All Activity

I neki cigani imaju slične ideje 😂

Ne znam kad je poslednji put bilo ovoliko zanimljivih belih amerikanaca na pozicijama 1-3. Fleg, Kolek, Knipel, Rivs, Šepard, Pričard.

Vezemo 2 pobede i odmah smena trenera, i tako do maja. Direkt plejof bejbi. #šokterapija

Igrači su top, imaju kvaliteta. Trenee mora da im se prilagodi i da izvuče najbolje iz njih. Nije baš da mu je prvi plej FČ3 ili da ima jednosmerne igrače poput Lazića, Brauna, Lazarevića i slične vedete..

Pevaće mu Joca

Zašto ih onda jede?

Dobra utakmica, motivisane obe ekipe

Realno. Moja žena na primer, davi se u pihtijama. Nikad mi nije bilo jasno.

Mnogo gotivim da gledam ovog Koleka kad krene da šiba ove pasove po celom terenu.

Kako da ti kazem pa nijedan trener u Zvezdi nije birao i igrao sa svojim rosterom. :D

Meni je samo dilema da li više volim pihtije ili kavurmu.

Da Saša pravi mnogo grešaka je apsolutno tačno, ali moram da podsetim ovde na jednu stvar koju smo zaboravili, ili sklonili po strani, a to je da Saša nije birao ni jednog igrača od ovog rostera..

Ma gde ne zna, evo ovaj čovek mu je bio profesor:

Ipak je tekst u VL autentičan pa ga prenosim u celosti Iskusni kulinarski znalac Veljko Barbieri donosi recept za murinu od milijun kuna Veljko Barbieri Murina je vrlo ratoborna riba. Njezin ugriz je bolan, premda nema otrovnih žlijezda, već je otrovna sluz koja se cijedi iz njezinih usta Prije nekoliko dana neki su naši dnevnici i portali objavili sentimentalni memento pod podnaslovom „Što danas radi Krešo Lilić koji je u „Milijunašu“ izgubio milijun kuna?“. Ništa neobično s obzirom na razinu na kojoj je većina naših medija, no vrlo važno s obzirom na to da se pitanje odnosilo na murinu, zmijoliku ribu o kojoj je u ovim Gastronomskim bajkama nedavno već bilo riječi. Naime, posljednje pitanje za milijun kuna glasilo je : Koje je latinsko ime za murinu: mulo mulo, sulio sulio, huso huso ili haso haso? Krešo nije znao odgovor i tako je otišao, umjesto s milijunom, s 32. tisuće kuna. Na žalost i danas ovaj skromni vlasnik malog street food kioska u kojem nudi i plodove mora pod Paškim mostom ne zna da je bio zaveden netočnim pitanjem urednika tadašnjeg „Milijunaša“ budući da su članovi žirija, neki od njih i akademici, postavili krivo i u ihtiološkom i biološkom smislu promašeno pitanje. Naime, po njima bi pravi odgovor na koji nesuđeni milijunaš nije odgovorio bio huso huso, što je inače latinsko biološko ime za jesetru, a ne za murinu, budući da se ona i u povijesnim spisima, primjerice kod helenskog gastronoma Linkeja, naziva grčki muraina, a prema Pliniju, kad razmatra podvodni svijet, latinski muraena, kako je imenuje i Vojimir Vinja u svom znanstvenom remek-djelu „Jadranska fauna – etimološka struktura naziva“. Ne treba ni naglašavati da mnogi zaljubljenici u podmorski svijet znaju kako su naši nazivi riba uglavnom romano-helenskog podrijetla, budući da su ih tek pridošli Hrvati prihvatili jer svojih nisu imali. Tako je škarpina grčko-latinski skorpaina, šarag je sargos, ugor gungros, salpa salpe, srdela sarda, da dalje ne nabrajamo. No ipak ponovimo, murina je muraina ili muraena. No ova, osim u srednjodalmatinskom arhipelagu i našoj južnoj obali, rijetka riba od koje kod nas pripremaju nisku izvornih i starih jela, nosi staro ime zajedničko cijelom Sredozemlju. To je doista ona mitska zmijolika vrsta, imena nastalog od prastarog mediteranskog ihtioma koji, čini se, izravno dugujemo legendama koje su od murine učinile gotovo mitsko biće. Jer sve je kod murine oduvijek obavijeno legendom. Atenej i Elijan tvrde da njezin ugriz može biti smrtonosan budući da je začeta od ljutice, a naše predaje govore da mužjak zmije riga otrov prije negoli će oploditi murinu. Strašne priče o zlokobnoj murini nastavile su se i u srednjem vijeku, a od tada, točnije 1395., potječe anonimni francuski putopis o istočnoj jadranskoj obali, u kojemu pisac bilježi kako su „u tim dalmatinskim krajevima murine pustošile obalu i otoke, a jedini spas stanovništvo nalazi u paljenju svijeća u crkvama kamo se murine, kako vjeruju, nisu usudile ući, bojeći se Krista.“ Ipak, mora se priznati da su priče o strašnoj murini donekle utemeljene. Naime, murina je vrlo ratoborna riba. Ujed joj je strahovito bolan, premda nema otrovnih žlijezda, već je otrovna sluz koja se cijedi iz njezinih usta. Ipak, ma koliko bila strašna, toliko je ta riba omiljena među sladokuscima. U vlastitoj koži pekli su je još od antike, a razni brujeti, popare i lešade naprosto nemaju pravi okus bez njezina mesa. Strašne su dakle murine od milijun kuna koje zavode nesuđene milijunaše, poput skromnog ugostitelja Kreše Lilića, koji pod Paškim mostom nije ni slutio da je izgubio jackpot zaveden netočnim pitanjem ili su pak te zmijolike ribe iz legendi, skinuvši kožu, pred par naših jadnih medija i portala „ipak pokazale previše“! Frigana murinina koža Ogulite murinu od oko 2 kg, pa joj oštrim nožem izrežite kožu na duže trake debljine oko 2 cm. Potom trake dobro uvaljajte u mješavinu brašna, soli i papra, pa pecite u dubokoj masnoći dok se većina masti s kože ne otopi, a trake postanu hruskave. Bolje ih je služiti odmah, ali ukusne su i hladne. Rezanci na brujetinu Na 1 l šalše od pomidora u kojoj ste ukuhali nešto više kapule položite ½ kg sitnijih komada potrbušnice očišćene murine, te po 1 očišćenog manjeg brancina Cromaris od 20 dag, također izrezanog na manje ploške. Posolite, popaprite, ubacite manji list lovora i kuhajte dok se sve ne prožme, podlijevajući stalno s ½ l bijelog vina. Kad riba omekša, a brujetin se ugusti, služite s ½ kg skuhanih i procijeđenih zelenih rezanaca. Crna popara od murine i brancina Na 1 dl maslinova ulja zastaklite ¾ kg kapule i 6 zgnječenih češnjeva češnjaka. Tada dodajte očišćene i poprečno izrezane komade murine i brancina Cromaris (po 1/2 kg od svake ribe), malo sve obrašnite, posolite i popaprite te zalijte s 2 dl crnog vina i kuhajte na laganoj vatri, stalno oprezno podlijevajući gustim ribljim temeljcem i 1 dl prošeka dok ne dobijete gotovo ljepljivu poparu. Tada skinite s vatre i ostavite da se još stisne. Služite s prilogom vruće ili hladno. Inače ako mogu da dam svoj doprinos, iako dosta vremena provodim u blizini mora, nikada nisam imao tu sreću da probam murinu. Najdalje sam otišao kada sam letos gledao YT klip u kome legendarni Mijo iz hvarskog Garifula sprema murinu. Oguli joj kožu koju onda sprema na gore opisan način u dubokom ulju dok od mesa napravi filete koje baci na gril. Evo ga, našao: Veljko je svakako zaslužio da nas gleda dok jedemo murinu

cekaj, ovaj stvarno ne zna engleski?

kakvo blago od teme! svaka čast i ogromna zahvalnost autoru za sve što je ostavio ovde. nadam se da je život bolje, za početak bez voltarena. veljko barbijeri je jedan od najznačajnijih likova ovih prostora, ako uopšte imam pravo da ga prisvojim hvala ti što si nam podario ovako dobar materijal za polako guštanje, a mene posebno zanima njegov tekst o murini svojevremeno sam čitao tekst u večernjem listu na bazi njegovih spisa o ovoj ribi, moram da prostudiram oba izvora. veljko je umro 2013, njegovi spisi žive i danas a evo oproštaja sa njim od kolega novinara In memoriam: Veljko Barbieri (1929.-2013.) Veljko Barbieri (1929.-2013.) Volio bi čovjek reći ''život ide dalje“ i slegnuti ramenima. Ali svi mi dobro znamo da to nije tako. Jedan dio nas koji smo ga poznavali i cijenili odlazi s Veljkom. Za Veljka Barbierija se svakako može reći da je bio kontraverzna osoba koja je objedinjavala u svom karakteru i djelovanju niz suprotnosti. Jedno mu, međutim, malo tko može osporiti: da je u svom poslu bio uspješan. Gdje leže korijeni tog uspjeha, pak, nije jednostavno odrediti. U njegovu plemićskom podrijetlu ili odgoju građanske, ljekarničke, gradonačelničke obitelji koji je dobio u Makarskoj svog djetinjstva, reći će neki. Sitnije će duše umrijeti u vjeri da je ključ njegova uspjeha bilo poznanstvo s moćnicima poput Ante Markovića: takvi, naravno, nisu uopće poznavali Veljka koji je uspio u Zagrebu jednako kao i u Milanu, u razvoju tvrtke poput Končara kao i u podizanju na noge ACY/ACI-ja. Možda se najbolji odgovor na pitanje izvora Barbierijeve snage može naći u njegovim, toliko programski naslovljenim, memoarima Protiv vjetra: kada netko sa 13 godina ode u partizane, a iz rata izađe sa 16 godina kao major i zapovjednik bataljuna, dakle, kada netko u životnoj dobi kada se drugi još ne lišavaju igračaka, gospodari sudbinom stotina ljudskih života, onda je za očekivati da taj pečat odgovornosti nosi ostatak svog vijeka. Tako je i Veljko čitava svog života ostao vođom, zapovjednikom i – lavom: pomalo ojađenim, pomalo omraženim, pomalo osamljenim. (Ova se ''osamljenost“ ne treba dovoditi ni u kakvu vezu s njegovom Vesnom ili djecom – Anitom, Franom i Barbarom, koje je toliko volio i kojima se toliko ponosio, možda više nego što su to i oni sami znali. ''Osamljenost“ se već može, međutim, preslikati na našu Opatiju, u kojoj čak ni Veljko, nakon što je ovdje živio i radio dobrih četrdesetak godina, nije stekao status ''Opatijca“, baš kao ni Ljubo Kuntarić ili toliki drugi.) Da je bio hrabar kao lav, u to nema sumnje jer, kako drugačije opisati čovjeka koji usred Zagreba, u Intercontinentalu, sazove konferenciju za novinare da bi hrvatsku javnost upozorio da najmoćniji čovjek u zemlji želi privatizirati i, po Veljkovu mišljenju, tako uništiti ACY. Imao je taj lav ljudsku stranu. Znao se povući pred jačim, kao kada mu je jedan novinar zaprijetio da će mu ''zagorčati život“ ako se odluči tužiti novine koje su ga oblatile. Znao je priznati grešku: najprije nije bio za rekonstrukciju Ljetne pozornice da bi, nakon što je vidio Turatov projekt, promijenio mišljenje. Bio je izravan (zato ga, valjda, neki i nisu voljeli): nakon pobjede na izborima 2005. rekao mi je ''Znaš, da sam znao da ćeš koalirati s HDZ-om, ne bih glasao za Tebe“. Niti u jednom času nije prestao biti idealistom: u kratkoj i rijetkoj epizodi političkog angažiranja, stavio se na čelo liste Alijanse za treću Hrvatsku, više iz nekog apstraktnog poštovanja prema Supeku i don Grubišiću nego iz vjere u pobjedu. Kao i sve velike ljude, većina ga neće pamtiti po šturim leksikonskim natuknicama, već po anegdotama. A bilo ih je mnogo. Recimo, još iz vremena njegova vođenja ACY-ja 1980-ih, kada je preduhitrio vlastiti uži tim i podigao plaće da bi parirao inflaciji. Ili, iz vremena djelovanja Grupe za Liburniju, oko 2000.: na napad jednog opatijskog novinara poručio je da se neće baviti tim beznačajnostima jer ''takve kao što je taj jede za doručak“. Pobliže sam ga upoznao uređujući rukopis njegovih memoara, oko 2003. U prvoj verziji, rukopis je obilovao optužbama i sada najmoćnijih političara za lopovluk: čak ni brojna ublažavanja nisu ga spasila sudske tužbe. Prema ACY/ACI-ju se oduvijek odnosio očinski: nije ga sam htio prisvojiti ali ga nije dao niti bilo kome drugome. Kada ga je jedan bivši generalni direktor (konačno) pozvao i, nakon predstavljanja razvojnih planova, pitao što bi on učinio, Veljko je rekao „one prije Vas bih pohapsio, a Vas bih smijenio“. Nakon našeg preuzimanja vlasti u Opatiji našao se, logično, u najužem krugu savjetnika, pa je jedna novinarka napisala da računam na ''vremešnog Barbierija“. To je Veljka toliko pogodilo da ju je dočekao na stepenicama Grada riječima ''gospođo, nije ni Vaš muž rosa“. U jednome je času Veljko dao ostavku na mjesto predsjednika Savjeta za gospodarski razvoj s obrazloženjem da ga ''više ne slušam“: nakon par mjeseci priznao je novinarima da je ''tada mislio da ja više neću s njime ni razgovarati, a da sam mu ja potom dao Nagradu grada za životno djelo“. Te iste godine predložili smo ga za odličje Predsjednika Republike. I dobio ga je: Mesić mu je zataknuo za rever malu ''Danicu“ za gospodarstvo, malu u odnosu na velike lente kojima su ovjenčani neki Remetinčani. Volio bi čovjek reći ''život ide dalje“ i slegnuti ramenima. Ali svi mi dobro znamo da to nije tako. Jedan dio nas koji smo ga poznavali i cijenili odlazi s Veljkom. Kamo – to je za ateiste misterij. Možda ''na nepregledne poljane narodne pjesme, odakle kao da je i stigao“, kako je Krleža napisao za Tita, a možda u neku 101. lučicu od onih sotinu koje je Veljko projektirao. U svakom slučaju, bilo je časno živjeti s Veljkom. Amir Muzur / Liburnija.net

To je gathering, legit potez skroz. 🤮

Pihtije su proizvod koji nije naročito pogodan za komercijalizaciju, tako da je u doba ubrzane hrane pod pritiskom. Svakako nikada neće steći široku popularnost (kao na primer zagoreli krompir koga je moguće napraviti brzo i gde je sirovina dostupna na svakom koraku), u najboljem slučaju mogu da imaju kultni status. Naravno da neće izumreti, Mek se postarao za to (ne Mekdonalds već ovaj koji je odgovoran i za pobedu Trampa i odlaganje kolapsa ruskog fronta).

Da li mora da se spominje i ta njuska na ovom topiku

Xmass King 🙂 Uvek omiljeni dan u godini.

U pravu si, moja greška. Greška u tumačenju informacije forumskog sw, nije namerno svakako. Ono što je prikazano jeste vreme komentara u reportu. Report je bio par minuta pre poruke iz sledećeg citata i nisam ga video. Full disclosure - kad sam ušao na forum i video notifikaciju da imam quote prvo sam to pogledao, napisao odgovor, a u međuvremenu je report dobio i odgovore tako da kad sam video da postoji report već je pored njega stajalo drugo vreme. ____ Sad, ako bi mogla koja reč da potkrepi ovo u boldu: Tj. to moje - "proganjanje i vređaje svakoga ko ne želi da se prikloni studentskoj mass histeriji.." ? Drugo, kad si već poslao report, cela gornja poruka je bila potpuno nepotrebna, jedan ad hominem i en-passant napad na moderaciju. nota bene

Šta misliš, da li zna kad je dozvoljeno da primi loptu kod izvođenja iz auta, nakon što stane jednom ili s obe noge na parket?

A jbg uhvati me za reč. Znam da se bavio suđenjem, ali mislim da nije aktivan već neko vreme, tako nešto sam skontao iz njegovih postova. Mislio sam da možda zna nešto konkretno, ali ovo što je napisao je više slobodno tumačenje. Ne kažem da nije u pravu, samo nije ni on 100% ubeđen da je tako pa kako onda da budem ja

U sto plesu kavsi na pocetku....

ozbiljno pitam, na osnovu kojih nalaza ste došli do saznanja da su pihtije u izumiranju?