Jump to content

Psiho kauč


Alen13ASC

Recommended Posts

Koliko sam ja uspeo da ispratim savremenu psihoterapeutiku, postoji jedna naucno/empirijski dobro potvrdjena metoda "talk" terapije, tzv. kognitivna bihejvioralna terapija (CBT), koja se moze upoznati kroz popularne knjige profesora Dejvida Burnsa sa Stenforda, cije je citanje - kako pokazuju ozbiljne studije sa kontrolnim grupama itd - imalo dugorocno pozitivan efekat na pacijente sa raznim oblicima depresije. 

 

Bihejvioralni deo se odnosi na razne vrste "brain hack"-ova koje omogucavaju da se covek ponasa i reaguje onako kako on zeli, dok "kognitivni" deo polazi od (vrlo tacnog, kako sam se uverio iz licnog iskustva i iskustva ljudi u mom okruzenju) uvida da u korenu ogromnog broja negativnih osecanja/reakcija zapravo lezi ili logicka greska (ili sistemska greska u misljenju, ono sto se na engleskom zove "cognitive bias") ili pogresna (nedovoljno ispitana i promisljena) predstava o spoljnom svetu ili slicna vrsta iracionalizma, te u koriscenju racionalne analize - kroz razne vezbe koje su u knjizi predstavljene - u cilju dolazenja do tog korena i njegovog uklanjanja.

 

https://www.amazon.com/Feeling-Good-Therapy-Revised-Updated/dp/0380810336/newyorcitske-20

 

(ako neko zeli elektronski primerak mogu mu "pozajmiti" moj mejlom (javite na p.m.), on je za citanje na elektronskom citacu knjiga, ali i ako neko nema moze se instlirati softver i citati ka kompjuteru)

 

 

 

U sirem kontekstu, meni je susret sa filozofskom tradicijom stoicizma - i antickom i savremenom rivajvl verzijom - otvorio jedan novi pogled na svet i moju ulogu u njemu i kako shodno tome mogu da kultivisem svoja osecanja, te obezbedio mnogo spokojniji i udobniji zivot, pa je i to nesto sto mogu da preporucim, od Starih npr. Epiktet i Seneka, od savremenih npr ovu knjigu (u kojoj se takodje moze naci dosta korisnih vezbica):

 

https://www.amazon.com/How-Be-Stoic-Ancient-Philosophy/dp/0465097952

Edited by bohumilo
  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

57 minutes ago, bohumilo said:

U sirem kontekstu, meni je susret sa filozofskom tradicijom stoicizma - i antickom i savremenom rivajvl verzijom - otvorio jedan novi pogled na svet i moju ulogu u njemu i kako shodno tome mogu da kultivisem svoja osecanja, te obezbedio mnogo spokojniji i udobniji zivot, pa je i to nesto sto mogu da preporucim, od Starih npr. Epiktet i Seneka, od savremenih npr ovu knjigu (u kojoj se takodje moze naci dosta korisnih vezbica):

 

https://www.amazon.com/How-Be-Stoic-Ancient-Philosophy/dp/0465097952

 

Ja verujem u taj put. Ta nadahnuta skola se nikada ne napusta.

Impozantna eticka gradjevina koja vodi racuna o ljudskoj prirodi, "oslanja  se na cinjenice i ostaje u okviru moguceg".

 

IMG_20200817_151750.jpg

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

4 hours ago, ras kass said:

Bacanje pod vozom je samo jedna od utisnutih misli. Da naglasim, ne postoji nijedan pokazatelj da je bilo kada OKP osoba  postupila po svojoj prisilnoj misli.

 

Pricati, kako kada i sa kim. Otprilike znas sa kim mozes a sa kim ne. Nerazumevanje je i dalje preveliko.

 

Psihicki problemi su medicinski problemi, i tako treba da se posmatraju.

 

 

 

Ne moras da pricas o tvom stanju sa onima koji nemaju razumevanja, evo pricas ovde sa nama o tome, bilo koja prica pozitivna je dobrodosla sa onima koje poznajes. I ja sam u drugoj polovini tridesetih  kroz svasta sam negativno prosao u poslednjih 5-6,7 godina i sad bez naznaka za poboljsanje, al guram, mora da se gura. Dodje zuta minuta i meni kao i svakome ko prolazi kroz tezak period u zivotu, al je vazno da nastavis dalje da se boris psihicki. Pokusaj da nadjes dobrog terapeuta koji ce ti pomoci. I nadji neku zanimaciju, neke serije da gledas, posao hvala Bogu imas.

Edited by Zvezdinho
  • Like 3
Link to comment
Share on other sites

@bohumilo KBT terapija može mnogo, mnogo da pomogne. 

 

Meni lično je pomogla delimično jer je moj problem stvaran- fizičke prirode. Imam te povrede oba kolena od 1984.godine do danas. 

 

Ja zapravo i nemam prave psihičke probleme, imam psihosomatske- i zato ne deluju sve terapije..

Link to comment
Share on other sites

O direktnoj vezi izmedju fizickog i psihickog zdravlja se puno toga zna i o toj uzrocno-posledicnoj spregi postoje nebrojena istrazivanja do kojih je vrlo lako doci. Basic je ne zapostavljati fizicku aktivnost, narocito u psihicki zahtevnim periodima (a tada to bas zna da bude najteze). To nije celo resenje ali je dobra osnova i nezamenjiv tas na vagi opsteg zdravlja. Telo u (bilo kakvom) pokretu je potencijalno cudo i katalizator (na individualnom nivou).

 

Ponekad to nije dovoljno. Zivot nosi sa sobom to da covek ponekad ne moze sam da se zastiti od svakojake egzistencijalne, fizicke, psihicke, kakve god indisponiranosti. Drugi ljudi ga, uslovno receno, ne mogu zastiti od njega samog, ali mu mogu dati prostor da zastiti svoje dostojanstvo i licni integritet; ja to vidim kao esencijalnu pomoc. Svako slaze svoje kockice na svoj nacin, u svom taktu, na svom nekom mestu, u svojoj nekoj fazi. To je, po meni, polazna tacka za eventualnu prijemcivost indisponiranog na eksternu pomoc.

 

A propos eksterne pomoci, tu je stari dobri Kirkegaard o umetnosti pomaganja rekao – parafraziram - da ako nekoga zelimo da prevedemo na bolju stranu, moramo da mu pruzimo ruku upravo na mestu na kome se on u datom trenutku nalazi i pocnemo da mu pomazemo odatle.

 

I tu se krug zatvara, tu se vracamo na onog ko je indisponiran i ko, spreman ili nespreman, ima dve alternative: da se prepusti talasu ili da (is)pliva. Tu odluku moze samo on da iznedri nalazeci svoj motiv. Motivi dolaze iznutra, inspiracija moze naici spolja. Podrska drugih je bonus.

 

Spoiler

Ovde bih, da ne prekidam flow, spojila psihicko i fizicko zdravlje i ohrabila svakog da prevazidje eventualne duboko usadjenje predrasude o stvarima, prilikama, svetu i zivotu. Pre svega, ljudi su generalno vrlo nespremni na susret sa pitanjima i silom nezdravlja (izbegavam rec ”bolest”). Smrtu da ne pominjem, tu smo diletantska disonantna truba. Sto rece Thomas Mann u Carobnom bregu: ”Smrt je jedna velika sila!”. Ali time nije receno da je to neka velika strahota. On pominje prolaznost smrti u zivotu. Zivot je nesto mnogo vece od nase zagledanosti u sopstvenu sujetu i strah. Nema smrti bez zivota. Zivot je glavna rec, cak i kad bolest (naizgled) vodi glavnu rec. Ipak, ljudi ne razmisljajuci reprodukuju floskulu ”nema zivota bez smrti” gackajuci ceo svoj spoznajni zivot u tom inertnom fatalizmu. Razmislite. A razmislite sve to isto i o bolesti. U svemu postoji jedna svakodnevica sve dok je zivota. Ko zivi treba da bude spreman na to da moze da mu se zalomi da mora da (pro)zivi sve. Sve je proces. Ja imam poverenje u taj proces i pratim konsekventno svoju crvenu nit. Niti se trazim, niti se nalazim u bolesti/smrti. Dapace. Nadahnuce ne izostaje. 

 

Podsetila bih na gore pomenutu okolinu i iskustveno podvukla da u toj novoj svakodnevici svi involvirani mogu puno toga da nauce. Ljudi i zivot su kao voda koja nadje neki put. Nema jace indicije da zivot tece, da se zivot zivi i moze da se zivi na razne nacine i da u svemu postoji neki potencijal koji moze na vrlo dobro/smisleno da se izrodi, bez obzira na fizicka i/li psihicka ogranicenja. Moguce je pratiti svoju crvenu nit. Nasukanost u predrasudama je, po meni, veci problem: spustanje mentalnih roletni, mrak u spoznajnom svetu, neuk jauk, najniza emocija pustena s´ lanca, sirovost i surovost fatalizma.

 

Da se za svai slucaj ogradim od eventualnog nerazumevanja i kazem da mi je namera bila da ukazem na jedan moguc put. Ima raznih scenarija, ovaj je samo jedan od mogucih. 

 

Da ikako mogu, izdavala bih potvrde da se zivot moze ziveti radosno, produktivno, ispunjeno i, na kraju krajeva, esencijalno cak i kad je vrlo ugrozen. Cui bono, kad je ionako vrlo malo onih koji imaju privilegiju da to spoznaju i (do)zive, a njima potvrde ne trebaju. Tako neka eminentna iskustva prodju u tisini, neopazeno, nemocna da ikome pomognu. Svako se u krajnjoj liniji (iz)batrga sam. 

 

”Smrt ili zivot – bolest, zdravlje – duh i priroda. Jesu li to zaista protivurecnosti?” - Thomas Mann, Carobni breg

 

 

Edited by Cyber
  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Jedan od onih dana, kada mi se cini da se sve zaverilo da me odvoji od normalnog (kao da ovo novo normalno nije dovoljno) kada se probudim u dobro poznatom prostoru a kroz njega kao da je protutnjao uragan, kada se to dogodilo, taj uragan koji je razbacao stvari, napunio sudoperu, prosuo sivilo po uramljenim fotografijama na polici za knjige od kojih ni 2 nisu tamo gde treba da budu...i taj uveli buket u vazi...i moja klonula hedera canariensis u saksiji, kao da me optuzuje za sve nepravde ovoga sveta....gde sam bila ja?

Malo sam se pogubila u trazenju odgovora na neprijatna pitanja, recimo, kako cu dalje bez moje Ize, da li ju je bolelo kad je odlazila....bila mi je u narucju, osetila sam njen poslednji trzaj i videla otvorena ustasca koja se bore za poseldnji dah...dala mi je svih svojih 9 macijih zivota, naucila me je kako se voli bez straha, pokazala sta je neznost i odanaost najboljeg druga, prijatelja....nekog ko je uvek bio tu, i kad je dobro i kad je lose. 

Iza  mi je pokazala jos nesto...tek sada, kada je otisla: izgleda da sam ipak kukavica, ja, ona koja je isla glavom i srcem tamo gde druge ne bi ni nogom, ja - takva, ipak sam sakrila svoje srce u kulu od slonovace u kpojoj  nije bilo mesta ni za koga osim za decu i kucne ljubimce. Koliko god da sam volela zivot i zivela ga hrabro, izgleda da sam se plasia ljudi, malo ih je koje sam volela (ne racunaju se mrtvi pesnici i heroji!) i zato sam sad sama u svojoj kuli od slonovace. I to se nece promeniti jer nemam vise vremena. 

Da li se kajem? Da. 

Da li se osecam krivom? Ne, ne uvek...pametno sam rasporedila svoje resurse da mi duze traju, izbegla nepotrebne rane i ujede, zaboravila sta je to dodir, neznost, davanje bez zadrske....Boze, tako sam pametno zivela...zasto se danas osecam kao da mi je dusa amputirana nekada davno, davno....i kao da je sve bilo samo odgovornost, razum, jedan prokleto sterilan, dezinfikovan zivot....

Tu sam, radim sve sto treba, i dalje igram svoje drustvene uloge...ali sam bez Ize izgubljena...ona prava - ja, i tako vec 2 meseca....

 

I sta mozemo nauciti iz primera ove  od suza zabalavljene matore osobe zenskog pola?

 

 

Sredstva za dezinfekciju su za bakterije, ne za ljudske duse...

 

 

 

 

 

 

 

Edited by Pletilja
  • Thanks 2
  • Tuzno 1
Link to comment
Share on other sites

On 8/15/2020 at 11:42 AM, ras kass said:

Zadnjih par ok, pre toga lose. 

 

Dobio sam neku nagradu na poslu pa se malo podigao, ali nocu bude mucno. 

 

Kad vozim kola imam jake utisnute misli, pa cesto krenem kao da cupam volan ili pritiskam sirenu da bih prekinuo. Ili nesto bezveze mi izleti iz usta.... 

 

probaj sa cescim boravkom u prirodi.. Najbolje pored reke , jezera...  i ako dosta radis sa ljudima , onda u prirodu sto dalje od njih.. 

 

  Moj problem sam opisao na 4-toj stranici na ovoj temi...  maleri, to jest neki baksuzi- ili losa karma sto bi neki rekli se nastavljaju, neki put bukvalno svaki dan neko novo sr@nje.. ali posto sam samostalac u poslu , zivim sam ( osoba koju volim iz objektivnih razloga nije samnom- cak ni u istom gradu), pa mi se posao oduzi bukvalno ceo dan.  Uz to imam obavezu i prema staroj majci. Ali mi posao oduzima i misli i vreme... jedini problem je sto mi je posao ( prodaja na pijaci- kao sto znate vec ) mnogo vezan za ljude - i to one svakakve..  prosle godine me opet poterao neki maler sa kulminacijom negde u Oktobru i Novembru.. nakon toga sam upao i ja u depresiju..  lezao sam u krevetu u kuci 2-3 nedelje , nisam imao snage vise ni za sta .  Imam macke u kuci i one mi dosta pomazu u "lecenju" , ali sam se nakon toga ponovo vratio na posao..  radim dosta, rad mi nije ni tolko do zarade- mada zaradjujem dovoljno za zivot da ne mislim previse o hrani i racunima- ne mnogo vise od toga ali dobro je-,  nego zbog skretanja misli...  jer nije to samo rad na pijaci nego i nakon toga odlaska u nabavku za robu itd.. Jednostavno misli su mi skrenute...  Da.. i meni u kolima dok vozim - a ima kad i dosta odvozam zbog nabavki ( i do 1200 km nedeljno )- mi svakojake misli padaju na pamet.. ali lek mi je muzika..  i kuci i u kolima i gde god mogu slusam muziku..  onu koja mi prija u datom trenutku..  kuci cesto rock, klasika, dzez - sta god...narodna i pink naravno ne..   U kolima takodje svasta nesto... kad idem za Madjarsku, nocu kad vozim prija mi ova modernija haus mix muzika.   Bitno da se skrenu negativne misli..

 

  Dakle , ako mozes sto vise boravak u prirodi, po mogucnosti pored neke vode.  Ako volis pecanje dobro je - zbog zanimacije i skretanja misli.. ako ne , kao jedan stariji profesor sto je dolazio na Dunav..  Biciklom , donese stolicu, otvori stolicu otvori pivo sedne i cita knjigu. Istrci neku turu na nasipu, leti se i okupa u Dunavu.   I  sto vise muzike- one koja tebi prija...

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

Moja najbolja i sada vec i jedina prijateljica ima odlican metod vracanja u normalu kad je njeni muski, muz i 2 sina*, dovedu do pucanja: zakljuca se u svoju sobu, stavi na gramofon neku operu u 4 cina i odvrne zvuk do daske. I tako 4 h, Vagner se pokazao kao najefikasniji.....kad konacno izadje iz svoje sobe, svima lepo, ona je dobila svoju porciju muzike koju obozava a muski mirni kao bubice. Inace, to je jedna velika, bucna porodica, kod njih sve vrca od strasti i 2 h provedena sa njima mi stvara efekat kao da sam bila na ringishpilu. Svi govore u jedan glas, zavrsavaju jedni drugima recenice, gubitnik u raspravi demonstrativno napusta pozornicu uz teatralno lupanje vratima da bi se posle 5 minuta vratio kao da nista nije bilo.....nigde nisam videla toliku odanost, troliko nesputane uzajamne neznosti uprkos svoj toj ciki i galami...imam utisak, kada bi kod njih zavladala tisina 5 minuta da bi planeta prestala da se okrece. 

* snahe se ne racunaju, to ide u rok sluzbe....

 

Edited by Pletilja
Link to comment
Share on other sites

Osećam se...neobično..

 

Prošle noći sam sanjala da mama i ja imamo koronu, i da je ima ex komšinica i svi njeni i ta ex komšinica nas zove i priča nam kako je umrla baba koja je sve zarazila koronom.

 

I kaže komšinica da je ona bolje i njeni su takođe bolji, drago joj je i što mi čekamo negativan test...i tu se budim..

 

Inače me ovih dana bolucka grlo i možda je zato san bio takav..

 

Ne mogu da dočekam vakcinu, da se vakcinišem i da se stvari zaista vraćaju u normalu. Ova "korona normala" mi se nimalo ne dopada..

 

Ovako sam pod stresom svaki put kad se čujem sa sestrom ( brinem i za nju, decu, zeta..) i brinem i za mamu..

 

Razmišljam o koroni kad idem negde prevozom ( trudim se što ređe )...i  hoću normalan život.

 

Život kakav smo imali prošle godine, pre korone. 

Edited by Devojka Luke Razića
  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

Ode mi prijatelj, kolega iz Australije u qrac. 49 godina, rođeni Australijanac. Ja sam ga zaposlio 1999.

 

Reče, idem u self destruction, dajem otkaz. Moje mišljenje - ni iz čega. Nagovorih ga da ne daje otkaz nego da prvo pozove Džoa, njegovog bivšeg šefa, on mu je prijatelj od dana 1. i da ga pita kakve su procedure da uzme time-off. Pozva ga on, reče da je dobio savet -  i nestade. Ima 6 meseci nakupljenog long service leave, nadam se da to koristi i da će se vratiti.

Ko zna u kom je stanju, neću da ga zovem ili mejlujem. Ako se vrati, pomoći ću mu da sa poda pokupi razbijene parčiće karijere.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

"Stvarni proces individuacije - svesno pomirenje sa vlastitim unutrašnjim središtem (psihičkim nukleusom) ili jastvom - počinje ranjavanjem ličnosti i patnjama koje ga prate. Taj početni udarac znači neku vrstu "poziva", iako se često ne prepoznaje kao takav. Baš naprotiv, ja oseća ometanje svoje volje ili želje i tu smetnju obično pripisuje nečemu spoljašnjem. Naime, ja optužuje Boga, ili partnera, ili ekonomsko stanje, ili šefa, kao odgovorne za bilo koju smetnju. Ili možda spolja izgleda sve u redu, ali ispod površine osoba pati od nepodnošljive dosade koja čini da sve izgleda besmisleno i prazno.
Kada nastupi početna kriza u pojedinčevom životu, on traži nešto što je nemoguće naći ili nešto o čemu se ništa ne zna. U takvim je trenucima svaki dobronamerni, razumni savet potpuno beskoristan - bio to savet kojim nekoga podstičemo na to da pokuša biti odgovoran, da pođe na odmor, da ne radi tako mnogo ili da radi više, da se ponaša više ili manje prisno, ili da se posveti nekom hobiju. Ništa od toga ne pomaže, ili, u najboljem slučaju, jako retko. Čini se da jedna jedina stvar deluje, a to je: okrenuti se tami koja prilazi - bez predrasude i sasvim bezazleno - i pokušati joj otkriti tajni cilj i šta od vas hoće.
Skrivena svrha tame koja se približava je nešto tako neobično, tako jedinstveno i neočekivano da čovek redovno može otkriti šta je ona samo pomoću snova i maštovitosti, koji izviru iz nesvesnog. Usredsredi li se pažnja na nesvesno bez brzopletih pretpostavki ili emotivne odbojnosti, ono često izbija u bujici korisnih simboličkih slika. Ali ne uvek. Katkada najpre pruži niz bolnih uvida u ono što ne valja u nama i našim svesnim stavovima. Tada se mora početi gutanjem svih vrsta gorkih istina.
Senka nije nužno uvek protivnik. Zapravo, ona je potpuno nalik na svako ljudsko biće s kojim se mora živeti u zajednici: katkad je popustljiva, katkad suportivna, a ponekad pruža ljubav - kako već prilike zahtevaju.
Senka se uneprijatelji samo kad je zanemarena ili neshvaćena".
 
 Mari-Luiz fon Franc, psiholog, jungijanski psihoanalitičar
 
Muka sa Senkom je sto nece da pravi kompromise, one na koje Ego pristaje da bi preziveo. 
Delphi Composite.jpg
 
Delfi, Grcka
 Gnothi Seauton (Γνώθι Σεαυτόν): „упознај себе самог“. Други познати мото Делфа је Meden Agan (Μηδέν Άγαν): „ништа превише“.
 
Edited by Pletilja
  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

Prilicno sam pesimistican..imao sam ja i ranije periode depresije, tuge, ali nikad u ovolikoj meri...nista me ne ispunjava, niti pricinjava zadovoljstvo,a neko sma ko ume da uziva u jednostavnim i malim ritualima, koje sam nazlost izgubio...cesto placem, sve me pogadja, brinem za svoje i druge. svakakvi scenariji mi se odigravaju u glavi, jednostavno, ovo kako s eja osecam ne bih pozeleo ni najgorem neprijatelju..samo zelim d ami se moj mali, jednosatvni zivot vrati,a mislim da se to nece nikad desiti, ili barem nece duzi period..ocigledno mi treba pomoc  strucnjaka...inace imam ocd, ili barem karakteristike simpotome, ili kako se to vec zove, i to mi ocigledno pravi problem..prosto, ovo vreme i period ne idu na ruku nikako osobama poput mene..

Edited by Harmonika
  • Tuzno 3
Link to comment
Share on other sites

15 hours ago, Harmonika said:

Prilicno sam pesimistican..imao sam ja i ranije periode depresije, tuge, ali nikad u ovolikoj meri...nista me ne ispunjava, niti pricinjava zadovoljstvo,a neko sma ko ume da uziva u jednostavnim i malim ritualima, koje sam nazlost izgubio...cesto placem, sve me pogadja, brinem za svoje i druge. svakakvi scenariji mi se odigravaju u glavi, jednostavno, ovo kako s eja osecam ne bih pozeleo ni najgorem neprijatelju..samo zelim d ami se moj mali, jednosatvni zivot vrati,a mislim da se to nece nikad desiti, ili barem nece duzi period..ocigledno mi treba pomoc  strucnjaka...inace imam ocd, ili barem karakteristike simpotome, ili kako se to vec zove, i to mi ocigledno pravi problem..prosto, ovo vreme i period ne idu na ruku nikako osobama poput mene..

 

”Period” [ti] je kljucna rec i potencijalno odlicna [pocetna] nit.

Pitanje [tvog] sledeceg moguceg poteza je pitanje vremena. 

 

Spoiler

Ma sta / kako trenutno mislio, ne ispustaj to, ali ne u smislu  - ”dokle bre vise!?” u krug. 

 

Ovo nje savet, samo opaska ... 

Link to comment
Share on other sites

17 hours ago, Harmonika said:

Prilicno sam pesimistican..imao sam ja i ranije periode depresije, tuge, ali nikad u ovolikoj meri...nista me ne ispunjava, niti pricinjava zadovoljstvo,a neko sma ko ume da uziva u jednostavnim i malim ritualima, koje sam nazlost izgubio...cesto placem, sve me pogadja, brinem za svoje i druge. svakakvi scenariji mi se odigravaju u glavi, jednostavno, ovo kako s eja osecam ne bih pozeleo ni najgorem neprijatelju..samo zelim d ami se moj mali, jednosatvni zivot vrati,a mislim da se to nece nikad desiti, ili barem nece duzi period..ocigledno mi treba pomoc  strucnjaka...inace imam ocd, ili barem karakteristike simpotome, ili kako se to vec zove, i to mi ocigledno pravi problem..prosto, ovo vreme i period ne idu na ruku nikako osobama poput mene..

Ne znam nikog kome je dobro ovo vreme. To ne umanjuje vas problem, znam. Ako ste u prilici, posetite psihologa ili psihijatra, videcete, bice vam bolje neko vreme,  dovoljno da sve sagledate sa dugog stajalista jer ono svakako postoji i u velikoj meri zavisi od vas.  Na drustvenim mrezama mozete da pronadjete brojeve telefona psihologa volontera koji pomazu od pocetka pandemije. Iskoristite to da vidite da li vam ta vrsta pomoci odgovora. Ne zaboravite jedno: niko ne moze da se okupa u istoj reci 2 puta, samo je promena stalna a vi mozete da upravljate promenom sami ili uz neciju pomoc. Svako dobro vam zelim. 

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

  • 1 month later...

Sad je vec prilicno bolje u odnosu na moje proslo pisanje..verujem da  ima mesta za bolje dane,da ne mora da  bude kraj, ni sveta ni zivota..septmbar mesec mi je zapravo dosta pomogao, poradio sma na sebi, i sad svakako drugacie dozivljavam situacju..uzivacu bar dok jos to traje, koliko vec potraje..

  • Like 3
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

Ja sam ovih dana anksiozna. Mami je loša krvna slika-gvožđe i hemoglobin. Zato paničim kada je koronavirus u pitanju. 

 

OK, pije ona lekove+koprivu i med, ali plašim se za nju, za sestru koja je mršava, za sestrića koji obiđe ceo grad, za zeta koji takođe dolazi u kontakt sa mnogo ljudi jer je taksista.

 

Muka mi je više od korone, od maski, od svega..

 

 

  • Tuzno 1
Link to comment
Share on other sites

Molim te nemoj da se plašiš, strahovi od opasnosti su korisni, kada su trenutni, i kada postoji izlaz, pa te strah napumpa i daje dodatnu snagu.
Ovo je produženo stanje, bukvalno vodi u depresiju.

Racionalizuj sve što se može racionalizovati, vagaj rizik, i probaj da razumeš da ti je veća šansa da dobiješ infarkt nego koronu,

Pozdravi Jacu i Draganu puno od mene i familije. Videćemo se kad prođe ovo. Siguran sam u punom sastavu.

Ja se ne bojim korone, imam druge strahove, od otkaza, od promene društva u fašizaciju, u idiokratiju, muči me savest šta ostavljamo deci, i koliko je to lošije od onoga što je moj namćor meni ostavio. Ali za svaki od mojih strahova mogu da nazrem rešenje, da budem aktivni učesnik rešenja.
To je dobro.

  • Like 1
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...