jezik. Fina i pristojna šala sve je vrcala iz njega kao varnice kad udaraš kamenom ocijel. Za čas je Ilija sve doznao od stanara, što rade, šta imaju, kako žive i čime nas mogu pogostiti. Ded Bog ti dao ovo, ded ono, u času smo svega imali. Šaleći i smijući se jedna je djevojka donijela iz obližnje kamenice svježe vode, druga je skočila pa donijela mlijeka, jedan momak otrčao pa donio sira i nakupio jaja po okolnim stanovima, a drugi je ložio vatru i metnuo krumpir da se vari. Žedju smo zagasili varenikom i studenom vodom, a kad smo se odmorili objedovali smo sa slašću opet biokovski: jaja, sira, luka, krumpira i kruha. Dobili smo čak i crnu kavu!

Poslije objeda smo razgledali stanove, dolac i škrape da napred izračunamo, šta ćemo sutra slikati, jer je sad sunce nezgodno sijalo. Stanovi su niski i tijesni, većinom naslonjeni na brijeg. Suvozid od velikoga kamenja, od kojih je po neki na uglu stana otesan. Krov je od dasaka koje su čak sa Velebita donešene parobrodom, pa su ih od mora ovamo donijeli. U stanu ima dvije, najviše tri postelje, svaka široka da dvoje mogu na njoj ležati. U sredini je ognjište, oko koga se svi u večer okupe, griju i pričaju. Večerali smo rano isto ono što smo i objedovali, a kad smo popili crnu kavu razgovarali smo, pošto su i neki susjedi došli na posjedak. Unisono se tuže svi na sirotinju! Vidi im se nevolja na licu! Pa opet znadu da budu veseli, da se šale i smiju. Na planini nema dosta dolaca da se može što posijati. Ovdje ima malo paše, ali ima dosta brsta, jer blago rado jede bukovo lišće. Tužili su se da ima mnogo vukova i da napadaju na blago. Jednome stanaru su ovo ljeto vuci zaklali već osmu ovcu, a možda će još koju do jeseni. Puške nitko nema. 

Našu domaćicu, stariju sestru, napala su prije nekoliko dana dva vuka baš kad je čuvajući ovce sjedila na jednoj stijeni. Priča sirotica kakav je strah pretrpjela. Vuci su dolje kesili zube i škljocali zubima, a ona se odozgo nabacivala na njih kamenom, i iz sveg grla zvala čobane u pomoć. Kad su se ljudi počeli sa sviju strana odazivati i podvikivati ostaviše je vuci i odoše. Medvjeda ovdje nema, a ni divokoza. Rekoše da nema nigdje ni klekovine (Pinus montana). Dobro smo spavali na mekom sijenu, a imali smo biljce pod sobom i na sebi. Slijedeće jutro dne 7. VIII. ustanemo rano prije sunca, koje se radjalo lijevo od najvišeg vrha na sjevero-istoku! Kad je sunce dobro odskočilo i obasjalo dolac, slikali smo škrape, stanove, dolac i jednu duboku kamenicu, u kojoj cijelo ljeto ima vode u izobilju, jer je zimi zaravni snijeg. To je upravo bezdanica zatrpana stijenama, krupnim pa sitnim kamenom i zemljom i onda cementirana da drži vodu. Sad smo se trebali odlučiti hoćemo li poći na najviši vrh, do Sv. Jure. Ja sam navalio da idemo, jer mi je bilo stidno da dodjemo tako blizu pak da ostavimo. Vodja Čižmić veli, da treba jedan dan tamo i natrag. Čobani govore, da tamo nema ni puta ni staze, a ima mnogo vukova, pa ako nemamo puške da ne idemo. Svi rekoše da upravo i ne vrijedi ići na najviši vrh jer ne ćemo ništa novo naći ni vidjeti, samo ćemo se namučiti. Pitam Milenka hoće li, ne će! Pitam Iliju ne će ni on. Al ja bih išao! 

Onda se moj brat Ilija isprsi kao kotarski poglavar pa meni zabranjuje ići, jer veli ima punomoć od moje žene, da me ne pušta tamo, gdje mogu izgubiti glavu! Nikad se nisam tako nezadovoljan vraćao sa planine. Da prekinem i ostavim nezavršeno putovanje! Pošto smo popili bijelu kavu, platimo sve što smo bili dužni za čast i poslugu, uprtimo torbe pa hajde kući. Stanari su nas daleko ispratili i oprostili se od nas kao od starih prijatelja. Kad smo došli u prvu plitku vrtaču opazim lijevo od staze biljku, koju ja nisam vidio još nikad dosele! Niti na Velebitu, niti na Dinari, niti na Prenju, Čvrsnici, a niti na Čabulji! Čižmić reče da se zove "badaika" i da nikad ne cvjeta. Ovdje smo našli jedan 5 m dug i 4 m širok jastuk ili bus. Biljka je užasno bodljikava, mnogo jače nego Junipus nana, niska je 15-20 cm, ima mnogo suhih bodalja, a po listu je Papilionacea. Možda cvjeta vrlo rano u proljeće! Ja sam htio da idemo do pod Stropac na ivici planine pa odanle da se spustimo dolje u Velo Brdo, ali Čižmić veli, da taj put ne valja, jer ima po njemu vrlo mnogo sitnog kamena "žala". Bolje nam je da se spustimo odmah prvom stazom na Skale pa dolje u Žlibove, zaselak Veloga Brda, tu je opravljen put.

Za malo dodjemo na jedno mjesto gdje su u dolcu lijevo bila tri stana, a mi na desno okrenemo i uspnemo se na ivicu planine. Izidjemo na neka vrata, izmedju stijena lijevo i desno. Kroz vrata se vrlo lijepo vidila pod nama dolje Makarska i cijela okolina, pa smo to fotografirali. Čižmić nam je govorio, da pazimo jer to nisu vrata kuda vodi put, to je samo prozor ispod kojega je sasvim okomit zid, i provalija u koju možemo upasti ako ne pazimo. Put je vodio desno po laganom nagibu kroz rijetku borovinu. Drveće je staro 50-60 godina i očevidno nije niklo samo od sebe, nego iz razbacanog sjemena. U dugačkim zavojima išli smo jedno 200 m niz brdo, sve kroz borove, uzanim putem. Onda zavijemo na lijevo pa izidjemo na neko sedlo. Lijevo je od sedla planinski masiv, a desno neki vrh, predbrijeg ili predbrdo sve okićeno borovima. Iza sedla je duboka užasna provalija, a sa druge strane provalije okomit zid, baš ispod onog prozora kroz koji smo slikali Makarsku. Na sedlu smo se odmarali i slikali neke žene što su travu nosile sa planine. Od sedla okreće put desno i u nebrojenim kratkim zavijucima ide po strani predbrda sve iznad provalije. Ima mjesta gdje je put ili bolje reći staza samo ½ m široka. Strana predbrda kojom je staza dolje vodila užasno je strma, ja mislim bar 60° i više. 

Spuštajući se dolje, svaki čas smo zastajkivali i divili se veličanstvu prirode. Na takvom mjestu čovjek najbolje pozna svoje ništavilo. Jedan kamečak da se gore odkine pa udari u putnike ili da čovjek posrne prema provaliji pa da padne raspao bi se u komadiće. Ovo su bile prave Skale! Preko njih se mora oprezno ići uvijek nagnut prema brdu. Kad smo se spustili sasvim niz Skale, našli smo u dnu okomitoga zida pod onim prozorom na ivici valjda 600 m niže prostranu suvu pećinu u kojoj se čobani sklanjaju od vjetra i kiše. Tu je valjda u diluvijalno doba bio izvor kad je u nadgorju bio led i snijeg. Inače ne znam kako bi ta pećina mogla postati. Odavde ide put po dnu klanca izmedju visokih strmih strana. Po putu je sam sitan kamen nezaobljen ili poluzaobljen, mjestimice pedalj debeo. Kad stane čovjek petom u žalo puza se i plazi pod nogom kamen kadgod i ½ metra niz brdo, pa čovjek ode brže niz brdo nego što treba. Sve smo gume iskidali i svu kožu na cipelama izderali o žalo! Strmina je oko 45°. Kad smo se oprostili žala izadjemo na jednu terasu u visini 500 m nad morem, gdje smo se odmarali u hladovini dvaju prastarih odrpanih crnih borova, pored izvora, u kome nije bilo baš ni kapi vode! 

Od borova spustismo se na nižu terasu koja je sva od cementiranog urušenog kamena. Odatle okrenemo lijevo niz brdo opet po žalu i spustismo se dole u selo, ostavivši desno 50 m visok zid od cementiranog sitnog kamena. U Žlibovima smo iskali vina, ali nismo dobili ni vode. Kao da su nas se bojali. Kapela Sv. Mihovila je vrlo lijepa, medju drvećem, nu tako leži, da se ne može slikati. Zapisa ima samo na grobu Vladimira Stanića 1873. i Andrije Gošaka 1901. Odavde smo išli vodoravno stranom brda kroz vinograde i masline posadjene u zemlji punoj sitnoga kamena. U Velom Brdu na crkvi ima zapis, da su je podigli seljaci 1748. - Tu smo u blizini slikali grupu kuća Nemčića, iza kojih se vidi strmi zid Biokova, sa cijelom plastikom, jer je sunce koso na njega sjalo. U gostioni blizu crkve dugo smo se odmarali i pili vina i vode, a kasno u večer u sam mrak bili smo u Makarskoj.

Poslje smo se odmarali 8. i 9 kolovoza i pretresali herbarium, šetali se po najbližoj okolici i kupali se. Dne 10. VIII. izljubismo se i oprostismo! Ilija ode na Split, Knin, Gospić u Švicu, a nas dvoje na Metković, Mostar, Sarajevo kući. Biokovo još nije proučeno. Treba da dodju još mnogi stručnjaci ovamo. Za geologe mora biti vanredno zanimljiv problem postanka planine, jer numulitskog vapnenca ima u Zagorju i na podnožju kraj mora. Botaničar mora tražiti mnoge stare časopise da vidi što je ko sve našao na Biokovu. Ja sam se zanimao za mjesto kakvo ispod okomitog planinskog zida, gdje bi se mogao sagraditi zimski sanatorium za prsobolne, pa sam se raspitivao ima li pod planinom kakvo mjesto, gdje bura "prebacuje" tako da se ne osjeti vjetar. Svi rekoše da nema! Planina Biokovo je zaista pravi kontrast od Velebita. Na Biokovu su slojevi vapnenca nagnuti od mora prema kopnu oko 30°, a na Velebitu od kopna prema moru. Kod Biokova golem prelom planinskih slojeva na primorskoj strani čini strmi zid oko 1000 m visok. Na Velebitu je taj prelom sa kopnene ličke strane, ali je maskiran ruševinama i šumom i nigdje nije viši od 500 m, ni tamo gdje je Visočica, Badanj, Vaganski Vrh, Segestin, Malovan i Sv. Brdo. 

Strmi zid na prelomu Biokovske antiklinale je daleko grandijozniji, impozantniji, i veličanstveniji, jer je dva put viši i jer se duž cijele planine proteže, dok je na Velebitu isprekidan dubokim sedlima. Kad gledamo sa mora Biokovo je mnogo ljepše nego Velebit! Dok se na Velebitu vidi samo goliš, samo suro stijenje i sinji kamen, a brda ponisko zaobljena dosta jednolika; dotle je primorsko bujno zelenilo ispod Biokova upravo napadno. Razlog je tomu blaža klima, pa zato raste ovdje cipresa čak u visini od 300 metara kao kod crkve u Kotišini i Bastu; zatim šipak, mirta, strkanj, konopljika i aloje. Iznad primorja je strmi zid vrlo raznolik sa krasnim detaljima izdubljenim od erozije. Plastika grbina, vodojaža i točila na zidu Biokova osobito je lijepa kad sunce koso pada oko 10 h prije i 4 h poslije podne. A u proljeće i u jeseni kad je zrak providniji na lijepom sunčanom danu ta plastika mora biti još ljepša. Turistika na Biokovu sa primorske strane je nesravnjivo grandijoznija i impozantnija. Na Velebitu vode putevi po položitoj strani i izlaze u nadgorje kroz duboko usječena sedla. Osim Paklenice, Bojinca i Tulovih Greda nema nigdje tako strašnih vratolomija, gdje uzana putanja u nebrojenim zavojima vode uzbrdo preko strme strane sve iznad provalija i kroz strašne klance užljebljene duboko u masiv planinski. 

Ali je opet na Velebitu nadgorje mnogo, mnogo ljepše i nerazmjerno različnije. Na golom Biokovu su plitki dolci i niski zaobljeni vrhovi sa 100-200 m visinske razlike, svuda nepregledna monotonija! U Velebitskom nadgorju su dolci i dulibe, duplja i dabri mnogo dublji, a vrhovi i brdine mnogo više i raznoličnije. Lubenovca, Štirovače, Plančice, Struge, Mliništa, Jadovna, Šarića duplja, Badanj dolca, Rujna, Dubokih jasala, Jabukovca, it.d. nema na Biokovu ni blizu; pa ni Kozjaka, Bačić kuka, Kize, Badnja, Malovana, it.d. A nedogledne jelove i bukove prašume kroz koje po Velebitu danima možeš prolaziti, uzalud ćeš tražiti na Biokovu. Promjene radi preporučujem braći hrvatskim planinarima, da dodju bar jedared i na Biokovo, da vide i ove veličanstvene strmoglavije i vratolomije kakovih sam ja vidio samo na Čabulji, Čvrsnici i Prenju i na Triglavu kranjskom. Treba doći u Makarsku, pa se tu udobno namjestiti i odmoriti. Za putovanje dosta je jedan dan uz brdo, jedan dan na vrh Sv. Jure, a treći dan drugim putem niz brdo, onda ćete znati šta je i kakovo je Biokovo!

Ko se zadovolji da dva puta dnevno jede jaja, mlijeko, sir, luk, krumpir i kruh ne mora sobom ništa ponijeti za jelo, to će svuda naći. Ko neće da plaća vodiča može poći uz brdo sa čovjekom, koji za kavanu led donosi sa planine! Muka je samo velika ići po suncu uz brdo po žalu, no to traje svega 3-4 ure; a poslije tko je mlad i zdrav može cijeli put i uz brdo i niz brdo proći pjevajući: Lijepa naša domovino! 


Hrvatski planinar, Glasilo Hrvatskog Planinarskog Društva u Zagrebu, br. 3./4., u Zagrebu 1924. god., Godište XX.

 

to je bilo prije, nota bene, deset godina. dobro se sjecam da sam prekucavao (nekoliko sati) taj putopis dr. Simonovica iz jednog starog (1924. godina) broja "Hrvatskog planinara". a sjecam se i zahvale, uvijek kulturnog, ljubaznog i dragog, forumskog kolege Yossariana.

 

 

u medjuvremenu, HPS je skenirao te stare brojeve, pa se sad mogu citati na njihovim stranicama.

 

https://www.hps.hr/hp-arhiva/192403.pdf

 

... 

 

di nam je Vukovarac (i naturalizirani  Novosadjanin) Chili? ja se iskreno nadam da provodi slobodno vrijeme na treninzima, i da ce uskoro na ovim stranicama osvanuti njegov najnoviji putopis.

 

...

 

 

Edited May 15, 2019 by Vjekoslav

[zoran59]

23 hours ago, Vjekoslav said:

...

pomalo su usporeni, i umorni, na momente i dosadni (sami sebi), al za ovo kisno popodne, uz topli caj, rekao bih da su ok. pa ak zaspete, i to je u redu.

 

Uspio sam konacno uhvatiti vremena da pogledam citav razgovor u jednom komadu.

Nisu mi bili dosadni.

A pala mi je na pamet i jedna paralela, u onom dijelu kad govore o medjusobnoj prepisci dio koje je vec objavljen (BTW, morati cu nabaviti tu knjigu...). Dakle, to je medjusobna prepiska dvojice ljudi i utoliko je licna, ima misljenja, slaganja i neslaganja, ali je objavljena javno, cime se obraca siroj publici. A paralela su neke forumske rasprave. Naravno, nisu na istom literarnom nivou, pa mozda ni intelektualnom, ali nisu ni bezvrijedne, ne samo za same autore postova nego i za forumsku publiku. Recimo, neki postovi koje ste razmijenili ti i Mladen, a padaju mi na pamet i Dhx, Muras, Magripa, Pesadijski Dabar itd. (ne mogu se sad svih sjetiti). Ima se i tu ponekad sto vrijedno procitati.

Nezgodno je jedino sto u forumskom formatu onda ulete Kinik, Hill Bill ili Harper Lee i slicni pa pokusaju sami sebi dokazati svoju velicinu tako sto ce obezvrijediti misljenje ostalih...

Edited May 15, 2019 by zoran59

[Vjekoslav]

nema na tom nasem famoznom FB92, u njegovih 17 godina postojanja (i nekoliko milijuna postova), sveukupno desetak (uistinu) kvalitetnih diskusija (vrijednih prevodjenja na druge jezike), moj Zorane. posebno ako govorimo o Politici. ad hominem serdarsko napusavanje bila je, htjeli mi to (sebi) priznati ili ne, temeljna platforma tog boarda, i upravo tu je on stekao svoj kultni status (u ovoj nasoj malenoj stokavskoj palanci). nego, jedna molba -> ajde da ne prozivamo forumase na takav nacin. ni ovdje, ni generalno na ovom (novom) forumu. nije korektno. i svakako nije u duhu ovog naseg topica. moze se to sve reci i bez prozivki. ti svakako to znas / umijes.

Edited May 15, 2019 by Vjekoslav

[Lobotomija]

HB, Vjeko, je li ono Papuk?

[Div]

3 hours ago, Vjekoslav said:

nema na tom nasem famoznom FB92, u njegovih 17 godina postojanja (i nekoliko milijuna postova), sveukupno desetak (uistinu) kvalitetnih diskusija (vrijednih prevodjenja na druge jezike), moj Zorane. posebno ako govorimo o Politici. ad hominem serdarsko napusavanje bila je, htjeli mi to (sebi) priznati ili ne, temeljna platforma tog boarda, i upravo tu je on stekao svoj kultni status (u ovoj nasoj malenoj stokavskoj palanci). nego, jedna molba -> ajde da ne prozivamo forumase na takav nacin. ni ovdje, ni generalno na ovom (novom) forumu. nije korektno. i svakako nije u duhu ovog naseg topica. moze se to sve reci i bez prozivki. ti svakako to znas / umijes.

Boldovano podržavam, apsolutno. 

Sa prvim delom tvog posta se ne bih baš složio, odnosno, pošto se ne radi o predlogu, nema razloga ni za slaganje ili neslaganje, jednostavno, mislim da ima mnogo toga vrednog, što se dešavalo, pisalo, raspravljalo sa ovakvim ili onakvim pobudama. Ne mora vrednost da bude u nekom sistematizovanom skupu iskaza, dokaza, činjenica, nije forum naučni institut, nekad je vredno videti na koji način ljudi razmišljaju, kako menjaju mišljenje zavisno od okolnosti, sagovornika, vremena.

 

[...]

21 minutes ago, Barracuda said:

HB, Vjeko, je li ono Papuk?

 

Nisam siguran, mozda je Mount Doom, a moz' bit' i slavonska piramida sunca. 

 

Ja stvarno ne znam, slavonija je prepuna planina, ko zna koja je ono.

[Lobotomija]

@Vjekoslav @zoran59 Drugari, ovaj forum je NAŠ, naša kuća. Biće isključivo onako kako sami kreiramo prostor i to nam niko više neće oteti. Recimo, ovde bih mogao dodati nagradno pitanje "pronađi grešku":

 

 

 

 

 

Ko jebe estetiku, samo nek ne prljaju.

Edited May 15, 2019 by Barracuda

[...]

23 hours ago, Barracuda said:

HB, Vjeko, je li ono Papuk?

 

Nije sa iste pozicije odakle je Vjeko slikao ali sam nasao brdo. 

 

 

Definitivno nije Papuk.

Edited May 16, 2019 by Honey Badger