Moja babatetka mirno spava u porodicnoj grobnici na nasem groblju. Sredjujem neke njene dokumente jer nije ostavila direktne naslednike i konacno, na red su dosle debele fascikle njenih putopisnih beleski. Mnogo razglednica, kataloga sa svih kontinenata osim J. Amerike, obilazila je pravoslavne svetinje jer je bila, blago je reci, velika i posvecena vernica. Sveske velikog formata, ispunjene zapisima obicnom, grafitnom olovkom, ocuvane su jer ih, do danas, niko nije prelistavao. Sta cu sa njima? Verovatno ce zavrsiti u dobro zatvorenoj kartonskoj kutiji u mom podrumu, tamo gde su zavrsila dokumenta mojih roditelja, supruga a delimicno i moja. Podrum je suv, trudimo se svi u zgradi da bude cist i bez glodara i buba, potrajace. To je nesto sto nikome vise ne treba, imovinskopravni odnosi se brzo rese nakon necijeg odlaska, neophodna dokumenta su u drzavnim arhivama, licni zapisi gube smisao ako nema onih kojima bi nesto znacili. Obicno takvih i nema. Ono dragoceno, dozivljaj, iskustvo, babatetka je ponela sa sobom, Bice da je to najvaznije, ostalo po onoj "Prah prahu...."