Jump to content

Nek grmi jako

Član foruma
  • Posts

    2,136
  • Joined

  • Last visited

Everything posted by Nek grmi jako

  1. Rusija u istoriji nije ni jedan jedini put zavrnula slavinu za gas, od čega benefite ima ponajviše Nemačka, čija proizvodnja u mnogome zavisi od ruskog gasa. Naročito otkad su ugasili nuklearke, pa im je i snadbevanje električnom energijom još više oslonjeno na gas. I sad se na to nadovezuje logično pitanje: jel može neko da zamisli Nemačku koja uvodi restrikcioni režim snadbevanja električnom energijom i jel može neko da zamisli da čitavi tamošnji gradovi budu u mraku? Ne može, naravno. Zato Putin i sme da radi to što radi, znajući da će packe biti kozmetičke, a da korumpirani i nejedinstveni sitem EU, plus SAD koje su se ustremile na Kinu kao na najvećeg protivnika, nemaju snagu da ga zaustave.
  2. Jasno je da je i 1999. godine i danas odvratno to što neko koristi poziciju jačeg kako bi maltretirao onog što je slabiji. Ali, za razliku od nas koji smo to osetili na svojoj koži i na svom primeru shvatili iskonsko zlo, članice NATO pakta i njihovi sateliti tvrde da je odvratno to što Putin čini Ukrajini, a da je baš super bilo onda kad su oni ubijali Srbe bez mandata UN i protiv načela međunarodnog prava. Pa da li je bilo super?
  3. Rusija će dezintegrisati Ukrajinu kao vojnu pretnju, Nemačka će povući obustavu radova na Severnom toku 2 jer je projekat 49 odsto u vlasništvu zapadnih kompanija kojima ne pada na pamet da potrošenih 11 milijardi evra tretiraju kao nešto što su bacli u vodu, a sankcije će se okončati kada postanu passe. Energetsku krizu iskoristiće mešetari, bogati će nekako postati još bogatiji, a ceh će, kao i uvek, platiti belosvetska sirotinja. Jedino se radujem mentalnoj gimnastici kojoj ćemo prisustvovati svaki put kad neki zapadni zvaničnik pokuša da opravda bombardovanje Srbije i ospori pravo na samoopredeljenje nekome u Ukrajini, pošto je isto to pravo favorizovao na KiM kako bi opravdao vojno angažovanje na Balkanu i raketiranje vojnih i civilnih ciljeva 1999. godine. Što, naknadnom pameću, dovodi do činjenice da ipak nisu budale oni koji, u ime članica EU, nisu priznali nezavisno Kosovo, bojeći se toga kao opasnog presedana dok i u njihovim državama bukte separatističke tendencije.
  4. Kada se pogleda šira slika, i kod nas i u KKP ima igrača kojima su u prvobitnim zamislima dodeljivane ozbiljne u uloge, a oni iz ovih ili onih razloga to nisu uspeli da ovaplote. Pa je tako, primera radi, Vajt jedan od onih od kojih se očekivalo znatno više, ali taj momak jednostavno nije imao sreće jer je, posle teške povrede, ispao iz vlastite rutine i vlastitog igračkog stava kao Skandinavac na pijanom brodu koji saobraća između Stokholma i Turkua. I kao kad tog pijanog Šveđanina, koji se obeznanjen od alkohola strovali preko ograde u more pa ga onda izvlače čakljama, Radonjić sad mora da izvlači čakljama košarku koju je Vajt imao u sebi pre odvratnog loma ruke, budući da je izgubio i samopouzdanje, i kuraž i atletiku kojom se hranio u dosadašnjoj karijeri. Tu je takođe i Nikola Ivanović, od milošte nazvan Džoni, od koga je prosečan poznavalac košarke svakako očekivao više, ali se on zbog promene sistema u kome igra i krajcovane minutaže još uvek traži, ali primer Holinsa, koji je prigrlio ulogu koja mu je namenjena pa sad isporučuje ono za šta je doveden, pokazuje da kod Radonjića forma nije isklesana u kamenu, već igrač raste zajedno sa timom. To, međutim, kod Obradovića sada nije slučaj, budući da nit tim raste, niti je ozbiljan broj igrača flešovao potencijal zbog kojeg je potpisao ugovor sa KKP. A najočigledniji primer toga je Kuruc, koji izgleda izgubljeno u kretnji i pogotovo u pogledu, koji je kao pogled onog lika iz Mapeta sa narandžastom kosom, na kome vrše ispitivanja i koji stalno unezvereno gleda jer mu nikad ništa nije jasno. A za one koji, može biti, nisu ispratili tog momka, moja malenkost će im iz prve gledalačke ruke saopštiti da je Kuruc kod Atkinsona u Bruklinu bio i u startnih pet, i to kao fini prospekt franšize, lep kao lutka, sa izraženom fizikom, krvavim kolenima u odbrani i šutom spolja. I sad zašto je sve to tamo propalo i šta mu se dogodilo je jedno, a činjenica da u Aba ligi, EC i u Čairu ne može ni pola od onoga što je mogao, jeste nešto sasvim drugo... I ide na dušu Želimiru, kome igrač iz NBA lige i eks NBA starter, koga je on doveo u KKP, izgeda kao da je do letos trenirao floret. Što se ne može reći i za Avramovića, koji posle finala u Nišu izgleda kao da je trenirao boks, ali ako na čas otklonimo od sebe Obradovićevu tezu po kome je slomljen nos tog dečka deo kakvog monstruoznog scenarija, jasno ćemo videti da je taj isti Avramović kod tog istog Obradovića igrački - reterirao. Pa, poput Kuruca, ne može da ispostavi ono što se od njega traži jer mu, kako izgeda u situacijama kada se Želimir dere na njega, nije ni baš najjasnije šta je to čime on treba da se bavi na parketu. Dok je, s druge strane, Ledeju jasno šta se od njega očekuje, ali taj nestane sa zemljovida kad god je čupavo... I sad da ne bude da se samohvališemo time da ga je naš igrač, Dejan Davidovac od milošte nazvan Deda, poništio već dva puta, od čega je Ledej u Pioniru protiv Zvezde dohvatio čak pet poena, red je da pomenemo i njegovo dostignuće u porazu od Mege, gde je doprineo sa čitavih - tri poena (brojem - 3). I sad, da li se od Ledeja to očekivalo? Pa naravno da nije, kao što se ne očekuje ni od Pantera da jednu partituru odsvira kao prva violina, a u narednih nekoliko izigrava kontrabas. A upravo to mu se, zbog neobjašnjive nekonstantnosti, dešava ove sezone, iako mu je Želimir poverio ključeve igre ne da im zaključa sva vrata i košarkaški zabravi svoje saigrače, već da ih načini boljima nego što jesu. Ipak, najveća odstupanja od trenerskih želja i mogućnosti igrača Partizana moje skromno poznavanje košarke uvidelo je na utakmici Partizana i Cedevite, gde je Obradović uporno zahtevao od Smailagića da, poput Veselog ili Juda, preuzima Jogija Ferela i Pulena na centralnom piku, misleći naravno da mladi Alen to moži da isprati nogama. Ali on ne da nije Veseli i ne da ne može da stigne brzog pleja, nego ih je Ferel čitavu utakmicu pravio na budale laganim poentiranjima i još laganijim asistencijama, kad ubuši iz drajv end kika... I sad se mi pitamo zašto kod Želimira ni bivši NBA igrač Golden Stejta ne izgleda onako kako bi trebalo da izgleda?!? Pa možda je i do uloge u timu, odnosno prihvatanja onoga što on može da ispostavi, i onoga što definitivno ne može. Pa kad se na to dodaju ja-tu-ne-bih-ništa-diro Dangubić, Zagorac koji je nestao u akciji još od njegovih dana u Betisu, mali Trifa od koga se malo i zahteva, kao i Tristan koji je dobar da igra protiv CSKA ali protiv Zvezde ne zaslužuje ni sekund na parketu, dobijemo čačanski lonac iz koga para frca na sve strane. A unutra - posna čorba.
  5. Košarka koju demonstrira Dejan Radonjić na ovim prostorima je organska, nepatvorena i neumoljiva u svojim zakonitostima: nebo je plavo, ruže su crvene, evroligaška ekipa je u prednosti nad ekipom koja ne igra Evroligu, ma koliko ta ekipa bila nabudžena... I tačka. Jer kada on selektira igrače onako kako želi i kako to njegov stil igre zapoveda u svojoj pretpostavci organske košarke, ako se odigra odbrana i ako se pogađa spolja u pristojnom obimu, onda je njega veoma teško dobiti. A ako se dobro i skače i gradi skok, pa još i napravi ogromna razlika u poenima iz tranzicije, čime se protivnik doslovno izuje iz patika i pomeri mu se centar za ravnotežu od silnog trčanja u leđa, nemoguće ga je pobediti. I to je shvatio njegov sinoćni protivnik na klupi KKP još davno pre ovog finala u Nišu, ono kad je u Pioniru vodeći Fener izgubio od njega iako je na raspolaganju imao roster skuplji od Radonjićevog za cirka 25 miliona evra. Da bismo sada, kada su budžeti kojima raspolažu Radonjić i Obradović manje-više ujednačeni, došli do činjenice da Radonjić u prve dve utakmice šiša Obradovića za tridesetak poena fore. I još bi mu sinoć parkirao stojadina drito u čačansku avliju kraj Morave, jer ovakva Želimirova odbrana po difoltu ne može da zaustavi čak ni, kako bi zlobnici rekli, Radonjićev hrkljuš, samo da je to bilo potrebno. Ovako, ostavio ga je na šezdesetak poena i ugasio mu svetlo, da se batrga po bespućima iluzije po kojoj su dva skupocena evroligaška igrača, plus dva iz NBA lige, dovoljna da parira evroligaškoj Zvezdi. A nisu. I to je sada kristalno jasno. I to najviše iz prostog razloga što košarka iziskuje dva smera, napred-nazad, napad-odbrana. Od čega u Partizanu jedan smer katkad i daje nekakve naznake, a drugi je izumro kao ptica dodo. I to ne samo da je nepostojeći, nego je iskonski pogrešan u samoj ideji da se osloni na koncepcijski rizik po kome se određenim igračima dozvoljava da ispune primarni cilj same igre - šut, od čega i nastaju poeni. Pa se sklone ispod bloka Voltersu, on im zalila trojku, onda se sklone Markoviću, a on ih satarazi... Sklone se Kuzmiću da šutne sa četiri metra - a on je bocne... Sklone se Laziću, pa Lazareviću... I tako se sklanjaju polovini rostera ekipe koja cepa Evroligu svake nedelje, a nekada i dva puta nedeljno, kao da igraju protiv KK Gorštak iz Kolašina a ne protiv nekoga ko redovno otresa mnogo ozbiljnije timove nego onaj koji je selktirao i koji sada predvodi Želimir Obradović. I time igračima Partizana njihov trener i učitelj na najdirektniji način ukazuje na to da ih nije spremio da igraju u odbrani pet na pet, već da se uzdaju u loše šutersko izdanje ovoga ili onoga, povoljan raspored zvezda na nebu i grešku u Radonjićevom matriksu... Iz koga već godinama unazad ne mogu da pronađu izlaz, Niti će, jer Željko nije Neo... Što vidimo i bez da nam orakl to saopšti. I zato bi Radonjić po ko zna koji put bio istinski MVP, a ne neki igrač ponaosob. Ali nije, jer istinski MVP turnira u Čairu je - Čović Vesna, ako se ima u vidu da je frapantna fascinacija navijača Partizana tom osobom potpuno skinula sa igrača Crvene zvezde, kao i sa trenera Radonjića, bilo kakav pritisak koji dolazi sa tribina, budući da nikoga od njih nisu provlačili kroz pakao šipke. Pa su, dok se Čović Vesna u odijumu sa tribina satirala kao besna, oni dole svoje protivnike, sa sve Želimirom, s mirom pravednika i lišeni nekakve distrakcije kao posledice događaja van parketa - istom merom satirali, . Kao besni.
  6. Neko ko zna precizno neka napiše koliko je koštala vera u Simanića, budući da je pre dve godine došlo do revizije prvog ugovora, kada su mu iznosi smanjeni. Zanima me kao fenomen, što svakako i jeste. Pri tome, pošto nije igrao za ispod 50 k po sezoni, kada se taj minimum minimuma pomnoži sa isplaćenim godinama, dolazimo do dvesta hiljada evra. I to bez onih pedesetak hiljada koje je klub platio na Fibinoj arbitraži i bez novčane nadoknade na osnovu stpinendijskog ugovora (pre potpisivanja prvog profi dila). I sad, kad bi onaj ko obezbeđuje novac za klub (a nije Nebojša Čović), učinio presedan i zatražio odgovornost za taj utrošeni novac, kako bi izgledao odgovor tipa - nismo krivi mi što smo plaćali toliku lovu, nego je kriv Simanićev stric? Toga nema ni u zemlji Dembeliji, ali ovde, vidimo, i to prolazi.
  7. Pa da, nekoliko stotina hiljada evra dati nekome ko nema radnu etiku zvuči kao zanimljiva vizija prosperiteta. Ali kao olakšavajuća okolnost jeste to da su u klubu imali samo sedam godina da shvate da Simanić nema radnu etiku. A i novac je tuđi, kao alejbegova slama, pa niko tu nije zavukao ruku u vlastiti džep nego u klupsku kasu... A kad je novac tuđ, onda i nije neka šteta.
  8. Uticaj bliske okoline jeste bitan, ali bi uvek kada polemika skrene na stranu roditeljske krivice trebalo napomenuti da nisu roditelji potpisivali ugovore sa Borišom Simanićem, nego klub. U njegovom je slučaju, dakle, neprimereno i neprikladno abolirati klub, jer ga nisu roditelji i stric vijali po Republici Srpskoj kad mu je bilo 14, nego KK Crvena zvezda. I nisu roditelji i stric platili pedesetak hiljada evra Simanićevom bivšem klubu kad se izašlo na Fibinu arbitražu, nego KKCZ. Neko je, sad je to potpuno izvesno, nešto u njemu video i to platio ozbiljnim novcem za jednog tinejdžera. Što dalje implicira da nisu Simanićevi roditelji plaćali Simaniću novac iz stipendijskog ugovora, niti je Simanićev stric plaćao troškove srednje škole, zdravstvne zaštite, internata i treninga. Naprotiv, sve je to plaćala Crvena zvezda jer su na to gledali kao na isplativu investiciju, polažući nade u Simanićev razvog i kasnije benefite tog procesa. Pa kad se kaže da su tom klincu pumpali ego pojedinci iz njegove okoline, to je i za očekivati, ali je mnogo važnije što je Crvena zvezda pumpala taj isti ego ogromnim količinama novca, po čemu je slučaj Boriše Simanića unikatan jer se oko nijednog klinaca, od 98. godišta pa nadalje, u Srbiji kasnije nije zavrtela tolika lova. Takođe treba biti iskren i priznati da nisu Simanićevi mama i tata, a ni stric, stavljali Simanića u prvu petorku kadetske i juniorske selekcije KKCZ. Kao što ga nisu uvrštavali ni na spiskove svih reprezentativnih selekcija... Već su to činili treneri i oni koji smatraju za sebe da su stručnjaci u radu s mlađim kategorijama. Pa ako za sve te godine nisu detektovali njegove mane o kojima se godinama piše po forumima, da li i za to roditelji i bliža okolina snose odgovornost? Kako može da bude odgovoran neko drugi, a ne onaj ko je dva puta potpisivao sa Simanićem seniorske ugovore (prvi ugovor i nakon toga reviziju), znajući i da je letargičan i da više voli igrice nego tenziju kao plod rada na sebi? I kakve veze s tim imaju roditelji i stric??? Jednostavno, ako je došlo do greške u razvoju, tu grešku nisu prouzrokovali Simanićevi bližnji. Već oni koji su imali očekivanja zbog kojih su bili spremni da zavuku ruku duboko u klupsku kasu, a nisu znali šta da rade sa Simanićem. Naravno, kako je vreme prolazilo, plate za igrača i troškovi su se nagomilavali, a sve su bili dalje od one ideje zbog koje su ga i dovodili kad mu je bilo 15 godina. Zato smo danas, sedam godina kasnije, tu gde jesmo. Pa ako su tata i stric krivi za to, onda nije više reč o njihovom porodičnom statusu, nego o ljudima koji su omnipotentna bića sposobna da istovremeno pune i vlastiti i ego i vlastite džepove.
  9. Nek grmi jako

    Crna Gora

    Iso Mahmutović, fizički radnik, odbio je 1972. godine da sruši Njegoševu kapelu rečima: Neću da rušim nečiju svetinju, ukaljam obraz i ruke i bacim na đecu sramotu i proklestvo. Isto je ponovio sutradan, kada je grupa inspektora Službe državne bezbednosti došla da ga privede, sumnjajući da je inicijator neke šire zavere... I tako iscrtao granicu koja ga razdvaja od nesoja. Jer, iako Iso svakako nije znao ništa o pravnim i vlasničkim odnosima, u dubini duše znao je šta je to čojstvo. Tako je vaspitavan, iako u drugoj veri, i tako je sebi za života obezbedio mesto među onima kojih se neko nekada rado seti. Za razliku od onih koji su svom narodu ostavili u amanet samo stid i bruku... Što bi rekao onaj čiju kapelu nije hteo da sruši - svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka.
  10. Večeras smo izgledali kao onaj kalemegdanski zid iz promo materijala prilikom letošnjeg potpisivanja igrača. Cigla do cigle - bedem. Još se na samom početku videlo po govoru tela da smo zategnuti kao violine. I oni pogledi, i međusobni a i upereni prema protivniku... Koji poručuju: možda ćete nas nekada dobiti, ali danas sigurno nećete.
  11. Slažem se, to su neki od nas još pre nekoliko godina detektovali i opisali u još težem obliku na bivšem forumu, ne štedeći ni oca ni sina. Ali sve je bilo uzalud. I tada, a i sada, ako pogledamo ishod u kome se proizvod nepotizma otelotvorio u Zvezdinom timu već drugu godinu zaredom... Pa čak sve to mogu da svedem i na lični nivo, budući da je deo jednog od poslednjih postova kojeg sam ostavio na bivšem forumu glasio, parafraziram: nepotizam će ove sezone srušiti ambicije Crvene zvezde kao kulu od karata kad joj najviše bude potreban bekap plej... A desilo se potpuno suprotno, jer je KKCZ posle povrede Reglanda uzela Jadransku i KLS baš sa tim Čovićem, kakav god da je, kao jedinim plejmejkerom. Čime su i otac i sin obesmislili moje predikcije... I šta sad, jel treba da se pravim da nisam to napisao? I da mi je potpuno svejedno što sam toliko promašio u proceni, pa da se bavim ćoravim poslom u nedogled?!? To bi isto bilo kao kad bih u kući obešenog svaki dan pominjao konopac. Drugačije bih, opet, sagledao fenomen ako bi FČ i u Pioniru naletao na odijum kakav ga prati u virtualnom svetu forumskih kritika, ali tamo nema skandiranja protiv njega. Što čitavoj ovoj priči daje gorak ukus mimikrije, budući da se događaji u realnom svetu ne poklapaju sa forumskim diktatom... A to je onda tek digitalno mlaćenje prazne slame i jalova sajber onanija.
  12. Ako želite da sakrijete leš da ga niko ne nađe, stavite ga na drugu stranu Gugl pretraživača, pa pošto je Fićkova tema skliznula na drugu stranu foruma (koju niko ne gleda), red je da je oživimo. Nema smisla da se čovek toliko pominje na svakodnevnom nivou, a tema mu zaboravljena i zaparložena 😄
  13. Sociološki kontekst olakšava mi da razumem želju forumaša da pominju u nedogled Filipa Čovića na ovoj temi, iako postoji otvorena tema predviđena za analize njegovog lika i dela, kao što razumem i Simu Spasića kad sa megafonom dođe ispred zgrade parlamenta, a ne ode u Lipovačku šumu. Zato mi to pomaže da takve fenomene posmatram kao internu vežbu tolerancije, toliko potrebne kada je reč o platformama gde se razmenjuju mišljenja i stavovi... Jer, kad nam je u životu pa sve potaman? Skoro nikad, jel da? I kad se čini da sve štima, uvek ima, kao u izreci, onaj kamenčić iz cipele. Tako je i sa Zvezdom, kao i sa ovim forumom, koji se ne razlikuje previše od onoga što živimo u realnom svetu, pa kad se Oli pobedi dva puta u tri dana, opet nešto ne valja. Jednostavno, odijum u odnosu na Čovića neće se promeniti pa sve i da osvojimo EL, kao što se nije promenio ni kad smo proletos uzeli Aba ligu i domaće prvenstvo. Jer, nacrtana mu je meta (u čemu sam i sam učestvovao na prošlom forumu, na temi o efempeu) koju sad ni Savaot ne može da skine. Naravno, ne više ni zbog njega samog (budući da su sve priče već napisane, pa se sad vrti ono što je izrečeno po milion puta). pa čak ne i ako rezultati kluba na EL nivou budu ove godine najbolji u istoriji KKCZ,... Nego zbog nas. Takvi smo, ušančeni u rovu vlastitih agendi, i sad nema nazad.
  14. Nije nam sefte da na stranicama foruma vidimo diskusije o Tegeltiji, i to ne kao o novinaru već kao o Partizanovom influenseru, što se jasno očitava kada ga deo zvezdaša napada, a deo partizanovaca brani. Međutim, pre izvesnog vremena na bivšem forumu okačen je dokument agencije Nielsen Audience Measurement, koji demistifikuje čitavu famu o tom čoveku i njegovim emisijama, i to na najjednostavniji način - dokazujući da te sadržaje iz nedelje u nedelju na televiziji gleda između šest i devet hiljada ljudi. Na stranu to što veću gledanost od tih emisija imaju TV sadržaji u trenutku kad im se usled tehničkih problema pojavljuje zamrznuti telop "Izvinite zbog prekida programa", ali ovde je reč o nečemu još važnijem i izraženijem: njima se bavi samo maleni deo javnosti, okupljen pre svega oko sportsko-navijačkih foruma i portala. A takvih je, ako se uzmu u obzir redovni konzumenti pomenutih internet prostora, ukupno tek oko par postotaka stanovništva... I zaista, kad ste čuli da je neko ko ne pripada tom ambijentu uopšte komentarisao Tegeltiju? Da li ste nekada prisustvovali sceni na pijaci gde prodavac udara batićem šarana, a mušterija ga pita: Komšija, jel ste gledali Vladana? Ili da profesor na fakultetu zaustavi studenta na hodniku rečima: Kolega, šta je bilo sinoć u Sos košu? Pa ultramanjina u Srbiji uopšte i zna ko je on, dok ostatak javnosti nije ni bio prilici da se susretne s bilo kakvim infuenserskim radovima sa te adrese... I to iz prilično jasnog razloga - ne zanima ih. Iz navedenog je veoma jasno da dela tog čoveka nailaze na plodno tlo, to jest na mesta gde mogu da se začnu, jedino na ovakvim forumima i društvenim mrežama, i to jedino u varijanti pro i kontra. I samo se nas ona donekle tiču, ali u realnosti nemaju ama baš nikakvu vrednost. Pa čak ni relativnu, koja bi kasnije mogla da se nekim čudom valorizuje. S druge strane, najbolji pokazatelj onoga šta takvi autori i njihove emisije mogu da učine u odnosu na opštu sliku koja se formira u javnosti (ili bolje reći ne mogu), kao i navijački internet sadržaji, jeste i nekadašnji šizofren odnos s jedne strane aktuelnih funkcionera Partizana, a s druge Tegeltije i njegovih internet fanova, prema političkoj situaciji. Pa dok su se svi odreda u Humskoj, bez obzira da li je reč o fudbalskoj ili košarkaškoj upravi, klanjali režimu do zemljice crne i zahvaljivali se na državnim sponzorstvima zbog kojih je to sportsko društvo još živo i mrda, taj isti Tegeltija i oni koji se drže njegovog kursa bili su umišljeni da su nekakava opozicija i bitan politički faktor do granice kolektivnog fantazma. A koliko su bitni i koliko se njihov glas čuje videli smo na izborima. Takoreći, s takvom "navijačkom opozicijom" i takvim nebitnjakovićima, čija se zabluda o sopstvenoj ulozi u društvu meri tonama gluposti, aktuelni režim bi mogao da obori rekord vladavine Mila Đukanovića, pa čak i onaj koga drži Fidel Kastro na Kubi. Jer, dok većina s pravom nezadovoljnih ćuti i ide pognute glave razmišljajući od kojih para će deci da kupe knjige i patike, što je jasan pokazatelj spoznaje da mnogo toga u društvu nije kao treba, pojedine budale samo iz klubaških pobuda urlaju o aparthejdu, prave emisije koje maltene niko ne gleda i pišu redove koje maltene niko ne čita, fantazirajući da su neko i nešto sa ekskluzivnim pravom na galamu. I bez imalo svesti šta zaista predstavljaju. A predstavljaju - ništa. Ako mi ne verujete, pitajte onoga prodavca u ribarnici na lokalnoj pijaci. Ili profesora na fakultetu, svejedno.
  15. Nek grmi jako

    KK FMP

    Ako nam napišeš u poverenju, kume, naučiću te kako se zove lik iz Velog mista koji je izgovarao tu rečenicu. Da upotpuniš znanje.
  16. Nek grmi jako

    KK FMP

    Kume, reci nam šta se desilo, nemoj da si ko prenos iz Grčke.
  17. Jovančić se u statistici nalazi među fudbalerima Bajerna, i to u vrhu po tačnim pasovima upućenim igračima nemačkog šampiona.
  18. Ražnatović je, s pozicije supermenadžera, u toj meri neraskidivo povezan sa domaćom košarkom, čije smernice projektuje čak i kada to ne želi, da čovek prosto ne zna da li je dobro kad je selektor deo supermenadžerskog portfolija, ili nije dobro. Jer, u Đorđevićevom slučaju videli smo da su konflikti pokazali svoju ružnu glavu još prve godine njegovog selektorskog staža, kada nije pozvao Micića, što mu Ražnatović nikada nije zaboravio. Naravno, uspeh reprezentacije i srebro sa SP (koje skoro niko nije očekivao) učinili su u startu Đorđevića pobednikom u tom sporu, pa je supermenadžer, kao inteligentan čovek, povukao ručnu sve do neke nove prilike... A ta prilika desila se već u slučaju Bobija Marjanovića, da bi kolizija bila kompletirana Jokićevim neodazivanjem na reprezentativna okupljanja. Supermenadžer je, što je sasvim i logično, u svakom od tih slučajeva totalno unižavao vlastitu ulogu do tačke u kojoj je, prema njegovim rečima, nije ni bilo. Prebacujući na taj način odluke samo i jedino na adrese igrača, iako zdrav razum sugeriše da se i te kako pitao za sve. I da je i te kako savetovao visokopozicionirane klijente vlastite agencije da li da se odazovu na poziv ili da se ne odazovu. S druge strane, ako KSS izabere selektora koji je takođe Ražnatovićev klijent, ko bi, i sa kakvim argumentima (sem onoga - majke mi) mogao potpuno da odbaci pretpostavku da će sutra zajedno sastavljati reprezentativni spisak? Što bi značilo da bi selektorov autoritet već na prvoj stanici mogao da bude stavljen na težak ispit... I sada se, normalno, postavlja pitanje zbog čega se supermenadžer uopšte oglašava povodom izbora novog selektora, budući da Ražnatović, iako je veoma zainteresovana strana, nema nikakve ingerencije u tom izboru? Ili bi barem tako trebalo da bude prema statutu Saveza. Međutim, sva je prilika da se ipak pita.. I da smo, hteli mi to ili ne, došli u situaciju u kojoj je to neminovnost.
  19. Đorđević je imao nekoliko problema koje nije mogao da reši, a koje možda neće biti u stanju da reše ni njegovi potencijalni naslednici. Prvi problem tiče se hijerarhije u timu, što je zahvaljujući ogromnom iskustvu detektovao i javno pomenuo Vujošević nakon poraza od Španaca, rekavši kako je izostankom Teodosića nastao prazan prostor na mestu lidera tima. I, budući da dobro poznaje Bogdanovića, njegove afinitete i sposobnosti na tom planu, Vujošević je mogao da ustvrdi kako je upravo on logičan izbor za Teodosićevog naslednika, ali ipak nije to učinio... Već je ostavio otvorenom tu hijerarhijsku dilemu jer je, kao i svi mi, video da je u tim stigla veća zvezda. Koja, za razliku od Bogdanovića, u svom NBA okruženju već ima status lidera franšize. Međutim, liderska pozicicja ne zavisi jedino od jednostavnih činjenica koje determinišu veću i manju zvezdu, kao ni od trenutne forme, već igrač koji postaje lider za to mora da se izbori i vanterenskim aktivnostima, to jest sociološkim veštinama koje ga samom implementacijom stavljaju na čelo neke grupe. Što u našem timu nije bio slučaj, pa je to mesto ostalo upražnjeno i za neke buduće reprezentativne akcije (ako Teodosić opet izostane). Pored toga, Đorđević nije uspeo ni da valorizuje igrački potencijal najveće zvezde svoga tima, budući da Jokić nije ni izbliza bio na vlastitom nivou. S tim u vezi, valja napomenuti da su samim dolaskom Jokića u reprezentaciju, arhitekte načina naše igre stavljeni u zanimljivu poziciju, budući da su dobili najboljeg NBA centra kojeg, jel te, valja iskoristiti u punom kapacitetu. A taj pun kapacitet pretpostavlja transponovanje njegove igre iz Denvera, zbog koje i postao najbolji NBA centar, u igru reprezentacije Srbije, sa svim svojim posebnostima i nekonvencionalnim pristupima. Jer, ako se ne iskoristi njegov organizatorski dar i u neku ruku mu se ne podredi igra Srbije na način na koji mu se podređuje igra Nagetsa, onda to ni u kom slučaju ne može da bude iskorišćavanje njegovog potencijala... Drugim rečima, Đorđević i njegovi saradnici imali su, s jedne strane, priliku da promene lice i naličje naše ofanzivne igre, akcije i kretnje, koristeći u inovaciji sve Jokićeve talente, naročito kada je postalo izvesno da smo zbog povrede Teodosića ostali bez prvog kreatora. A sa druge strane, vremena je bilo malo do početka Svetskog prvenstva, pa da su, hipotetički, uspeli da involviraju pun Jokićev potencijal, bila bi to nova snaga nacionalnog tima... Ali potšo su ga sveli ili na četvorku ili na klasičnu peticu, logično je da su podneli pritisak stručne javnosti, ne samo ovdašnje već i svetske, zbog činjenice po kojoj nisu uspeli da od prisustva naboljeg centra današnice stvore eksta dobit i naprave od Jokića - Jokića. Taj detalj izgleda mi toliko intrigantno da nisam baš siguran da li je Jokićev pristanak da igra za nacionalni tim u stvari bio blagoslov za Đorđevića, ili lomača na kojoj je lako mogao da izgori u slučaju da ne uspe da iskoristi darove koje su mu ponudili bogovi košarke dajući mu mogućnost da u sastavu ima takvog igrača. Zato mi je bilo zanimljivo gledati kako Jokić nakon defanzivnog skoka mora da uruči loptu Miciću, što se ni u ludilu ne dešava u Nagetsima jer je Jokić kao kreator sa loptom kao ona centrifuga u veš mašini, koja vrti mozgove protivničkih igrača koji bi se u odbrani jedini put na turniru zatekli u takvim situacijama. To je kao kad se ceo život suočavaš sa istom ili sličnom problematikom, a onda odjednom moraš da se suočiš sa nečim što nikada pre nisi video. I, normalno, treba ti vreme da se prilagodiš novonastaloj situaciji, a u turnirskom takmičenju je to prilagođavanje veoma, veoma otežano. Zašto? Pa zato što bi i protivnički selektori morali ad hok da smisle odbranu od takve vanserijske pretnje, budući da se niko od njih nije u svom životu suočio sa igračem od 213 centimetara sa takvim kreatorskim sposobnostima, skilsetom i majndsetom. Jednostavno rečeno, stavljanje Jokića u poziciju nekoga ko postavlja blokove i čeka ulazni pas leđima okrenut košu, skida ogroman teret s naših protivnika jer od njega pravi tek još jednog centra na šampionatu, oduzimajući mu svetski poznatu posebnost. Naravno, Đorđevićev neuspeh u tom smislu nije, iskreno rečeno, ekskluzivno njegova krivica, budući da Jokić u reprezentaciji nema takav napadački kalibar u bekovskom arsenalu kakav ima u Denveru, a naročito nema atletski izraženu spoljnu liniju koja može kretnjama da otelotvori njegove kreatorske sposobnosti. Pa da je u ranijim akcijama bio deo nacionalnog tima, možda bi se i uspostavili neki automatizmi, ali to ipak nije bio sliučaj. I sa tim će, izvesno je, morati da se suoči i Đorđevićev naslednik, ma ko to bio... Kao što će imati problem i sa Marjanovićem, i to zbog onoga što je dosadašnji selektor nazivao "nedovoljno dobrim kretnjama kada protivnik nema adekvatnog igrača na petici". Dakle, to znači da Đorđević nije uspeo da reši tu mozgalicu i sakrije Bobijeve mane u defanzivi, pa ako ni njegov naslednik ne bude hteo s tim da se bakće, najlakše je ne pozivati Bobija u reprezentaciju... Što bi isto bilo kao kad bi se neko odrekao odličnog zidara, koji ima probleme kada radi na visokim temperaturama, samo zato što mu nije palo na pamet da ga sakrije od jarkog sunca i koristi u danima kada su tempertute nešto niže, ili samo noću. Marjanovićeva odbrana, istina je, skučava defanzivne mogućnosti tima i limitira ih, ali potencijalno svodi i napad protivnika na jednu dimenziju - midrejndž džampere i šut spolja. Jer, poučeni iskustvima svih trenera koji su radili sa Bobijem, jasno nam je da mora mahom da zonira u igri dva na dva budući da neretko ne može da isprati igrača s loptom, što je rizik koji bih preuzeo svakog dana u nedelji ako uzmemo u obzir minutažu koja nikada neće biti prevelika. S druge strane, sa Bobijem imamo potencijalno strahovit ofanzivni učinak kombo varijante Jokić-Marjanović, budući da protivnička odbrana iz korena mora da promeni strategiju kada je na parketu jedan, pa drugi. Pojednostavljeno - kada igra Jokić, odbrana se širi, a kad je Marjanović dole, mora da se skuplja... Što je lako reći, ali svičovati ta dva načina odbrane u jednoj utakmici ne da nije lako, već bi često dolazilo do odbrana tipa - svako svoga, a neko i moga. Takođe, napadačko prisustvo takvog gorostasa po prirodi tera protivnike da mu posvete posebnu pažnju, jer ne mogu da ga ostavljaju dole jedan na jedan, da se fiziološki olakšava protiv čuvara i rešava ih kao od šale. Ali, da bi dobio potrebno samopouzdanje, treba mu pronaći jasnu ulogu u timu i tako mu staviti do znanja da se na njega ipak ozbiljno računa. I kada se sve to sabere i oduzme, čini mi se da samom promenom selektora pomenute stavke neće biti izbrisane gumicom. Naprotiv, sve to takođe čeka novog selektora, što bi moglo da determiniše i njegovu selektorsku ličnu kartu... Bez razlike da li je reč o Kokoškovu, Obradoviću ili o nekom trećem.
  20. Budući da se rastajemo od selektora, vreme je za ad hok rekapitulaciju. Đorđević je, predvodeći nacionalni tim, uzeo tri srebra na sva tri najveća reprezentativna takmičenja (OI, SP i EP), što ga u ovom veku čini uspešnijim od Moke Slavnića, Duška Vujoševića i Dragana Šakote, kao i od Željka Obradovića i Dušana Ivkovića u njihovim drugim selektorskim mandatima. I kako to obično biva, njegovi protivnici pokušaće da dezavuišu rezultate koje je napravio čitavim spektrom stigme koju će mu nakačiti na leđa, mereći kakav je igrački kadar imao i u kakvim uslovima je radio, koga je zvao a koga nije i da li je lepši bez kose ili sa njom, što će ipak biti manje važno od činjenica. A one kažu da je u 21. veku samo Pešić dobacio dalje od Đorđevića. Možda je i najvažnije to što je, kao nekada zaslužni as, založio svoje ime i uložio vlastitu harizmu kako bi vratio kult reprezentacije na velika vrata... Pa kad je već tako, pošteno je pružiti mu ruku i zahvaliti se na svemu što je učinio za našu košarku, i kao reprezentativac i kao selektor.
  21. Argentinci imaju najbolji flow na SP, i to toliko izražen da je deplasirano uopšte ulaziti u polemike oko toga. Kao kad bismo polemisali da li je danas petak ili ponedeljak, toliko lopta dobro kruži, toliko su im dobre kretnje i toliko dobro servisiraju rezultat u svakom trenutku utakmice. Još su danas gradili skor dobijajući svaku četvrtinu sa većom razlikom od prethodne, što je prava retkost u završnicama najjačih turnira... Pri tome, trče u leđa i na plus 14 i u egalu, bacaju se sami sebi na glavu, imaju i vrelu krv i rutinu. Odlična reprezentacija.
  22. Šta bi tek bilo da su Argentinci kvalitetni, kad ovako nekvalitetni prskaju... Da imaju još i kvalitet, mogli bi da igraju samo u nastavku filma Space Jam, umesto Džordana, pošto ne bi imali ovozemaljsku konkurenciju 🙂 Šalu na stranu, ispali smo od ekipe koja je s punim pravom u finalu, koja od starta turnira drži najkonstantniju formu i koja je danas napravila polufinale nezanimljivim događajem, jer su rašili Francuze i okrenuli ih na postavu. To je još jedan primer zašto se ne treba zaletati prerano sa paušalnim ocenama, a naročito ne davati ocene u kojima dezavuišemo naš nacionalni tim jer je, o sudbe li klete, bio u rezultatskom deficitu protiv tima koji dva dana kasnije unakazi još jednog favorita. I time završavam, jer su Argentinci danas umesto mene zaokružili temu koju sam juče načeo.
  23. Pa nisam ja otišao u krajnost sa šutem za tri poena, već Stef Kari, Majk Budenholzer (koji je od tima sa najmanjim brojem pokušaja za tri poena za samo jednu sezonu napravio drugi tim lige po šutevima trojki) i još onoliki autoriteti u svetu vrhunske košarke... Ja samo notiram ono što vidi svako ko ima čulo vida, a što potvrđuju i brojevi. Na kraju krajeva, kada uzmemo sve utakmice eliminacione faze (zaključno sa današnjim utakmicama), posle kojih nema popravke, možemo da pokušamo da pronađemo reprezentaciju koja je postigla manje trojki i eliminisala onu koja je postigla više (bez obzira na procenat šuta)... Pa kad je ne nađemo, jer ne postoji, biće nam valjda jasno o čemu je reč. Možemo i da krenemo linijom manjeg otpora, pa da pomislimo da je u pitanju puka koincidencija, ali mi takvu pomisao, priznajem, otežava broj godina koje sam nakupio. Jer, što sam stariji, sve manje verujem u koincidenciju.
  24. Stvarno nema potrebe da se u diskusiju ubacuju pojmovi i fenomeni koje niko nije ni pomenuo, poput "sreća" ili "usralo ih"... Profesionalni košarkaši, pa još i reprezentativci svojih zemalja, obučeni su u dovoljnoj meri da mogu da pogode koš iza linje za tri poena, naročito u eri u kojoj je i Boban Marjanović u Siksersima šutirao trojke, zbog čega je bespredmetno pomišljati na sreću kada neko od njih postigne trojku. Pa tako vidimo da je, iz turnira u turnir, sve više nacionalnih timova u kojima maltene svi zatežu trojke, i to ne iznuđeno, već kao deo osmišljenog plana. Nije, dakle, Argentice "usralo", jer nisu dali odlučujući koš sa tri četvrtine terena, niti su pogađali iza glave od tablu, već su igrači, koji su inače tu gde jesu jer umeju i da šutiraju, uspeli da na turniru budu najprecizniji upravo onda kad im je najviše trebalo - u prvoj utakmici eliminacija, to jest u četvrtfinalu. Što se samih odbrana tiče, one su na ovom turniru za korak iza napada jer je sam turnir činjenično - napadački. Odnosno, mnogo je manje utakmice na 130 i 140 poena, nego onih koje su otišle na 160, 170, 180 ili čak na bezmalo 200. Što jeste ništa drugo do refleksija aktuelne vrhunske košarke na globalnom nivou, koja je, svi parametri to pokazuju, više napadačka nego li defanzivna. U takvoj košarci mi smo, što se tiče respektabilnih rivala, uspeli da Italijanima i Amerikancima stavimo 90 plus, pa i Argenticima skoro 90 (tačnije 87), ali smo zakazali kada je pobeda bila imperativ, i to u utakmici koja, pokazaće broj poena, uopšte nije imala defanzivni karakter ni sa jedne strane (97-87), već je predstavljala klasični šutaut. Argentinci su, na našu žalost, pogodili više, a mi manje... Procenat šuteva za tri poena podigli su za skoro 15 odsto u odnosu na prethodne utakmice (kada su takođe uzimali i čiste i manje čiste šuteve), kao i broj pogođenih trojki, dok smo mi dotadašnji dobar procenat survali u provaliju, odnosno na manje od 29 odsto. Oni su podigli i procenat ubačenih šuteva za dva poena na više od 60 odsto, mi smo naš obalili na 50... Pri tome, nije baš ni da smo i ranije ostvarivali defanzivnu kliniku u sličnim situacijama. Upravo je suprotno, kao kod urbanih mitova i legendi, jer smo, primera radi, u četvrtfinalu protiv Španije 2010. primili od Španaca 90 plus, u utakmici koja je takođe bila šutaut, ali tada niko nije pominjao lošu odbranu... Kao i u polufinalu protiv Turaka, koji su nam stavili 80 plus. Čak smo imali šutaut, sa odbranama u drugom planu, i na prošlom SP, kada smo u polufinalu od Francuza primili 85 poena... Ali smo dali 90, pa je, normalno, bila tišinčina kada je reč o odbrani. Što znači da je super kada se protivnik obori na kolena u šutautu, a kad se izgubi - kuku, gde nam je odbrana??!? Na istom mestu gde je bila i protiv Francuza 2014, ili protiv Španaca 2010. godine. Samo, tada smo pobeđivali, pa je se niko nije setio.
×
×
  • Create New...