Jump to content

vilhelmina

Član foruma
  • Posts

    1,630
  • Joined

  • Last visited

Everything posted by vilhelmina

  1. Ja sam od rane mladosti imala dugacku listu mesta na koje bih volela da putujem. Na neka sam i stigla, na vecinu nisam. Sad me ta zelja polako napusta, neostvareno ce ostati za sledeci zivot. Ne znam zasto je to tako, valjda dolazi prirodno s godinama. I dalje obozavam da putujem, ali mi sve vise prijaju destinacije iz regiona, a manje one egzoticne. S roditeljima ubedjenim kamperima, a kasnije i sama, sam prokrstarila celu ex-yu, u cetiri od sedam novonastalih drzava sam i zivela, ali mi jos nije dosta. Jos uvek ima toliko mesta na koje nisam stigla, a neka bih volela i opet da posetim. Zato mislim da cu i ja ovako kao ti. S tim da je meni jos i lakse izvodljivo jer sam blize. Juzna baza je za sada u Ohridu, a ako ostatak porodice ostane na liniji na kojoj je sada, lako moguce da ce biti prebacena negde na srednji Jadran. Ne bas u Split, ali sto centralnije, tako da se do njega lako dobaci. A odatle - putevima AVNOJa , koliko mi vreme, finansije i zdravlje dopuste. Volim banje po Srbiji, putovanja busom kroz bosanske gradice (cilj nebitan, magla pozeljna), Slovenija i Istra su takodjer u planu, kao i Kosovo i Albanija. I naravno, jadranska magistrala, celom duzinom, bar nekoliko puta, s preskakanjem na otoke. A kad smo vec tu, jedno duze putovanje vozom kroz Italiju ce takodjer da priceka penzionerske dane, jer ce to da potraje, a ne bih da ceo odmor spucam na samo jednu destinaciju. Ipak, iskrenosti radi, da dodam i da me tom delu Evrope privlaci poznavanje lokalnog jezika i prilika, razumevanje humora i neizrecenih misli, ali ipak u kombinaciji s pasosem i iskustvom koje me distancira od svega onoga zbog cega tamo ne zelim trajno da zivim. Doci, proci, popricati s ljudima i otici, to je u redu. Ustvari, na potpuno isti nacin kao sto se putuje u bilo koju zemlju, bez preteranog intimiziranja i upustanja u lokalne odnose. Nije uvek lako, ali je moguce, kad se ima odstupnica. Dom ce mi ipak ostati ovde na severu. Ne bih se usudila, a ne bih ni zelela, da ga trajno napustim. Definitivno sam se umorila od trajnih napustanja i novih pocetaka, ne bih ponovo kroz to da prolazim.
  2. Ne objasnjavam tebi, nego diskutujem na javnom forumu. Tebe uzimam kao slagvort, jer iznosis neistine, pa neko moze i da se upeca. To ako si EU citizen mozes macku o rep da obesis ako ne ispunjavas uslove za boravak duzi od tri meseca. A njih sam ti gore navela, da ne ponavljam. Tri meseca mozes i kao kanadski drzavljanin, nikakav problem. No to je turisticki boravak, nije preseljenje. Za preseljenje je potrebno da ih uveris da ces u duzem periodu imati stabilne prihode. Za to je retko dovoljna penzija, nego se trazi i nekretnina i izvesna ustedjevina na racunu. To zato sto EU drzave imaju izvesne obaveze prema gradjanima drugih EU zemalja i ne mogu tako lako da ih izbace, kad im se jednom usele. Zato traze da im se unapred pokaze da im osoba u pitanju nece u dogledno vreme pasti na socijalnu grbacu. Takodjer nije lose da se raspitas o spanskim penzijama. One su sasvim u rangu svedskih, nista manje. Ako su kanadske visestruko vece i od svedskih i od spanskih, onda dobro. Osim toga, Spanija uopste nije jeftina za zivot. Svojevremeno su nekretnine bile vrlo jeftine, ali ni to vise nije slucaj. Sto se tice velikog broja penzionera iz Svedske i drugih EU zemalja u Spaniji, treba znati da je ogromna vecina njih prodala vec otpacenu nekretninu u svojoj zemlji, pre nego sto se preselila tamo. Dobar broj njih je time ostvario zaradu, bar oni koji su ovde prodali i tamo kupili na vreme. To im sad dodje kao ustedjevina kojom pokrivaju ono za sta im penzije ne dostizu. Onaj ko nema ranije otplacenu, pa u Spaniji novokupljenu nekretninu u vreme odlaska u penziju, taj u toj zemlji nema sta da trazi. Niti ce sam moci da prezivi ako iznajmljuje stan, niti ce mu Spanija odobriti boravak duzi od tri meseca. Penzija, ma kako visoka bila, uz iznajmljeni stan, nije dovoljna garancija.
  3. Ovo nije bas tako ruzicasto kao sto izgleda na prvi google. Cene koje pominjes vaze samo ako se stalno nastanis u Spaniji, i to izmedju 65 i 69 godine. Pri tome moras biti savrseno zdrav. Posle sedamdesete uglavnom neces moci da kupis novo osiguranje, ili ce ono biti daleko skuplje. Drugo je pitanje kako bi ti kao non-EU uopste dobio stalni boravak u Spaniji. Svedski, britanski i drugi EU penzioneri su u sasvim drugoj situaciji. Oni uglavnom ne placaju nista u Spaniji, Portugalu, Hrvatskoj... vec u slucaju da se ozbiljnije razbole, vrate se u zemlju u kojoj su drzavljani i tu se lece. Jos cesce zadrze stalno mesto boravka u svojim maticnim zemljama, sto znaci da tamo imaju adresu i da treba da odu u posetu svakih 6 meseci. U tom slucaju im vazi EU-kort, i tada njihovo maticno osiguranje placa troskove lecenja bilo gde u EU. Sa non-EU bi se trebalo dobro raspitati o svim tim klauzulama, koje razlicita osiguranja bas i ne isticu i prvi plan pri sklapanju ugovora, nego sam treba da ih pronadjes negde na dnu ugovora, sitnim slovima i u vrlo zavijenoj formi. Prethodno, naravno, dobiti boravisnu dozvolu, sto je prica za sebe. Nikome nije zabranjeno da masta, to je svakako besplatno. Ali je zabluda da bilo koja, recimo sasvim prosecna penzija iz neke zapadne zemlje moze da bude dovoljan uslov da se u tim godinama zapocne zivot u nekoj drugoj zemlji. Do nedavno se tako moglo u Tajland, a sada ni tamo vise ne. O evropskim zemljama da i ne govorimo. Jaka penzija, podeblji racun u banci, kupovina nekretnine i dobro osiguranje mogu da budu osnov za novi pocetak. Bez toga ce penzionerski zivot u Spaniji za vecinu non-EU gradjana ostati pusti sanak.
  4. vilhelmina

    interreg

    Taman umakla vrucini. Opet cu ja u region krajem augusta, samo nece biti Jadran. Ali posto je led probijen, sto se mene tice, nece vise biti nijednog leta bez Jadrana. Mozda su nas svasta nesto pogresno ucili u ex-yu skolama, ali da je Jadransko more najlepse od svih svetskih mora i okeana, to je bila i ostala nepobitna cinjenica, gola istina. Moje more :
  5. vilhelmina

    interreg

    Ne zalimo se : Stockholm torsdag 17:00 Växlande molnighet 19 °C
  6. U Svedskoj je proslo vise od godinu dana od uvodjenja posebnog poreza na kerozin. Rezultat se pokazao ispod ocekivanja, tacnije nepostojeci. Cak je uocen i kontraefekat jer su kompanije manje motivisane da ulazu u nove avione i tehnologije koje manje zagadjuju. Bilo je dosta polemike pred donosenje prolecnog budzeta, ali je ovaj porez ipak zadrzan. Medjutim, izvesno je da ce prvom sledecom prilikom, dakle na jesen, ipak biti ukinut. Zato ni EU ne mora da otkriva rupu na saksiji. Ovaj porez ne donosi zeljeni rezultat, treba traziti druga resenja.
  7. vilhelmina

    interreg

    Jos uvek je najlepsi u regionu, bez konkurencije:
  8. Za Kronosa, Zorana i druge odrtavele 50+ rokere, bajkere i ostale koji pamte ovo nekada kultno mesto, s cuvenim i u pesmi opevanim kampom, jedna danasnja slicica iz Zaostroga:
  9. Sve Ikee u svetu bi trebalo da imaju potpuno istu restoransku ponudu. I pristupacne cene, za lokalne prilike. Ove gore slike si mogao da snimis i u sred Stockholma, izgleda identicno. Osim sto ovde nema alkohola, dakle nista pivo ili vino.
  10. vilhelmina

    interreg

    Haha, pa stvarno lici ovaj rt desno na Kaneo, ali nije. Ni voda nije bistra ohridska, nego je slana, jadranska. A i ovo preko puta nije Albanija, nego Peljesac. Kad bolje razmislim, i ono veliko brdo na prethodnoj slici lici na Galicicu, ali nije, nego je Biokovo. Sta li to radi ova moja podsvest i gde li nalazi bas te kadrove. Odoh sad da se ozbiljno zamislim 🙃.
  11. U Prespanskom ima pelikana i kormorana, ipak bih radije tamo 😀
  12. Ranije bih vam verovatno zavidela, vama s porodicnim stablima, albumima, secanjima... Kod mene toga nikad nije bilo, a cak je i ono malo novije porodicne istorije, u vidu fotografija i nekih sitnica, nestalo u poslednjem ratu. Roditelji umrli kao izbeglice, pa sam bila postedjena mucnih trenutaka odluke sta sa stvarima. Danas sam zahvalna na tome, a nastojim i da svojoj deci ostavim cistu situaciju, kad god da se desi. Nista ne cuvam, radikalno i bez mnogo razmisljanja se resavam svega nepotrebnog. Jedino sam im saopstila svoju zelju da me prospu u Prespansko jezero, ali ni to nije o glavu ako bude previse komplikovano. Ima u Stockholmu jedna livada za te namene, a juzni vetrovi mogu da odrade ostatak.
  13. vilhelmina

    interreg

    Vili je u regionu 🤗
  14. vilhelmina

    interreg

    Vili krece u osvajanje regiona 😀
  15. Svi mi mozemo samo da pretpostavljamo sta bismo mislili kad bi zapali u takvo stanje. Ne mozemo da znamo, jer koliko god ovako zdravi i pravi filozofirali i teoretisali, tesko da iko to moze stvarno da zamisli. Kad je ova tema u pitanju, mislim da je malo preveliki uticaj filmova, ukljucujuci i autenticne dokumentarce, u kojima se pojavljuju ljudi koji se svesno i razumno bore za svoje pravo za dostojanstvenu smrt. Kad bi se radilo samo o takvim jasnim slucajevima, ja ne bih imala nikakav problem s tim. U praksi je ipak (u onim zemljama gde je eutanazija legalna!), mnogo vise onih koji su takvu svoju odluku potpisali unapred, a kad je dosao trenutak da se izvrsi, nisu mogli ni da je potvrde, ni da je povuku. Tu vidim ozbiljan problem. Sto se bolda tice, ni slucajno! To bi znacilo da svakog s kognitivnim teskocama smatramo manje vrednim ljudskim bicem i uskracujemo mu pravo na slobodan izbor.
  16. Glavna zamerka holandskom liberalnom zakonu o eutanaziji je bas u ovome sto kazes. Ljudi potpisu da zele da se nad njima izvrsi eutanazija u slucaju da im se stanje pogorsa, ali to ipak rade u trenutku dok su u relativno dobrom stanju, kognitivno i fizicki sposobni da iskazu svoju volju, a jos uvek nesposobni da sa sigurnoscu znaju sta ce misliti i kako ce se osecati u buducnosti. Kada postanu stvarno nemocni, sasvim je moguce da se njihova volja promenila, ali da oni vise ne mogu da je iskazu. Niko ne zeli da bude dementan, ili da mu slog, parkinson ili neka povreda mozga oduzmu moc govora, ali niko od nas danas zdravih ne moze sa sigurnoscu da zna da li ce zeleti da zivi ili da umre, ako mu se to stvarno jednom desi. Ni lekari koji treba da postuju volju pacijenta, cesto ne mogu da sigurnoscu da znaju kakva je ona u trenutku kad treba da je izvrse. Zato sto je data u nekom ranijem trenutku, na osnovu onog sto je osoba tada zelela.
  17. Dok ne stignu lekari, evo mene, obicne gradjanke. Da, ima mnogo razlike u postupcima i procedurama. Ovo za trudnocu i porodjaj vazi i za Svedsku. Ogromna vecina trudnica i porodilja nikad ni ne sretne lekara, vec sav posao pre, za vreme i posle porodjaja obavi babica. Isto i u domovima zdravlja kad se radi o srednje teskim respiratornim i drugim infekcijama, znaci samo sestra, nista lekar. Za lake se i ne ide u dom zdravlja. Ako je neko bas zapeo, ttreba da kaze da je pet dana za redom i pored aspirina imao temperaturu preko 38,5. Za sve manje od toga, dobice savet telefonom. I podrazumeva se da se poseta domu zdravlja zakazuje telefonom, ne mozes samo tako da banes. Isto i s bolesnom decom, ne trci se lekaru cim dobije temperaturu. Antibiotici - ni u ludilu, vazi za sve generacije. Takodjer i kod zgaravice, probadanja u krstima, ziganja u kolenu, stezanja u grudima, zujanja u usima... Jednostavno lekaru se ne ide za bilo sta, a i ko resi, morace dobro da se pomuci oko zakazivanja. Kad je nesto stvarno ozbiljno, prvoklasna nega sleduje svakome bez razlike. I naravno, bez podmicivanja bilo koga. Ali onda dodje sledeca faza, kad vise nije toliko ozbiljno. Iz bolnice se prakticno otpusta cim je dijagnoza postavljena i terapija odredjena. Npr baka koja je polomila kuk, tri dana posle operacije ide kuci. Ukratko, u domovima zdravlja i bolnicama samo ozbiljne i neophodne procedure. Nega, oporavak, rehabilitacija i slicno - kod kuce, uz odgovarajucu pomoc oko svega, da sad ne duzim. Da li je tajna uspeha samo u ovom gore navedenom, ili u jos ponecemu, ne bih sada da ulazim. Ali ovaj racionalni pristup trosenju resursa sigurno ima veliku ulogu u krajnjem rezultatu. I jos jedna veoma bitna stvar. Sve zubarske usluge se placaju, i to mnogo. One nisu ukljucene u zdravstveni sistem na nacin kao druge bolesti. Mislim da i to predstavlja ogromnu stavku.
  18. Ima uticaja i to koliko ti penzioneri o kojima pricamo imaju godina. Drugim recima, o kom penzionom sistemu govorimo. Ja cu moci u penziju tek s punih 67, a mogu (u mom slucaju i moram) da nastavim do 69. Nisam sigurna koliko ce poslodavci biti spremni da zaposljavaju penzionere kad moja generacija dodje na red. Danas ih zaposljavaju vrlo rado, ali se tu uglavnom ipak radi o ljudima ispod 70. Licno ne nameravam da se pasivizujem, osim ako me neka bolescina na to ne natera. Ali sebe u buducnosti vise vidim u nekom sitnom privatnom biznisu ili volontiranju, nego u svojoj struci i redovnom poslu. Negde ipak treba povuci crtu i znati kad je dosta. I naravno, ne shvatati to tragicno, nego kao jos jedan deo zivota u kojem se moze na svoj nacin uzivati.
  19. Meni ovo ne zvuci dobro. Implicira da se ti ljudi po odlasku u penziju osecaju beskorisno i manje vredno, cim pristaju na manju platu za isti posao. Penzioneri koje ja srecem uskacu povremeno, kad ih pozovu danas za sutra, ili na krace zamene od par dana. Uglavnom spasavaju situaciju kad je kriza i za to su placeni znatno vise od ostalih. To mi je sasvim u redu, i tako treba da bude. Pristajanje na manju platu mi je ejdzizam na koji ja ne bih pristala. Radije bih u tom slucaju radila nesto volonterski.
  20. A jel´ti nisi kukao kad si bio omlaTina ? Bas na to sam i mislila, mladost ti prodje u kukanju sto nemas ovo i ono, sto ne mozes tamo i ovamo..., a ne vidis sta sve imas i mozes. Onda dodje neko doba kajanja zbog propustenog (cuvena kriza srednjih godina), i onda uplovis u mirne vode kad ti je sve potaman i malo sta moze da te izbaci iz takta. Naucis da se radujes onom sto imas i mozes, i tako ides dalje. U tom smislu mozda i nije pogresno ovo kako je poll postavljen da brojanje zavrsava s 60+. To je ta neka dob kad se postize nirvana i posle ti sve . Sto se tice suptilnog muvanja, ne bih rekla da se tu ista promenilo. Sad tri dana udaras selfije dok ne izaberes jedan kojim si zadovoljan/na, pa onda cekas da li ce da ti ga lajkuje, u medjuvremenu ti njoj/njemu lajkujes nesto, pa napises nesto suptilno-dvosmisleno, pa cekas reakciju, pa se sekiras sto je nekoj/nekom drugom lajkovao/la neku glupost, a tebi nece citat koji si tako pazljivo izabrao/la da njoj/njemu posaljes suptilnu poruku... Ma komplikovano do zla boga, stvarno im nije lako .
  21. U januaru napunila 58. Nikad nisam bila srecnija i zadovoljnija sobom i svojim zivotom. A nije da nisam imala razloga, samo nisam umela da ih prepoznam. Zahvalna sam svojim godinama za mudrost koju su mi donele. I sudbini na dosadasnjem zdravlju. Kome treba vise od toga?
  22. To za one koji bagatelisu sve retrogradne zakone o abortusu, ukljucujuci i poslednji u Alabami, sve s objasnjenjima kako se ionako nece primenjivati, zene ce moci da idu u druge drzave, i nista im se lose nece desiti. Prema ovom tekstu, a nema razloga da ga se ne shvati ozbiljno, vec im se desava. A krug se sve vise steze, i polako zatvara.
  23. Prebacujem ovo s drugog topica, jer mi se cini da mu je ovde bolje mesto. To zato sto se rad i radna kultura u javnom i privatnom sektoru danas vise uopste ne razlikuju, bar u zapadnom svetu, ali ljudi ih dalje dozivljavaju kao nesto dijametralno suprotno. I uglavnom uz privatni sektor vezuju efikasnost, a uz javni, sporost, neefikasnost, razne javasluke, nepotrebna administriranja i svasta nesto. Pogresnije ne moze biti: Znam da sam u nekom drugom kontekstu vec pisala o ovome, ali ne mogu da odolim da se ne ponovim, ovaj put detaljnije. Ja radim u jednoj javnoj sluzbi, koja se u Svedskoj obicno dozivljava kao spora i neefikasna. Namerno je ne zovem administracijom, jer tako nesto ni ne postoji, jos od pocetka devedesetih i uvodjenja New Public Management u javni sektor. Da sad ne duzim s definicijom, eno je u linku, ali to jeste dovelo do otpustanja ogromnog broja klasicnih administrativnih radnika i prebacivanja tih poslova na one koji su ranije odradjivali samo strucniji deo, donosili neke odluke i/ili ih sprovodili. Danas oni vode i kompletnu dokumentaciju, od toga da pogledaju u svoj outlook pre nego zakazu nekome vreme za sastanak (Ironeside vise ne bi moglo ono da se desi!) do vodjenja zurnala o svakom dogadjaju, telefonskom razgovoru, svemu sto se u medjuvremenu desilo vezano za neki slucaj. Zato ni klijenti vise ne donose gomile papira, na osnovu kojih neko izdaje jos jedan papir za nosenje okolo (uz obavezan pecat ), jer sve o njima vec postoji uredno dokumentovano u sistemima onih sluzbi kod kojih su zbog neceg aktualni. Taj deo se obicno uzima zdravo za gotovo, i ne racuna u "efikasnost administracije", ali joj se zato zamera nesto duze vreme za donosenje konacne odluke. Ali valja procitati sve te zurnale i prethodne odluke, a taj deo klijent ne vidi. Primera radi, kad ja razgovaram s klijentom telefonom, pocinjem s njegovim licnim brojem i dok on raspreda svoju pricu, ja pred sobom vec imam njegov akt (naravno, na desktopu, ne onaj papirnati) i istovremeno citam njegovu prethodnu istoriju. Ne moram da ga poznajem od ranije, a znam sve o njemu. Tako neretko mogu i da ga iznenadim nekim pitanjem koje nije ocekivao, posebno ako je pokusao da me "farba". I istovremeno vodim zabeleske o samom razgovoru, koje ce u buducnosti koristiti nekom mom kolegi kad se nadje u kontaktu s istom tom osobom (ili meni samoj, jer cu sam razgovor zaboraviti istog trenutka kad prekinem vezu). Zar to nije efikasnost? No poenta ovog dokumentovanja svega, koliko god nekad izgledala preterana, nije uopste u tome da se olaksa buduci rad zaposlenima u tim sluzbama. To je vise benefit koji se posledicno dobija, jer niko me mora da krece od kulina bana, buduci da sva predistorija slucaja vec postoji u sistemu. Prava poenta svega je ipak u pravnoj sigurnosti gradjana. Kad je svaki korak, svaka odluka, svaka promena okolnosti..., uredno zabelezena, on moze da bude prilicno siguran da je konacna odluka donesena na osnovu proverljivih cinjenica. One ce se naci i u pisanoj odluci koju ce na kraju dobiti, i onda moze da se zali. I pri tome opet ne mora da trci od sluzbe do sluzbe i sakuplja gomilu papira, kao sto nije morao ni u pocetku postupka, recimo da je to bilo podnosenje nekog zahteva, koji je odbijen. Tu efikasnost ljudi obicno ne vide, kao sto gore rekoh uzimaju je zdravo za gotovo, ali bi da od zahteva do odluke ne prodje vise od pet minuta. U ukupnom skoru, daleko je to od neefikasnosti.
×
×
  • Create New...