Jump to content

Najbolje od arhitekture


ironside

Recommended Posts

On 7/12/2019 at 3:50 PM, Pletilja said:

Čitam Poreklo D. Brauna, priča počinje u muzeju savremenih umetnosti Gugenhajm, Bilbao. Intrigantan opis gradjevine me je naveo da ga potražim na netu i ovo ga, ovo je snimak na kojem zgrada najbolje izgleda, ima nekog smisla, neku estetiku koju mogu da razumem i podnesem. Inače, ceo kompleks mi je, uz dužno poštovanje projektantske i graditeljske veštine - ružan do bola. Meni, laiku. Da je u Braziliji, pa da razumem. Ali u Bilbau, luci, pa još na obali tako krhke rečice - ne razumem ideju. P.S. Estetiku ružnog me priznajem, čak ni kad je elaborira jedan Umberto Eko.

 

O ljepoti / ružnoći se ovdje teško može raspravljati. Meni kao arhitektu nije strano nasilno upadanje suvremene arhitekture u tzv historijske cjeline; štoviše, to smatram poželjnim.

Doduše, već više puta sam isticao da pred historijskim stilovima, o kojima ionako znam manje-više sve, ne osjećam nikakvu emociju. Srce mi ustrepta tek pred modernom, Bauhausom i internacionalnim stilom, dakle arhitekturom nastalom nakon 1930-ih.

 

O Frank Gehryju sam već pisao (drugi post na ovom threadu) i zanimljiv je prije svega kao dvostruka transformacija: iz modernista u postmodernista, pa iz postmodernista u nešto posve novo. Uvijek novi materijali i nove konstrukcije doprinose estetici više od bilo čega drugog. Gehryjev Guggenheim je za Bilbao napravio više nego 6 stoljeća 'historijske' arhitekture.

Ukratko; može se o tome puno više.

 

On 7/13/2019 at 6:55 AM, Pletilja said:

Ovu estetiku razumem, da su Hobiti dostigli stepen industrijskog razvoja, zidali bi ovakve kuće,  jako mi se dopada:

...

Znam da ništa pametno ne mogu da kažem na ovoj temi jer sam laik ali ipak, na neki način ja sam konzument arhitektonske produkcije i možda nije sasvim svejedno kako je doživljavam.

 

Gaudi je posebna priča, o njemu ćemo još, jer igra važnu ulogu (prije svega u odnosu investitor - projektant) u recentnoj povijesti moderne arhitekture; njegova estetika je također zasebna priča. Gaudi je mrzio historijske stilove, prije svega gotiku (kao i ja). Sagrada familia je njegov osobni obračun s gotikom.

  • Like 2
  • Thanks 2
Link to comment
Share on other sites

18 hours ago, ironside said:

Sagrada familia je njegov osobni obračun s gotikom.

Nisam arhitekta, ali ono apsolutno nikakve veze sa obracunom nema. Niko se sa necim ne bi obracunavao preuzimajuci toliko referenci na izvornu gotiku Barselone i Valensije, niti bi sebe ulagao u toliko detalja koliko ih se moze naci na svakom djelicu Sagrada Familie.

Link to comment
Share on other sites

Imaj na umu da je Gaudí u biti modernist, a svaki modernist po definiciji odbacuje historijske stilove. Referirati se na nešto, ne znači to ne i ironizirati, naravno s mjerom i ukusom.

Podsjetio bih na Adolfa Loosa, autora čuvene izreke o ornamentu i zločinu (iz jednog njegovvog predavanja, na osnovu kojeg je kasnije napisao knjigu). Bio je jedan od najžešćih kritičara bečke Secesije, s kojom se žučljivo obračunavao, ali treba vidjeti njegovu kuću na Michaelerplatzu, koja je cijela ornament (s dosta secesije, btw).

U suštini (moderne) arhitekture je provokacija.

U suštini postmoderne nije samo citat (zapravo preseravanje da se pokaže velika erudicija), nego otvoreno izrugivanje.

  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

5 hours ago, ironside said:

svaki modernist po definiciji odbacuje historijske stilove

Odbacuje ili reinterpretira?

Sve što sam vidio u Barseloni od modernista me podsjeća na reinterpretaciju starijeg arhitektonskog nasleđa. Vjerovatno nisam u pravu, ali nakon što sam bio u Llotja de seda u Valensiji imam utisak da je to zdanje u popriličnoj mjeri uticalo na unutrašnjost Sagrada Familie.

I to nije samo slučaj kod Gaudia, Casa de les Punxes njegovog savremenika i rivala Josep Puig i Cadafalch je ništa drugo do reinterpretacija srednjevjekovnog zamka.

 

Polu-vezano za ovo, zašto ne voliš gotiku? Previše je skulptura, a premalo arhitektura? Kič je? 

Link to comment
Share on other sites

3 hours ago, Beonegro said:

Odbacuje ili reinterpretira?

Sve što sam vidio u Barseloni od modernista me podsjeća na reinterpretaciju starijeg arhitektonskog nasleđa. Vjerovatno nisam u pravu, ali nakon što sam bio u Llotja de seda u Valensiji imam utisak da je to zdanje u popriličnoj mjeri uticalo na unutrašnjost Sagrada Familie.

I to nije samo slučaj kod Gaudia, Casa de les Punxes njegovog savremenika i rivala Josep Puig i Cadafalch je ništa drugo do reinterpretacija srednjevjekovnog zamka.

 

Polu-vezano za ovo, zašto ne voliš gotiku? Previše je skulptura, a premalo arhitektura? Kič je? 

 

Odgovor slijedi.

 

8 minutes ago, alberto.ascari said:

Još jedan genije, arhitekt, vajar i urbanista Oscar Ribeiro de Almeida Niemeyer Soares Filho

 

1920px-Esplanada_dos_Minist%C3%A9rios,_B

 

 

https://en.wikipedia.org/wiki/Oscar_Niemeyer

 

Veliki Oscar Niemeyer. Osim Brasilije (koju je onaj čudak s politike zaboravio spomenuti nabrajajući 'betonske kazamate') uz njega je vezana i jedna bizarnost: prilikom projektiranja sjedišta UN u New Yorku iskočila su dva kandidata - Oscar Niemeyer i Le Corbusier, sa potpuno različitim projektima. Komisija je odlučila ono što se inače nikad ne radi, a to je da amalgamira oba projekta, valjda da se neki od velikana ne bi našao uvrijeđen. Rezultat znamo i, začudo, dobar je.

Kad je Niemeyer pred par godina umro, nešto me štrecnulo i zaradio sam još jedan ožiljak na srčanom mišiću.

  • Like 1
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

Sta mi smeta kod arhitekture XX veka.....imam utisak da se ideja krece od opsteg ka posebnom: spolja, to su zidovi sa manje ili vise zastakljenih otvora, bez boja, da bi se posebnost otkrivala tek ako se udje u gradjevinu  i tada moze da pocne magija, igra volumena, svetlosti., materijala....prostor koji je dat objektu je u okruzenju koje pripada svima u tom smislu da moje oko ima pravo da predje preko tog prostora  a pri takvoj opstosti osecam se osujeceno, u nemogucnosti da otkrijem punocu objekta, misli i zelje koja mu je prethodila. Ideja je sakrivena, pohranjena u unutrasnjosti kao velika tajna namenjena privilegovanima.  Prirodno okruzenje je uzurpirano jer je takav objekat  nedostupam za promisljanje , ne daje mnogo informacija a s druge strane, velikim zastakljenim povrsinama unutar objekta priroda se pusta unutra a da se samoj prirodi nista nije dalo za uzvrat. Zato volim Gaudija i njemu slicne, gde je posebnost vidljiva, gde ona korespondira sa mojim okom i mislima, imam sta da ocitam , emocija, misao, ideja, sve je to dato a nista oduzeto. Jedna dobra volja, jedno radovanje i ushicenje koje se deli, inspirise......ja to tako, amaterski, kao slucajni prolaznik......moje razmisljanje uopste ne zahteva komentar ako vam se ucini neprilicnim.....

P.S. U kontekstu gore napisanog, muzej u Bilbau ipak ima vrednost jer provocira svojom vidljivom idejom da bude poseban koliko god ja bila nesposobna da je razumem. Sve je bolje od nemuste arhitekture....

Edited by Pletilja
  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

5 hours ago, Beonegro said:

Nemam ja nista protiv kazamata, pod uslovom da su recimo kao Fort Saint Elmo u Valletti. Ono sto ne volim su kutije :classic_tongue:

 

Upravo protiv 'kazamata' imam štošta reći i smatram to teškom devijacijom, no, beton i kutije, (pretpostavljam da misliš na odsustvo dvovodnih/četverovodnih krovova) I :heart: (proviso da su kvalitetne i promišljene, pogledaj post #1).

 

Inače, ne mrzim ja gotiku, nipošto, nego kao i prema romanici, renesansnoj arhitekturi, baroku, klasicizmu, da ne govorim o historicističkim 'stilovima' XIX stoljeća, ne gajim afektivan emocionalan odnos.*

 

U Europi i Sj. Americi sam obišao, zapravo zadnjih 40+ godina obilazim sve što je važno, ili smatram važnim. Naravno, i projektiram (projektirao sam).

Moderna arhitektura se, volens-nolens, naslanja na historijsko naslijeđe prethodnih razdoblja i to je univerzalna nužnost. Svaki period je učio na postignućima (i greškama) prethodnoga. Bez iskustva Augustovih graditelja, koji su antički Rim izgradili kao 'betonski kazamat', teško da bismo danas imali Niemeyerovu Brasiliu.

Pitanje interpretacije i reinterpretacije u modernoj je predmet stotina i stotina tomova studija napisnih o toj temi. Nastojat ću polako, s mjerom odgovarati na toj temi, pazeći da se ova tema, o onom najboljem u arhitekturi (modernoj, dakako, sigurno neću pisati o Fischeru von Erlachu) ne ugasi.

 

Opet, nije Rim jedini grad koji leži u blizini velikih kopova tupine, od koje se pravi najbolji cement; trebao je tu i inženjerski genij, koji je sve to znao prepoznati, kanalizirati i standardizirati: ima te sirovine i u Polineziji, pa su do unazad 200 godina tamo hodali u suknjicama od trave, lamatali kamenim kopljima i plazili jezike u ratničkom ritualu.

 

Da se razumijemo: o povijesti arhitekture znam manje-više sve: o konstruktivnim metodama, materijalima, povijesnom kontekstu, različitim estetikama unutar istog razdoblja, projektantima i investitorima, mecenama, sudbini građevina...

To ne bi trebala biti domena arhitekta: žalosno je što su se arhitekti i građevinci u jednom momentu razdvojili (pa ih je Bauhaus ponovo spojio) - riječ je o graditeljstvu, najvišoj i najplemenitijoj ljudskoj djelatnosti, s gradom kao najvišim civilizacijskim dometom uopće.

 

*Prema Aziji, Africi i bilo čemu izvan europskog (+ bliskoistočnog) kulturnog kruga, a govorim o tradiciji, ne o evropskom utjecaju, nemam nikakav odnos - to me jednostavno ne zanima, kao ni tamošnja klima, pejzaž, kultura, a posebice ne arhitektura.

 

P.S. U jednom sicilijanskom pomorskom muzeju, čuvaju se dva artefakta, souvenirs na Punske ratove između Kartage i Rima. Rim je dobio veliku bitku kod Egadskih otoka; sačuvana su dva rostruma (kljuna koji su služili za probijanje trupa neprijateljske ladje): na luzerskom, kartaškom (koji se, btw u borbi polomio), piše: "Uz Baalovu božansku pomoć ostvarit ćemo ovu pobjedu..." etc, etc.

Na rimskom, pobjedničkom rostrumu piše: "Obavljena provjera kvalitete, državni inspektor Marko Publije taj i taj, datum..."

 

Live long and prosper !

Edited by ironside
  • Like 3
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

3 minutes ago, Beonegro said:

@ironside

Ja kapiram da si ti kao student bio, i od tada ostao, odusevljen svime sto je moderno, konkretno u tvom pozivu. Ako je to u pitanju, sasvim razumijem (i podrzavam) taj entuzijazam, iako i dalje ne razumijem tvoj senzibilitet :thumbsup:

 

Student arhitekture sam postao 1976. Prije toga sam maturirao na matematičkoj gimnaziji (cum laude) uz vanstudijske kolegije (gimnazijske) iz filozofije umjetnosti, filozofije nauke i teorije filma i vizualnih umjetnosti.

Peta sam generacija inženjera u obitelji, nisu svi bili modernisti, daleko od toga. Kako sam imao tri indeksa (građevinskog faxa, PMF-inženjer matematike i fizike, te arhitekture, te pozivnicu s filozofije), odlučio sam se za arhitekturu. To je ono što sam oduvijek želio, to je poziv, skoro pa religijski, iako sam ja antiteist, tj. odričem božanstvu pravo na postojanje.

 

Poput mnogo čega drugog i arhitektura je dogma. Iako je moj studij bio izuzetno kvalitetan (i krvav), počeo je rječima, kad smo se okupili na šetnju s pok. prof. dr. Bedenkom. "Kolege krećemo na petogodišnji put s kojeg će većina vas otpasti. Želim da prihvatite jednu dogmu (jer arhitektura jest skup dogmi), a ta je: Nema ničeg većeg od grada, grad jest i bit će najveće civilizacijsko dostignuće."

 

Naravno da mi nije bilo teško pristati na to; tehnički, bio sam na to pripremljen, obe matematike sam dao u roku, 3 statike, čelik, drvo, u prve 3 godine. Urbanističko zakonodavstvo, TIPSS

:s_w:, ali meni je moderna bila prirodna, kao što su nekome ćevapi. Meni je bilo teško zamisliti bilo kakvu estetiku van moderne i to prije faxa.

Nije riječ o oduševljenju, još manje o entuzijazmu.

 

Iako, čini mi se da ćemo ovaj tip rasprave, mirniji, prenijeti dijelom i na kulinarstvo.

  • Like 3
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

10 hours ago, Pletilja said:

Sta mi smeta kod arhitekture XX veka.....imam utisak da se ideja krece od opsteg ka posebnom: spolja, to su zidovi sa manje ili vise zastakljenih otvora, bez boja, da bi se posebnost otkrivala tek ako se udje u gradjevinu  i tada moze da pocne magija, igra volumena, svetlosti., materijala....prostor koji je dat objektu je u okruzenju koje pripada svima u tom smislu da moje oko ima pravo da predje preko tog prostora  a pri takvoj opstosti osecam se osujeceno, u nemogucnosti da otkrijem punocu objekta, misli i zelje koja mu je prethodila. Ideja je sakrivena, pohranjena u unutrasnjosti kao velika tajna namenjena privilegovanima.  Prirodno okruzenje je uzurpirano jer je takav objekat  nedostupam za promisljanje , ne daje mnogo informacija a s druge strane, velikim zastakljenim povrsinama unutar objekta priroda se pusta unutra a da se samoj prirodi nista nije dalo za uzvrat. Zato volim Gaudija i njemu slicne, gde je posebnost vidljiva, gde ona korespondira sa mojim okom i mislima, imam sta da ocitam , emocija, misao, ideja, sve je to dato a nista oduzeto. Jedna dobra volja, jedno radovanje i ushicenje koje se deli, inspirise......ja to tako, amaterski, kao slucajni prolaznik......moje razmisljanje uopste ne zahteva komentar ako vam se ucini neprilicnim.....

P.S. U kontekstu gore napisanog, muzej u Bilbau ipak ima vrednost jer provocira svojom vidljivom idejom da bude poseban koliko god ja bila nesposobna da je razumem. Sve je bolje od nemuste arhitekture....

 

Ovo je velika i važna tema za diskusiju, nadam se da mogu pridonijeti.

Za boldovano veliko :heart:.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Not exactly my cup of tea (Casa Milà mi je daleko zanimljivija od Sagrada Familie), ali i dalje ostajem fasciniran Gaudíjevom fantazijom i invencijom.

Ponavljam, posebno je zanimljiv odnos, zapravo simbioza između investitora (Gaudíjevog pokrovitelja i mecene - katalonskog industrijalca Güella, koji je od Barcelone i Katalonije napravio jednu od najjačih europskih privrednih velesila) i projektanta - u ovom slučaju inženjera u potpunosti posvećenog svom poslu.

 

S druge strane imamo čudovište zvano katedrala Vasilija Blaženog u Moskvi, koja pokazuje izopačen odnos između investitora (Ivan IV 'Grozni') i arhitekata kojima se, zapravo ne zna ime, iako ih neki izvori navode kao Ivana Barmu i Postnika Jakovljeva. Popularni mit kako je ludi Ivan projektantima dao iskopati oči, kako takvu divotu nikad više ne bi mogli replicirati je vjerojatno apokrifan (iako me ne bi čudilo i da je istinit - u toj satrapiji je sve moguće, čak i danas).

 

I dok je dvojac Güell - Gaudí predmet stalnih arhitektonskih i kunsthistoričarskih istraživanja i studija, ovaj moskovski threesome može biti predmet jedino studija kliničke psihijatrije.

  • Like 3
Link to comment
Share on other sites

Bila sam na Crvenom trgu i videla  Sv. Vasilija 1977, nije bila sarena kao danas.....meni je bila lepa,  neobicna.  Odrasla sam u Banatu gde su ulice  "usorene" a kuce prizemne,  obojene u 2 boje.....sa "kibicfensterima"....uvek su me asocirale na kolacice, na minjone....ne jednom sam, kao dete, zastala  da pogledam kroz otvoren prozor i razmaknute zavese. Kuce imaju dusu i verovatno je u pitanju neka alhemija kada se od materijala za gradnju napravi nesto sto zivi, ima identitet. 

Link to comment
Share on other sites

WTF?

To s modernom, velecijenjeni kolega, ima veze koliko i ja sa šaolinskim hramovima.

Čini se da 'projektant' ima problem s kanaliziranjem seksualnosti, pa je to projicirao na fasadu.

Ne bih komentirao ni riječ više, jer ovo je tema najbolje od arhitekture, a ne 'ultimate freaks of architecture'.

  • Like 1
  • Ha-ha 1
Link to comment
Share on other sites

Prvo da se ispere ukus  (a i oci 🙂 ) od onog gore, malo estetski prihvatljive sakralne arhitekture, Tadao Ando i Church on the water:

https://www.archdaily.com/97455/ad-classics-church-on-the-water-tadao-ando

Iako sam deleko od religioznog tipa, cak stremim u antiteizam,  ovakva arhitektura me ipak dodirne.

 

I podstaknut raspravom o arhitekti / gradjevincu / graditelju - iako bi ovo mogla biti sira rasprava o tranziciji ovog naziva,  uloge i obrazovanju ovih zanimanja, kao i razdvajanju na vise struka prilazem jedan zanimljiv duo.... Adler i Salivan, gradjevinac i arhitekta, u nekoj slobodnijoj formi bi se moglo reci da su oni, tj "Cikaska skola" tvorci modernih nebodera kao i uopste prvog modernog arhitektonskog stila koji nastaje na severno americkom kontinentu i predstavlja pravu USA kreaciju, a ne nesto direktno uvezeno iz Evrope. Kada pomislim da simbiozu u tom momentu vec razdvojenih struka (arhitekta i gradjevinac), oni mi nekako prvi padnu na pamet, gde obojica cine jednako vazne faktore u kreativnom i konstruktivnom smislu. Retko gde sam vidjao u modernoj arh ovakva partnerstva. Uglavnom je arhitekta dominantan, imenom barem, a gradjevinac ili firma koja radi statiku je sekundarna.

 

 

a kada se krene od gradjevinca a zavrsi se kao arhitekta, skulptor, slikar i uopste uomo universale modernog doba dobije se Calatrava:

 

 

 

 

 

 

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

@christofer Savjetujem da pogledaš temu 'Neboderi' na pok. FB92, zanimljivo se tamo pisalo.

 

https://forum.b92.net/topic/75610-neboderi/

 

Btw, identičan clip o Calatravi sam postao na ovom threadu (post #3), pa da ne udvajamo i opterećujemo server.

Simbioza između investitora i projektanta (u idealnom univerzumu i izvođača) može čak biti zasebna tema, ali da ne razvodnjavamo.

Pomalo mi odlaze video pomagala, pa kad mi konačno dodje iPhone sa servisa, poslat ću Illinois State Center, s posvetom od Helmuta Jahna.

Link to comment
Share on other sites

@ironside pogledacu obavezno temu. A sto se tice klipa, my bad...ostalo mi u glavi da ste okacili NOWNESS dokumentarac o Andu, ne o Calatravi. A da se iskupim, evo jedan neboder, specificne estetike, mozda ne po mom senzibilitetu, ali utisak uzivo koji ostavlja je u najmanju ruku jedne impozantne gradjevine, a svakako ima svoje mesto medju znacajnim gradjevinama moderne arhitekture 20og veka.

 

https://www.archdaily.com/793703/ad-classics-tokyo-metropolitan-government-building-kenzo-tange

 

spacer.png

 

spacer.png

 

pokusacu da nadjem i moje stare fotke kad sam bio u Tokiju.

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

Da, da, velevážený pane; ovo je vrlo interesantno. Turska moderna arhitektura je u velikom usponu, kao pred desetak godina južnoamerička, posebice čileanska, a još davno prije toga Švicarci*. Ovaj projekt, osim što odlično korespondira s okolišem, na velika vrata vraća betonske ploče (koje je upravo Tadao Ando od prezrenog elementa učinio estetskim simbolom).

Kuća izgleda odlično i, pomalo hantée, što ovdje baš pristaje, kao u pejsaž u kojem se dogadjaju kišni, magloviti misteriji iz romana Jo Nesbøa ili Karin Fossum.

Nisam ih dosad previše pratio, ali zbilja im treba posvetiti dužnu pažnju, rade odličan posao.

Hayriatak studio, thumbs up!

 

* slijede Peter Zumthor, Meyer & Dudesek i, naravno Herzog & de Meuron. Znam da je to danas middle of the road, ali jednako drže kvalitetu. Osim toga, volim donekle upoznavati zainteresirane, pa nije u redu da im se podastire avangarda, prije nego se upoznaju sa temeljima.

 

  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

On 7/20/2019 at 5:28 AM, ironside said:

Not exactly my cup of tea (Casa Milà mi je daleko zanimljivija od Sagrada Familie), ali i dalje ostajem fasciniran Gaudíjevom fantazijom i invencijom.

Ponavljam, posebno je zanimljiv odnos, zapravo simbioza između investitora (Gaudíjevog pokrovitelja i mecene - katalonskog industrijalca Güella, koji je od Barcelone i Katalonije napravio jednu od najjačih europskih privrednih velesila) i projektanta - u ovom slučaju inženjera u potpunosti posvećenog svom poslu.

 

S druge strane imamo čudovište zvano katedrala Vasilija Blaženog u Moskvi, koja pokazuje izopačen odnos između investitora (Ivan IV 'Grozni') i arhitekata kojima se, zapravo ne zna ime, iako ih neki izvori navode kao Ivana Barmu i Postnika Jakovljeva. Popularni mit kako je ludi Ivan projektantima dao iskopati oči, kako takvu divotu nikad više ne bi mogli replicirati je vjerojatno apokrifan (iako me ne bi čudilo i da je istinit - u toj satrapiji je sve moguće, čak i danas).

 

I dok je dvojac Güell - Gaudí predmet stalnih arhitektonskih i kunsthistoričarskih istraživanja i studija, ovaj moskovski threesome može biti predmet jedino studija kliničke psihijatrije.

 

Interesantno razmisljanje, da li bi mogao laicima malo detaljnije da elaboriras tako lose misljenje o doticnoj crkvi.

 

Na ovoj slici mene asocira na neku vrstu bajkovitog Diznilenda, tako da izgleda nestvarno u pozitivnom smislu.

 

Malo sam proguglao i ovo je jedan prvih tekstova u kome ne vidim nista negativno.:smiley33:

https://www.wondermondo.com/saint-basils-cathedral-moscow/

 

fotos-de-plaza-roja-moscu-rusia.jpg

Link to comment
Share on other sites

1 minute ago, Amigo said:

 

Interesantno razmisljanje, da li bi mogao laicima malo detaljnije da elaboriras tako lose misljenje o doticnoj crkvi.

 

Na ovoj slici mene asocira na neku vrstu bajkovitog Diznilenda, tako da izgleda nestvarno u pozitivnom smislu.

 

Malo sam proguglao i ovo je jedan prvih tekstova u kome ne vidim nista negativno.:smiley33:

https://www.wondermondo.com/saint-basils-cathedral-moscow/

 

fotos-de-plaza-roja-moscu-rusia.jpg

Remek delo

Edited by Jonnhy Clash
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...