quentin

Upravo sam to mislio da napišem. Je l' ono u fudbalu tako nešto postojalo ili još postoji?

Mladi Jović se nije pojavio protiv Letonije. Mislim da će pokušati da ga mentalno vrati protiv Češke. Sumnjam da će da odsjedi. Mislim i da će opet pokušati da forsira Micića. Mora sve pokušati da od njega nešto dobije.

Dobar ovaj Zuferov mali.

Nekako je Bogdan od početka izgledao da ga nešto muči, da mu fali fokusa, moguće da je već bio načet. Možda i bolje da ga nema, nego da igra, a ne može da ispuni (pre)velika očekivanja. Otprilike to je sad slučaj sa Vasom, pa gubi živce, i to se može prenijeti i na ekipu.

Kao što se i znalo, trojkaške ekipe, kad ih krene, znače problem.

Markanen sa statusom bijelog medvjeda. Ako je po ovome suditi, biće ozbiljnog cirkusa sa suđenjem na prvenstvu. A šta drugo i očekivati od FIBA sudija.

Baš je trulo ovo što nikako do 100 poena.

Kao bolji bukovski-momenti Marka Vidojkovića.

Slovenci, publika, komentatorski tandem... Egzibiciona igra naših, a meni neki loš ukus u ustima od čitave predstave.

Hvala, definitivno si mi provalio književni ukus! A Centralnu Evropu sam pročitao prije desetak godina. Malo sam potražio šta sam tada na pisao o knjizi, (dok sam imao naivne ambicije da pišem prikaze knjiga po internetu):

Čitao sam neke SF klasike, ali jedino što mi se donekle dopalo bilo je par knjiga Vilijama Gibsona (Neuromancer) i, malo manje, Filipa K. Dika (The Man in the High Castle). Neuromancer zapravo ima nastavke, ali može da se čita kao standalone roman.

E. M. Forster: Maurice - Pisac nije želio da knjiga bude objavljena za njegovog života (svi oko njega znali su da je gej, ali on to do smrti nije priznao). Roman se ne uklapa u kanone savremene kvir literature, jer se ne bavi separatnim identitetom i miljeom, nego pokušajima uklapanja u mainstream društvo. OK, može da se pročita. Selin: Smrt na kredit - Selin piše bez inhibicija, blistavo, lucidno, nekim nemogućim jezikom, povremeno je konfuzan i narativno otegnut, ali nikad dosadan. Idejno, jednostavno ne vjeruje u čovjeka, ne vjeruje da može da se popravi i da će ikad išta biti bolje. Odlično! Steven Millhouser: Disruptions - Zbirka priča ranije objavljenih po periodici koje se mogu grubo podijeliti na one o odrastanju i nekakve small town grotesque priče, sa fantastičnim ili bar bizarnim elementima. Ove prve mi se dopadaju, drugima izgleda nisam uhvatio metaforički potencijal. OK. Andrew Porter: The Imagined Life - Nepretenciozan, pomalo prigušen, ali kvalitetan roman o potrazi za ocem, sa prijatnim throwback momentom i atmosferom. Sentimentalnost je teško izbjeći u takvoj priči, ali ne prelazi u patetiku. Preporuka. Srđan Valjarević: Zimski dnevnik - Nisam neki ljubitelj Valjarevića, ali ipak mi se čini da je ova knjiga prilično dobro ostarila. Čak i uz ogradu da za pun doživljaj čitalac mora imati neko iskustva Beograda sredinom devedesetih. Plus, ovo Lagunino novo izdanje je obogaćeno fotografijama koje se odlično uklapaju.

Šta sam čitao u posljednje vrijeme, negdje od januara? Zoran Ferić: Putujuće kazalište - Ferić nije pisac nekog neograničenog talenta i vještine, ali zna da se zadrži u okvirima onoga što dobro radi. Tako je i ovaj porodični/autobiografski roman umjereno interesantan. Kao i u svim sličnim knjigama upadljiva je razlika između porodičnog predanja o kome je samo čuo priče, drevne i bajkovite, i stvari koje je lično doživio, koje djeluju realno, ali oporo i mračno. John Updike: Rabbit at Rest - Posljednji Apdajkov roman o Rebitu/Zeki Angstromu. Nije tako namjeravao, ali ispalo je da je knjige objavljivao na svakih desetak godina, pa je serijal i priča u Americi od šezdesetih do devedestih godina prošlog vijeka. Volim Apdajka, ali on je više pisac mrtve prirode, minuciozan opisivač soba, kuća i ulica, nego majstor dijaloga i istančan psiholog. Ivan Bunjin: Selo - Sumorna, čak nihilistička slika ruralne predrevolucionarne Rusije. Donna Tartt: The Goldfinch - Nasjeo sam na neke priče da je u pitanju remekdjelo i gorko se razočarao. Golema cigla teksta od 700+ strana koja se čita lako i brzo i poslije koje ne ostaje baš ništa, nikakav upečatljiv karakter, situacija, nikakva potreba za refleksijom. U suštini, ovo je infantilno napisan roman prepun klišea i afektacija. Lav Tolstoj - Krojcerova sonata - Proza je granitna, kako to kod Tolstoja biva, opis razvoja ljubomore do destrukcije odličan, ali teza o štetnosti fizičke ljubavi djeluje naivno.

Kad se sjetim mučenja sa moćnim Bodeom u kvalama, ovih šest bodova dođe kao pozitivno iznenađenje. Lično nisam očekivao više od četiri. Realno, baš su teške protivnike imali, na kraju su iskoristili sve što su mogli. Ne razumijem se u finansije, valjda je ovo na kraju nekakav pozitivan bilans i zarada, ali igrački Liga šampiona prosto nije naša mjera.

Pisao sam na drugom forumu, ali valjda nije zabranjeno da sam sebe kopiram i ovdje. Evo da se i ja osvrnem na proteklu čitalačku godinu, dosta mršavu, inače, sa manje od dvije knjige mjesečno u prosjeku, ali bilo je i svijetlih momenata. Prvo, najzad sam pročitao Drugu knjigu Seoba. Inače sam se odavno deklarisao kao veliki poštovalac Crnjanskog, pa me je pomalo bilo sramota što na red nikako da stigne njegov magnum opus. Ja melanholičan, spor, liričan jezik i ritam Crnjanskog volim o čemu god da piše, ali i tema je velika: nacionalna istorija, a zapravo univerzalna priča o nemogućnosti da se pronađe novi dom, kad jednom odeš od svoje kuće. Dalje, nakon što mi je njena literatura godinama, čak bizarno, izmicala, najzad sam pročitao jednu knjigu Mirjane Novaković (Mir i mir). Kad mi se dopadne knjiga u kojoj mi nije naročito interesantan ni jedan element narativa, znači da pisac stvarno zna da piše. Znači, dopala mi se knjiga sa detektivskim zapletom koji se mnogo oslanja na jugoslovenske osamdesete i aktere koji su danas postali razni tranzicioni dobitnici i gubitnici. Sve je to neoriginalno i previše eksploatisano, ali Novakovićka zna jako dobro da piše, tako da ću je čitati i u budućnosti. Kad smo kod postjugoslovenskih gubitnika, treba spomenuti i možda najvećeg među njima. Vidno polje Gorana Babića je hibrid autobiografije i romana, najviše gorka lična ispovjest, obogaćena sa mnogo fotografija, kopija dokumenata i odličnih pjesama (nije Jergović samo provokator kad G. B. odavno naziva najvećim živim hrvatskim pjesnikom). Od ostalog, i dalje posvećeno čitam Knausgora. Posljednja koja mu je prevedena na engleski je The Third Realm, u kojoj nastavlja filozofsku i religijsku raspravu o odnosu čovjeka i Boga danas u svijetu, koju je otvorio još u ranoj knjizi A Time for Everything, i nastavaio je u romanima poslije Moje borbe. Njegova proza na mene hipnotički djeluju, ali na kraju se uvijek pitam gdje će ga to zapravo odvesti na kraju. Dva posljednja romana Kormaka Makartija The Passenger i Stella Maris takođe imaju tendenciju da zbune čitaoca. Prvi još zaliči na neke knjige Dona Delila, ali drugi je prilično neprobojan. Mada na kraju mora da imponuje Makartijeva spisateljska ambicija u dubokoj starosti. Židovi Kovači lažnog novca bili su mi interesanti, uglavnom književnim postupkom romana o romanu. Kaže Džadžić u pogovoru kako Žid ne pokazuje samo kako golubovi izleću iz mađioničarevog šešira, nego i kako su u njega ušli. Više sam očekivao od Grema Svifta (Last Orders), Bore Ćosića (Ruski vrtlar), vjerovatno i od Dubravke Ugrešić (Forsiranje romana-reke). Ova posljednja nije loše, ali djeluje prevaziđeno, pomalo promašeno sa vremenske distance, iako mogu da shvatim značaj tada kada je objavljena. Pozitivno iznenađenje (previše bi bilo da kažem otkriće godine) bio bi Kolm Tojbin sa nepretencioznim, ali uspješnim porodičnim romanom The Blackwater Lightship, tako da ću njega još čitati. Ovo se ne može reći za neke pisci koji su mi bili preporučeni, a ništa naročito nisam našao u njihovim knjigama: Jevgenij Vodolazkin (Avijatičar), Neli Frojdenberger (The Limits), Elejn Kraf (Princess of 72nd Street). Još sam čitao Bunjinove priče (Gospodin iz San Franciska), Tove Janson (Iskrena varalica), vjerovatno još ponešto, ali nemam neke izrazite utiske.

Nisam ni ja, neću brojke ni da navodim. Naravno, kao i uvijek, imam za sebe gomilu opravdanja. Kad smo kod čitalačkih planova, naiđoh nedavno na ovaj članak. Lik čita sto strana svaki dan i izlaže čitavu strategiju kako to radi. Meni ni malo ne pomaže. On bukvalno koristi pauzu za reklame dok gleda utakmicu da pročita koju stranu. Ja ne mogu da čitam ako nemam malo duže vrijeme da posvetim tome. Ovaj kaže da su to samo opravdanja. Mada je u pravu recimo da je gledanje podkasta ogroman neprijatelj čitanja.

A meni je sredinom osamdesetih stariji rođak na Novom Beogrado pokazao čovjeka sa neobičnom fizionomijom lica i rekao da je njegov otac bio ruski špijun u Japanu tokom Drugog svjetskog rata. Ja, klinac iz provncije, osjećao sam se kao da mi je Marsovca pokazao.

Ne, hvala. Ja ne mogu da gledam ni obične filmove od sat i po. Ne pamtim kad sam film pogledao.

Osim Čapajeva i Praznine, meni su bolje od Generacije P bile i Omona Ra i Život insekata. Ostale koje sam čitao, nisu mi se toliko dopale. Ali dugo Peljevina nisam čitao, a svašta je još objavio. Mogao bih mu se vratiti. Sad se sjetih, kad sam prvi put za njega čuo, prije dvadesetak godina, u Zarezu su ga opisali kao "Pinčona na heroinu". Priče od Tokarčuk nisam čitao (samo Bjegune), Stantango znam da mi je bio dobar, ali nije se mnogo zadržao u pamćenju.

Meni je najbolji Čapajev i Praznina od Peljevina.

Ja planirao da uzmem neku klasiku tipa Tolstoj, ali ipak pročitao dva sasvim savremena romana. The Limits od Nell Freudenberger je moderni porodični roman koji pokriva valjda sve društvene teme aktuelne posljednjih godina, uključujući pandemiju, socijalne razlike i rasne probleme u Americi, ekologiju, Donald Trampa, bezdušnost kapitalizma itd. Nije loše, ali ne mnogo više od toga. Imam utisak da je knjiga pisana sa idejom ekranizacije. Mir i mir Mirjane Novaković može da djeluje kao kolekcija opštih mjesta naše svakodnevice, sa raznim tranzicionim dobitnicima i gubitnicima, ali je previše dobro napisano da bi bilo banalno. Čak ni velika doza, inače u našoj kulturi sveprisutnih, sjećanja na osamdesete ne smeta da ovo bude odlična knjiga.

Sve je stvar ukusa. Ako za atomsku eru uzmemo sve od 45. teško je govoriti, jer tu ima baš mnogo toga, ali ako gledamo negdje od osamdesetih, od ovoga što sam ja čitao, Krvavi meridijan bio bi sigurno u prvih deset ili pet.

Postoji ta odredba o djelu sa idealističkim tendencijama, ili tako nekako, ali to se već dugo baš ne gleda. Sad uglavnom paze na rodnu/rasnu/kontinentalnu zastupljenost. Osim Pinčona i Makartija postoji gomila američkih pisaca koji su bez problema mogli dobiti nagradu, ali komitet već decenijama izbjegava Amere koje zapravo neko čita. Posljednja je nagradu dobila pjesnikinja Glik, prije nje Bob Dilan, što je tek komedija...

Misliš na prevode na srpski ili njemački? Srpski izdavač Bernar objavio je čini mi se sedam Bunjinovih knjiga prije nekih desetak godina. Mislim da se mogu naći po knjižarama ili antikvarijatima. Ja sam čitao Život Arsenjeva u njihovom izdanju i oduševio se, kasnije i neke priče. Inače, svaka čast za prognozu Nobela. Skoro sve si pogodila.

Glupo će biti da ispadne da su čekali da Ruždija osakate i skoro ubiju, pa da mu daju Nobela. A Djecu ponoći objavio još 1981. godine. Sad sam malo guglao, ispada da je ova Kineskinja prvi favorit, mada je bila i prošle godine. Spominje se i Rumun Kartaresku, Pinčon, Murakami, čak Delilo, od ovih poznatiji. Ruždi tu i tamo. Možemo internu kladionicu da otvorimo. Ja sam za onog Sirijca Adonisa. Pominje se već par godina. Možda je došao na red (naravno da ga nisam čitao).