To, ta "bipolarnost", to su mi deca zalepila kao etiketu jos odavno, uz moju napomenu da je 1 od dvoje dece sam sebi zalepio etiketu Aspergerovog sindroma. Preteruje, njegova mizoginija i nedostatak empatije su stvar karaktera a ne mentalnog zdravlja. Ako ovim sitnicama dodamo da mi je mladje dete samoprozvani Narcis, nasledje ocevih gena, sta da vam kazem, ko nas je sastavio, nije dangubio.
Shalim se. Niko nije savrsen, svi mi imamo svoje borbe i resenje vidim u introspekciji, mentalnoj higijeni. Nedavno, procitala sam tekst uglednog psihijatra koji kaze da depresija i nije tako porazavajuca dijagnoza jer upucuje coveka da se bavi sam sobom i slazem se sa tim stavom.
Na cuveno pitanje "Kako da zavolim sebe i da znam meru te ljubavi", dobar prijatelj, psiholog, mi je rekao "Bavi se sobom, naci ces razlog..."
Danas se lepo osecam, s razlogom. Juce sam imala prvi susret sa tuziocem, mladom zenom, povodom onog polivanja crvene farbe u Novembru 024.
Vec u prvoj recenici je nedvosmisleno stavila do znanja da razume zasto sam to uradila i da moze da odlucuje u svoje ime, najradije bi mi se zahvalila. Ali, ona je tu da primenjuje zakon i tako.....morace da konsultuje "visu instancu". Sta je tu bilo lepo? Pa to, da mi je neprijatnije sto ona mora da se brani od "vise instance" nego ja od nje.